Boris Lalić: Svako živ bi trebao pročitati "Mrtve duše" od Gogolja

Boris Lalić: Svako živ bi trebao pročitati "Mrtve duše" od Gogolja

Gogolj - Mrtve duše - Pljuškin
Gogolj - Mrtve duše - Pljuškin

• Sav mogući nitkovluk što postoji u našem današnjem društvu oslikan je u Mrtvim dušama oštrije nego u ogledalu i mi iz te knjige možemo saznati sve principe na kojima se zasniva današnje bosanskohercegovačko društvo

Objavljeno: 06. avg 2016 | Boris Lalić

Usnih nedavno čudan san. Kao, skupilo se sve što ima igdje u Bosni i Hercegovini da predsjedava i direktoruje, čivije od svake vrste što vedre i oblače na najrazličitijim poljima domaćeg društvenog života, kao skupilo se to sve iza moje zgrade, pa me dozivaju pod prozor: "Bokiii!!! Bokiii!!! Boleee!!! Bojaneee!!!"

"Šta me budite, ko je to?!", arlauknem iz sobe, pa se ukažem na prozoru raščupan i sa kandžama kao lav i čisto se iznenadim što vidim toliko svijeta, sve same face obrijane i ozbiljne, nema ih troje da nisu u odijelima.

Tu jedan od njih, najglavatiji što je bio, istupi dva koraka i stade da mi dovikuje, sa rukama savijenim u trubu, kako stoji stvar: eto, oni su nakon višednevnog vijećanja i mozganja shvatili da je književnost jako važan dio svakog iole normalnijeg društva, pa sad hoće brzo da nadoknade sve što su propustili uraditi tokom decenija.

Čuli su oni za mene, kako se borim za književnost i kako to što radim na tom polju uopšte nije sranje, pa sad hoće da moja malenkost, kao dualna priroda u kojoj se sastaju pisac i komparativac, odredi jednu knjigu koju će svako živ u Bosni i Hercegovini morati pročitati, a ko neće, ostavlja mu se na izbor između dvije stvari: godinu dana zatvora ili pola godine društveno korisnog rada.

Gore gluposti odavno nisam čuo: pa to onda ispada da je društveno korisni rad gori od zatvora! Zato sam, nakon prvobitnog iznenađenja, stao da se smijem, s čime ubrzo zarazih čitav skup, što mi je veoma prijalo jer nisam toliko glup da ne bih znao kako mi se svi oni upravo ulizuju, a to možda i ne ide u prilog meni kao karakteru da su mi takve stvari prijatne, ali ja sam samo ubogi pisac i sacro egoismo mi je počesto sve što imam.

Počešljah se tada sa dva starinska njemačka češlja petoprstaša, to jeste sa rukama svojim rođenim, onda otrah nadlanicama brke kako me naučio mačak Zliko, polizah kažiprste i s njima se umih, a kad je higijena bila gotova, izvadih iz ladice lovorov vijenac i metnuh ga na glavu, pa stadoh razgibavati vrat i pripremati se za govor.

Uopšte nisam znao šta da kažem i zato sam pripreme obavljao što laganije mogu, osjećajući kako me obuzima sve veća trema, jer što je priprema duže trajala, to je i raspoloženje u masi postajalo sve tiše i svečanije, uopšte nije bilo kao na skupovima zvaničnika u stvarnosti, da svaki drugi hvata zjala kao kakvo mrtvopuhalo, igra igrica ili gleda bezobraštine na mobitelu, traži paučinu po ćoškovima i čini sve drugo po čemu su inače poznati nestašni đaci osnovci.

Vidjevši da ću se ako tako nastavim ubrzo izvrgnuti ruglu, najzad gromkim glasom počeh: "Drugovi i drugarice..."

Zastadoh i ugrizoh se za jezik. Ono, jeste da su se na mnogim licima tada vidjele simpatije, ali nije moje da se titoišem, nego ja trebam kao pisac, ako svi budemo titoisali, šta će onda raditi siroti ljevičari i oni koji se u ovim turbulentnim vremenima "nisu snašli"?

Svaka ptica svome jatu leti, a isto tako svaka ptica pjeva svojim glasom.

"Dame i gospodo", otpočeh nanovo, opreznije i ozbiljnije, pa kad vidjeh da se niko na to nije uvrijedio, nastavih: "prije svega dozvolite da se zahvalim što ste kontaktirali mene, hvala vam na interesovanju i što ste me se sjetili, zaista veliko hvala posebno vama svima, nek' ste vi meni živi i zdravi, pa se i oženili dabogda..."

Opet zastadoh, a ovaj put moja nesigurnost bijaše očita, jer noć prije obrijah bradu i sad se lijepo moglo vidjeti kako mi obrazi dozrijevaju poput jagoda; moje proklestvo leži u tome što ne mogu da ne pričam gluposti, a itekako znam za stid i imam čime da ga osjetim, čak i više nego što mi koristi.

