GAZDA - Hrvatski film u bunkeru

GAZDA - Hrvatski film u bunkeru

"GAZDA" Suočeni s odbijanjem kino-distribucije, ekipa filma poziva sva mjesta bez kina da se prijave za projekciju

U potrazi za istinom o moćnom poduzetniku

Ivica GAZDA Todorić
Ivica GAZDA Todorić

• "Ako se utvrdi da se netko od nas ogriješio o zakon, nad njegovom sudbinom ne treba plakati" -- Ivica Todorić

Objavljeno: 19. sep 2016

Premijera filma očekuje se u utorak, 4. 10. u 19,30 u zagrebačkom kinu Europa

Dugometražni dokumentarni film Gazda, priča o ocu redatelja Darija Juričana koji je 40 godina radio u Konzumu, naišao je na dobar prijem prilikom testne projekcije na Motovun film festivalu, ali to nije bilo dovoljno da uđe u najveću kino-mrežu. Naime, kako javlja Dario Juričan, najveći kinoprikazivač u Hrvatskoj odbio je prikazivanje filma, pa će film ići u vlastitoj distribuciji te preko neovisne kinomreže. Tim povodom ekipa filma je na internetu objavila prijavnicu na kojoj se mjesta bez kina mogu prijaviti za projekciju filma Gazda.

Podsjetimo, film je dobio potporu HAVC-a i Zaklade Kultura nova, ali to nije bilo dovoljno da se film dovrši, pa je pokrenuta crowdfunding kampanja, čiji je prvotni cilj od 3000 $ dostignut već u dva i pol dana. Film je do ovog trenutka sponzoriralo 140 ljudi, a novi cilj je 6000$.

Ekipa filma planira i objavu knjige 'Gazda', koja će biti komplementarna s filmom, smatrajući da, kako napominju, upute kako se postaje Gazda u Hrvatskoj moraju biti javno dostupne u tiskanom obliku. Kad knjiga izađe, svim knjižnicama u Zagrebu dat će besplatan primjerak, a u priopćenju napominju da će raditi na tome da knjigu besplatno dobiju i sve knjižnice u Hrvatskoj.

Crowdfunding kampanja za projekt Gazda istječe u srijedu, 28. rujna u devet ujutro. Premijera filma očekuje se u utorak, 4. 10. u 19,30 u zagrebačkom kinu Europa, gdje će se moći pogledati inačica filma koji je, za razliku od testne projekcije, veći za cijelo jedno poglavlje i dulji desetak minuta.

Kako je redatelj najavio, Ivici Todoriću je prvome upućen poziv za premijeru filma.

Published on Sep 17, 2016

izvor: jutarnji.hr-4708562

 

Film Darija Juričana - Anatomija institucionalne truleži: Koje sve poruke nosi film "Gazda" o zvjezdanom usponu Ivice Todorića

Darijo Juričan
Darijo Juričan

• Najljekovitija poruka Juričanova filma je da ova demokracija, ma kako se fragilnom i glumljenom činila, omogućuje da svakoga velikog "gazdu" razotkrije i skromna novinarska bratija, predvođena momkom iz zagrebačkog solitera

Objavljeno: 31. jul/srp 2016 | Boris Pavelić

Dokumentarni film "Gazda" Darija Juričana, zagrebačkog redatelja srednje generacije, ozbiljan je, informativan i relevantan istraživački rad, potkrijepljen i montiran u najboljoj maniri objektivnog, marljivog i strpljivog novinarstva.

Uspjevši u sedamdesetak minuta pregledno prikazati mehanizme kojima vladajuća politika u posljednjih četrdesetak godina upravlja ovdašnjim gospodarstvom, Juričan gledatelju nudi otrežnjujući pogled u skrivenu prirodu socijalističke i tranzicijske Hrvatske, podastirući anatomiju institucionalne truleži iz koje bujaju neobične biljke poput današnjeg Agrokora - i gustom sjenom zasjenjuju društva i izvan hrvatskih granica.

Istodobno, premda obrađuje jednu od najvećih trauma posttranzicijske Hrvatske, Juričanov je film lišen resantimana, bijesa ili grčevitosti, i to je vrlina koju valja naročito naglasiti.

