INA je majka svih hrvatskih bitaka

INA je majka svih hrvatskih bitaka

Hrvatska je ključna ruska baza na Balkanu, a ne Srbija

Šokantni memoari otkrivaju: Tko su pravi vladari HDZ

Josip Manolić
Josip Manolić

• Manolićevi memoari otkrivaju da je Franjo Tuđman po Europi šetao češće no što se zna. UDBa je bila ravnodušna. HDZ-om, kaže on, još vladaju ljudi iz sjene, stvarni gospodari Hrvatske...

Objavljeno: 13. jul 2016 | Jasna Babić, Boris Rašeta

U kolovozu 1978. godine, u kući Franje Tuđmana u Nazorovoj ulici u Zagrebu, punih sedam dana nije se mogao čuti glas starog, umirovljenoga generala, disidenta i "državnog neprijatelja broj jedan". Tuđman je otputovao u inozemstvo...

S kojim papirima? Pod kojim uvjetima? Ilegalno, u prtljažniku auta? Gdje, kako, zašto? Tih godina muha nije mogla odletjeti nezapaženo iz SFRJ.

Kako je moguće da Služba državne sigurnosti, famozna UDBa, nije primijetila ovo misteriozno iščeznuće? Ili možda jest? Je li to bilo jedino Tuđmanovo putovanje na Zapad, sve do famoznog vraćanja putovnice, 1986. godine, do kojeg je došlo na intervenciju Mike Špiljaka, posredovanjem Josipa Perkovića?

- "Razne su se ideje razrađivale na Zapadu o posttitoizmu, jedinstvene samo u jednome: likvidacija komunizma. Slom Jugoslavije bio je tek jedno od mogućih recepata. Oko toga dugo nije bilo jednoglasja" - kaže za Express dr. Franjo Maletić, priređivač i izdavač Manolićevih rukopisa, za sada još nespreman iznositi najšokantnije novosti ovog vrućeg memoarskog štiva.

No koliko se dade shvatiti, rezultat su višedesetljetne Manolićeve introspekcije vlastite, vrlo burne uloge i mjesta u nacionalnoj povijesti, od trenutka njegovoga ulaska u komunistički podmladak SKOJ, do izlaska iz HDZ, kad Manolić konačno shvaća da zapravo ništa ne zna o Franji Tuđmanu, svom skojevskom i partijskom drugu, najbližem susjedu u Nazorovoj ulici, s kojim je gotovo dva desetljeća dijelio naoko istovjetnu sudbinu komunističkog disidenta.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Ali jednog dana, nakon pročitane gomile "Udbinih" dosjea i preslušavanja vrpci snimljenih u godinama ozvučenoj Tuđmanovoj kući, odnekud je prvi put bljesnulo pitanje o nelogičnom ponašanju tajne službe prema objektu nadzora i progona: kako je moguće da cijelih sedam dana u kolovozu 1978. nisu čuli Tuđmanov glas u njegovu domu, ne poduzimajući baš ništa da ustanove gdje se nalazi i što radi taj ultravažni oporbenjak?

Do sada smo znali da je Tuđman bio jedini hrvatski nacionalist kojemu su komunističke vlasti vratile pasoš 1986., omogućivši njegove pohode po hrvatskoj dijaspori.

Zahvaljujući Branku Sajalu, ministru informiranja u prvoj HDZovoj vladi, doznali smo da je i godinu dana ranije, 1977. godine, Tuđman prešao jugoslavensku granicu s krivotvorenim dokumentima.

No Manolićevi memoari otkrivaju još neke aranžmane po kojima je Tuđman puno učestalije šetao po Europi, uz ravnodušnu bezbrižnost Udbe, koja ga je, pak, službeno i javno istodobno progonila!?

