SEDMA MUSLIMANSKA IDE U HAAG

SEDMA MUSLIMANSKA IDE U HAAG

OPTUŽNICA PROTIV DŽEVADA MLAĆE

IMAM DOKUMENTE!

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović

• Bosanski mediji, opijeni presudom Tihomiru Blaškiću za pokolj u Ahmićima, prešutjeli su iznimno važan iskaz predsjednika Međunarodnog haškog suda za ratne zločine. Saopćavajući presudu generalu Blaškiću, sudija Claude Jorda kazao je i ovo: "Vijeće smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila" i najavio "da počinioce tih zločina valja krivično goniti". Na tapetu Haškog suda sada su ubice hrvatskih civila koji su tokom rata u srednjoj Bosni nosili uniformu Armije Bosne i Hercegovine

Objavljeno: 10. mar 2000 | BH DANI br. 145 | Esad Hećimović

Branitelji optuženih Hrvata iz srednje Bosne u haškoj sudnici, hrvatski zvaničnici u Sarajevu i hrvatski demonstranti od Viteza do Zagreba u svojim odbranama optuženih za ratne zločine u srednjoj Bosni uvijek naglašavaju isto pitanje: Zašto niko nije osuđen za ratne i poslijeratne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni?

Skretanje pažnje haških sudija na zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni predstavlja velikim dijelom i samu dosadašnju strategiju odbrane Tihomira Blaškića, Darija Kordića, Kupreškića i ostalih optuženih u šest slučajeva sa zbirnim nazivom "Lašvanska dolina". Takva strategija odbrane nije bila uspješna sa stajališta ličnog interesa njihovih klijenata jer nije dovela do ublažavanja kazni. Ali takva strategija hrvatskih branitelja primorala je haške sudije da se izjasne o nekom zločinu prije nego što su javno obznanili da je taj zločin pod istragom ili da je bilo ko za njega optužen.

Čitajući sažetak presude Tihomiru Blaškiću, predsjedavajući tročlanog sudskog vijeća Claude Jorda, predsjednik Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, 3. marta je posebno naglasio da "Vijeće smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila" i najavio "da počinioce tih zločina valja krivično goniti".

Ova najava predsjednika Haškog suda ostala je prešućena u bosanskoj i hrvatskoj javnosti.

Pitanje omjera

Tihomir Blaškić
Tihomir Blaškić

U svom predstavljanju Blaškićeve odbrane, francuski sudija Claude Jorda je posebno opisao optužbe na račun Armije BiH, koju je okarakterisao kao "muslimansku vojsku":

General Blaškić smatra da se nalazio pod nekom vrstom opsade, kao meta napada muslimanskih snaga, koje su imale za cilj da preuzmu kontrolu nad Lašvanskom dolinom odvajanjem jedne općine od druge. (...) Odbrana, između ostalog, naglašava da zlodjela koja su počinile muslimanske snage objašnjavaju neregularno ponašanje hrvatskih jedinica, koje su se, uostalom, uglavnom sastojale od loše obučenih vojnika koji su bili više skloni tome da slušaju lokalne vlasti nego zapovijedi optuženog.

U sažetku presude, sudija Jorda je naglasio da je Vijeće, "razmatrajući krivična djela koja se stavljaju na teret optuženom, uzelo u obzir okolnosti koje su postojale u tom razdoblju, a naročito mogućnost da su muslimanske snage počinile zločine":

S tim u vezi Vijeće naglašava da je upravo Vijeće željelo saslušati zapovjednike 7. muslimanske brigade, čije se ime često spominjalo u vezi s nekima od tih zločina. Ovdje se ne radi o tome da se za njih okrivi ova ili ona muslimanska jedinica. No, Vijeće smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila i da počinioce tih zločina valja krivično goniti.

Ali, svaki zločin je zaseban - "Vijeće, međutim, želi osobito naglasiti da je neprihvatljiv argument kojim se jedan zločin opravdava drugim" - rekao je sudija Jorda.