Premda nastao iz nadasve osobnih motiva - redateljev otac Ljudevit Todorićev je vršnjak koji je četiri desetljeća skromnoga radnog vijeka proveo u bivšem Unikonzumu - film "Gazda" nije lišen čak i blage autoironije, dok o svojem glavnom "liku", sustavu koji magijom "slučajnosti" stvara Moloh Agrokora, pripovijeda naizgled nezainteresiranim tonom objektivnog promatrača.

Razotkrivati sistemsku korupciju bez gnjevnih osobnih optužbi, pa to još činiti argumentirano - to je u Hrvatskoj oduvijek rijetkost - za koju je potrebna visoka razina istraživačke i autorske discipline.

Juričan, naizgled paradoksalno, tvrdi kako "Gazda" nije film o Ivici Todoriću.

I nije!

"Ovo je film o uspjehu i kako se do njega došlo, ovo je film o neuspjehu i kako u njemu živimo" - jedna je od prvih rečenica koje narator, sam Juričan, izgovori u dokumentarcu.

Film nije o Todoriću, nego o sustavu, o tom neuhvatljivom socijalnom konstruktu koji ne možete uhvatiti ni za glavu ni za rep, i u kojem osobna odgovornost iščezava kao rosa na jutarnjoj magli, ali koji tako fatalno određuje živote svih nas: većine za zlo, manjine za dobro.

Agro i korpa

Doks počinje duhovitom sekvencom koja nenametljivo naznačuje kontekst priče: snimatelj namješta sredovječnu ženu na kauču za intervju, ona se meškolji, nevješta pred kamerom, a onda pita: "A kaj buš me pital?"

Shvaćamo - to je Juričanova majka, skromna žena, jedna iz vojske obespravljenih u hrvatskoj privatizaciji. I priča kreće: Todorićev otac Ante, uspješan ali kontroverzan socijalistički gospodarstvenik, njegov poslovni uspjeh, podizanje tvrtke Agrokombinat potkraj šezdesetih, i pad poslije 71, drakonska zatvorska kazna na 13,5 godina zatvora.

Sjajni su vremenski skokovi s arhivskih snimki tih uspješnih pogona prije četrdesetak godina: danas, prekrila ih silna travuljina. Antin haps i izlazak, poslije kojega pokreće biznis s cvijećem, i tu, u drugoj polovini osamdesetih, prvi put se spominje Ivica Todorić, da 1989. osnuje tvrtku Agrokor, od "agro" i "kor" - "korpa".

Potom rez.

Vlak slobode, Zagreb-Knin, kolovoz 1995. Za stolom Tuđman, Škegro, Njavro, Prka... Prka skida šešir, pokazuje: pun para, novčanica, marke, kune... Do prozora, za stolom, smješka se samozatajni Ivica Todorić...

I tad kreće istinski istraživački dio, u kojemu Juričan redateljski mudro obrađuje četiri Agrokorove afere:

  • prvatizaciju Unikonzuma i njegovo pretvaranje u Konzum
  • tzv. "pšeničnu aferu", kad je silna pšenica nestala iz Robnih zaliha, a skandal potonuo u živom pijesku saborskoga istražnog povjerenstva
  • privatizaciju Jamnice i
  • Todorićevo prezimanje dvorca Kulmer ponad Zagreba

Dokument po dokument, rečenicu po rečenicu, informaciju po informaciju, intervju po intervju, kronološkim redom, razotkriva Juričan kontekst, tok i zavijutke svakoga od tih prešućenih skandala.

Jozo Petrović
Jozo Petrović

Unikonzum, u kojem je redateljev otac ostavio kosti, a iza sebe skroman socijalistički stan i obitelj koju muče neodgovorena pitanja, privatiziran je 1992. "with a little help from" Jozo Petrović...

Isti je to Petrović koji se pojavljuje u Sanaderovoj "aferi Ina" i Karamarkovoj "aferi konzultantica" - pa se čovjek pita ne bi li ozbiljno novinarsko istraživanje o Petroviću iznjedrilo zanimljivijih uvida i od istraživanja o Todoriću?

- "Da je Hrvatska bila pravna država, skupština dioničara bila bi poništena!" - kaže u kameru sindikalist Mario Iveković, koji je prve sindikalne bitke bio baš u Unikonzumu.

