Zašto se isplati biti Hrvat u BiH

Zašto se isplati biti Hrvat u BiH

BIH NE ZAVISI OD ZAGREBA, VEĆ OD SEBE

Ivo Komšić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH

Hrvatska NEMA dijasporu u BiH! Tačka!

BAJRAM BEZ TUĐMANA

LJUBAV OD MILIJARDU MARAKA

Šušak i Tuđman
Šušak i Tuđman

• Koliko košta masovna podrška bosanskih Hrvata HDZ-u? Jako puno! Milijarde maraka iscurile su proteklih godina iz Zagreba, da bi završile u Herceg-Bosni. Građani Republike Hrvatske su, na kraju, odlučili prekinuti tu praksu - HDZ je pao u Zagrebu. Mostar se još drži. Zbog čega? Straha? Ne! Međunarodne urote? Ne! Političke mudrosti Ante Jelavića? Apsolutno ne! Para? Na tragu!

Objavljeno: 14. jan/sij 2000 | DANI br. 137 | Emir Imamović i Emir Suljagić

ZAMISLITE PROSJEČNU PLAĆU OD 700 MARAKA

Zamislite redovne penzije i nešto deblju kovertu pred značajniji vjerski praznik. Zamislite jeftinije komunalne usluge. Zamislite, na kraju, kako putujete u Njemačku bez vize.

To vam je normalno? Pa vi ste sigurno Hrvat, i ovaj ste primjerak Dana kupili na Trgu hercega Stjepana Kosače u zapadnom Mostaru i sada se u svom automobilu, starom jedva nekoliko godina, vozite na kavu.

Nije tačno?! Dobro, onda ste iz Viteza, radite u kompaniji "Economic", naravno, Hrvat ste i upravo ste obavili kupovinu u jednom od najvećih trgovinskih centara u BiH.

Ako sve ovo sanjate i željeli biste dobiti bilo kakvu platu, račune vjerovatno ni ne plaćate, bez vize možete u Tursku, Mađarsku i Hrvatsku, automobil vam je star koliko i supruga, roditelji vam u decembru primaju augustovske penzije... Pa, Bošnjače, Bosna te zove!

Ali ovo je tekst o onima drugim - po broju u Federaciji.

Nerealno je i neozbiljno, naravno, tvrditi kako je, za razliku od bošnjačkog dijela Federacije BiH, žilava Herceg-Bosna oličenje socijalne države.

Međutim, nemoguće je ne primijetiti kako Hrvati, posebno tamo gdje čine većinu, žive lagodnije i od Bošnjaka i od Hrvata iz famoznih multi zajednica.

Zašto? Zato što im je, uslovno rečeno, blagostanje propisano Ustavom - Republike Hrvatske. U članu 10, poglavlja o temeljnim odredbama Ustava RH, usvojenog na dan nekadašnje JNA (22. decembra) 1990, između ostalog, stoji:

Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.

Ta jedna rečenica, ustvari, predstavljala je svih ovih godina zakonsko pokriće za Tuđmanov režim koji je nesebično finansirao Herceg-Bosnu, a zauzvrat dobio stabilnu izbornu bazu i stjecište svih mutnih operacija stranačkih tajkuna. Tako je dio države BiH postao mjesto iz kojeg svaki zagrebački izaslanik može isisati sve što mu treba, a najčešće su to bili glasovi famozne dijaspore.

I na posljednjim izborima je (sada opozicioni) HDZ od ovdašnjih Hrvata dobio plebiscitarnu podršku.

Iz kojih sve razloga bosanski Hrvati i danas na listama za dijasporu masovno zaokružuju HDZ?

320 000 putovnica

Niz je bezbroj puta navedenih i najčešće neutemeljenih razloga, od straha zbog bošnjačke dominacije, preko izmišljenog kompleksa kolektivne krivice i antihrvatstva međunarodnih institucija u BiH, pa do paranoičnog vođstva HDZ, spremnog da i dalje prepoznaje zavjere protiv Hrvata i forsira borbu protiv "muslimanskog izlaska na more".

Nigdje se, međutim, ne spominje kako je, barem za Tuđmanova vakta, bilo isplativo biti Hrvat u Bosni - naročito Hercegovini. To je značilo: viši životni standard, besplatno obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu Republike Hrvatske, mogućnosti zaposlenja i, što je u ovdašnjim prilikama jako bitno, putovnicu.

Sve su to masno plaćali hrvatski (misli se na građane RH) poreski obveznici.

Zamršena teorija ne odgovara na osnovno pitanje: kako je bilo biti Hrvat u praksi?

Vlasnici hrvatskog pasoša, njih 320.000 u BiH, za razliku od Bošnjaka i Srba, sasvim su slobodno mogli putovati po Evropi. Naime, od evropskih zemalja, samo Danska, Finska, Izrael i Norveška imaju vizni režim prema putnicima s putovnicom.

Doduše, zbog politike pokojnog hrvatskog predsjednika, još su Švedska i Velika Britanija "privremeno suspendirale ugovor o ukidanju viza potpisan sa RH". To "privremeno" znači do promjene politike službenog Zagreba, a taj je proces u toku!

Od značajnih prekookeanskih odredišta (ne računajući Islamsku SR Komori, Tuvalu i Vanatu) nosiocima plavog pasoša sa malo debljim koricama viza treba ukoliko žele u Australiju, Novi Zeland i Sjedinjene Američke Države.

U sve ostale zemlje, računajući žiteljima BiH tako drage i teško dostupne Njemačku, Austriju, Italiju, Francusku, Belgiju, Holandiju, Bugarsku... Hrvati mogu ući kad god hoće.