Na istovjetan način, svoj stav su obrazložile i sudije Antonio Cassese, Richard May i Florence Ndepele Mwachande Mumba kada su 14. januara ove godine izrekli presudu u slučaju "Kupreškić i ostali" za napad na muslimanske civile u Ahmićima:

Između oktobra 1992. i aprila 1993. godine, odnosi između dvije grupe su pogoršani i svaka grupa se pojačano angažirala u politici diskriminiranja protiv druge. Da li su Hrvati provodili ovu politiku sa više nasilja i nemilosrdnije i u širem obimu - to je pitanje koje ne mora biti riješeno u ovom slučaju: kao što je Sudsko vijeće već naglasilo, činjenica da se protivnik ponaša nezakonito i progoni ili ubija civile ne može biti opravdanje za slične i recipročne postupke. Kako je ovo suđenje određenim Hrvatima, optuženim da su učestvovali u takvoj politici, pitanje omjera u kome su Muslimani također progonili Hrvate nije direktno povezano sa ovim slučajem - naglasilo je sudsko vijeće u slučaju "Kupreškić i ostali".

Mudžahedini u lancu zapovijedanja

Alija Izetbegović - Ejup Ganić
Alija Izetbegović - Ejup Ganić

O kojim zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom je riječ u presudama Blaškiću, Kupreškiću i ostalima?

O tim događajima je govorila samo odbrana optuženih Hrvata, dok Tužilaštvo nije prigovaralo. Stav Ureda haškog tužitelja o tim događajima službeno nije poznat. U presudi "Kupreškiću i ostalima" navedeno je najmanje šest napada na bosanske Hrvate početkom 1993. godine, bez kojih, prema stajalištu odbrane, nije moguće razumjeti događaje u Lašvanskoj dolini: Dusina, Busovača, kidnapovanje Živka Totića i ubistvo njegovih tjelohranitelja, Stari Vitez (Mahala) i Zenica. Šesti slučaj na koji je skrenula pažnju odbrana u slučaju Kupreškić haške sudije su opisale kao "zastrašujuću epizodu koja se dogodila u Miletićima, zabačenom hrvatskom selu u planinama srednje Bosne, u aprilu 1993. godine".

Prvi slučaj - napad jedinice iz sastava Sedme muslimanske brigade na selo Dusina - prema tvrdnjama branitelja, traumatizirao je hrvatsku zajednicu u Lašvanskoj dolini. Prema opisu napada, datom u presudi "Kupreškiću i ostalima":

25. januara 1993. muslimanske snage su masakrirale nekih 14 zarobljenih hrvatskih vojnika i nekoliko civila u Dusini. Željka Rajić, čiji je muž među ubijenima, svjedočila je o ovom napadu.

Videosnimak koji pokazuje tijela žrtava uvršten je u dokaze.

Upravo ovo svjedočenje, ponovljeno na oba suđenja, Blaškiću i Kupreškiću, bilo je jedan od ključnih razloga da sudsko vijeće u slučaju Blaškić pozove trojicu bivših komandanata da svjedoče u slučaju Blaškić. U okviru ovih suđenja, za sudije nije bilo presudno da se utvrdi ko je govorio istinu o Dusini - svjedoci hrvatskih branitelja ili komandanti Sedme muslimanske brigade. Također, nije poznato ni kako je završena istraga ovog slučaja pred Kantonalnim sudom u Zenici.

Drugi slučajevi, poput protjerivanja Hrvata na području Busovače ili napadi iz Starog Viteza (Mahale) na Vitez nisu privlačili posebno veliku pažnju tokom suđenja. Haške sudije su, očito, najviše bili zainteresirani za slučajeve kidnapovanja Živka Totića, zapovjednika HVO u Zenici, i ubistvo njegovih tjelohranitelja te za masakr u Miletićima.

Uz događaje u Dusini, Lašvi i Busovači tokom januara 1993. godine, za kidnapovanje Živka Totića i ubistvo njegove pratnje 15. aprila 1993. je rečeno da su imali ozbiljan destabilizirajući uticaj na muslimansko-hrvatske relacije. Živko Totić je bio zapovjednik Vojne policije HVO u Zenici. Četiri od pet Totićevih tjelohranitelja je ubijeno tokom njegovog kidnapovanja, navodno od muslimanskih snaga. Živko Totić nije ubijen, kakogod, nego je konačno oslobođen - navedeno je u presudi za slučaj "Kupreškić i ostali".

