Milanovićev prostački povratak u devedesete

Milanovićev prostački povratak u devedesete

Milanovićev diskurs ne spada u EU

Zoran Milanović
Zoran Milanović

• Želi li biti normalna članica EU, Hrvatsku u Evropskom vijeću ne može i ne smije zastupati Zoran Milanović

Objavljeno: 26. avg 2016 | Davor Gjenero

Ima neke kozmičke pravde u tome da se Zoranu Milanoviću dogodilo da se audiozapis njegova "povjerljivog" razgovora sa skupinom ratnih veterana nađe u javnosti. Naime, kompromitiranje svojih političkih protivnika objavljivanjem transkripata razgovora ili raskrivanjem tajnih pregovora metoda je što ju je u hrvatsku "visoku politiku" uveo upravo Milanović.

Nakon izbora 2007, što ih je na opće iznenađenje izgubio, Milanović je u javnost pustio fonogram svojih pregovora s Vesnom Pusić o diobi između opozicijskih partnera opozicijskih funkcionarskih mjesta, točnije dvaju saborskih potpredsjedničkih mjesta

Milanović je ustrajao na tome da jedno od tih mjesta pripadne dotadašnjoj potpredsjednici SDP Željki Antunović i da joj to bude svojevrsna stranačka otpremnina u mirovinu, a drugo Nevenu Mimici, jedinom SDP-ovom stručnjaku za Europsku uniju.

Pusić je za sebe htjela upravo mjesto koje je Milanović namijenio Mimici, a u razgovoru o tome otvoreno je govorila o Mimici kao čovjeku bez političke snage, nekome tko je tek činovnik, nedorastao političkoj borbi. Objavljivanjem transkripta tog razgovora pregovori među opozicionarima su bili okončani i Milanović je na trenutak mislio da je iz njih izašao kao pobjednik, a da je Vesna Pusić ponižena.

Prljava igra

Međutim, zapravo je izgubio, a korist od Milanovićeve prljave igre izvukao je tadašnji premijer Ivo Sanader. Naime, Sanader je nakon tog sukoba, u kojem je Vesna Pusić privremeno gubila, stekao saveznika u sprečavanju toga da Milanović postane predsjednikom Nacionalnog odbora za praćenje pristupnih pregovora.

Do svoje smrti tu je funkciju obavljao Ivica Račan, ali nakon novih parlamentarnih izbora ona nije pripala Milanoviću, nego Vesni Pusić. Pritom se u pristupnom razdoblju ona doista profilirala kao važan akter u institucionalnom dijalogu, kao osoba koja je jačala nacionalni konsenzus o europskim pitanjima, a Sanader je računao na to da bi ova suradnja jednoga dana mogla dovesti do koalicije njegova HDZ-a i liberalnog HNS-a, kojem je Pusić tada bila predsjednica.

Drugi, širokoj javnosti poznat potez Milanovićeva izlaganja javnosti onih s kojima je pregovarao, bilo je dovođenje Drage Prgometa, umjerenog političara koji je tada bio jedan od ključnih vođa Mosta, "pred javnost" tijekom tajnih razgovora, što su ih, nakon Milanovićeva izbornog poraza u jesen prošle godine u stanu ministra obrane Ante Kotromanovića vodili Prgomet i Milanović.

Tada se činilo da je to kraj Prgometove političke karijere, jer da je ovaj, u ime Mosta, započeo pregovore o sastavljanju Vlade na čelu s Milanovićem, mimo dogovora u svojoj stranci. Prgomet je, međutim, očuvao svoje političko dostojanstvo, nakon promjena u HDZ-u vratio se u svoju staru stranku i danas spada u uži tim okupljen oko novog predsjednika Andreja Plenkovića.

Nove političke okolnosti, u kojima je u kratkom roku Plenković HDZ-u dao profil stranke koja se konsolidira kao umjerena europska kršćanska demokracija, Milanovića su dovele u neugodnu poziciju. Njegova paradigma "ili mi - ili oni", u kojoj je HDZ nastojao prikazati ako zamalo fašističku organizaciju, postala je posve neuvjerljiva.

Tomislav Karamarko nije se znao obraniti od konstrukcije prema kojoj je on najveća prijetnja demokratskom poretku u Hrvatskoj, ali Milanović, iako je zadržao tip političkog nastupa u kojem "brani demokraciju" okupljajući široku i ideološki šaroliku predizbornu koaliciju, ne uspijeva Plenkovićev HDZ predstaviti kao takvu opasnost.

Plenković se u predizbornoj kampanji bori za glasove političkog centra, jer računa da desnica ionako nema drugoga političkog izbora osim HDZ-a, pa Milanović misli da svoj predizborni kapacitet može povećati obraćajući se desnom, nacionalističkom biračkom tijelu.