Sreća božija pa je skup bio takav kakav smo opisali, jer ti su dobri ljudi gromoglasno pozdravili moje oklijevanje; takvi su malograđani kad se tako skupe, samo čekaju tišinu da udare u aplauz.

To me okuraži. Na kraju krajeva, nisam ja došao njima u avliju, već oni meni, pa ako i lupim baš nekakvu gadnu glupost, njihova je veća krivica nego moja. Pročistio sam glas, repetirao obrve, namrštio nos i skupio usta kao da sam cugnuo vinskog kisa, a onaj lovorov vijenac skidoh sa čela i bacih iza sebe bez gledanja, svrbi glava od njega, pun baja.

"Dame i gospodo, čast mi je i zadovoljstvo što ste se skupili u ovolikom broju da čujete i počujete ono što ću vam sada kasti. Istina jeste da je književnost moja prva ljubav i da je moj najveći san živjeti u društvu otmjenijih duhova nego što je to slučaj u naske danas, dakle u društvu obrazovanih i prosvijetljenih, a može i prosvijećenih ljudi u pravom smislu tih riječi, ali bojim se da ne mogu u potpunosti podržati vašu ideju. Za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je taj što mi se čini da nema hajra od čitanja na silu, a drugi što sam lično više u fazonu praštanja, nego kažnjavanja, pa onda ne ide da učestvujem u nečemu takvom kao što je vaš prijedlog. Razmislite samo - šta će na to reći ljubitelji Elektre Mačkice? Zar da me izdajnikom plemena svoga nazivaju? Zar da se Štefan Cvajg okreće u grobu zbog mene? Ne, drage moje i dragi moji, to tako ne bi bilo dobro..."

Zastao sam i zažmirio tako da ipak vidim šta se oko mene dešava, a da sam ostavio izvjesnog utiska sa tim riječima, shvatih po komentaru koji se tada izdvojio iz mase i došao i do mojih ušiju: "Ja jes' mu ljepa kosa!"

To je bio znak da sam na pravom putu i da slobodno tjeram dalje.

"Ali s obzirom da ja poštujem demokratsku republiku Bosnu i Hercegovinu, te da većina vas tako hoće, a ja sam ne bih, onda neka to bude volšebni roman Mrtve duše od Nikolaja Vasiljeviča Gogolja! U toj knjizi je cijelo naše društvo i ja znam da ćete se vi svi smijati od srca kad to budete čitali, zato što ćete prepoznati sebe i svoje u hiljadu i jednom detalju, a svi znamo da je prepoznavanje majka uživanja u svijetu duhova i misli".

Tako sam izdeklamovao, ali najednom ispred mene nema nikakvog skupa, nego tek prazan plafon, to jeste, ne sasvim prazan, nego ima na njemu jedna jeftina plafonjera. "Oh, mein gott!", uzdahnuo sam, "Bio je to samo san!"

Gogolj - Mrtve duše
Gogolj - Mrtve duše

Kad sam poslije toga sjeo da popijem kafu, obuzeo me težak stid što sam tako postupio, bez obzira što je u snu, iako moram priznati da mi nije bilo lako savladati smiješak na licu kad sam pomišljao da neko ode u zatvor što nije htio da se obrazuje, a često to tako i biva u stvarnom životu; neće da uči ništa kako bog zapovijeda, vjeruje u sve i jednu glupost, misli se bog čuva budale (a i čuva ali ne takve neoriginalne i svakidašnje), pa mu na kraju svi drugi krivi kad osvoji besplatan boravak u Zenici ili u kom drugom gradu gdje ima lijepa institucija zatvorenog tipa.

A što jeste jeste, zaista mislim kako bi "Mrtve duše" trebao pročitati svako ko živi u Bosni i Hercegovini. Mnogo naših današnjih ljudi, a prije svega mladi, hoće da iskoči iz vlastite kože zato što ništa ne razumije šta se zbiva oko njih: stalno im govore jedno i rade drugo, pa siroti ljudi ne znaju više ni šta da misle i onda im se život čini nepodnošljivim, a oni sami sebi ludim, nesposobnim i bezvrijednim.

Niko nije sa tolikom jasnoćom objasnio o čemu se tu radi kao što je to učinio Gogolj sa svojim "Mrtvim dušama". Sav mogući nitkovluk što postoji u našem današnjem društvu oslikan je u toj knjizi oštrije nego u ogledalu i mi iz nje možemo saznati sve principe na kojima se zasniva današnje bosanskohercegovačko društvo, što je prema mojoj računici znanje od neprocjenjive vrijednosti za nas koji smo tu sada; što bi rekao moj komšija Žan iz Švrakina:

- "Sretan je onaj koji poznaje uzrok problema".

Poznavanje uzroka problema polovina je rješenja istog.