Upravo na ovom slučaju sudije su se zainteresirali za strukturu Armije BiH kako bi odredili položaj Sedme muslimanske te lokalnih i stranih mudžahedina u lancu zapovijedanja unutar 3. korpusa u Zenici. Drugi razlog interesa za Zenicu jesu najmanje tri svjedočenja tokom ovog suđenja o zlostavljanju i ubistvima Hrvata u ovoj općini. U slučaju "Kupreškić i ostali" Sudsko vijeće je utvrdilo da su van svake sumnje napadi "muslimanskih snaga na hrvatske seljake doprinijeli uzajamnom strahu", ali nije pronašlo dokaze da su Muslimani uopće ili Armija BiH pripremali napad na Hrvate 15-16. aprila 1993. godine.

Razlog otmice Živka Totića je bila namjera mudžahedina da na taj način iznude razmjenu za brojne zarobljene Arape koji su iz humanitarnih motiva ili želje da se priključe "El Mudžahidu" putovali ka Zenici. Ali, većina svjedoka odbrane navodila je činjenicu da su zvaničnici Armije BiH učestvovali u pregovorima o ovoj razmjeni kao dokaz da je postojala koordinacija između mudžahedina i Armije BiH. U presudi se navodi objašnjenje koje je dala Jadranka Tolić kao svjedok iz Zenice. Na pitanje šta joj govori to što je Armija BiH pregovarala i razmijenila Živka Totića za mudžahedine, Jadranka Tolić je rekla:

To su bile muslimanske snage i one su sve radile u koordinaciji. Obje, i Armija BiH i mudžahedini. To nisu bile odvojene strukture. Mudžahedini su bili dio Armije BiH.

Zločin u Miletićima

Tadeusz Mazowiecki
Tadeusz Mazowiecki

Činjenica da su hrvatski civili također bili žrtve napada od bosanskih Muslimana opisana je na primjeru zločina u Miletićima, o kome su svjedočili jedan saradnik Tadeusza Mazowieckog (Svjedok HH) i britanski oficir Kujawinski.

Svjedok HH je posjetio Miletiće tokom njegove misije utvrđivanja činjenica za Specijalnog izvjestioca UN Tadeusza Mazowieckog. U Miletićima je ušao u sobu koja je bila teško oštećena, i na čijim vratima i zidovima je bila krv. Rečeno mu je da je tu bilo pet stranih mudžahedina. Oni su mučili i ubili pet mladih Hrvata. Većina Hrvata je poslije toga pobjegla iz sela.

Svjedok HH je također svjedočio o zlostavljanju i svojevoljnim pogubljenjima Hrvata u Zenici. Gospodin Kujawinski je posjetio Miletiće 27. aprila 1993. godine, sa dva warriorsa i jednim land roverom UNHCR. Objasnio je da su Miletići veoma, veoma malo selo visoko u brdima. Vidio je osušenu krv na ulazu u blijedocrvenu kuću u selu. Seljani su bili povučeni, ali su konačno rekli da su došli vojnici u selo, istjerali sve i odvojili pet muškaraca vojničke dobi, koji su odvedeni u kuću u kojoj su mučeni i ubijeni.

Šokiran stravičnim prizorom i stanjem tijela žrtava, Kujawinski se sutradan vratio ponovo u selo. Zabilježio je imena žrtava i organizirao prenošenje tijela kod katoličke crkve u Gučoj Gori. Predao je tijela žrtava svećeniku ove crkve.

- "Izgledalo je da su događaji u Miletićima bili odmazda za Ahmiće" - kaže se u presudi "Kupreškiću i ostalima".

Miletići su udaljeni od Ahmića 15-20 kilometara.

Ali, naravno, sa sudskog stajališta i normi međunarodnog prava, Miletići ne mogu biti opravdavani zločinom u Ahmićima, niti bilo koji zločin može biti opravdavan nekim zločinom druge strane:

Ukratko, Sudsko vijeće je utvrdilo da je hrvatski napad 16. aprila na Ahmiće bio usmjeren na civile sa ciljem "etničkog čišćenja". Da li je prisilno istjerivanje Muslimana iz Ahmića bilo motivirano strateškim razlozima uklanjanja muslimanskog "džepa" na putu između Busovače i Viteza, ili je alternativno smišljeno kao odmazda zbog napada muslimanskih oružanih snaga na Kuber i nekoliko predominantno ili isključivo hrvatskih sela - to je pitanje koje Sudsko vijeće ne mora nužno riješiti u ovom slučaju - napisali su sudije u slučaju "Kupreškić i ostali".