Penzionerski status u cijeloj zemlji danas izgleda kao božija kazna. I nju, opet, olakšavaju krvne ili administrativne veze sa zapadnim bosanskim susjedima. Penzionerima koji svoje pare primaju preko Mirovinsko-invalidskog osiguranja Herceg-Bosne koverte stižu na vrijeme - svakog prvog.

Istina, najniza penzija u HB (105 KM) niža je od najniže u bošnjačkom dijelu FBiH, ali nije daleko od istine reći kako bi Bošnjaci čije su mirovine na dnu liste dali tih 12 maraka razlike u zamjenu za češće pojavljivanje poštara pred vratima, te saznanje da će im koverta biti deblja uoči značajnijih vjerskih praznika.

Također, MIO - preko kojeg su i tokom rata obezbjeđivane mirovine za "hrvatske penzionere", ali po principu jednakosti (svima 150 DM) - ima vlastiti metod isplaćivanja radnika umirovljenih nakon rata: svi oni imaju jednaku penziju. I ona iznosi 150 maraka.

U posebnu grupu spadaju porodice poginulih bojovnika HVO te invalidi rata. Pare za njih dolaze iz Zagreba, a dijele se preko HVIDRA i sličnih organizacija. Ta cifra zavisi od niza faktora, ali, prema informacijama Dana, višečlana porodica poginulog vojnika može mjesečno dobiti i do 1.900 KM. Jednako brojna bošnjačka porodica u najboljem slučaju primi jedva trećinu od tog iznosa, i to sa naznakom da će zaostala primanja dobiti u vidu certifikata!

Osnovni pokazatelj životnog standarda nisu, međutim, niti penzije, niti visina sličnih primanja, nego plaće zaposlenih i radno sposobnih stanovnika. E, i tu Hrvati "šiju" partnerski narod. Prosječna plaća, recimo, u Vitezu (hrvatskom trgovinskom čudu) ili zapadnom dijelu Mostara - iznosi redovnih 700 konvertibilnih maraka.

Osobni dohoci nešto rjeđe pristižu u nedokapitalizirana preduzeća, za koja je manje-više izvjesno da će postati predmet političkog osporavanja (kakav je npr. "Vitezit"). Hrana, odjeća i ostale potrepštine su neuporedivo jeftinije u Herceg-Bosni nego u Bosni i Hercegovini. Zahvaljujući propusnim granicama, do automobila (koji je u ova vremena statusni znak) mnogo je lakše doći.

Cijena grijanja, struje ili upotrebe telefona je također niža u HB. Primjera radi, ako dvočlana porodica u istočnom Mostaru dobije račun za telefon u visini od 80 maraka, četveročlana obitelj s druge strane rijeke plati 90 KM. Isti odnos važi i za struju, koja se, naravno, plaća Elektroprivredi Herceg-Bosne, firmi po netransparentnosti jednakoj Elektroprivredi BiH.

Tko je jamio, jamio

Na posao kod Rojsa

Ljubo Ćesić Rojs
Ljubo Ćesić Rojs

U Herceg-Bosni iz nekog razloga ne samo da se rad više plaća nego ga, jednostavno, i ima više. U Hercegovini filijale hrvatskih tvrtki niču svaki dan; tamo se nalazi i najveći proizvođač i izvoznik mesa u BiH ("Lijanovići"); još krajem prošle jeseni napravljen je i prvi bosanski pjenušac itd. To se dijelom ima zahvaliti basnoslovnim količinama novca koji se slijeva preko granice, bar koliko i evidentnom ekonomskom "boomu" koji za posljedicu ima svakodnevno otvaranje radnih mjesta.

S druge strane, na području Herceg-Bosne, posebno u dijelovima oko Neretve, pri zapošljavanju vodi politika "nacionalne preferencije".

Cijeli je sistem, ustvari, najlakše objasniti na primjeru Viteza, srednjobosanskog gradića okruženog modernim trgovinskim i poslovnim objektima, obasjanim neonima. U tom je gradu prije rata živjelo 27.859 stanovnika, od toga 12.675 Hrvata i 11.514 Bošnjaka. Danas niko nema precizan podatak o broju i strukturi stanovništva. Zna se, međutim, kako je 5.000 Bošnjaka raseljeno.

No, ako već predstavljaju manjinu u gradu, Bošnjaci su većinski narod u strukturi nezaposlenih. Prema službenim evidencijama, ne radi ih 1.216, nasuprot 1.132 nezaposlena Hrvata. Također, u općini Vitez svi su industrijski kapaciteti ostali u hrvatskom dijelu, gdje su u međuvremenu nastale velike trgovinske kompanije tipa FIS ili "Economic". Potonja je, inače, vlasništvo poratnog načelnika općine Franje Rajkovića i trenutno je najuspješniji i najjeftiniji prodavac elektro-materijala, zahvaljujući čemu svih 70 radnika (mješovitog nacionalnog sastava) ima sasvim pristojna primanja, dok njihov direktor, zajedno s ostalim poduzetnicima iz malog grada, može bez problema organizirati glamuroznu "Vitešku noć" u Zagrebu.

Svi ovi podaci se odnose na teritorije koje su tokom rata pod "hrvatskim stijegom" i puškom na "hrvatskom ramenu obranili" pripadnici HVO, sprovodeći tako vojni projekt emigrantskog picmajstora iz Kanade Gojka Šuška.

Oni od njih koji su odlucili da ostanu u "hrvatskoj komponenti" VFBiH ne žive ništa lošije od svojih sunarodnjaka, ali mnogo bolje od svojih kolega iz ABiH. Ilustracije radi, kapetan ABiH ima mjesečna primanja od 800 KM, dok satnik HVO ima 1.600 KM. Pukovnik ABiH ima plaću od 1.000 KM, a njegov hrvatski kolega po činu dva puta više.