U rekonstrukciji drugoga, zasjenjenoga, nepoznatoga profila prvog hrvatskoga predsjednika, Josip Manolić ispočetka istražuje njegovo najbliže političko okruženje, financijske sponzore, njegove tajkune i vodeće sljedbenike, dokumentirajući realitet koji traje sve do Tomislava Karamarka: Pravi kreatori aktualne Hrvatske još su aktivni, ali uglavnom nevidljivi.

Oni nadziru sve važne procese, pa se se slobodno tržište - fantazija navodno poduzetničke genijalnosti i marljivosti - uvijek pravodobno zaustavlja na određenim granicama. A Hrvatska je, gledana sa Zapada ili Istoka, tradicionalno granična zemlja...

Ako je suditi po sadržaju drugoga sveska memoara, i aktualna kriza hrvatske vlasti svojevrsna je refleksija prastaroga, kontinuiranoga rata američkoga Zapada i ruskoga Istoka na Balkanu.

Razlika je samo u tome da se 70-ih, u ponajboljim Manolićevim godinama, američko-ruski okršaj odvijao u ime suprotstavljenih ideoloških ciljeva, na jednoj strani građanskih sloboda a na drugoj nacionalno-klasne pravde, a danas se odvijaju s manje jasnim idejnim razlikama.

Budući da su velike ideologije 20. stoljeća izdahnule, otprilike, s Josipom Brozom Titom (Rusija je danas također kapitalistička zemlja), današnjim hrvatskim političarima trebalo bi biti jasno kako stvari zapravo stoje: da je u nepromijenjenom globalnom odnosu snaga INA neusporedivo važnija od lokalnih političkih ili idejnih razlika.

Zato je Tomislavu Karamarku, koji ništa nije naučio iz primjera Ive Sanadera, INA došla glave.

U INI je vođena majka svih bitaka, kao i toliko puta do tada.

Tomislav Karamarko i Miroslav Tuđman
Tomislav Karamarko i Miroslav Tuđman

Kako doznaje Express, Manolić piše da Ina nije nastala onako kako piše na njezinoj službenoj internetskoj stranici, koja bilježi ukorijenjeno vjerovanje o autohtono domaćem ulogu u naftno skladište engleskoga Shella u Sisku.

Nastala je zahvaljujući sudjelovanju Steve Krajačića u Španjolskom građanskom ratu 1938. godine...

Budući da se Krajačićev ratni drug u međuvremenu obogatio i 50-ih navraćao u Jugoslaviju, tijekom jednog zajedničkog lova pao je dogovor da španjolski komunist-tajkun posudi osnivački kapital kojim bi se pokrenula naftna tvrtka, još jedna važna - možda čak i presudna - karika koja će Jugoslaviju, i Hrvatsku u njoj, vezati za Zapad.

Hrvatska je ključna ruska baza na Balkanu, a ne Srbija

Vladimir Putin

Hrvatska je, naime, što mnogi ne znaju - a otkriva magisterij Vice Vukova obranjen na pariškoj Sorboni - ključna ruska baza na Balkanu - a ne Srbija.

Svi važni ruski ljudi na Balkanu, obavještajci, rezidenti, ključni političari u 20. stoljeću, bili su Hrvati - Josip Broz, Ivan Srebrenjak Antonov, Andrija Hebrang, Ivan Stevo Krajačić, a Rusima nisu neskloni ni Manolić, Mesić, Gregurić - svjetska je pozornica velika, ali na njoj je malo važnih igrača, kad se podvuče crta, uz Ruse i Amerikance ostanu Englezi, Nijemci, Francuzi i uvijek distancirana Kina...

A moderna se utakmica, jasno, vodi isključivo oko energije i putova kojima će ta energija biti transportirana, jer to omogućuje gospodstvo i kontrolu nad terenom.

Ina je presudna danas, kao što je bila i 70-ih i 80-ih godina.

Egzotični detalj iz nepoznate povijesti Ine intrigira zbog još dvije političke činjenice.