Ali nije poništena skupština, nego je sudu osam godina trebalo da male dioničare obavijesti kako neće prihvatiti njihovu tužbu. Kad su došli na sud, sutkinja ih blijedo gledala. Potom, kad je privatizacija okončana, svjedočimo Konzumovu svevlađu: kako ravnatelj Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja "leti" samo osam dana nakon što je utvrdio Konzumovo "višekratno nepoštovanje propisa" - te kako se u Sesvetama mijenja GUP i namješta natječaj kako bi grad Zagreb Konzumu plaćao najam gradske knjižnice u prostoru sagrađenom još i prije natječaja...

Neobjavljene snimke

Vladimir Šeks
Vladimir Šeks

Pšenična afera obrađena je kroz maestralan Juričanov intervju s Vladimirom Šeksom, koji je vodio saborsko istražno povjerenstvo.

- "U arhivi Sabora manjka osamdeset posto materijala o tom slučaju" - obavještava Juričan Šeksa.

- "Niste dobro tražili!" - odgovara ovaj.

- "Je li Agrokor ikad financirao HDZ?"

- "Ne znam. Moguće, kasnije"...

Potom, Jamnica - kako Agrokor iz godine u godinu crpi više nego je dopušteno koncesijom, i tako dalje, i tako dalje...

Naročito je zabavan dio u kojemu Juričan objavljuje neobjavljene arhivske snimke HTV s prosvjeda nevladinih aktivista pred dvorcem Kulmer, glembajevskim zdanjem ponad Zagreba koje je Todorić zapasao za svoj topli dom.

U veljači 2009., pedesetak aktivista Zelene akcije i Prava na grad došli su pred dvorac podsjetiti kako je grad Zagreb to mjesto 2003. proglasio javnim dobrom, možda za hotel, pa su se htjeli "prijaviti na recepciji".

Tonči Kriste, savjetnik u Agrokoru, izašao je pred aktiviste i, ne trepnuvši okom, objavio kako je "postupak kategorizacije hotela u tijeku", ali da je "teško reći kad bi mogao biti završen".

U maniri teatra apsurda, dijalog se nastavlja još neko vrijeme - aktivisti pitaju "mogu li se bar prijaviti na recepciju" - a potom sve opet tone u sivilo svakodnevnog hrvatskog "business as usual".

Istraživačka priča

Darijo Juričan
Darijo Juričan

Juričan je film snimao tri godine, "što i nije tako dugo s obzirom na prepreke - nevoljkost sugovornika, otezanje u institucijama i teškoće s pronalaskom dokumentacije". Usprkos svemu, intervjuirao je mnoge ljude i prvi put otkrio cijelu silu dokumenata, rekonstruirajući taj famozni Todorićev "prvi milijun".

Film je koštao oko 350 tisuća kuna, od čega 320 tisuća iz HAVC, tridesetak tisuća iz zaklade Kultura nova - i tu se sluti i odgovor na pitanje zašto se Zlatko Hasanbegović tako marljivo trudi zaustaviti, uz ostale, i te dvije institucije. Ali i neprofitne medije...

Na portalu forum.tm, jednome od onih koje je Hasanbegović izravno ugrozio, objavljena je dosad najtemeljitija novinarska istraživačka priča o Todoriću, ona kolege Saše Paparelle, koja je Juričanu poslužila kao nit vodilja.

Sve u svemu, s malo novca ali mnogo volje, istraživačkog umijeća i upornosti, Dario Juričan i njegovo društvance dokazalo je kako uvriježeni stereotip - da je Todorić "nedodirljiv" - vrijedi samo ako nitko ništa ne poduzme.

Ivica Todorić
Ivica Todorić

Osim što smo dobili važan uvid u institucionalnu paučinu društva u kojem živimo, to je vjerojatno i najljekovitija poruka Juričanova filma: da ova demokracija, ma kako se fragilnom i glumljenom činila, još uvijek omogućuje da (svakoga) velikog "gazdu" razotkrije i skromna novinarska bratija, predvođena momkom iz zagrebačkog solitera.

