Tolstoj: Priča o karmi

Tolstoj: Priča o karmi

om

Objavljeno: 14. okt 2015 | Pripremila i prevela Jasna Kostić, Objavljeno u Astrologosu br. 95

Bogati juvelir iz kaste bramana, po imenu Pandu, krenuo je privatnim poslom u grad Benares, zajedno sa svojim slugom po imenu Magaduta. Sustigavši usput monaha, po imenu Narada, pristojnog izgleda, koji je išao u istom pravcu juvelir pomisli u sebi:
- Ovaj monah djeluje baš blagorodno. Odaje utisak svetog čovjeka. Razgovor s dobrim ljudima donosi sreću. Ako i on ide u Benares, pozvat ću ga da uđe u moju kočiju da putujemo zajedno.

- Zahvalan sam Vam za vašu dobrotu - reče monah Narada juveliru Panduu nakon što je pozvan u udobnu kočiju - Ja se zaista umorih od dugog pješačenja. Kako nemam ništa i nisam u stanju novcem platiti vožnju, možda ću moći da se odužim nekim bogatstvom znanja iz bogate duhovne riznice koju čuvam i nosim u sebi, zahvaljujući blaženom, velikom Budi, učitelju čovječanstva.

Tako oni krenuše zajedno u Benares. Juvelir Pandu sa zadovoljstvom slušaše usputne poučne besjede monaha Narade.

Poslije oko jednog sata vožnje naiđoše na veoma uzak puteljak iznad duboke provalije, koji je bio prepriječen seljačkim kolima. Na seljačkim kolima polomio se točak, kola su prepriječila put i nagela se na jednu stranu toliko da je riža iz njih skoro počela da se prosipa. Vlasnik kola, seljak po imenu Devala, išao je u Benares da proda rižu, te je žurio da stigne u cik zore. Ako bi zakasnio i stigao kasno danju, kupci riže bi otišli iz grada već otkupivši potrebnu količinu.

Shvativši da neće moći dalje ako se kola ne sklone, juvelir Pandu ljutito naredi svom slugi Magaduti, da ih zbog prolaska kočije pomakne ustranu. Seljak se usprotivi jer svako pomicanje kola izaziva prosipanje riže, ako se prije toga ne popravi polomljeni točak. Ali, juvelir Pandu ne slušaše seljaka i naredi slugi da skloni kola. Sluga Magaduta, koji bijaše veoma jak, i uživaše u vrijeđanju ljudi, posluša gazdu te svom snagom odgurnu kola ustranu. Puno se riže prosulo ali je put bio oslobođen.

Za svo to vrijeme monah Narada ne stiže ni jedne riječi progovoriti, iskoči iz udobne kočije i konačno reče:
- Oprostite, gospodine Pandu, što ću Vas napustiti. Zahvalan sam za Vašu dobrotu i za zajedničko putovanje od jednog sata u Vašoj udobnoj kočiji. Bio sam umoran kada me povezoste, ali se zahvaljujući Vašoj ljubaznosti odmorih. Ako je ovaj seljak utjelovljenje nekog od Vaših predaka, onda ću Vam se za Vašu dobrotu najbolje odužiti tako što ću njemu pomoći u ovoj nevolji.

Juvelir Pandu iznenađeno pogleda monaha.
- Vi velite, da je ovaj seljak utjelovljenje nekog od mojih predaka!?

- Ja znam, odgovori monah Narada, da Vama nisu poznate složene i značajne veze koje Vas povezuju sa sudbinom ovog seljaka, ali se od Vas i ne očekuje da to vidite. Meni je veoma žao što sami sebi nanosite štetu, te ću pokušati da Vas zaštitim od bolnih rana koje se spremate sami sebi nanijeti.

Bogati trgovac Pandu nije bio navikao na prijekore. Osjetivši da su riječi monaha, mada izrečene dobronamerno, za njega uvredljive, on se ljutito okrenu i naredi slugi da nastave put.