Ivan Stevo Krajačić
Ivan Stevo Krajačić

Šezdesetih je godina Španjolska pružala azil ustaškom zapovjedniku Maksu Luburiću, koji je po uzoru na svoga udomitelja, diktatora i generala Francisca Franca, u tom trenutku smišljao hrvatsku pomirbu - koja će kasnije - iznjedriti generala JNA Franju Tuđmana, dok je Stevo Krajačić, kapetan španjolske republikanske armije, bio tvrdokorni ruski špijun, u Kraljevini Jugoslaviji, tijekom NOB, u SR Hrvatskoj u Titovoj Federaciji, sve do svoje smrti 1986.

Bizarna španjolska sitnica iz Inine povijesti, nakon pojave Manolićevih memoara, nužno će zahtijevati novu valorizaciju znanih istina koje se vuku sve do likvidacije Stjepana Đurekovića 1983. i aktualnog minhenskog suđenja Zdravku Mustaću i Josipu Perkoviću.

Manolić navodno pobliže objašnjava ne samo kako je Đureković postao špijun njemačkog BND uz znanje, čak potporu jugoslavenskoga KOS, uz ostale tajne službe, već i kako je pripremao teren i uvjete za masovni nastup hrvatske emigracije na Prvom općem saboru HDZ 1990., koja je na zagrebački aerodrom, opet protivno vladajućim tvrdnjama, aterirala uz blagoslov Beograda - ne Zagreba.

Ispisujući zakulisnu fabulu o umiranju Titove Jugoslavije i nastanku Tuđmanove Hrvatske, Manolić oslikava hrvatsku političku emigraciju kao svojevrsnu šaku jada koja svoj procvat duguje BND, CIA, KGB i raznim, nerijetko posvađanim "udbama" jugoslavenskih republika u posljednjim godinama politički bespomoćnog Josipa Broza Tita...

Vladimir Putin
Vladimir Putin

U prvom dijelu Manolićevih memoara zapanjuje širina i dubina zahvata, preciznost opisa, kao i brojnost likova i situacija koji su opisani u knjizi.

Manolić detaljno elaborira zašto je i kako iz zagrebačkog zatvora oslobođen ratni zločinac, tada još samo međunarodni kriminalac i djelatnik srpskih tajnih službi Željko Ražnatović Arkan.

Opisuje kakva je bila uloga Franje Tuđmana u tome, potvrđujući raširene kuloarske verzije te priče koja se neslužbeno dugo kolportirala Zagrebom.

Otkriva kako je više od trideset osnivača HDZ radilo za Udbu ili KOS te kako je tajanstveni vođa skupine Labrador ostao živjeti i raditi u Zagrebu, držeći na kratkoj uzici neke važne ljude HDZ.

Manolić je u prvom svesku memoara opisao i vrlo detaljnu povijest hrvatske pretvorbe, koja je - dok se na bojišnicama vodio krvavi rat - zapravo odlučivala o preraspodjeli nacionalnog bogatstva i o tome tko će gospodariti Hrvatskom idućih desetljeća.

Drugi nastavak memoara bit će, kažu ljudi upoznati s rukopisom, još bombastičniji...

Oni bi mogli strgnuti karakterne maske s mnogih protagonista hrvatskog političkog i javnog života u kojemu je Udba još jedan od najvažnijih toponima...

Pojam "udbaš" koristi se, naime, za difamaciju političkih protivnika; kuloarski se tvrdi da "Udba drma Hrvatskom" i tako dalje i tomu slično. Ivo Josipović bio je meta stalnih napada obavještajnog podzemlja - i ne samo on nego i njegov otac, a slične su difamacije bile upućivane i na račun oca Zorana Milanovića, Stipe Milanovića.

Iste napade ovih dana trpi aktualni favorit za šefa HDZ Andrej Plenković, kojeg protivnici kleveću kao "sina udbaša".

"To su gluposti, to nema nikakve osnove" - rezolutno nam je za Express prokomentirao te napade Josip Manolić, čija će knjiga, međutim, otkriti neke druge, stvarne aktere priče o Udbi.