Dvije komponente federalnih vojnih snaga se finansiraju iz dvije odvojene kase. Časnici HVO nose uniforme i obuću HV, dok "ljiljane" odijeva "Borac" Travnik. Segregacija je vidna čak i u kuhinjama: Bošnjaci jedu proizvode ovdašnje prehrambene industrije, dok se u obrocima hrvatskih vojnika nalaze artikli sa oznakom "Product of Croatia" (PIK Vrbovec, Dukat, Sirela Bjelovar, itd.).

HVO, pored toga što služi za liferovanje opreme HV te kaljenje budućih oficira HV (Roso, Praljak, Blaškić), ponekad se pojavi i kao agencija za zapošljavanje siromašnih i(li) nesnalažljivih Hercegovaca.

Taj dio posla obično obavlja tvrtka "Monitor" iz Širokog Brijega, čiji je vlasnik predratni vozač, a sada zamjenik ministra obrane RH Ljubo Ćesić Rojs. Ta firma posjeduje mašine za probijanje puteva vrijedne 50 miliona maraka, plaćene novcem Ministarstva obrane Hrvatske dok je njime rukovodio Šušak.

Ante Jelavić
Ante Jelavić

Jedan od najvećih građevinskih uspjeha joj je pravljenje ceste duge 10 kilometara, koja vodi do nove kuće predsjedavajućeg bh. Predsjedništva Ante Jelavića u selu Podprologu. Inače, "Monitor" je često viđena kompanija u izradi cesta po susjednoj državi, gdje kamen tucaju Hercegovci - nadničari, obučeni u uniforme famozne 66. pukovnije HVO.

Trgovina između Bosne i Hercegovine

Sve nabrojano, međutim, ne daje odgovor na jedno pitanje: koliko je Hrvatsku, kao apsolutnog finansijera Herceg-Bosne, koštala avantura u susjedstvu.

Prvi hrvatski premijer i sadašnji kandidat za predsjednika RH Stipe Mesić u jednom je intervjuu zagrebačkom Nacionalu kazao kako je iz Zagreba za Mostar svakoga ratnog dana išlo oko tri miliona maraka.

I aktualni hrvatski premijer Zlatko Mateša je nedavno priznao da je u miru, navodno, trošak smanjen na oko milion dnevno. Istina, zvanični podaci Ministarstva financija Republike Hrvatske nude neke druge, znatno niže cifre, koje su, ako se saberu troškovi HB aparata, vrlo vjerovatno nerealne.

Ipak, vrijedi ih navesti. Tako je tokom 1999. godine iz Državnog proračuna RH za FBiH, na osnovu Sporazuma o specijalnim odnosima, odvojeno 462 miliona kuna (118.766.000 KM). Također, iz istog je izvora uplaćeno još 150 miliona kuna (38.560.411 KM) "za stradalnike rata u FBiH". Treća stavka izdataka od kojih su se u Hercegovini mogli okoristiti nazvana je "Izdaci za obrazovanje djece hrvatskih građana u inozemstvu" i iznosi 12.387.171 kunu, odnosno 3.184.362 KM. To je valjda i odgovor na pitanje kako je moguće da se u "hrvatskim" školama udžbenici mogu dobiti džaba. Sada je jasno kako je HVO tokom rata i oružje dobijao besplatno, kako Hrvati iz HB mogu imati socijalno osiguranje RH, i kako se neko iz Glamoča može liječiti u Splitu a da za to ne plati ni lipu.

Da li su sve te privilegije ukinute trećeg januara ove godine, kada je koalicija SDP i HSLS do nogu potukla HDZ na izborima?

Za precizan odgovor valja sabrati niz bitnih faktora, a oni govore kako propast nije obavezna.

BiH, naime, ostaje jedno od najbitnijih tržišta za hrvatske proizvođače.

Do sada je iz te zemlje u Bosnu godišnje uvoženo roba u vrijednosti od milijardu i 250 miliona maraka. Čak 80 odsto tog prometa obavlja se preko firmi čiji su vlasnici bosanski, odnosno hercegovački Hrvati. Isti oni poduzetnici koji imaju licence za uvoz najekskluzivnije sportske opreme ili kozmetike u BiH.

Također, u područjima s hrvatskom većinom nalaze se i neki od najvećih proizvodnih pogona u Bosni, kakav je, recimo, "Aluminij" u Mostaru. Zatim, valja računati i s Međugorjem, balkanskim centrom religijskog turizma, kojeg je do sada posjetilo skoro 25 miliona ljudi.

Na kraju, obim trgovine i veletrgovine u, posebno, srednjoj Bosni, dokaz je kako Hrvati umiju trgovati. U FIS se danas jednako snabdijevaju i Bišćani i Banjalučani, dok "Economic" iz Viteza svoja predstavništva ima i u SR Jugoslaviji.

Herceg-Bosna, dakle, ne samo da ima finansijsku perspektivu već i suviše elemenata države: vojsku, policiju, privredu, školstvo, zaseban sistem socijalnog osiguranja...

S Tuđmanovim krajem otpočela je faza reintegracije Hercegovine u Bosnu. Ako njena efikasna realizacija zavisi isključivo od Zagreba, onda je to gotova stvar. Kako je, međutim, u igri još najmanje dvoje, valja u obzir uzeti i neke druge faktore. Oni, pak, neumoljivo svjedoče da politička budućnost Bosne dobrim dijelom zavisi i od ekonomske moći Hercegovine.