Monah Narada se pozdravi sa seljakom Devalom, pomogne mu da popravi kola i da pokupi prosutu rižu. Posao je prilično brzo obavljen, te Devala pomisli:
- Ovaj monah, mora da je neki sveti čovjek, jer kao da mu pomažu nevidljivi duhovi. Moram ga pitati zašto gordi juvelir prema meni bijaše tako surov, te upita: - Poštovani gospodine! Možete li mi reći zašto se tako nepravedno ponašaše prema meni čovjek kome u životu ništa loše ne učinih?

Monah reče:
- Ljubazni prijatelju, Deval, niste pretrpjeli nepravdu, već ste u sadašnjem postojanju samo doživjeli ono što ste u prošlom životu napravili ovom juveliru Pandu. Neću pogriješiti, ako kažem da bi ste Vi i sada juveliru Pandu uradili to isto što je on uradio Vama - kada biste bili na njegovom mjestu i imali jakog slugu.

Seljak priznade da bi, kada bi samo imao vlast, postupio s drugim čovekom koji mu se ispriječi na putu potpuno isto kao što je juvelir postupio s njim.

Putovanje u Benares se nastavi i na samom ulasku u grad Benares Devalov konj poskoči bježeći u stranu.
- Zmija, zmija! - povika seljak Deval.

Monah Narada skoči sa zaprege i ugleda predmet koji je uplašio konja. To nije bila zmija nego pojas sa debelim novčanikom punim zlatnog novca:
- Nitko osim bogatog juvelira Pandu nije mogao izgubiti ovaj novčanik, a on je malo prije nas prošao ovuda - pomisli monah, te podiže novčanik sa zemlje, pruži ga seljaku i reče:
- Uzmite ovaj novčanik i, kada budete u Benaresu, otiđite do hotela koji ću Vam pokazati; potražite juvelira Pandu i dajte mu novčanik. On će Vam se ispričati za grubo ponašanje, ali mu recite da ste mu oprostili i da mu želite puno uspjeha u daljem životu, jer, vjerujte mi, što više uspjeha ima on, to će bolje biti i Vama. Vaša sudbina u mnogome ovisi od njegove sudbine. Ako Vas Pandu bude pitao za objašnjenje, Vi ga pošaljite u moj manastir gdje će me uvijek naći spremnog da mu pomognem savjetom, ako mu savjet zatreba.


 

Stigavši u Benares prije njih, juvelir Pandu naiđe na bogatog bankara po imenu Malmeku, koji je kukao:
- Gotov sam - reče Malmeka - ako danas ne otkupim kola najbolje riže za carsku kuhinju. Ne mogu ništa napraviti. Postoji u Benaresu moj neprijatelj, bankar koji saznavši da se dogovorih i da čvrsto obećah carskom nabavljaču da ću u rano jutro dopremiti puna kola riže - u želji da me uništi, otkupi svu rižu u Benaresu. Carski nabavljač mi nikako neće oprostiti, a sutra sam gotov, ako mi Krišna ne pošalje anđela s neba.

Dok Malmeka jadikovaše zbog svoje nesreće, Pandu krenu rukom k svom novčaniku, ali ga ne pronađe, ni na sebi niti u kočiji, te za krađu optuži svoga roba Magadutu i pozva policajce. Policajci privezaše Magadutu za stub i surovo ga mučiše ne bi li priznao gdje je Panduov novčanik. A, rob zapomagaše i vikaše:
- Nevin sam! Pustite me! Ne mogu više podnijeti mučenje! Ja sam potpuno nevin i okajavam tuđe grijehe! O, kada bih mogao zamoliti za oproštaj onog seljaka prema kome sam bio zao zbog moga gazde! Ove muke su mi sigurno kazna za to, što sam prema njemu bio surov.

karma

Policajci još uvijek mučiše Magadutu, kada seljak Deval dođe do hotela i na čuđenje okoline izgubljeni novčanik pruži juveliru. Policajci roba pustiše, ali on, nezadovoljan gazdom pobježe i odmetnu se u planinske razbojnike.