Ljudevit Juričan imao bi razloga za smijeh, baš kao što se u posljednjem kadru smiju njegova supruga i sin.

izvor: novilist.hr

 

NACIONAL INTERVJU Dario Juričan -- Nisam Todorićev krvnik ni sudac, moj film govori o mehanizmima kako se postaje gazda u Hrvatskoj

GAZDE: Franjo Tuđman i Ivica Todorić
GAZDE: Franjo Tuđman i Ivica Todorić

• REDATELJ U TAJNOSTI SNIMANOG FILMA 'Gazda: tranzicija/privatizacija/korporacije' govori o tome zašto ništa ne zamjera Ivici Todoriću, iako je u biznisu startao kad i njegov otac Ljudevit koji je radni vijek u Konzumu završio s plaćom od tri tisuće kuna

• Uspio sam doći do Vladimira Šeksa koji mi je rekao da je jako ponosan na saborsko povjerenstvo koje je istraživalo pšeničnu aferu jer ga je osnovao HDZ - ali izvješće o aferi je nestalo...

Objavljeno: 26. jul 2016

GAZDA: TRANZICIJA/PRIVATIZACIJA/KORPORACIJE - naziv je filma o usponu Ivice Todorića, koji će imati testnu projekciju u petak, 29. srpnja na Motovun Film Festivalu. Radi se o dugometražnom dokumentarnom filmu, koji je rezultat ozbiljnog istraživačkog novinarstva, na kojem je profesionalna filmska i novinarska ekipa gotovo u potpunoj tajnosti radila pune tri godine.

Nacional je prvi medij u Hrvatskoj koji je dobio priliku ekskluzivno vidjeti film na projekciji u Zagrebu, u prostoru Hrvatskog centra za istraživačko novinarstvo i slobodu medija HRCIN, koji je film i producirao.

Iza projekta stoji redatelj Dario Juričan, koji je nakon diplome na germanistici i komparativnoj književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekao i diplomu na Londonskoj filmskoj akademiji, gdje je završio filmmaking.

Profesionalno se bavi filmom od 2006., a ovo mu je prvi dugometražni dokumentarni film. Za ovaj težak i neizvjestan filmski pothvat, koji je sufinancirao HAVC Hrvatski audiovizualni centar, Dario Juričan imao je i osobne razloge, budući da je sin nekadašnjeg radnika Unikonzuma, koji je startao s istih pozicija kao i Ivica Todorić, ključna osoba današnjeg koncerna Agrokor.

Razlika je samo u tome što je njegov otac Ljudevit Juričan, nakon 40 godina rada u Konzumu bio manje uspješan i imućan, te je svojoj djeci nakon smrti ostavio u nasljedstvo stan koji je uspio kupiti, pisaću mašinu i grunt u Zagorju.

- "Ovo nije priča o Ivici Todoriću, ovo je priča o uspjehu" - uporno ponavlja Dario Juričan, koji s velikom pažnjom osluškuje kritike malobrojnih filmskih kolega kojima je u tajnosti pokazao film. Film još nije sasvim dovršen, još se tu i tamo u montaži krati ili dodaje neki dio.

:: "Gazda: Tranzicija/privatizacija/korporacije" - kompliciran je naziv za film. Zašto i kako ste ga odabrali?

Dugo smo promišljali kako nazvati film, kako bismo se odmaknuli od samog Ivice Todorića, jer taj je film nešto više. To nije film o Todoriću, već film o mehanizmima pomoću kojih se postaje GAZDA u Hrvatskoj.

:: Priprema i snimanje filma dugo su držani u tajnosti. Zašto?

Pa i je i nije. Mi smo Ivicu Todorića kontaktirali dvaput i zamolili preko njegove PR službe da nam da intervju, no on nas je dva puta ljubazno odbio. Znali smo da će biti teško, jer on nikada nije dao filmski intervju.

Što se produkcije tiče, znali smo da je ovo film zbog kojeg će mnoge u Hrvatskoj boljeti glava. Krenuli smo ga raditi sami još 2013., ali ne bismo ga dovršili da nismo dobili novac na natječaju HAVC, jer korištenje televizijskog arhiva zahtijeva ogroman novac. Paranoično smo kupovali materijale bojeći se da će nam izvori postati nedostupni, iscuri li informacija o čemu, zapravo, radimo film.

No, nije bilo nikakvih problema, nije bilo pritisaka. Druga je stvar što će sada biti s distribucijom, tu očekujemo probleme jer su distribucijski kanali vrlo limitirani i podložni raznim pritiscima.

Ne znam vidi li se u filmu koliko smo se kao ekipa rastegnuli. To je tri godine, što bi rekao jedan naš sugrađanin, mučkog rada. U te tri godine smo tapkali u mraku, teško smo dolazili do informacija. A ono u što nismo bili sto posto sigurni, nismo stavili u film.