Za kraj ću vam prepisati nešto o glavnom junaku, Pavlu Ivanoviču Čičikovu, jer čisto sumnjam da će iko uzeti poslije ovog gore tu knjigu da čita, ali kad vidite sad ovo što ide, onda nećete moći odoliti, znam ja vas, ja sam skoro pa hafiz "Mrtvih duša":

Mračno je i skromno porijeklo našega junaka. Roditelji su mu bili plemići, nasljedni ili lični - bog bi ga znao. Licem nije nalikovao na njih: barem je rođakinja, oniska, omalena žena, gedžava, kako se obično veli, uzela dijete na ruke i uzviknula: "Nije nimalo ispao onakav kakav sam ja mislila! Trebao se umetnuti na babu s materine strane, kao što bi najbolje i bilo, a on se rodio naprosto, kako kaže poslova: ni na majku, ni na oca, neg' na ujku prekomorca".

Život ga je pogledao u početku nekako kiselo, nemilo, kroz neki mutni prozorčić, zameten snijegom; niti je imao prijatelja, niti druga u djetinjstvu. Mala sobica s malim prozorčićima koji se ne otvaraju ni zimi ni ljeti; otac, bolestan čovjek, u dugu kaputu postavljenu jagnjećim kožicama, u pletenim papučama obuvenim na golu nogu, koji neprestano hoda po sobi, uzdiše i pljuje u pljuvačnicu u kutu; vječno sjedenje na klupi s perom u ruci, s tintom na prstima, pa i na usnama; vječna upozorenja pred očima: "Ne laži, slušaj starije i nosi krepost u srcu"; vječno struganje i klopotanje papučama po sobi, poznati, ali svagda opori glas: "Opet si se uzobješenjačio!" što se oziva kad dječaku dodije jednolični rad, pa on prikrpi slovu kakvu kovrčicu ili rep i dovijeka poznati, svagda neprijatni osjećaj kad mu odmah iza tih riječi kraj od uha jako bolno zavrnu nokti dugih prsta, ispruženih odostrag; to je blijeda slika njegova prvog djetinjstva o kojem je tek uščuvao blijedu uspomenu.

Ali u životu se sve mijenja brzo i živo: i jednoga dana, kad je prvi put sinulo proljetno sunce i potoci se razlili, uzeo otac sina i odvezao se s njim na taljigama koje je vuklo pjegavo doratasto kljuse, poznatog u konjskih trgovaca pod imenom svrake; tjerao ga je kočijaš, mali grbonja, otac jedine kmetovske obitelji koju je imao Čičikovljev otac, pa je on vršio gotovo sve službe u kući.

Vukli se oni na svraci dulje od poldrug dana; putem su noćivali, prelazili rijeku, zalagali hladnu gibanicu i pečenu ovnovinu, i tek se trećega dana dokopali grada. Pred dječakom sinuše nenadanim sjajem gradske ulice, tako da je morao na nekoliko časaka zinuti. Onda se svraka skupa sa taljigama uvalila u jamu kojom je započinjala tijesna uličica, sasvim položena i zatrpana kalom; dugo se ona tamo upinjala iz sve sile i prebirala nogama, podbadana i od grbavca i od samog gospodara, te ih naposlijetku odvukla u malo dvorište, na obronku gdje su bile dvije rascvale jabuke pred starom kućom, a iza nje nizak, maljucan vrtić koji se sastojao samo od brekinje i zove i drvenoga kućerka pokrivenoga šindrom, s uskim, mutnim prozorcem.

Tu im je stanovala rođakinja, nemoćna starica koja je ipak još odlazila svako jutro na trg i nakon toga sušila kraj samovara svoje čarape; dječaka ona pomilovala po obrazu i poveselila mu se punoći. Tu će on ostati i pohađati svaki dan gradsku školu.

Otac mu prenoćio, a sutradan krenuo na put. Na rastanku nisu roditelju potekle suze iz očiju; dao on pol rublja u bakru, za troškarenje i za slatkiše, a što je kudikamo važnije, umnu pouku:

Pazi, Pavluša: uči, ne vraguj i ne obješenjači se, a nadasve - ugađaj učiteljima i starješinama. Ako budeš ugađao starješini, onda makar i ne uspio u nauci i makar ti bog ne dao dara, ti ćeš napredovati i sve ćeš preteći.

S drugovima se ne druži: oni te neće dobru naučiti; a ako već bude, druži se s onima koji su bogatiji da ti prigodice mogu koristiti.

Ne gosti i ne časti nikoga, nego se bolje vladaj tako da tebe goste, a najviše čuvaj i zgrći kopjejku: ta je stvar pouzdanija od svega na svijetu. Drug ili prijatelj će te prevariti i prvi će te u nevolji izdati, a kopjejka te neće izdati ma u kakvoj nevolji bio. Sve ćeš izraditi i sve ćeš na svijetu probiti kopjejkom.

Pošto je dao tu pouku, rastao se otac sa sinom i opet se na svojoj svraci odvukao kući, i nikad ga više nije vidio otad - ali riječi su mu pouke duboko zaronile u dušu.

Boris Lalić
Boris Lalić

izvor: prometej.ba

Pretraga: 11546 - Boris Lalić: Svako živ bi trebao pročitati "Mrtve duše" od Gogolja
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=11546