Kada pak bankar Malmeka svojim ušima bijaše čuo, da mu seljak Deval može prodati kola najbolje riže za carske astale, istog trena otkupi svu rižu po trostrukoj cijeni, a juvelir Pandu, radostan zbog vraćanja novca požuri u manastir po savjete monaha Narade.


 

Monah Narada mu reče:
- Ja bih Vam mogao dati razjašnjenje svih ovih događaja, ali, znajući da niste u stanju shvatiti duhovnu istinu, odabrat ću šutnju. Međutim, dat ću Vam savjet, koji je za sve isti: odnosite se prema svakom čovjeku s kojim se sretnete isto onako, kao prema sebi samom, služite svakom čovjeku na isti način, kao što želite da Vama drugi služe. Na ovakav način ćete posijati sjeme dobrih djela i bogata žetva dobrih djela Vam neće izostati.

- O, monaše! Objasnite mi to bolje - reče juvelir Pandu - i bit će mi lakše da se pridržavam Vašeg savjeta.

I monah mu reče:
- Pažljivo me slušajte, jer ću Vam dati ključ tajne: čak i ako ne shvaćate, vjerujte onome što Vam kažem! Smatrati sebe izdvojenim bićem je obmana i onaj tko usmjerava svoj razum ka tome da ispuni volju tog izdvojenog bića, slijedi lažni sjaj koji ga dovodi do bezdana grijeha. To, što mi sebe smatramo izdvojenim bićima, dešava se zato što Majina Koprena zasljepljuje naše oči i smeta nam da vidimo neraskidivu vezu s bližnjima; smeta nam da pratimo naše jedinstvo s dušama drugih bića. Mali broj ljudi poznaje ovu istinu. Neka sljedeće riječi budu Vaš talisman:

- "Svako, tko šteti drugima, čini zlo sebi. Svatko, tko pomaže drugima, čini dobro sebi. Prestanite smatrati sebe izdvojenom jedinkom, pa ćete izaći na put istine. Svakome, čiji vid je zamračen Majinom Koprenom se čitav svijet čini raskomadanim na ličnosti bez broja. Takav čovjek nije u stanju shvatiti vrijednost i značaj sveobuhvatne, bezuvjetne ljubavi prema svemu što je živo".

Pandu odgovori:
- Vaše riječi, poštovani gospodine, imaju dubok značaj i ja ću ih pamtiti. Ja, tijekom mog putovanja u Benares za siromašnog monaha učinih majušno dobro djelo, koje me ništa nije koštalo, a posljedice majušnog dobrog djela su dobročiniteljske. Prema Vama imam ogromnu obavezu, jer bih bez Vas ostao bez novčanika i bez trgovine u Benaresu koja još više uveća moje bogatstvo. Osim toga, Vaša brižnost i dovoženje kola s rižom su uvećali bogatstvo mog prijatelja Malmeka. Kada bi svi ljudi spoznali istinu Vaših pravila, onda bi mnogo bolji postao svijet u kome živimo; zlo bi nestalo a povećalo bi se sveopće blagostanje. Htio bih, da Budinu istinu svi razumiju, te ću napraviti manastir na svom imanju, a Vas pozivam da me tada posjetite.


 

Godine se nizaše. Panduov manastir, po imenu Kolšambi, postade mjesto okupljanja mudrih monaha i centar prosvjećivanja naroda.

Saznavši za ljepotu dragocjenog kamenja i ukrasa koje je izrađivao juvelir Pandu, car susjedne države je poslao svog izaslanika da naruči najskupocijeniju krunu od suhog zlata i dragog kamenja.