Od HAVC smo dobili 320.000 kuna, a uložili smo sigurno milijun. Zato nam je važno pokrenuti crowdfunding kampanju, jer nemamo drugog načina nadoknaditi taj minus.

:: Koliko je djelomično i vaš osobni motiv za snimanje ovog filma, mogao biti prepreka objektivnosti u radu?

Zbog mog osobnog uvida ipak sam mogao uspoređivati Konzum nekad i sad. No, osnovna razlika, koju sam odmah i iskreno istaknuo u filmu, jest da za razliku od Ivice Todorića moj otac nije bio osobito ambiciozan. Moja mama ga je pitala - "Pa dobro, zašto nećeš postati poslovođa?" A on bi rekao - "Pa ne zanima me!"

Postoje ljudi koji su zadovoljni svojim poslom i nemaju ambicije da postanu nešto više. Titula mog oca na kraju je glasila: delikates majstor. Kad je odlazio u mirovinu, imao je plaću tri tisuće i nešto sitno kuna, što je bilo dvostruko manje od plaće moje mame, koja je medicinska sestra.

Dakle, treba biti fer i reći da u Konzumu nikada nisu bile visoke plaće. Ali je tužna činjenica da je prosjek plaće u Unikonzumu 1984. bio oko 30 posto manji od prosjeka Zagreba, dok je 2014. plaća u Konzumu, kako je Todorić preimenovao tvrtku nakon privatizacije, oko 40 posto manji od prosjeka grada.

Mogu pričati o subjektivnom iskustvu kako sam išao kroz život s Konzumom, ali brojke pokazuju objektivno tužnu priču. Zapravo mi je to bila polazna točka projekta - koliko ti možeš u svom životnom vijeku zaraditi? Sad mogu sumirati - možeš kupiti stan, možeš sagraditi malu vikendicu i moraš se odreći odlaska na more svake druge godine.

Mama je meni i bratu plaćala školovanje i to je taj prosjek do kojeg možeš doći.

:: Ustrajete u tome da to nije priča o Ivici Todoriću?

Da! "Gazda" je priča o uspjehu i kako se do njega došlo, to je ujedno i priča o neuspjehu i kako u njemu živimo. Zanimalo me kako se u ovoj državi moglo i može uspjeti, koje su to točke za koje se hvataš da bi napredovao. Uzeo sam velike cjeline kojima smo se onda bavili - poljoprivredom, trgovinom, prvim saborskim istražnim povjerenstvom, a sve to kroz prizmu velike korporacije.

:: Stječe se dojam da ste tu veliku korporaciju pokazali toliko snažnom, kao da ona zapravo vlada Hrvatskom.

Pa, mi to u filmu nigdje nismo rekli. Čak nas to nije ni zanimalo. Više nas zanimaju mehanizmi. Dobar primjer za to je naslovnica Jutarnjeg lista, mislim iz 2005., na kojoj piše: "Moody's: Agrokoru smanjen kreditni rejting". Bio je to samo citat Moodysa koji je Jutarnji prenio, no, gospodin Ivica se jako naljutio i Jutarnjem skinuo tri tjedna sve oglase. Kraj.

Treba li nam išta više, bilo koji drugi dokaz o tome kako funkcioniraju mediji u Hrvatskoj? Tu se nema što dodati. No, kako smo istraživali kao krtice, išli smo i na otvaranje Konzumovih dućana, na primjer, Superkonzuma na mjestu Mercatora u Radničkoj krajem 2015. Išli smo i u Konzum Klik. I tamo smo svaki puta dobivali vrećice u kojima je bilo robe u vrijednosti između 150 i 250 kuna koje su se dijelile.

:: Novinarima?

Ja bih rekao predstavnicima medija. Prilikom odlaska na takve događaje dobiješ stick na kojem je tekst koji trebaš dati svojim urednicima ili vlasnicima. I to onda dalje ide sistemom copy-paste. Dodatna pitanja se ne očekuju, pa tako prošli tjedan novinari nisu mogli saznati koliko je Agrokor uložio u novi, svečano otvoren Mercatorov centar u Ljubljani.

Kao razlog je navedeno to što "tvrtka kotira na burzi".

