Premda se inače ne obazirem na slaboumna i somnabulna desničarska buncanja, sada moram reagirati...
Nema tome deset dana, u jednim su novinama ukorili Ministarstvo kulture da su nerazumno otpustili jednu sposobnu i vrijednu činovnicu, a iz Ministarstva je na to došao odgovor kako nitko nije nezamjenjiv. Upravo su tako rekli, oholo, nadmoćno, podsmješljivo i, da oprostite, pizdunski: nitko nije nezamjenjiv.
Pa, pošteno, složili bi se svi pomirljivo, da kratko nakon toga nije došlo vrijeme da novi premijer Andrej Plenković izabere najbliže suradnike, krug osoba kojima on vjeruje, i da se izvan toga kruga nije našao još koji dan aktualni ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Bez konkurencije, sve otkad Hrvati pamte da je netko bio ministar pa više nije bio ministar, nikoga to nije potreslo, uvrijedilo i naljutilo kao njega. Hasanbegović je gotovo uzeo taoce u Ministarstvu. Prijetio da će pobiti domara i tajnice ako ga Plenković ne uzme. "Neću! Neću! Neću!" kričao je Zlatko Hasanbegović, grčevito se hvatajući za zidove i noktima stružući žbuku, dok su ga četvorica stasitih muškaraca vukli iz zgrade u Runjaninovoj.
Iskreno, teško mi je bilo suspregnuti osmijeh gledajući njegovu frustraciju. Zlurado sam se zabavljao dok se on pjenio zbog gubitka visokog položaja. A najviše od svega svidjelo mi se kako Zlatku Hasanbegoviću nitko nije nezamjenjiv. Osim, naravno, Zlatka Hasanbegovića samog.
Bila je to urnebesna politička predstava, no dobro je ipak da je završila jer je imala i ružnu stranu. Istodobno s Hasanbegovićevim neutješnim ispadima, njegovi su prijatelji s ekstremne desnice raspalili po njegovoj nasljednici Nini Obuljen Koržinek, ugazili je prostački i nasilno, divlje i klevetnički, kako valjda samo ekstremni desničari umiju. Imena kojima su nazivali Obuljen Koržinek i besramno lažljive optužbe na njezin račun koji put su zaista bile u najboljoj smeđekošuljaškoj hajkačkoj tradiciji.
U jednom se sažaljivo nepismenom i glupom napadu na Plenkovića i Obuljen Koržinek jučer i mene spominje. "Dr. Zlatka Hasanbegovića odbacili su kao psa", zaurlao je na Fejsu pravednički Velimir Bujanec, ne opažajući za početak kako je to smiješno, da se nekoga sa zastupničkom plaćom od petnaest hiljada mjesečno uspoređuje sa šutnutom džukelom, a nastavak mu je i luđi: "Pristali su na ultimatum Milorada Pupovca i poslušali savjete Nenada Stazića, Velimira Viskovića, Bojana Glavaševića i Ante Tomića - jer to je njihova kandidatkinja."
Premda se inače ne obazirem na slaboumna i somnabulna desničarska buncanja, na ovo ću reagirati ponajprije da zaštitim ugled gospođe Obuljen Koržinek.
Dakle, ja nemam nikakve veze ni s njom ni sa svim drugim, prošlim ili budućim osobama na vrhu Ministarstva kulture. Čija god da je vlast, hadezeovska ili esdepeovska, od ove cijenjene institucije ne očekujem baš ništa. Nisam se kao pisac nijednom natjecao za potpore i stipendije, niti tražio da mi pomognu naći inozemnog izdavača, niti sam se ikad, u skoro dva desetljeća otkako sam objavio prvu knjigu, gurao da predstavljam našu domovinu na uglednim međunarodnim književnim festivalima i sajmovima.
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i ja godinama stojimo na mrzovoljnoj distanci, uzajamno se prezirući, i lijepo nam je.
Zlatko Hasanbegović, suprotno vjerovanjima desničarskih spadala, meni ništa nije oduzeo. Ako sam ga koji put napao, činio sam to bez ikakvog materijalnog interesa, tek za svoj merak i svoje veselje. Jednako tako, ne očekujem ni da mi Nina Obuljen Koržinek nešto dobrostivo dade. Ima ih, Bog hvala, mnogo potrebnijih od mene. Kao sasvim neovisan i nezainteresiran, opušteni promatrač hadezeovske makljaže za ministarsko mjesto, kazao bih samo kako mi Hasanbegović djeluje ubogo u usporedbi sa svojom nasljednicom. Dapače, ne mogu se upravo načuditi drskosti liječenog bad blue boya, koji se jednom otvoreno oduševljavao Pavelićem, da ustane protiv nekoga tako superiorne, besprijekorne građanske biografije. Obuljen Koržinek, objektivno gledajući, za njega je svemirski program, televizija u boji.
Kći nekadašnjeg hadezeovskog gradonačelnika Dubrovnika, s diplomom zagrebačkog Filozofskog fakulteta i Muzičke akademije, s magisterijem i doktoratom iz međunarodnih odnosa, sa znanstvenim radovima, briselskim kontaktima i francuskim odlikovanjima, Nina Obuljen Koržinek ne da je kvalificirana za hrvatsku ministricu kulture.
Njezine bi reference dostajale da vodi Ministarstvo kulture Kraljevine Švedske.
Stavimo li nju, tu i takvu Ninu Obuljen Koržinek kraj Hasanbegovićevih zapjenjenih bukača, čija su ozbiljnija životna postignuća tu i tamo zabilježena samo u njihovim policijskim kartonima, stvar postaje upravo groteskna. Zbilja, što bi rekli, nitko nije nezamjenjiv.
Objavljeno: 20. okt 2016 | Ante Tomić