Po završetku izrade krune, Pandu krenu kod cara i sa sobom ponese popriličnu količinu zlata. Karavan, pun dragog kamenja i zlata bijaše imao oružanu pratnju - ali ga u brdima napadoše razbojnici na čelu s Magadutom i opljačkaše svo Panduovo blago.

Opljačkani i unesrećeni juvelir Pandu je razmišljao: Ja zaslužih ove gubitke zbog grijeha koje napravih u prošlom životu. U mladosti bijah surov prema narodu, a ako sada žanjem ono što posijah onda nemam prava da se žalim na sudbinu.

Pošto postade bolji prema drugim ljudima, Pandu jasno shvati i prihvati da mu nesreće poslužiše kao oruđe za pročišćenje svog surovog srca.


 

Godine prolaziše i jednom mladi monah i učenik Naradin, po imenu Pantaka, putujući po planinama Kolšambija, dospije u ruke razbojnika. Pošto kod sebe ništa nije imao, razbojnički vođa Magaduta ga pretuče i potom pusti.

Sutradan, prolazeći kroz šumu Pantaka začu graju i viku razbojnika, koji prebijaše svog vođu. Pantaka se primakne mjestu odakle je dolazila graja i vidje strašan prizor. Magaduta, kao lav okružen psima, pokušavao je da se obrani. Neke je i ubio, ali ga grupa razbojnika na smrt pretuče i razbježa se. Monah, izašavši iz grma, otrča do potočića ne bi li osvežio i vratio u život vođu razbojnika koji je umirao. Osvježen vodom, Magaduta progleda i škripeći zubima reče:
- Gdje su nezahvalni psi, koje toliko puta predvodih u uspjehe i pobjede? Bez mene će crći kao šakali koje otrovaše lovci.

- Ne mislite na vaše prijatelje i saučesnike vašeg grešnog života - reče Pantaka - već pomislite na vašu dušu i iskoristite u posljednji, samrtni čas za mogućnost spasenja koja vam se pruža. Evo vam vode, popijte, a ja ću vam previti rane. Možda ću vam uspjeti spasiti život.

- Beskorisno je - odgovori Magaduta - ja sam osuđen. Zlikovci me smrtno raniše. Nezahvalni podlaci! Tukoše su me onim udarcima, kojima ih ja naučih.

- Vi sada žanjete ono što ste posijali - nastavi monah - da svoje drugove naučiste dobrim delima, i njihovi postupci bi bili dobri. Ali, vi ih učiste da ubijaju, i zato ste preko svojih djela ubijeni njihovom rukom.

- Vi ste u pravu - odgovori vođa razbojnika - zaslužih sam ovakvu sudbinu. Vrlo je teška. Ja sada moram žnjeti plodove svojih loših postupaka u budućim mojim životima. Naučite me, sveti oče, što da uradim, da sebi olakšam život i oslobodim se grijeha, koji me pritiskaju kao stijena nalegla na moje grudi!

- Iskorenite svoje grešne želje! Uništite zle strasti i ispunite svoju dušu dobrotom za sva bića!

- Učinih mnogo zla i ne činih dobra djela. Kako se mogu iščupati iz ove paukove mreže nesreće, koju satkah od zlih želja svoga srca? Moja karma će me odvući u pakao, ja nikada neću biti u stanju da stupim na put spasenja.

- Da, Vaša karma će u budućim utjelovljenjima požnjeti plodove onog sjemena, koje ranije posijaste. Za činitelja loših stvari nema izbavljenja od poslijedica svojih loših postupaka. Ali, ne očajavajte: svaki se čovjek može spasiti, samo pod uvjetom da iz sebe iskorijeni zabludu ličnosti. Sada ću vam ispričati historiju velikog razbojnika Kandate, koji umrije a da se nije pokajao, i ponovo se rodi kao đavo u paklu, gdje se silno namuči zbog svojih zlodjela. U paklu provede mnogo godina i ne mogaše pronaći izlaz iz nesrećne situacije - sve do momenta kada Buda dožive prosvjetljenje. U trenutku Budinog prosvjetljenja zrak svjetlosti dospije u pakao i probudi u svim demonima nadu, a razbojnik Kandata povika: "O Budo blaženi, sažali se nad mojom sudbinom! Ja mnogo patim; i mada sam činio zlo, sada želim da krenem putem pravednosti. Ali ne mogu da se izvučem iz mreže nesreće".