:: Kako je izgledala tehnologija rada? Radi se o ozbiljnom istraživačkom novinarstvu, odnosno novinarskom filmu. Je li bilo teško dobiti uvide u dokumentaciju koja seže u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, dakle početke karijere Ante Todorića, oca Ivice Todorića?

Bilo je komplicirano, no važno je reći da tu ne postoje nikakve teorije zavjere, već je problem u institucijama koje su jako spore. I na koje je trebalo dugo čekati.

Tražio sam tako izvješće policije, vezano uz prvo saborsko povjerenstvo u "pšeničnoj aferi", koje se nalazi na popisu u arhivi Hrvatskog sabora. Ali, kada sam dobio pristup arhivi, vidio sam da tamo tog izvješća nema. Onda sam ga tražio direktno od MUP, koji me odbio zbog povjerljivosti podataka, pa sam ih prijavio Povjerenstvu za pravo na pristup informacijama.

Baš me zanimalo koliko će ta procedura trajati. Po zakonu bi trebala trajati 30 dana. Ja sam znao iz iskustva drugih koliko će trajati. Naime, još uvijek traje. Više od godinu dana. No, ja još uvijek vjerujem u institucije.

Mislim da se bitne institucije namjerno preopterećuje i namjerno im se daje mali budžet, kako ne bi bile efikasne.

:: No, uspjelo vam je doći do svih bitnih sugovornika iz tog doba. Je li bilo teško doći do Vladimira Šeksa, zbog afere "žitne zalihe"?

Pa, bilo je dosta teško.

Gnjavio sam ga nekoliko mjeseci, no na kraju sam uspio. Gospon Šeks je održao riječ i ljubazno nas primio. Jer zbog te pšenične afere osnovano je to famozno prvo saborsko povjerenstvo.

Svi mi mislimo da nešto znamo o tome, a zapravo ne znamo puno. Ono što znamo je da niti jedno saborsko povjerenstvo nije uspjelo, pa sam odlučio vratiti se na to prvo i vidjeti kako je ono funkcioniralo. I onda, kada vidite te mehanizme, to je užasno smiješno.

Šeks je jako ponosan na njega, jer ga je osnovao HDZ. Rekao sam mu da je HDZ u njemu imao većinu pa su mogli birati kakav će zaključak biti. No, njemu je bitno da ga je inicirala stranka koja je tada bila na vlasti.

:: U filmu ima mnogo arhivskog materijala, uglavnom s HTV. Je li tu bilo problema?

Pokazalo se da HTV ima jedini pravi arhiv, najveći, najbogatiji. No, sirovine se bacaju, ostaju samo komadići koji su bili emitirani na televiziji. Sve ostalo što je snimljeno završilo je u smeću. Na žalost, previše povijesti je tako nestalo, osim ako niste, recimo, Franjo Tuđman ili Papa.

U sefu HTV čuva se sve o Franji Tuđmanu i prvom posjetu Pape Hrvatskoj. U arhivi Sabora gdje sam tražio dokumente o prvom saborskom povjerenstvu, mislim da nedostaje 80 posto dokumenata.

:: Je li bilo problema s nekim drugim medijima?

Uglavnom su svi bili ljubazni. No, kada smo pitali urednike mainstream medija koje su im tabu teme dobili smo uvijek ista dva odgovora: prvo - banke, drugo - Agrokor. Onda smo odlučili vidjeti što je razlog tome, zašto o tom Agrokoru nitko ne želi ništa pisati. To je neka paranoja. Jer sama priča Ivice Todorića je zapravo sjajna.

On je imao 22 godine kad mu je otac završio u zatvoru. To je bila obiteljska tragedija. Usprkos tome, krenuo je dalje, borio se, s cvijećem koje su počeli proizvoditi i prodavati, krenuvši od nule. Bila je to velika borba.

:: Dakle, početak je bio ispravan?

Uvijek je ispravan.

:: No, što se kasnije događalo? Je li bilo nekih posebnosti, osim njegove poslovne hrabrosti i snalažljivosti, zbog kojih je Ivica Todorić uspio, a drugi nisu?

Bio je snalažljiv. No, morate znati da je Ivica Todorić uvijek bio legalist. Možete tražiti što god hoćete, ali u papirima to uvijek sve štima.

:: A Kulmerovi dvori?

Čini mi se da su Kulmerovi dvori kulminacija nečeg što mu nije trebalo.