Bošnjački politički, vojni i sudski zvaničnici ili nisu dobro čuli ili ne razumiju ove poruke haških sudija. Čak ni potpuno jasna poruka predsjednika Haškog tribunala prilikom izricanja presude Tihomiru Blaškiću da "Vijeće smatra da su izvedeni dokazi o zvjerstvima počinjenim protiv hrvatskih civila i da počinioce tih zločina valja krivično goniti" nije uopće prenesena u bosansku javnost.

Upravo ova najava, koju je izrekao sudija Claude Jorda, jeste ključna novina koju je donijela presuda Tihomiru Blaškiću. To je prva službena potvrda Haškog tribunala da se vodi istraga zbog zločina nad hrvatskim civilima koje su počinile jedinice Armije BiH ili snage koje su se borile s njima.

Ekskluzivno iz Haaga

Dževad Mlaćo
Dževad Mlaćo

Optužnica protiv Dževada Mlaće

Haški sud uskoro bi mogao podići optužnice protiv počinitelja zločina nad tzv. "Bugojanskom skupinom Hrvata".

Kako smo ovih dana doznali, od vrlo ozbiljnog izvora u Haškom sudu, tužilaštvo Tribunala je kompletiralo dokaze o masakru nad 21 zarobljenim Hrvatom, nakon čega se očekuje formaliziranje optužnice. Ona će, kako tvrdi naš izvor, dotaknuti i sam vrh bošnjačke strukture vlasti, a ima razloga, tvrdi naš sugovornik, da se zabrine i predsjednik SDA, Alija Izetbegović.

Haško tužilaštvo kao glavnog krivca za zločine nad Hrvatima u Bugojnu drži Dževada Mlaću, kao i neke druge članove tadašnjeg ratnog predsjedništva grada, npr. načelnika MUP Ismeta Hadžibegovića Dursuma.

Budući da se u Mlaćinom slučaju radi o političkoj funkciji, realno je očekivati istragu i protiv najviših političkih predstavnika bošnjačkog naroda u SDA. Zločinačka događanja u općini Bugojno, koliko je poznato, započeli su 17. srpnja u selu Vrbanja, potom u selima Kordići i Gračanica. Neka od pronađenih tijela, potpuno izmasakriranih, bila su prepoznata na identifikaciji (ubijenog Franje Ivandića prepoznala je majka i sl.).

Haško tužilaštvo optužit će čelnike ratnog predsjedništva u Bugojnu, kao i jedinicu Armije BiH "Šejtani" i jedinicu Hanefije Prijića Parage, zbog organizacije i provođenja konkretnih ubojstava, kao i zbog otvaranja koncentracijskog logora za Hrvate na stadionu NK "Iskra", na kojem je u zimskim mjesecima 1993. mučeno 60 uhapšenika. Izvještaje o zlostavljanjima Hrvata u općini Bugojno pisao je i Međunarodni komitet Crvenog križa, te je skupa s opsežnom dokumentacijom poslao Haagu.

Druga, znatno obimnija dokumentacija stigla ja iz SIS HVO Herceg-Bosne, a posebno je zanimljivo da su posljednji, možda i ključni dokumenti, stigli iz bošnjačkih redova.

Ti bi papiri, kako saznajemo, mogu dokazati povezanost vrha SDA s događajima u Bugojnu.

Dževad Mlaćo sve do lani uživao je najveće povjerenje Alije Izetbegovića, koji je iskoristio svoj utjecaj da ga postavi za predsjednika Doma naroda. Na intervenciju Carlosa Westendorpa, Mlaćo je ipak smijenjen, postavši obični parlamentarni zastupnik. No, SDA je smislila drugi način kako da mu se oduži. Mlaćo je uskoro dobio koncesiju za pokretanje naftnog biznisa, i danas raspolaže tvrtkom Proming, čije se benzinske stanice nalaze u Sarajevu i Bugojnu. D.H.

Račan spasava Blaškića

Ivica Račan
Ivica Račan

Imam dokumente!

Piše: Igor Lasić

Baš blistav obrat odigrao je Ivica Račan: istog popodneva dok su bukači raspaljivali narod po ulicama i malim ekranima, hrvatski premijer objavio je kako nova vlast posjeduje tajne dokumente koji će umnogome razblažiti krivnju Tihomira Blaškića odmjerenu na 45 godina robije

Prvi put otkako među nama više nema Franje Tuđmana, Hrvatskoj se dogodio narod. U Haagu je prošloga tjedna nemilo presudilo generalu Tihomiru Blaškiću, da bi u Zagrebu nekolicina hohštaplera potom pozvala na okupljanje u pojam ubijenu hrvatsku sirotinju, jer će inače bjelosvjetski zavjerenici već sutra po istom aršinu odrezati i nama, točnije čitavome hrvatskom narodu, do istrage njihove ili naše, kao što nam jednako za ovratnik dihaju od stoljeća sedmog.