Kakav god da bude scenarij te priče, po svemu sudeći, valjat će rezonovati trgovački: političke privilegije uzurpirane od Sarajeva za ekonomske prednosti gradova zapadno od Neretve.

 

Damir Zorić, veleposlanik RH u BiH

BIH NE ZAVISI OD ZAGREBA, VEĆ OD SEBE

Damir Zorić
Damir Zorić

Dan nakon konsultacija u Ministarstvu vanjskih poslova RH, hrvatski ambasador u BiH, nekadašnji HSLS-ovac, pa HDZ-ovac, zatim direktor Mirovinskog fonda i sada diplomata, Damir Zorić za Dane govori o novim relacijama susjeda, ne libeći se kazati ono za što bi ga, da je živ, Franjo Tuđman opozvao u roku odmah: Hrvatska NEMA dijasporu u BiH!

:: Gospodine Zoriću, hrvatska vlada je proteklih godina izdvajala dio svog proračuna za hrvatsku dijasporu, naročito onu u BiH. Stranke koje su tada bile u opoziciji su tvrdile da hrvatska država troši milione njemačkih maraka dnevno na održavanje Herceg-Bosne. U čemu se sve sastojala ta pomoć?

Hrvatska ima veliku dijasporu! Ali ne u BiH.

Možda manji broj stanovnika koji su doselili ovdje spada u dijasporu, ali ako se misli na Hrvate u BiH - oni nisu naša dijaspora.

Problem je nastao stoga što se počeo koristiti kolokvijalni naziv dijaspora za jednu izbornu jedinicu koja je obuhvaćala sve hrvatske državljane sa prebivalištem izvan RH. Neki od tih državljana su zaista hrvatska dijaspora, neki od njih su nacionalna manjina, neki od njih nisu ni to, kao Hrvati u Jugoslaviji, a neki od tih državljana su konstitutivni narodi u svojim državama, kao što je slučaj u BiH.

To je malo zamršena priča, ali, u formalno-pravnom smislu, radi se o državljanima sa prebivalištem izvan Hrvatske, od kojih je jedan manji dio zaista dijaspora - jer su odselili iz svoje matične države.

Što se same pomoći tiče, ona je iskazana u proračunu i za tu stavku postoji način i nadzora i uvida. Uvjeti da bi ta pomoć bila nastavljena su da ona bude transparentna, da odluka o njoj bude donesena na mjestu gdje se donose odluke o javnim potrebama i izdacima - a to je Sabor - i da ona bude trošena onako kako je zakonom predviđeno da se troši državni novac.

Kad je riječ o samoj potrebi za tu pomoć, niko normalan u ovoj zemlji ne može tvrditi da pojedinim kategorijama stanovništva ove zemlje ta pomoć nije potrebna. Samo je problem percepcije ovdje: kada jedna zemlja daleko odavde nešto uloži, kupi ili plati, onda to bude normalno, a kada to uradi Hrvatska, onda to ima sasvim druge implikacije, iako bi, po mom sudu, sve to trebalo gledati zajedno i mjeriti istim aršinom.

Za mene je posve razumljivo da Hrvatska ovdje ima svoje interese, koji ne smiju biti jednostrani i na štetu ove zemlje, nego moraju biti u cilju dobrosusjedstva - kao sto je logično da BiH ima svoj interes u Hrvatskoj.

:: Kako biste Vi odgovorili na optužbe da je Hrvatska svojom politikom učinila da se Hrvati ovdje mnogo više osjećaju dijasporom nego konstitutivnim narodom?

Ne znam da se iko ko je rođen u Kiseljaku ili Vijaki osjeća dijasporom. Samo rijetki Hrvati u BiH mogu biti dijaspora, i to oni koji su doselili. Stvari će biti riješene ako Hrvatska i BiH čim prije krenu u evropske integracije, jer tada će nestati mnogi od onih razloga koji su Hrvate u BiH nukali da traže neka rješenja kako bi očuvali svoj identitet.

Vara se svako ko misli da može sam - ili nauštrb svog susjeda. To je jedna glupa iluzija koja je sada prisutna. Neću sada kazati je li ona prisutna u Hrvatskoj, to pitajte svog ambasadora gore, ali ovdje doista jeste, iako ne mogu amnestirati ni određene krugove u Zagrebu.

Mi i vi pripadamo jednom civilizacijskom krugu, govorimo jezikom koji je razumljiv, imamo puno zajedničke tradicije, zajedničke povijesti, zajedničke korijene i puno zajedničkih interesa. Graditi dva svijeta u toj blizini - to je, po mom sudu, Sizifov posao.

:: Da li je Vama poznato koje su sve strukture dobijale pomoć namijenjenu Hrvatima u BiH?

Ono što je bitno jeste da jedan broj ljudi govori o pomoći, dok drugi govori o trošenju. U jednom dijelu bošnjačkih dužnosnika u državnoj vlasti ovdje - postoji predodžba kako Hrvatska iskorištava BiH u gospodarskom smislu, jer mi ovdje daleko više prodamo nego što kupimo. A ako mi ovdje trošimo i istovremeno postoji percepcija da mi ovu zemlju iskorištavamo, onda nešto nije tačno!?

Nerazumijevanje postoji i u Hrvatskoj, pa ćete vrlo često vidjeti seljake koji kažu: "Prestanite s uvozom hrane iz BiH, jer mi propadamo!"

Međutim, nikad neće štrajkati protiv toga da "Podravka" ovdje prodaje svoju robu. U Hrvatskoj će se morati promijeniti pristup ovoj zemlji, jer će jednom morati shvatiti da ovo više nije domaće tržište, nego da između ovog i mađarskog tržišta nema nikakve razlike.