Desnica nas, inače, godinama uvjerava kako su Josipović i Milanović "sinovi udbaša". Istina je upravo suprotna - Milanovićev otac Stipe stradao je nakon Hrvatskog proljeća kao suradnik Mike Tripala, i bio na ledu sve do 1990., kad se nakratko pridružio Vlatku Pavletiću, ali je odmah shvatio o čemu se tu radi i povukao se.

Stipe Milanović jest pomalo prznica, kratka je fitilja, ali je pošten i karakteran čovjek kojemu je predatorska narav mnogih pionira nacionalnog pokreta 1990-ih išla na jetra, pa im se suprotstavio jednako kao i dogmatskim komunistima 70-ih godina.

Otac Ive Josipovića je, pak, kaže nam dobro upućeni izvor, bio proljećar, ali se predomislio na putu za Karađorđevo. To nije bilo ništa čudno.

Hrvatsko proljeće je kao otpor dogmatizmu i centralizmu pokrenuo Vladimir Bakarić, gurao ga je i Krleža, uz njega je bio i Jakov Blažević, pa i neki Srbi iz Partije, ali su - kako piše Manolić - dogmatski nastrojeni komunisti, preko KOS i Udbe, forsirali radikale u studentskom pokretu, što je razjarilo Tita (koji je samo koji mjesec prije Karađorđeva rekao da u Hrvatskoj nema nacionalizma) - pa je stvar ugušena nasilnim metodama...

Otac Andreja Plenkovića Mario je, pak, nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića, kojeg je Partija poslala na TV Zagreb da "sredi stanje".

Na Televiziji Zagreb, za razliku od Vjesnika, nakon 1971. nije bilo kadrovskog masakra, što se može zahvaliti Puhariću, kojemu je Plenković bio "šef kabineta", odnosno "šef ureda generalnog direktora RTZ". Branko Puharić je Plenkovića na toj poziciji naslijedio od svoga prethodnika Franka Vintera.

HDZ nam sada dovodi kao alternativu ono što su pet zadnjih godina napadali. Iako to nije trijumf dosljednosti, kažu da je to dobro za društvo jer će stranku napokon "preuzeti obrazovan i pametan tip".

Uglavnom, ova primtivna difamatorska agenda obavještajnog podzemlja propada.

U paketu u rezalište povijesti ide i Karamarkova konzervativna kontrarevolucija, koja je doživjela težak i uvjerljiv poraz, čemu jedva treba boljeg dokaza od činjenice da će HDZ-ova kola iz gliba ipak vaditi izdanak jedne komunističke dinastije...

No Plenković mlađi nije bio nadahnut očevom karijerom:

Svoju je generaciju, kaže nam izvor dobro upućen u povijest Ministarstva vanjskih poslova - najjače inspirirao Zoran Milanović, koji je prvi krenuo prema stranačkom vrhu. Tad su i drugi shvatili da mogu visoko. Plenki se svojevremeno nudio Milanoviću, no ovaj ga je odbio jer u istoj maloj bari ne mogu operirati dva golema aligatora.

Plenković je istinski ambiciozan. Kad je bio u pregovarčkom timu za EU, glavni pregovarač Vladimir Drobnjak ponudio mu je mjesto tajnika (kako bi ambicioznog i daleko sposobnijeg zamjenika donekle neutralizirao) što je Plenki odbio, smatrajući da je riječ o ulozi koja mu je ispod časti, vlasti, ovlasti i sposobnosti.

Plenki je imao šansu osmisliti tu poziciju po svojoj mjeri, potrebama i sposobnostima, no radije je otišao četiri godine u Pariz. Bila mu je to odlična škola. Onda se vratio u Zagreb, pa u Parlament EU, nastavio se uspješno penjati ljestvicom.

Da je pametan, tamo bi ostao jer ga vidim u samom vrhu EP, tu mu je karijera do mirovine garantirana...