Tu je pokazao da može izmanipulirati zakone i okrenuti ih u svoju korist. Kao na primjer urbanističke planove u gradu Zagrebu. Ali on je pokazao da u sustavu može rješavati svoje probleme.

U jednom je trenutku došao do toga da sustav treba njega.

:: Kako tumačite tvrdnje prema kojima se čini da je Agencija za tržišno natjecanje u više situacija koje su povezane s nekim spornim poslovanjem dijela Agrokorova koncerna potpuno nezainteresirana i nemoćna?

Mislim da se oni muče s njim i s tim brojkama. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja mora svake godine producirati neko izviješće u kojem moraju napisati koliki je udio trgovačkih lanaca, prema tome i Konzuma, u distribuciji trgovačkih roba, ili nešto slično.

Ta brojka je već godinama, možda već 20 godina, uvijek na 30-40 posto. Sa svim novim kupnjama.

:: Može li se utoliko ustvrditi da su u pravu oni koji tvrde da se čak ni državne institucije u situacijama u kojima je to potrebno, iz nepoznatih razloga sustežu od ispitivanja spornih dijelova poslovanja nekih dijelova njegova koncerna?

Nismo se time bavili na taj način. Ostavili smo film otvorenim. Naime, ja nisam ni njegov krvnik, niti njegov sudac. Iznio sam činjenice. I tu sam vrlo ambivalentan.

Ja Ivicu Todorića ne osuđujem ni za što. Pokušao sam napraviti objektivan prikaz Todorića kao poduzetnika i političkog bića. Bavio sam se, npr. Kulmerovim dvorima kao dosadni znanstvenik. Imam cijelu jednu policu dokumenata vezanih uz taj predmet. Potrošili smo nekoliko tisuća kuna dok smo izvukli sve te dokumente.

U filmu je prikazano možda 20 posto onoga što smo istraživali. Od cijele te mase trebali smo odabrati reprezentativne primjere svega onoga što smo pronašli.

:: Ključna dobra crta koja se u fabuli filma provlači jest da ništa od onoga što je Ivica Todorić preuzeo nije propalo.

To je točno. Bio je ambiciozan, probitačan i snalažljiv. Mislim da je imao jako dobru školu kod svoga oca Ante, koji je nakon sloma hrvatskog proljeća odležao četiri i pol godine u zatvoru.

Prvo je bio osuđen na trinaest godina, pa su mu smanjili. Bio je osuđen zbog gospodarskog kriminala, ali i zbog politike, i netko s takvim iskustvom će dobro razmisliti tko mu je s koje strane.

:: Slažete li se s tvrdnjama da je Ante Todorić naplatio svoju zatvorsku žrtvu iz sedamdesetih kada je nastala nova država? Bilo je puno onih koji su svoje probleme iz tog vremena nastojali kapitalizirati tijekom devedesetih.

Treba istaknuti jednu stvar. Ante Todorić nije bio dobar s Franjom Tuđmanom. Znali su se, ali nisu bili u najboljim odnosima. Ante Todorić je na prvim izborima bio na listi Koalicije narodnog sporazuma. Predsjednik Tuđman mu je nekoliko puta nudio da uđe u članstvo HDZ, a on nije htio.

Ivica Todorić je bio u puno boljim odnosima s Tuđmanom od svog oca. Ivica je vidio kako sistem funkcionira i shvatio da mora biti blizak s HDZ-om. I to je onda išao javno demonstrirati. Ako 1995. godine zoveš na otvorenje prvog SuperKonzuma Ankicu Tuđman, onda šalješ jednu poruku.

A što se tiče odnosa oca i sina - Ante i Ivice Todorića, mislim da su to bila dva ovna na brvnu. Dva jaka ega. Ivica je veći šarmer. Ante se povukao iz javnog života nakon izlaska iz zatvora. Ivica je sve rano preuzeo.

Agrokor je zapravo nastavak Agrokombinata Zagreb, tvrtke na čijem je čelu do utamničenja bio Ante Todorić. Bavili su se potpuno identičnim stvarima, a zaposlili su čak i neke iste ljude. Rudo Mikulić je bio šef financija u Agrokombinatu, a kod Ivice je bio u Nadzornom odboru Agrokora i bio mu je financijski savjetnik gotovo do smrti.

:: Biste li se složili s tvrdnjom da se iz sadržaja filma može zaključivati da je preuzimanje Unikonzuma dijelom nalikovalo na većinu spornih privatizacija iz devedesetih?