:: Vi ste ovih dana bili u Zagrebu, pretpostavljamo na konsultacijama u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova. Kakav će, prema Vašim informacijama, biti kurs nove Vlade RH prema BiH?

Treba najprije vidjeti kako če biti sastavljena ta vlada, ko će preuzeti resor vanjskih poslova i kako će završiti predsjednički izbori, jer u hrvatskoj vanjskoj politici vrlo važnu ulogu igra i sam predsjednik države.

Meni je u ovom času teško procijeniti hoće li doći do nekih ustavnih promjena ili ne. S obzirom na novi odnos snaga u parlamentu, neke će se promjene morati dogoditi. Ono što je ovdje prevladavalo, u određenim javnim krugovima, jeste očekivanje da će s promjenom u Zagrebu doći do određenih poboljšanja ovdje.

Dragan Čović
Dragan Čović

Ja sam već prije govorio da Zagreb ovdje ne radi ništa što bi trebala raditi ova država. Ljudi će shvatiti da će ovdje biti isto ko god sjedio u Zagrebu, jer to ne ovisi od Zagreba nego od ove države, od onih koji vode tu državu. Čim prije država i ljudi u njoj shvate da se moraju okrenuti sami sebi i međusobno se dogovoriti, to bolje za njih.

S druge strane, izrazita je iluzija onih koje zovemo nacionalnim strankama u BiH da će oni moći biti partneri dojučerašnjoj opoziciji. Oni koji su nikli na valu nacionalnih pokreta, rušenja komunizma i bivše savezne države, na tom će valu i otići. Vrlo je nerealno očekivanje nekih dužnosnika tu kako će oni sad imati nove partnere u Zagrebu.

:: Jedan je visoki bošnjački zvaničnik u državnoj vlasti nedavno kazao kako je, da parafraziramo, u Hrvatskoj došlo do promjena, ali će posljedice doskorašnje hrvatske politike ostati u BiH. Kako Vi to komentirate?

Da! Nekih posljedica će biti. Ako je ta politička teza tačna, onda je jedan korak prema rješenju učinjen, učinilo ga je biračko tijelo u Hrvatskoj. A ako će se opet pozivati na posljedice koje su ostale tu, onda će se neko ko tu svoj posao ne radi do kraja uspjeti izgovarati ljudima. Ali, ne vjerujem da je to moguće. Nisu ljudi ovce, kao što neki misle.

Lakirovke nikada nisu bile dugog vijeka.

 

Ivo Komšić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH

BILO BI ŠTETA ZAUSTAVITI RAZVOJ HERCEGOVINE

Ivo Komšić
Ivo Komšić

:: Gospodine Komšiću, kako će, po Vašem mišljenju, rezultati parlamentarnih izbora u Hrvatskoj uticati na Hrvate u BiH?

Moramo znati kako je funkcionirala vladajuća struktura HDZ i koja je njihova veza sa matičom u Zagrebu.

Znamo da HDZ nije neka autohtona bh. stranka, nego organizaciona jedinica HDZ Hrvatske, i sve političke odluke HDZ BiH su donosene u Zagrebu, preciznije kazano, sve te odluke je donosio sam Tuđman. HDZ u BiH je bio isključivo u funkciji onog što je on zvao "hrvatskom državnom politikom".

Ivica Račan je to jednom dobro definirao kada je kazao da je Tuđman imao politiku na stolu i ispod stola. Politika "na stolu" je bila maska koju je Tuđman pokušavao pokazati svijetu. Nastavak te politike u BiH su bile tvrdnje da između dvije zemlje postoji korektan odnos, da su oni prvi priznali BiH itd.

Međutim, Tuđman nije držao do demokratskih institucija u Hrvatskoj, štaviše, on ih je ponižavao.

Odluke Sabora i Vlade je zapravo donosio on - u nekim paralelnim institucijama koje je sam stvorio u svojoj državi. On je izmjestio centre moći iz legalnih i legitimnih institucija sistema i stvorio neke institucije od kojih su neke bile čak i nelegalne, dok su neke bile legalne, ali njihove odluke nisu bile legitimne. Te su institucije diktirale politiku prema BiH i dirigirale su HDZ-om ovdje.

Centri moći koji su u Hrvatskoj bili nelegalni i nelegitimni su preko HDZ postali i legalni i legitimni u BiH. Međutim, kako pomenuti centri moći padaju u Hrvatskoj, jasno je i da HDZ sada gubi svoj oslonac u Hrvatskoj. HDZ u BiH nema nikakve autentičnosti, nikave političke organizacije, i uglavnom je sveden na institucije koje su nastale u toku ili nakon rata, kao što su razne udruge, komponenta HVO u VFBiH, policija i organi vlasti u općinama u kojima HDZ ima vlast. Ali, oni nemaju autentične stranačke organizacije kao ostale političke organizacije koje žive partijskim životom.

Ne vjerujem da će nova hrvatska vlada finansirati strukturu HDZ u BiH, jer za tu vladu je HDZ jedinstvena organizacija sa jedinstvenom politikom. Za njihovu vlast je podjednako kompromitirajući HDZ u BiH kao i onaj u Hrvatskoj. Rekao bih da je ovaj prvi čak i više, jer je on zapravo doveo Hrvatsku u izolaciju od svijeta.

:: Na kom nivou Vi očekujete da će nova vlast održavati odnose sa Hrvatima u BiH, jer sigurno je da je s krajem HDZ-ove vlasti došao i kraj patronaške politike Zagreba?

Ne treba očekivati da će HDZ ovdje sam od sebe odumrijeti.