Vraćamo se Manoliću.

Povijest će - to jest povjesničari - imati dosta posla nakon objave njegovih memoara, jer su njegove interpretacije - koje su, kako se čini, obilato potkrijepljene dokumentacijom - radikalno suprotne "službenoj verziji".

U Manolićevim spisima puno je manje uzvišene volje za žrtvom u ime domoljublja, a puno više "niskih strasti".

No moguće je da će biti dočekani i šutnjom i ignorancijom. Naime, takva je bila sudbina prve knjige, bez obzira na dramatičnost pojedinih tvrdnji.

Nakon prve knjige, na pitanje Dubravka Merlića na N1 tko je naredio ubojstva Mire Barešića, Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, Manolić je odgovorio ovako: "To je na liniji pitanja odnosa prema Bosni.

Kraljević je surađivao s Bobanom, a onda se okrenuo Izetbegoviću. Radio je za interese struktura koje su bile protiv politike Tuđmana. Zna se tko je sasjekao Kraljevića i doživio je što je doživio."

"Tuđman je", dodao je, "izbjegao da ja to obavljam. To je povjerio Šušku. Tuđmana su optuživali da provodi Šuškovu politiku u BiH". Drugim riječima, Manolić je Franju Tuđmana i Gojka Šuška optužio kao organizatore likvidacija 1990-ih, no na te šokantne tvrdnje nitko nije reagirao. Ni javnost, ni DORH.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Na kraju intervjua Manolić je, upitan ima li među ljudima koji su stvarali Hrvatsku onih koji nisu surađivali s Udbom, kratko odgovorio: "Vjerojatno ima, ali ne puno".

Dugovi Norvalu

Manolić je otkrio i tajne privatizacije, ali ni to nije izazvalo osobitu reakciju. "Manolić tvrdi da su se njegovi javni medijski istupi o privatizaciji poklopili s Tuđmanovom sintagmom o 200 bogatih obitelji".

Ustvrdio je kako početkom '90-ih nije znao o čemu je tu doista riječ, ali je poslije doznao. Koncepcija je osmišljena u Kanadi...

Riječ je zapravo o modelu koji se oblikovao na večeri s hrvatskim poslovnim ljudima u Kanadi, iz kojeg se vidi da zapravo postoji obećanje za svojevrsne kompenzacije onim pojedincima koji su materijalno pomogli stvaranju stranke:

Mnogo godina bit će mi dostupni transkripti Tuđmanovih razgovora po Kanadi, i bit će mi mnogo jasnije zašto smo toliko brzali s privatizacijom. Od nastajanja HDZ svi mi okupljeni oko tog programa nismo bili informirani glede predsjednikovih obećanja i zapravo su te "kanadske teme" prešućivane na našim užim skupovima, pa čak i u četiri oka.

Nakon odluke o početku pretvorbe i privatizacije, stotine i stotine najvrednijih hrvatskih tvrtki dane su u ruke stranačkim miljenicima.

Većini tajkuna ni na kraj pameti nije bio nastavak proizvodnje u darovanim im pogonima nego su ih vodili prema stečaju kako bi na kraju prodali placeve i nekretnine.

Najjači tajkuni imali su u vlasništvu i više od stotine poduzeća. Kakav je to bio eksperiment, pokazuje i sudbina tih ljudi - od svih tajkuna samo je jedan, Luka Rajić, očuvao i razvio tvrtku, Dukat, ali ju je na kraju prodao Lactalisu".

izvor: express.hr-6042

VEZANO - Poslovi Karamarkovih: Veze sežu sve do Moskve

Tihomir Orešković je preko noći, odbijanjem da preda SOA i prekine arbitražu s Mađarima, poremetio dugo i pažljivo pripremani plan u kojemu su važnu ulogu imale i svjetske sile. Otkrivamo sve detalje -- sanela.info-11138

Pretraga: 11127 - INA je majka svih hrvatskih bitaka
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=11127