Blaškića su, kažu, zapravo prodali ovi koji su sada na vlasti, Mesić i Račan i kompanija, i prodat će još naših generala, pa će, kad ponestane generala, prodavati obične bojovnike, pa studente i vatrogasce, ribare i domaćice. Takozvane mirne prosvjede ispred američke ambasade potaknuli su mračni tipovi poput Zvonimira Šeparovića, Marinka Liovića i Vladimira Šeksa... i sve je ispalo naoko mirno osim jaja koja su u neka doba poletjela prema fasadi zdanja na Zrinjevcu.

Poruka je svijetu i Hrvatskoj bila prilično jasna: Franjo jest umro, ali će njegov duh živjeti vjekovima, makar smrdio po trulim jajima. Par tisuća okupljenih očajnika "iz svih krajeva lijepe naše", u njenim povijesnim i etničkim granicama, za vonj sumpora ionako više ne mare.

No, zanimljivije je kako je priču o prodanom generalu popušila valjda kompletna hrvatska javnost, ne imajući pravog uvida niti u ono za što ga sud za ratne zločine tereti, a kamoli uviđaja u iole korektniji kontekst svega što se prije sedam godina desavalo u HVO. Hrvatska televizija sliku je zaokružila i po čitanju presude Blaškiću, nijednom ne prenoseći taj tekst u cjelini ili barem njegove ključne dijelove, nego dosljedno inzistirajući na staroj hadezeovskoj pjesmi o bezrazložnome međunarodnom iživljavanju nad hrvatskim braniteljem.

A onda je baš blistav obrat odigrao Ivica Račan, ma koliko da mu je pri svladavanju vlastite političke inercije to uzelo truda: istog popodneva dok su bukači raspaljivali narod po ulicama i malim ekranima, hrvatski premijer objavio je kako nova vlast posjeduje tajne dokumente koji će umnogome razblažiti krivnju Tihomira Blaškića odmjerenu na 45 godina robije.

Naime, odvjetnik zapovjednika HVO za Operativnu zonu srednja Bosna Anto Nobilo temeljio je svoju neuspjelu obranu na tezi kako je Blaškić bio na tadašnjoj funkciji paraliziran udvojenim zapovjednim lancem, i kako njegov stvarni utjecaj na pojedine sporne momente - posebno masakr u Ahmićima - često nije ni postojao. Dokumentirane dokaze o stvarnom zapovjedništvu nad pojedinim jedinicama i akcijama HVO, Nobilo je od hrvatskih i hercegbosanskih tajnih vojnih službi iskao godinama, a jedini odgovor koji je dobivao bio je da tih papira nema niti su ikada i postojali.

Račanovo otkriće može zato biti jedino i upravo ta dokumentacija, neće biti iskoristiva samo u spasavanju Blaškićeve kože od faktički doživotnoga truljenja u nizozemskom zatvoru, nego će dobrano zavaliti onoga ko je naredio i proveo i prikrio pokolj bošnjačkih civila u Ahmićima. A riječ je, vidi vraga, o dobrome dijelu preostaloga tadašnjeg političkog i vojnog vrha HZ Herceg-Bosne i same Hrvatske.

Tihomiru Blaškiću ostat će, naravno, na teret prvenstveno dio njegove pasivne odgovornosti, tj. nečinjenja koje je uslijedilo po dva njegova neuspjela pokušaja istrage zločina (inkriminirane jedinice poslije je ipak osobno iskoristio za jednu vojnu akciju), te barem suodgovornost za provedbu politike etničkog sukoba i stranoga vojnog uplitanja u isti.

Ali, to ni približno nema jednaku težinu.