Naprotiv, oni će se grčevito boriti, i sve do narednih izbora mi ćemo se sa HDZ-om suočavati, ovakvim kakav jeste, s tim što će on biti znatno oslabljen jer će se hrvatska državna politika redefinirati. Ne bi bilo dobro da nova hrvatska vlada ima neku autističnu politiku prema Hrvatima u BiH. Moramo uvažiti realnost, a Hrvati ovdje su mentalno i politički okrenuti prema Hrvatskoj, i ovi koji su skoro glasali za HDZ su ustvari glasali za Hrvatsku, za hrvatsku državu s kojom se HDZ poistovijetio.

Politika koja bi ih sada potpuno odbacila - produbila bi mentalnu, moralnu i političku tragediju našeg svijeta ovdje. Važno je da ne izgube oslonac i sigurnost koju vide u Hrvatskoj - makar to bilo i nakaradno. Nova vlast će na partnerskoj osnovi morati pokazati brigu za ljude. Ne tako što će oni glasati za Hrvatski državni sabor. To je pogrešna briga.

Ja očekujem da će nova hrvatska vlada imati pošten odnos prema Hrvatima u BiH, da će njen odnos prema narodu biti korektan, jer je hrvatska državna politika imala samo odnos prema HDZ-u. Nju narod u BiH nije zanimao; ona je narodom manipulirala, iseljavala ga, sprečavala da se vrati na svoja ognjišta itd.

:: Je li i ta malobrojna, ali utjecajna i bogata kasta onih koje zovemo "tajkunima" konačno ostala bez patrona? Kako Vi cijenite da će oni reagirati na novu vlast?

Hrvatska opozicija koja je sada dobila vlast je u svojoj predizbornoj kampanji obećala da će izvrsiti reviziju privatizacije i vjerovatno će se kroz taj proces stati ukraj svim nelegalnim bogaćenjima u Hrvatskoj i stvaranju tog sloja ljudi koji su došli do velikog bogatstva bez ikakvog truda. To će imati utjecaja i unutar HDZ-ovih struktura u BiH, jer se ta kasta raširila i po BiH, bolje reći, po samoj Hercegovini.

Niko ovdje nije protiv toga da se bilo ko obogati poštenim radom, da otvara firme, zaposli što više ljudi; ja vjerujem da će i hrvatska vlada to stimulirati. Ali, problem je ako je to na račun drugih, nezakonito i zasnovano na korupciji i isključivo na vezama sa vladajućom strukturom.

Vjerujem da će u okviru revizije i promjene odnosa snaga u BiH doći do revizije procesa dokapitalizacije koji je otvoren davno. Unesen je kapital, izvršena dokapitalizacija, fiktivna ili stvarna, i gotovo sve hercegovačke firme su potpale pod vlast pojedinih ljudi.

:: Je li moguć paradoks da BiH, ili bolje rečeno Hercegovina, jednog dana postane stjecište svih tih tajkuna sumnjive poslovne prošlosti?

Mislim da nije, jer ovdje neće postojati klima za to. Ne mogu ti ljudi doći i izolirati se ovdje. Ne postoji mjesto na planeti na kojem bi se oni mogli sakriti. Pogotovo to ne može biti zapadna Hercegovina.

Ja očekujem da se u zapadnoj Hercegovini neće zaustaviti proces gospodarskog razvoja koji je počeo. On je pozitivan i njega treba podržati jer tamo ima firmi koje rade dobro. Stvorili su cijela carstva, od proizvodnih organizacija do trgovinskih firmi, ne treba ih sve trpati u isti koš.

Bilo bi štetno zaustaviti tu gospodarsku ekspanziju nekim administrativnim, državnim ili političkim mjerama. Treba samo razabrati ono što je pošteno od onog što je kriminal. Već se golim okom vidi da sva ta područja od Busovače i Kiseljaka, preko Orašja, do Posušja i Širokog Brijega, doživljavaju ekonomsku ekspanziju. Ljudi tu ulažu svoja sredstva. Bila bi šteta to zaustaviti.

 

Bošnjaci u Hrvatskoj i poraz HDZ

BAJRAM BEZ TUĐMANA

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Piše: Ahmed Salihbegović

• Pad HDZ i Bosnjacima u Hrvatskoj znači "Lakše se diše" - ali im nosi i povećanu odgovornost i jedan alibi manje

Kada su onomad Đukanović i DPS nadvisili Bulatovića i SNP, poraženi se nisu libili uzviknuti kako je Milo pobijedio samo zahvaljujući izdajničkom savezu s turcima, šiptarima i ustašama (odnosno Bošnjacima, Albancima i Hrvatima).

Pa iako u Hrvatskoj danas manjine čine znatno manji udio populacije nego u Crnoj Gori, i tu je malograđanski HDZ-tribun i autor uspješnih Smogovaca, Hrvoje Hitrec, prokomentirao još prije nekoliko godina zagrebačku krizu (nastalu kada je Tuđman odbio oporbi priznati većinu u skupštini grada) tvrdnjom da ti izborni rezultati pokazuju koliko se u Zagrebu nakupilo i održalo nehrvata i jugokomunista.

Tuđman iz posve objektivnih razloga više ništa ne odbija, a i Hitrec je nešto šutljiv, siromaštvo naraslo, a trijumf opozicije dovoljno uvjerljiv da takvi komentari ovaj put ostanu prigušeni - iako ih se moglo čuti.

Prvi krivci za izborni preokret su truli (židovsko-protestantski) Zapad i domaći odrodi, kao i preostali Srbi i ine nelojalne manjine - te nebuloze u kamere i diktafone izrekli su samo neki besprizorni prolaznici, što ne znači da ih u primisli nemaju i neke kao finije persone, koje se povlače u onu vrstu licemjerja kakvom se istaknuo HDZ-pjesnik-i-diplomat Neven Jurica.