Nije za EU

Radikalna retorika Srbije prema Hrvatskoj u proteklih nekoliko mjeseci i činjenica da je administracija u Beogradu odlučila zaoštriti svoju taktiku uspostavljanja "regionalnog sudbenog autoriteta" u sudovanju za ratne zločine, čime Beograd želi umanjiti učinak međunarodne sudske judikature, koja je Miloševićev režim jasno označavala kao agresorski i kao ključnog krivca za ratove koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije, Milanoviću je otvorila političku nišu za nastup prema organizacijama ratnih veterana, zastrašenih da bi njihovo sudjelovanje u obrani moglo biti tretirano kao "ratni zločin" i da bi se mogli naći na popisu onih čije izručenje traži Srbija.

Očito je da je Plenković, iako je u Europskom parlamentu sam prvi otvorio pitanje "regionalne nadležnosti" sudova u Srbiji, kao i predsjednica Republike, zainteresiran za "stišavanje sukoba" sa Srbijom i pripremu terena za diplomatske pregovore, nakon eventualnog uspostavljanja njegove administracije, kojima bi se koliko-toliko ublažila sadašnja kriza. Milanović se zato odlučuje za radikalizam i misli da pokazujući "kako se on nikoga ne boji" može ojačati svoju poziciju u političkoj areni.

Činjenica da je nakon njegova već drugog sastanka s nekom od veteranskih skupina u javnost iscurio transkript audiozapisa razgovora dovela ga je, međutim, u neugodnu situaciju. Kao i kad je on svoje sugovornike izlagao javnosti, tako i sada nikome nije važno tko je sadržaj premijerovih lamentacija iznio u javnost.

Svi koji poznaju njegov diskurs znaju da su, nedvojbeno njegove rečenice o tome kako je Srbija "šaka jada koja 150 godina ne zna hoće li u Makedoniju, Vojvodinu, Hrvatsku, Bosnu ili Bugarsku", a ne nekakva "diplomatska sila"; kako je jedini način odgovora takvoj zemlji ono što je on već radio, dakle, zatvaranje vanjske granice Europske unije; ili "iz puke pakosti", osnivanje suda za zločine na Kosovu.

Njegove su, bez sumnje, i uvredljive rečenice o Bosni i Hercegovini, kako one koje su toliko prostačke da ih ni ne valja ponavljati, tako i one kako "to nije država i tamo nemaš s kim razgovarati".

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, ono što Milanović sada govori ratnim veteranima isto je kao i ono što je činio kao premijer: "pragmatična" politika, u kojoj su Čovićevi bivši suradnici u njegovoj administraciji dobivali položaje šefa Ureda za Hrvate izvan Hrvatske i u ime administracije potiho podupirali koncept "trećeg entiteta", a Milanović je i sam uskakao u taj kontekst, ignorirajući središnje i federalne vlasti u Sarajevu.

Svakome tko je slušao Milanovića jasno je da on ne smije opet biti predsjednikom hrvatske Vlade. Ex post njegovo tumačenje o tome kako BiH nije država, kako tamo nema organizacije, ali da "tome" treba gledati kroz prste i preko reda je uvesti u EU, baca vrlo loše svjetlo na prijedlog strategije prema BiH, što ga je kao "Tailor-made pristup" 2014. objavila Vesna Pusić.

Ona je govorila o disfunkciji političkih elita u BiH, ali i o tome da građansko društvo i akademska zajednica u toj zemlji imaju kapaciteta povući je prema članstvu. Budući da mišljenje o tome kako BiH jednostavno nema državnih kapaciteta, pa da joj je nužno ovakvo pokroviteljstvo, dolazi iz iste koalicije, danas i ono najbolje što je Hrvatska napravila za susjedstvo, nakon što je pristupila Europskoj uniji, postaje upitno.

Milanovićev diskurs jednostavno ne spada u Europsku uniju. Time što je on postao javan, učinjena je dobra stvar, tko god bio taj koji je audiozapis dostavio novinarima. Želi li biti normalna članica EU, Hrvatsku u Europskom vijeću jednostavno ne može i ne smije zastupati Zoran Milanović.

Gledanje s visoka na potencijalne članice i zemlje, koje su u procesu pristupanja, neće si javno priuštiti nitko od lidera konsolidiranih europskih demokracija. Prostački nastup, kojim se Milanović i inače služi na zatvorenim sastancima, a koji povremeno izađe u javnost, jednostavno nije diskurs Europske unije.

Onaj tko bi, nakon što su njegove ocjene o susjedima došle do javnosti, glasovao za Milanovića kao premijera, istovremeno bi glasovao i za marginalizaciju Hrvatske unutar EU.

Ako je nešto povratak u devedesete, što se posljednjih godina u Hrvatskoj i regiji često upotrebljava kao politička pogrda, onda su to ove prostački opuštene izjave Zorana Milanovića, koji samoga sebe smatra superiornim susjedstvu, ali zapravo i velikoj većini članica EU.

izvor: balkans.aljazeera.net

Pretraga: 10199 - Milanovićev prostački povratak u devedesete
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=10199