Drugim riječima, ovi provokatori koji sada nastavljaju plašiti javnost haaškim vješticama, zapravo su oni koji su Tihomiru Blaškiću onemogućili obranu od većeg dijela nametnute krivnje, i koji su ga otpremili u Nizozemsku ne bi li oprali vlastite krvave ruke. Službena hrvatska žalopojka o nevinom generalu - simbolu hrvatskog stradanja ionako se vrtila samo do trenutka u kojem je Anto Nobilo potegnuo pitanje o dvostrukom zapovjednom sustavu, a potom je Tuđmanov režim učinio sve ne bi li na Blaškića svalio isključivu krivicu za upravljanje srednjobosanskim jedinicama HVO, kojima se možda, eto, kama ponekad omakla i kad to nije bilo posve pristojno.

U Zagrebu, naime, toga smo se divljaštva uvijek dosljedno gnušali i odricali... Zato je u Haagu prošle godine i svjedočio general HVO Milivoj Petković, čiji je iskaz Tihomira Blaškića imao definitivno zaviti u crno.

I uspio bi, i sve bi zauvijek ostalo na ovoj presudi suca Claudea Jorde, samo da državni dokumenti nemaju nezgodnu sklonost službenom i numeriranom pohranjivanju u arhive. Znano je i dokazano da je dojučerašnji hrvatski režim uništio ili falsificirao more slične građe, no jedno dobro slano jezero ipak je preostalo na dohvat njihovim nasljednicima, i preživjelim stradalnicima koje je taj režim godinama progonio po bosanskim ili hrvatskim bespućima.

Histerično podizanje glava iz desetkovanih hadezeovih redova neće se pokazati odveć taktičnim; tko zna bi li Ivica Račan objavio svoj nalaz samo u svrhu obrane generala Blaškića, no morao je to učiniti isprovociran razlozima spasavanja vlastite političke sudbine, i učinio je dobro. Pokazat će se to jedinim načinom za otklanjanje perfidne podvale o njegovoj ili ma čijoj prodaji nacionalnih interesa za međunarodnu milostinju. A ta se vrsta puzavice među našim ljudima inače sjajno prima.

Jer, interesi naroda i građana, pravde i zakona izdani su, ustvari, još u Ahmićima, ili Stupnom Dolu, kada je u tobožnje njihovo ime izmasakrirano čitavo jedno selo onih drugih, a krimen je potom godinama zataškavan ili opravdavan, već prema prilici. Tihomir Blaškić nipošto ne bi smio platiti cijenu takovrsne izdaje čovječnosti mimo onoga za što je osobno odgovoran. Ne samo iz razloga njegova privatnoga prekomjernog stradanja nego također zbog nemogućeg preuzimanja viška krivnje od žgadije kojoj bi bilo istinsko doživotno mjesto u Haagu, osim što ih je, nažalost, dio u međuvremenu već otišao pod ploču.

Prva reakcija jednoga večernjeg tramvajskog putnika u Zagrebu bila je krajnje racionalna, i nalik matematičkoj pitalici: ako je Blaškić dobio 45 godina, što u njegovoj dobi zvuči kao cinično izricanje doživotne kazne, koliko bi onda tek imao dobiti Dario Kordić? Ili Mate Boban, ili Gojko Šušak, ili Franjo Tuđman?

U najmanje osvetoljubivu ruku, trebalo bi zbog njih ne potrošiti uludo moguću mjeru cinizma. Ivica Račan svjestan je političkih implikacija svoje objave, po prvi put poduzete korak ispred medija i kritičke javnosti, a sretna je i za nj i za nas okolnost što se humanitarni interes podudara s činjenicom da hrvatska vlada nema izbora doli bezrezervne suradnje s međunarodnim goniteljima zločinaca.

Prije ili kasnije, ove iste dokumente potražili bi haaški suci i osobno, samo što njihovo izvlačenje iz već memljivih sefova ne bi tada po hrvatsko društvo imalo nikakvu terapeutsku vrijednost. Na stranu sad priče o većini velikih optuženika u Haagu, s hrvatske strane: niti njemačko ili japansko društvo nisu izgubili od svoje vrijednosti time što poslije Nürnberga na sud nisu privedeni i krivci za bombardiranje Dresdena ili Hirošime.

Pravi zločinci su svi od jedne fele, i ne dijele se po nacijama i religijama, a taj poučak nije zgorega školski ponavljati sve dok nam masovno ne iscuri na uši. Dok se ne počnemo utrkivati tko će ih iz vlastite sredine prije otpremiti, daleko im bio Haag.

izvor: bhdani.ba-145-t454

Pretraga: 10081 - SEDMA MUSLIMANSKA IDE U HAAG
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=10081