Ramazanske priče - Mustafa Sarajlić

Mostarski muftija Mustafa Sarajlić

ramazanske-price

Iza Šejh Jujina vakta bilo je u Mostaru uleme, ali nikada više onakva álim a i záta kakav je bio on. Bilo je nekad i dobrih alima, ali je s ilumom kao i s vatrom u haste: sad skoči, čini ti se izgorjet će insan, sad spane i hasta dođe do sebe.

Tako je i u našem gradu bilo iza Šejh Juje sve na tanje, ali kad dođe za muftiju počiteljski kadija, Mustafa efendija Sarajlić, rodom iz Stoca, opet oživje nauka. Iako se rekne "Ulemi je hased mahsus", ipak je onda bilo u Mostaru uleme koja je uviđala da ima i boljih kandidata za muftiju nego što ih je bilo u Mostaru, pa su pozvali sa strane alima.

Nije to bila ni velika udaljenost, do Stoca nema ni dan hoda, da bi se moglo reći da je muftija stranac. Nekad su opet u Mostaru bivala i po dvoica muftija: jedan za grad na desnoj obali Neretve, a drugi za lijevu obalu, samo se ovaj drugi zvao "blagajski" muftija.

Bio je to učenjak, muderis, pobožan, ako se može reći, i preko mjere. Malokad se na važan položaj postavi mlad čovjek. Kadija Dubin bi rekao: "U nas dođe na veliko mjesto čovjek, kad mu se hajs osiječe."

I Sarajlić je bio prilično u godinama kad je postao muftija. Ljetovao je u Gnojnicama, udaljenim dobar sahat pješačkog hoda od Mostara. Išao bi rano u Mostar da održi ders u medresi i putem učio mrtvima "Jasine" i "Fatihe", sjećajući se zahvalno svakoga ko mu je u životu bio prirastao srcu, a kad bi došao do Šejh Jujina turbeta, zaustavio bi se i podigao ruke do visine prsa, s dlanovima okrenutim nebu, da bi proučio Fatihu za dušu onoga koji je svojim ilumom proslavio Mostar, kao što ga je proslavio i sultan Sulejman podigavši mu kamenu ćupriju preko Neretve.

Hodao je kao paučak: ni mrava ne bi zgazio, a ni za najvećeg blata po sakacima nikad mu nije ni trunak kala pao na ustiju od postula, a kamoli da bi zablatio mestve. Gledao je preda se, a ljudi koji su sjedjeli na ćefencima ili na pragovima kućnih vrata, skakali bi ispred njega na noge i otprimali njegove selame. Često je vodio svoju telebu iz medrese u Gnojnice na teferič, i tu se s mladima i sam pomladio, blago se smiješeći na njihov veseli smijeh i bučne izraze zadovoljstva u prirodi, u blizini svog voljenog ustáza.

Ako je vidio pruženu ruku, a on imao uza se koju paru, nije prošao da ne bi šta tutnuo na dlan. Nije gledao kakvu tko kapu nosi a nije ni prosio kome nije bila ljuta nevolja. Nije se jednom desilo da bi netko tko je prosio bio u dronjcima. On bi ga tada uzeo za ruku, zaveo ga u prvi sokak koji vodi u Neretvu, brzo skinuo hrku, dugu anteriju i košulju, pa mu dao košulju sa sebe, a obukao anteriju i preko nje hrku. Zimi je preko svega toga nosio i džubbu.

Kad bi prošla hefta i muftinica vidjela da je vakat da muftija promijeni čamašir, dobacila bi mu opranu košulju i gaće, a on bi se onda presvukao i oprao.

- A gdje ti je košulja?

On bi, kao dijete koje ne umije slagati, bezazleno, u po glasa rekao:

- Ja dao, a šta sam drugo mogao. Na meni je ostala još anterija, a on nije imao ni čestite košulje.

Ona se ljutila, ali znala je da joj je džaba ljutiti se, jer će to biti i drugi put, ako on naiđe na kakva prosjaka, pa bi odmah makazama ostrigla od trube beza koliko ide u mušku košulju i sašila. Takav je on bio. A Hamz-efendija je opet bio drukčiji. On bi rekao ženi: "Podaj ti sadaku gdje vidiš da je mjesto, a ja nekako ne mogu; ja sam potvrd, pa mi to ne ide od ruke."

Jednom je išao od kuće u medresu, gdje je držao ders, a u dershani je bilo i njegovo sjedište kao muftije. Uvijek je bio zaokupljen mislima o svojoj talebi, o ilumu, da im šta ne zaboravi kazati što zna, "da im ne ostane šta dužan", kako bi on govorio. Jer ne prenijeti mladima sve svoje znanje, to je kao zadužiti se a ne odužiti dug. On se zadužio kod svoga ustaza, a dug treba vratiti svojoj talebi.

U razmišljanju je prisnijetio pruženu ruku. Bura je puhala od Porima i s Veleža, pa se njemu zavlačila pod džubbu, a pružena je ruka bila gola. Pažljivilje je pogledao: ni ostalo tijelo nije bilo kako zaštićeno. Tu ne može mnogo pomoći ni srebreni groš. Pozvao je miskina da pođe za njim. Hadži Smail aga Aršinović, koji je u taj mah otvorio avlinska vrata da izađe iz kuće i ode na kahvu na Tepi, a znalo se za muftijinu naviku da će dati i košulju sa sebe, ne može otrpjeti da ne zovne:

- Muft-efendija! Vidiš li ko ti ište sadaku?

- Ja vidim pruženu ruku.

- Ama on je zimmija.

- I njemu je Allah dao dušu, a i njega štiti islamska država.

- Vallahi će se on isjan učiniti čim mu se pruži prilika, a ti ga pomaži, de!

- Bolja je gornja ruka od donje!

Muftija je po starom običaju skinuo beznu košulju i dao je golaću, pa drhteći dok je obukao anteriju i hrku, a preko svega i džubbu, ispričavao se siromašku:

- Nemam ništa uza se od para, a da ti šta više dam od odjeće, ne smijem od žene. Meni je reda s njom živjeti pa je ne smijem srditi.

Kad nastupi tenzimat, kad svi građani postadoše ravnopravni, hrišćani podigoše crkvu na Suhodolini, pa iako je bila zbog strmine zemljišta na kojemu je sagrađena jednim dijelom pod zemljom, ako i nije imala zvonika, imala je onu preslicu nad vratima u pročelju, gdje je smiješteno zvono. Narod se uzbunio, ne dâ da se zvono oglasi, a ne dâ ni on, muftija, ali Ali-paša Rizvanbegović dozvolio, jer je sultan tako htio. Možda sultan i nije dozvolio drage volje, ali su ga prisilili duveli da dadne vjersku ravnopravnost svima građanima, pa se nije imalo kud nego dozvoliti.

Muftija nije mogao podnijeti zvonjavu, pa se odselio u Gnojnice. Kome je trebala fetva, trebalo mu je ići u Gnojnice, a tko je tražio iluma, tome nije bilo daleko otići ni za Kavdak. Vasijjet je učinio da ga, kad mu vakti-sahat dođe, zakopaju u seoski harem u Gnojnicama. Pa kako je za njegova vakta ponovo oživjela nauka u Mostaru, tako je bilo uleme sve do nedavno. I dođe vakat da se ulema prorijedi, da je gotovo i nestane, da hodžinskog kijafeta sasvim nestane, pa sad, ako ćeš alima tražiti, traži ga pod francuskom kapicom - a gdje vidiš golem saruk, dobro znaj da tu hodže i nema!

Ramazanske priče - Alija Nametak

izvor: bosnamuslimmedia.files.wordpress.com