Na skupovima pred one prve izbore taj je spominjao i Bosnu i Sandžak i Kosovo i "braću Muslimane", a na književnoj večeri u amfiteatru zagrebačke džamije (o čemu u Naci bontonu svjedoči i Jergović) kroz govor o Latićevoj poeziji hvalio islam i Bošnjake u toj mjeri da je prisutne razdragao, drugima bilo i neugodno, a samo najmalobrojniji postali sumnjičavi, da bi odmah nakon tribine prisutnom bosansko-hrvatskom promotoru i uredniku, pogrešno ga smatrajući "svojim", prišapnuo upit - Recite mi tko su i što ti muslimani, i što zapravo oni hoće?

U to vrijeme je Tuđman prijateljski pohodio istu tu džamiju da čestita Bajram, bez nadute mržnje kakva će obilježiti njegov put. Na nesreću njemu, ta se džamija održa, bliži se gradnja riječke i još nekih, Muslimani i tu vratili bošnjačko ime i osnovali niz institucija: od stranke (SDAH) preko dobrotvornog (Merhamet) i kulturnog društva (Preporod) do nacionalne zajednice (BNZH).

Krajem te, 1990., godine, prihvaćen je novi Ustav Hrvatske, u kome su Srbi od konstitutivnog naroda postali manjina (kasnije će nakratko, po ustavnom zakonu, biti "narodna zajednica" - a to je nešto između), a među manjinama su izrijekom spomenuti i Muslimani.

U prvim redovima sjedili su muftija Omerbašić, te prvaci susjednih država Kučan i Izetbegović.

Uskoro izbija rat, te Hrvatsku brane i neki Srbi i brojni pripadnici drugih manjina, uključujući niz Bošnjaka (što će, kao i udio Albanaca, Tuđman kasnije negirati, ali će pisac Feđa Šehović javnim apelom postići da se nekima od njih bar u Dubrovniku prizna dio prava).

To i nije neko čudo, jer je u Hrvatskoj isto tako zanemaren i doprinos Hrvata - čak i onih domovinskih (posebno istarskih) i iseljenih (onoga dijela koji se nije omastio HDZ volovima).

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Do usvajanja ustavnih promjena zaživjet će novo-staro ime Bošnjaka, ali ni toga ni naziva Musliman nema u novoj preambuli, iako su najbrojniji nakon Srba, kao ni treće najbrojnije skupine, Slovenaca, a isto vrijedi i za ostale koji manjina postaju tek raspadom SFRJ (Makedonce i Crnogorce), te za Rome i Albance.

Te zajednice ipak su svedene pod pojam "ostali", pa se financiraju i programi njihovih udruga (u slučaju Bošnjaka KDBH Preporod i BNZH). Te manjine nemaju predstavnika u Saboru (gdje je i broj mjesta za Srbe smanjen s 13 preko tri na jedno, a nesto brojniji glasači "dijaspore" dobivaju višestruko više).

To i nedovoljan broj vlastitih (i koalicijskih) glasača ometa SDAH u pohodima na Sabor, a toj stranci dugo po raspadu Jugoslavije ostaje odrediti odnos s istoimenom partijom u BiH.

Bošnjačke udruge čine i ateisti i agnostici, a Islamsku zajednicu i muslimani Hrvati, Albanci, Romi, Turci, i ne može se smatrati bošnjačkom, iako primjeri i iz Hrvatske i iz BiH 90-ih zazivlju takav preplet etnosa i organizirane religije.

Bošnjaci su u Hrvatsku dolazili u više valova, različita su im zanimanja, raspršeni su širom zemlje, neki već peti naraštaj, a i iskustva su im raznolika: neki bez ikakvih problema, drugi prošli uvrede, prijetnje, otkaze (ne uvijek zbog porijekla) i policijska ispitivanja (od kojih su neka završila fatalno, što se zbilo i nekim Hrvatima).

Neki su lakše, drugi teže ili nikako dolazili do državljanstva. Dio ih se smatra Hrvatima, od kojih su neki Bošnjacima skloni, a neki ne.

Bošnjacima, kao i ostalima u opljačkanoj i izmanipuliranoj Hrvatskoj, neće odjednom sada svanuti Dugi-Divan-Dan, ali i za njih vrijedi što su IDS i Jakovčić poručivali podjelom "bronhi" bombona: "Lakše se diše".

Vrijedi, međutim, što i za sunarodnjake im u matičnoj zemlji (jer Bosna im kao manjini jest matična, za razliku od suverenih Hrvata u BiH kojima je BiH matična): nakon HDZ-a i Tuđmana gube alibi za neuspjehe i svađe, uzrokovane više ličnim nego koncepcijskim razlozima.

 

LJUBAV OD MILIJARDU MARAKA

Franjo Tuđman i Gojko Šušak
Franjo Tuđman i Gojko Šušak

Piše: Igor Lasić

- "Koji su to šta i'je izglasalo? Jesu li i oni Hrvati? Pa, ajde onda, neka" - popratio je objavu izbornih rezultata za novi hrvatski parlament jedan starac iz Kiseljaka ili Novog Travnika. Čovjek ne samo da se nije šalio nego u ozbiljnost njegova pitanja nisu posumnjali niti ostali prisutni na kiseljačkoj autobusnoj stanici, pa su se još oko početne dileme i sami zamislili.

Prema procjeni tamošnjeg svjedoka, koji nam prenosi ove dojmove s relacije Sarajevo-Zagreb i obratno, upravo većina putnika koji su toga jutra čekali na autobus korisnici su neke od onih penzija ili socijalnih pomoći kojima je hrvatska država pomagala svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini kroz posljednjih nekoliko godina.