Kada Buda začu molbu demona iz pakla, posla mu pauka. Pauk tada reče: "Uhvati se za moju paučinu i po paučini izađi iz pakla!". Pauk ubrzo nestade, ali ga Kandata posluša, uhvati se i krenu po paučini da izlazi iz pakla. Paučina bijaše čvrsta i on se penjaše sve više i više. Ali, paučina poče da se ljulja, jer za njim krenuše i drugi paćenici. Kandata se uplaši; paučina je bila tanka i sve se više rastezala. Dotle gledaše samo ispred sebe, a sada pogleda dolje i vidje da se za njim penje gomila stanovnika pakla po tanušnoj niti paukove mreže. "Kako može ova tanka nit da izdrži težinu svih ovih ljudi?" - pomisli i uplašivši se povika: "Pustite paučinu! Ona je moja!" Paučina se pokida i Kandata pade nazad u pakao.

Zabluda ličnosti je još uvek živjela u Kandati. On nije znao za čudesnu moć iskrenog stremljenja "ka gore" da bi se zakoračilo na put pravednosti. Takvo stremljenje je suptilno, fino, kao paučina, ali ono podiže i drži uspravnim milione ljudi i što se više ljudi bude uspinjalo po paučini, to će lakše biti svakom od njih. Međutim, čim se u ljudskom srcu javi misao, da je paučina samo moja, da bogatstvo pravednosti pripada samo meni i da nitko ne smije sa mnom da ga dijeli - nit se prekida i mi se vraćamo, padamo nazad u prethodno stanje odvojene ličnosti. Izdvojenost ličnosti je prokletstvo, a spajanje je blagoslov. Što je pakao? Pakao nije ništa drugo do samoživost - a nirvana je život sa svima i za sve.

- Dajte mi da se uhvatim za paučinu! - prozbori umirući vođa razbojnika Magaduta, kada monah završi svoju besjedu - I ja ću se izvući iz pakla!

Magaduta nekoliko minuta zašuti premišljajući, pa nastavi:
- Saslušajte me, sve ću vam priznati. Bijah sluga kod Pandua, juvelira iz Kolšambija. Ali, poslije toga, kako me nepravedno izmuči, ja pobjegoh i postadoh razbojnički vođa. Prije izvjesnog vremena, saznadoh da će gazda proći planinom, te ga opljačkah i oduzeh mu prilično bogatstvo. Otidite kod njega i recite mu da mu iz srca oprostih za poniženje koje mi nepravedno nanese i da ga molim da i on meni oprosti što ga opljačkah. Dok živjeh kod njega, njegovo je srce bilo tvrdo kao kamen i ja se od njega naučih sebičnosti. Saznadoh da gazda postade dobrodušan i da ga svi uzimaju za primjer dobrote i pravednosti. Ne želim mu ostati dužan. Zato mu recite da sačuvah zlatnu krunu koju on napravi za cara, kao i svo drago kamenje, i da ih sakrih u pećini. Samo dva razbojnika znadoše za pećinu ali obojica poginuše. Pandu neka povede sa sobom pratnju do pećine i neka uzme sve što mu ukradoh. Magaduta prošapta monahu gdje je pećina i ispusti dušu na njegovim rukama.

Vrativši se ubrzo u Kolšambi, monah ode kod juvelira i ispriča mu detalje o događajima u šumi, te Pandu ode i povrati svoje sakrivene dragocjenosti, a s počastima sahrani razbojnike i njihovog vođu.

