Od Pavelića do Herceg Bosne

Od Pavelića do Herceg Bosne

San i java: Banalnost zla - od Pavelića do Herceg Bosne

Ante Pavelić
Ante Pavelić

Objavljeno: 21. nov 2016 | Derviš Čičko

Hrvatska zajednica iz 1991.g. a potom i njena sljedbenica Hrvatska Republika Herceg-Bosna od 1993. do 1996.g. su bile fašistoidne do čisto fašističke tvorevine i političke činjenice ere tuđmanizma i gotovo u potpunosti politički, vojno i administrativno inkorporirane u Republiku Hrvatsku od svog osnivanja cijelim tijekom nedavnog, i navodno, još nedovršenog krvavog rata kod nas.

Manje-više, gotovo svi najvažniji protagonisti ovog neslavnog teritorijalnog širenja Lijepe Naše komšijskom militarističkom agresijom "podebljavanja hrvatske kifle" na uštrb BiH ili su pod zemljom, u Haškom tribunalu, pritvoru, zatvoru ili su hadezeovski slavodobitno dočekani kao zaslužni "hrvatski vitezovi" i slobodni građani odsluživši mizernu zločinačku dvotrećinsku poluhotelsku ćuzu po Europi.

Doduše poneki, kao aktuelni ministar odbrane susjedne nam članice EU, poluodgađajući zvaničnu posjetu našoj zemlji pomalo "cvika": zna se dobro šta se sve radilo po Bosni a bogami i Hercegovini.

Ustvari, vrlo je simptomatičan kontinuitet i koordiniranost u nastupu nacionalističkih politika Srbije i Hrvatske prema našoj zemlji, a u ovom slučaju velikohrvatske politike, izvlačenjem na svjetlost dana "skeleta iz ormara" i krvavih duhova Hrvatske zajednice Herceg-Bosne proslavom njene 25-godišnjice u Hrvatskom stolnom gradu Mostaru uz odgovarajuće izvješeno stegovlje i dosta benigni praznični gromoglasni vatromet sa Huma, umjesto ratnih buradi sa trotilom nehajno otkotrljavanim sa istog toponima "prema doli": "Čuvaaaaj ideeeee!"

Ko se sačuvao, sačuvao i ko je šta jamio, jamio i tako sve do današnjih dana i Čovićeve proslave četvrt vijeka od uspostave HzHB i stupidne, licemjerne konstatacije: "Da nije bilo Herceg-Bosne, ne bi bilo ni Hrvata... Mi smo ponosni na HzHB i HRHB... Želimo svoju BiH po mjeri hrvatskog čovjeka..."

Po političkoj konotaciji i po potpunom revizionističkom relativizaranju i pravljenju "paralelne historije" malo dalje prošlosti, gotovo identičan je kontekstualni izrijek starije kćerke Višnje fašističkog diktatora i ustaškog notornog zločinca dr Ante Pavelića, uspješnog advokata i zastupnika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije. Sadašnja pokojnica je elaborirala u intervjuu prošle godine baš na godišnjicu proglašenja NDH 10.4.2015.g.: "Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske... Tata nije imao nikakvih nacionalnih poredrasuda... Pamtim ga kao nježna i brižna oca... Nikada nije povisio glas... Moj otac je zabranjivao pokrštavanje... Jasenovac je lažni mit i tamo se humano postupalo..."

Vremešna starica je takođe nadodala "da je odnos sa muslimanima bio perfektan" dokazujući to knjigom "Džamija Ante Pavelića" i tezom Ante Starčevića o "muslimanima u Bosni kao cvijeću hrvatskog naroda".

To možda i nije čudno s obzirom na bizarnu činjenicu da je, navodno, prvu osnovnoškolsku izobrazbu njezin otac, sin pružnog radnika i ličkog gastarbajtera u Bosni iz sela simptomatičnog naziva Krivi put, dobio u mektebu u selu Jazero nadomak Jajca. Doduše, od tih tako idiličnih Pavelićevih vremena uznapredovalo se od Tuđmanove "NDH kao i historijske težnje hrvatskog naroda..." do HzHB i zloglasnih zločinačkih logora za "perfekne cvijetne muslimane" Heliodrom, Dretelj i do Ahmića, Stupnog Dola, Stoca - hrvatskog prostora, hrvatskog stolnog grada Mostara etc.

Ono što je njemačka Jevrejka Hana Arendt (Hanah Arendt) pišući o suđenju zloglasnom nacisti Ajhmanu nazvala "banalnošću zla" i do ovih dana je neprekinuta nit i zajednička poveznica relativiziranja lokalnih fašitičkih kolaboracionista, od ustaškog doglavnika bega Kulenovića, minornog Mustafe Busuladžića ili Mulalića u četničkom štabu Draže Mihajlovića, pa do tihog rehabilitiranja Rafaela Bobana, Jure Francetića i itd. kao i raširenog četničkog fašizma.

Primijećujući relativnu intelektualnu "plitkost" Ajhmana i okušavajući pojasniti "kako prepoznati ljudsko zlo i odakle uopšte dolazi" zaključila je da "krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nisu nužni pojedincu da bi počinio beskrajno zlo".

Zbog toga "kada je režim zločinački, demonski karakter pojedinca je nepotreban, nego isključivo pokoravanje zakonu i hijerarhiji uz odsustvo mišljenja i prosuđivanja, kao i prihvatanje odsustva sopstvene odgovornosti".

Naravno, tu se ne radi o odricanju krivnje pojedinca, nego o razumijevanju suštine izgradnje neprevaziđene tehnologije zla same po sebi.

U današnjem vremenu slična psihologija potencijala činjenja "beskrajnog zla" može se prepoznati u raširenoj sintagmi "ovdje nema ništa lično, samo radim svoj posao" ili čuvene samohvale lojalnosti kod domaćih totalitarnih nacionalističkih partija: "Ja sam samo vojnik partije i ništa više".

Nažalost, ni manje. I to je više nego dovoljno.

izvor: tuzlalive.ba

Pretraga: 11871 - Od Pavelića do Herceg Bosne
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=11871