Ta novčana naknada nije bila bog zna kakva, niti se od nje moglo pristojno živjeti, ali su ljudi valjda preživljavali već i od sigurnosti koju im je ulijevao taj često jedini redovni prihod. Prije ili kasnije, svaka država se od mahanja barjacima i nazdravičarstva svede među građanima ipak na osnovni socijalni interes, čak i ukoliko su korisnici povlastica pritom još oslobođeni plaćanja poreza u korist zajedničkog budžeta, a o onima koji će ga poslije dijeliti imaju i sami pravo naizgled neometano odlučivati.

Ovisnost o Zagrebu te vrste među bosanskohercegovačke Hrvate uvela je Hrvatska demokratska zajednica posve lagano i sigurno, no je prava cijena koju taj izabrani narod za svoje privilegije plaća sve vrijeme kudikamo veća i teža od uobičajenih poreza kojih su, eto, bivali posteđeni.

Hrvatska je za svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini izdvajala pod zadnje oko milijardu maraka na godinu, i to je uglavnom jedini pouzdan podatak o blagu koje je iz Zagreba slano u susjednu državu. Ne zna se koliko je od toga podijeljeno sirotinji s hrvatskim pasošem, niti je poznato koliko je utrošeno na financiranje razgranatih institucija paradržave Herceg-Bosne, a pogotovu koliko se odlilo na privatne račune Hrvata koji su se predstavljali kao poznati lokalni biznismeni i političari.

S dva potonja razloga, putevi novca hrvatskih građana-sjedilaca provlačili su se uvijek mimo državnih tijela Bosne i Hercegovine, ali i hrvatskih medija i nevladinih udruga, te je dostatno opravdanje za takvu manipulaciju Zagreb nalazio u posvećivanju veze između Hrvata ovdje i Hrvata tamo, kad već voljom međunarodnih čimbenika ne mogu biti u istoj državi. A svetinje su ionako svete prije svega po tome što se ne smiju dovoditi u pitanje.

Promjena vlasti u Hrvatskoj ulila je među Hrvate u Bosni i Hercegovini žestoku mjeru čistoga egzistencijalnog straha, dok su hrvatski porezni obveznici djelomično odahnuli jer im je obećano rezanje izdataka za skupu Herceg-Bosnu, i svakako njihovo objavljivanje s uvjerljivim tumačenjem svake pojedinačne stavke.

Prije toga, nova Vlada RH morat će s javnosti raspraviti zašto bi ljudi uopće bili spremni pomagati svoje bosanskohercegovačke sunarodnjake, a sa Federacijom BiH načine korištenja budućih dotacija u skladu s Daytonom i politikom neuplitanja u ključna unutarnja pitanja suverenog i samostalnog susjeda.

Povjerenje Hrvata u Bosni i Hercegovini ce Račan i Budiša i društvo stjecati ni približno tek u podržavanju njihove ravnopravnosti u odnosu na druge im sugrađane, nego i u zaštiti pred gadno površnim ali raširenim javnim mnijenjem o pretežitim općim krivnjama tzv. Hercegovaca (taj pojam u Hrvatskoj ima značenje bitno obuhvatnije od geografskog), kad već nismo HDZ-u povjerovali da smo za mnoge njegove pizdarije odgovorni ama baš svi uđuture.

Drugim riječima kazano, ljudima koji su primali novčanu pomoć - ona se nipošto ne bi smjela ukidati ili smanjivati, jer je već sada u opasnosti da joj preostane tek ona simbolička vrijednost. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ni u kojem trenutku većinski predvodili dosadašnju hrvatsku državnu politiku komadanja države u kojoj žive, ali je ona na njima i njihovim sugrađanima svejedno provođena bez ostatka i s posljedicama gubljenja sviju suštinskih identifikacijskih mjesta prema kojima se taj bosanski narod prepoznavao.

Mladen Bošković, Dragan Čović, Stjepan Bošković, Ljubo Bešlić i Nevenko Herceg
Mladen Bošković, Dragan Čović, Stjepan Bošković, Ljubo Bešlić i Nevenko Herceg

Hrvatsko vijeće obrane, primjerice, nije obilato financirano zbog ma kakve zaštite tih prepoznatljivosti, nego je vrlo brzo postalo garantom njihove negacije, u isključivoj službi HDZ-ove maloimperijalističke politike. Institucije paradržave kulturnom su identitetu BiH Hrvata samo odmagale - a bez njega i onaj nacionalni svele tek na papirnu galanteriju.

Ako se buduća hrvatska vlast odrekne, po konstituiranju, ne HVO nego takvog odnosa prema Bosni i Hercegovini - a kažu da hoće - ne smije ni za živu glavu zaboraviti svoje tamošnje sunarodnjake i goleme probleme s kojima oni svakodnevno liježu i ustaju.

Prema jedinstvenoj SDS-HDZ-SDA doktrini temeljito zavađene sa bošnjačkim i srpskim sugrađanima, tamošnje Hrvate neće Zagrebu biti dovoljno osloboditi od obligatnih poduka o pravilnom govorenju hrvatskog jezika, nego im treba aktivno pomoći da se od zagrebačke ovisnosti osamostale, i da svoj interes potraže najprvo tamo gdje im je dom, i gdje s drugima ipak dijele puno više zajedničkoga negoli je propisano među onima koji ih prepoznaju kao najobičniju dijasporu.

Tada će i onaj starac iz Kiseljaka valjda shvatiti zašto i kako u Zagrebu i u Bosni mogu živjeti i lijepo se gledati Hrvati jednako vrijedni a ipak unekoliko različiti.

izvor: bhdani.ba-t373a