Ne bih to baš potvrdio. Bilo je manipulacija na Skupštinama Unikonzuma i prije Todorićeva preuzimanja. Kad su sindikalisti 1994. tražili pravicu na sudu trebalo im je sedam godina da dođu do prvog ročišta. Koja pravna država!

I kako kažu sindikalni vođe Dragutin Lesar i Mario Iveković u filmu, sve bitne odluke o privatizaciji su išle preko Franje Tuđmana. Jesi li mogao kupiti Unikonzum, a da Franjo za to ne zna, to je smiješno pitanje.

Jesi li mogao biti u Upravnom odboru Dinama, a da Franjo to nije odobrio?

Nisi!

:: Dakle, može se zaključiti da je od početka devedesetih Ivica Todorić uspijevao graditi svoje carstvo zbog dobrih veza sa HDZ-om koji ga je očito trebao.

Ajmo biti bezobrazniji. Saša Paparella napisao je tekst o Ivici Todoriću koji je nazvao "Državni prijatelj broj jedan". To je najveća istina o Todoriću. To čak nije ni pitanje HDZ-a. Jer, tko god je na vlasti, on će ga pozvati na otvorenje svoje tvornice. Zato jer čovjek zna svoj posao. I svaka politička struktura se mora znati s tim nositi.

Ivica Todorić zna da mora biti šarmer i dobar s vlašću, to je naučio iz iskustva svoga oca, koji je 1972. završio u zatvoru. "Ako igraš za raju i zanemaruješ taktiku završit ćeš u drugorazrednom Vratniku" - da citiram Zabranjeno pušenje.

:: Čini se da je pitanje Todorićeva sufinanciranja HDZ-a i njegovih kampanja postavljeno u filmu i ostalo u zraku, bez odgovora?

Nije ostalo. Mislim da je jasno odgovoreno da jest. Naime, iako je Šeks okolišao, Stipe Mesić, kao bivši glavni tajnik HDZ je to zapravo potvrdio.

Tu se nema što dodatno utvrđivati.

:: Todorićev koncern je svojim rastom izvan hrvatskog tržišta također privukao veliku pozornost. Zašto se niste bavili njegovim razvojem izvan granica Hrvatske?

Nismo se bavili regijom. Bilo je pitanje zašto se nismo bavili i Mercatorom? Pa zato jer je modus operandi isti. I u Sloveniji i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Igra se nije promijenila. Zato je trebalo razmontirati tu igru ovdje.

:: Todorić je često davao intervjue devedesetih, da bi se u posljednjih nekoliko godina gotovo prestao bilo gdje pojavljivati. Kako to komentirate?

Da, prije je davao četiri-pet intervjua tijekom godine, a sada možda jednom godišnje. Ali, ne bih apostrofirao medije. Morate shvatiti da, kada ste gore, sve je ista igra. Nebitan je predznak, nebitna su imena medija, bitan je novac koji pokreće priču.

:: Kako je izgledao posao istraživačke ekipe?

Pa, mučili smo se. To je cijela Hrvatska, užasno je puno tema. Godinu dana smo razmišljali samo o temama i skupljali informacije. Nakon toga smo odredili teme - uvod od 60-ih do1994., onda ide tematski: Konzum, voda Jana, Kulmer, poljoprivreda, prvo saborsko povjerenstvo, epilog.

Bitno mi je naglasiti da ovo nije završen film. Naime, slušali smo kolege koji su ga pogledali. Uvažavamo njihove primjedbe i pazimo da omjer informacija bude dobar i da budu uvijek faktički potkrijepljene. Nismo ulazili ni u kakva nagađanja ili kalkulacije. Još uvijek ga testiramo.

U Motovunu će u petak biti testna projekcija. Računamo da će premijera biti u listopadu ove godine.

:: Na nekom festivalu?

Ne znam, čini mi se da su i festivali problematični. Znam da su zbog prijetnji pred tužbu, prije nekoliko godina na ZagrebDoxu, svi takvi filmovi skinuti s programa. Vjerujem da će film ući u neovisnu kinodistribuciju. Hoće li ući u mainstream kina? Sumnjam, budući da se uz kokice prodaje Jana.

izvor: nacional.hr

Pretraga: 10810 - GAZDA - Hrvatski film u bunkeru
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=10810