Tumačeći Budine reči Pantaka nad grobom reče:
- Ličnost čini zlo, ali ličnost i strada od zla koje učini. Ličnost se uzdržava od zla i time se pročišćava. Čistoća i nečistoća pripadaju ličnosti: nitko ne može da očisti nekog drugog. Čovjek sam mora učiniti napor. Ni Buda ne može! Bude (prosvjetljeni) su samo propovjednici.

 

Tekst je napisan 1894. i objavljen iste godine u br. 12 časopisa "Sjeverni vjesnik"

 

Лев Никола́евич Толсто́й - Count Lev Nikolayevich Tolstoy
Лев Никола́евич Толсто́й - Count Lev Nikolayevich Tolstoy

Napomena L. N. Tolstoja:

Karma je budističko vjerovanje da su osnovne karakterne crte i čitava sudbina svakog čovjeka poslijedica njegovih postupaka u prošlim životima, te da dobro i/ili zlo u svačijem budućem životu ovise od uloženog osobnog napora da se zlo izbjegne i da se čine dobra djela u tekućem životu.

Šaljem Vam budističku priču "Karma", a prijevod je moj. Ova priča mi se mnogo svidjela zbog njene naivnosti, ali i zbog njene dubine. Naročito se, vrlo dobro objašnjava jednostavna istina, koju u posljednje vrijeme na sve načine i svekoliko pokušavaju ugušiti, da se od zla spašavamo i da bogatstvo stječemo jedino svojim postupcima, te da ne postoji nikakva druga oruđa, koja mogu zamijeniti naše ospbne napore, usmjerene ka osobnom, odnosno općem bogatstvu i blagostanju.

Objašnjenje je izuzetno dobro, zato što postaje jasno, da je bogatstvo pojedinca pravo bogatstvo samo onda, kada je sveopće. Jer, čim je razbojnik, koji je izašao iz pakla poželio bogatstvo samo za sebe, istog momenta je bogatstvo prestalo biti bogatstvo i razbojnik se stropoštao u bezdan pakla. Ova priča nekako iznova osvjetljava dvije osnovne kršćanske istine: o tome, da je suština življenja samo u odricanju od ličnosti - tko ubije dušu, taj će dušu steći, a da je najveće blago samo u spajanju čovjeka s Bogom i preko Boga međusobno: "da svi jedno budu, kao ti što si u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno..." Evanđelje po Ivanu, 17-21.

Ja sam ovu priču čitao djeci i ona im se dsvidjela, a odrasli bi poslije čitanja započinjali razgovor o najvažnijim životnim pitanjima. Stoga mi se čini da je ovaj detalj značajna preporuka.

P. S. Ovo je pismo za tisak.

Lav Tolstoj


 

Nema Boga za onoga tko ne zna da Ga već nosi u sebi - tvrdi Lav Tolstoj potencirajući Božju zapovijed - Ne ubij! - ukazujući da je ubojstvo uvijek ubojstvo - i da ga nitko ne može opravdati nacijom, religijom ili bilo kojim drugim uvjerenjem, jer je za Tolstoja - Istina iznad svega i prije svega.

Zbog širine filozofske misli, sinod pravoslavne crkve grofa Lava Tolstoja 22. veljače 1901. godine proglašava za heretika i izopćava ga iz reda vjernika.

Braneći se Tolstoj kaže:
- Počeo sam od toga što sam zavolio svoju pravoslavnu vjeru više od svog spokojstva; zatim sam zavolio kršćanstvo više od svoje crkve, a sada pak volim Istinu najviše od svega. Sve do sada je za mene Istina isto što i kršćanstvo u mom poimanju - iznad svega i prije svega. (bebamur.com)

izvor: alternativainformacije.com

Pretraga: 821 - Tolstoj: Priča o karmi
Trajni link: http://sanela.info/blog/?p=821

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *