Je li Gojko Šušak radio za KOS Veljka Kadijevića

Objavljeno: 30. avg 2017

Gojko Šušak umro je 03. maja/svibnja 1998. godine u Zagrebu u 53. godini života - kao ministar obrane samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Bio je poznat kao "hrvatski nacionalist" i vođa "tvrde desne struje" u vladi predsjednika Franje Tuđmana. Imao je ključnu ulogu u Domovinskom i ratu u Bosni i Hercegovini.

Zastupao je krajnju desnicu a zapravo je radio protiv nje - kao špijun KOS JNA Veljka Kadijevića - pod kodnim imenom PODGAJ.

Dvostruka igra višestruko mu se isplatila - smatra se da je iza njega u Minhenu ostao račun sa oko dvadest miliona njemačkih maraka.

Hrvoje Šarinić bio je jedan od tri ovlaštena potpisnika koji su mogli raspolagati iseljeničkim donacijama u austrijskoj banci.

Ostala dvojica, Gojko Šušak i Jozo Martinović sada su mrtvi.

U Kanadi je Gojko Šušak za život zarađivao na slabo plaćenim poslovima - da bi tek na kraju uspio otvoriti privatnu piceriju. Godine 1973. oženio je u Ottawi hrvatsku iseljenicu Đurđicu Gojmerac, koja mu je rodila troje djece.

Kao pekar vratio se iz Kanade u Hrvatsku 23. februara/veljače 1990. godine u staroj kožnoj jakni - sa 50 kanadskih dolara u džepu. U Zagrebu ga je dočekao Josip Perković i odveo ga u nekadašnji Naprijed da mu sašiju neko pristojno odijelo.

Par dana kasnije postao je ministar obrane.

Pedofil, izdajnik i ratni profiter

Šušak je predao Posavinu Mladićevim četnicima. To je dokazano u mnogobrojnim dokumentima. Izvješće Komisije Vijeća Obrane nastalo razgovorima trojice generala s desecima svjedoka zbivanja dokazalo je da su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku.

Gojko Šušak nije bio sposoban za služenje bivše JNA, odbijen je na regrutaciji - a bio je najuspješniji ratni ministar obrane Republike Hrvatske. Za vrijeme njegovog mandata ostvarena je pobjeda u Domovinskom ratu. Odigrao je ključnu ulogu u stvaranju Hrvatskog vijeća obrane HVO i Hrvatske zajednice (republike) Herceg-Bosne HZHB (ili HRHB).

ŠUŠKOVE SEKSULNE SKLONOSTI

O privatnom životu Gojka Šuška zna se vrlo malo. Predstavljalo ga se kao tradicionalno-obiteljskog čovjeka. U najnovojoj knjizi o Miru Barešiću može se pročitati da je često odlazio u Gospić, gdje mu je stanovita Marinka Milinović organizirala susrete s maloljetnim djevojkama. Od dvije imenovane djevojke jedna je bila srpske nacionalnosti i u ono nesretno vrijeme je ubijena.

Znajući za Šuškove seksualne nastranosti, Tihomir Orešković je, preko Marinke Milinović, nabavljao maloljetne nevine djevojčice u dobi od 16-17 godina. To se radilo na način da je Tihomir Orešković za Gojka Šuška i osobe koje su s njime dolazile tajno u Gospić, osigurao jedan od najboljih stanova u zgradi "Uglovnica".

Maloljetne osobe pronalazila je u Biogradu na Moru rečwna Marinka Milinović, te ih je slala u Gospić. Po dolasku u Gospić djevojke su predane u već pomenuti stan, gdje su dočekivale "uvaženog" ministra Šuška i njegove goste - a koji bi se kasnije seksualno zadovoljavali s maloljetnim djevojkama.

Jednu od njih po imenu Marija Kurta kao i njezinu prijateljicu po imenu Marijana (po narodnosti Srpkinja) na nagovor Milana Levara protjerao je Zdenko Bando, koji je 17. 11. 1991. postao zapovjednikom vojne policije Gospić. Razlog protjerivanja bio je taj što im je prijetila opasnost po život.

Do tog saznanja se došlo prisluškivanjem Vojnog štaba Tihomira Oreškovića - a djevojčica srpske nacionalnosti, Marijana, kasnije je pronađena mrtva.

Šušak je bio Tuđmanov povjerenik za politiku prema BiH. Manolić je u razgovoru za N1 televiziju 2015. godine podsjetio da je Šušak sam "vodio ratnu politiku prema BiH". Na jednoj sjednici ONS Gojko Šušak je postavio pitanje politike prema BiH i upozorio da se ona vodi na nekoliko kolosijeka - "Od sada si, Gojko, odgovoran za politiku prema BiH!" - rekao je na to Tuđman. Od tog momenta krenula je dvostruka linija zapovjedanja u ratu u BiH i niko više, osim Šuška, nije znao pouzdano šta se tamo dešava.

Šušak je odigrao značajnu ulogu u Domovinskom ratu - i očekivalo se da će iza rata nicati spomenici Gojku Šušku diljem Hrvatske i Bosne i Herecegovine. Ali ubrzo iza njegove smrti uklonjeni su skoro svi.

Obilježen je kao KOS-ovac Veljka Kadijevića i izdajnik hrvatskog naroda. Šušak je bio poznat kao "vođa tvrde hercegovačke linije", međutim više ljudi je javno izjavilo da je u emigraciji radio za zloglasnu "jugoslavensku tajnu policiju".

Takozvani "posljednji hercegovački ustaša" Tomislav Naletilića iz Širokog Brijega u intervjuu za Slobodnu Bosnu 2006. godine o Gojku Šušku je kazao:

Pokojni Gojko Šušak bio je najobičnija budaletina. Odlično ga poznajem jer smo zajedno išli u gimnaziju. Zahvaljujući njemu, na račun paradržave Herceg-Bosne najviše se obogatio Vlado Šoljić, koji je Šušku bio kum iz njegovog prvog braka sa Crnogorkom - koja sada živi na otoku Krku.

Zastupao je desnicu a zapravo radio protiv nje

Postoji mnogo svjedočenja iz kojih se jasno vidi da je Gojko Šušak bio veliki nacionalist. Po Šuškovu naređenju, Tutina Kažnjenička Bojna ubijala je takozvane Loše Hrvate.

Knjiga "Metak u leđa za Mira Barešića" (ITP Škorpion, Zagreb, 2014.) istražuje pozadinu likvidacije i nudi tezu da je jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata Miro Barešić ubijen zbog onoga što je pouzdano znao o Gojku Šušku.

Bezbroj je takođe situacija u kojima se vidi da Gojko Šušak nije bio nacionalist. Tokom 1990. godine održavala se u Zagrebu nekakva proslava članova i simpatizera HDZ. Neki od pripitih sudionika počeli su pjevati neku ustašku pjesmu. Šušak je ljutito intervenirao tražeći da se taj, kako je rekao, primitivni probisvjet - makne sa proslave.

Nakon povratka u Hrvatsku, Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane "ekstremne (ustaške) desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici HDZ - u Hrvatskoj i u BiH". Cilj tog Šuškova angažmana bio je da se kompromitira hrvatska emigracija. Zato ih je na proslavama i nazivao "primitivni probisvjet".

Gojko Šušak Goja, ponašao se kao ustaša - ali zaista nije bio ustaša. Svi sukobi koje je imao s Mesićem ili Manolićem bili su zbog njegovog američkog ili zapadnog backgrounda - a ne po liniji ustaše-partizani.

Jedan od glavnih u kanadskoj Norvalskoj Skupini

Bio je dobro poznat u iseljeničkoj zajednici u Ottawi. Sudjelovao je u svim sportskim i crkvenim događajima. Isticao se svojim radikalnim antikomunizmom i zalaganjem za razbijanje tadašnje Jugoslavije.

Tokom 1979. je sudjelovao u simboličkoj prosvjednoj akciji ispred tadašnje jugoslavenske ambasade u Ottawi gdje je u sklopu perfomansa pokušao postaviti lijes sa živom svinjom na kojoj je sprejem ispisao natpis "TITO". Obzirom da je svinja bila živa, cijeli je slučaj doveo do istrage zbog kršenja "zakona o okrutnosti prema životinjama".

Tokom 1980-ih godina u Kanadu je stigao bivši partizanski general i disident Franjo Tuđman - kako bi stupio u kontakt sa hrvatskom dijasporom u Kanadi. Šušak, je bio član tzv. norvalske skupine, vezane uz franjevačku misiju u kanadskom gradu Norval.

Tom prilikom Tuđman i Šušak su se upoznali i sprijateljili. Tako stvorena veza - posredstvom Norvalske Skupine - kasnije je imala značajan uticaj na Tuđmana.

Takozvana Norvalska Skupina hercegovačkog "projekta centar" u Kanadi

Gdje god je Bog gradio svoju crkvu - tu je sotona gradio svoju kapelicu, gdje god su Hrvati gradili bilo što s hrvatskim predznakom - tu je KOS slao svoje agente -- dragovoljac.com-2818

Kada je 1990. godine, u tadašnjoj Hrvatskoj uvedeno višestranačje - Norvalska Skupina je zahvaljujući bogatim financijskim prilozima dijaspore iz Kanade, imala značajan uticaj na uspon HDZ i njihovu politiku u vlastima nove Hrvatske.

Šušak je bio među najistaknutijim pripadnicima političke emigracije koji su se tada vratili u domovinu. Imao je istaknutu ulogu na Prvom općem saboru HDZ. Dva mjeseca iza tog sabora održani su prvi slobodni višestranački izbori na kojima je HDZ trijumfirao - te je Šušak dobio priliku da, zajedno s Tuđmanom, 30. maja/svibnja 1990. sastavi prvu hrvatsku vlast.

Gojko Šušak bio je jedan od glavnih u Norvalskoj Skupini

Gojko Šušak je bio jedan od glavnih iz "ustaške" Norvalske Skupine, čiji su članovi odmah zauzeli rukovodeća mjesta u novoj Hrvatskoj. Norvalska skupina danas vlada Hrvatskom. Oni su sve to platili i kupili. Ušli su u sve pore društva. Odgovorni su za zlo koje se kasnije desilo u BiH. Tuđman je, po mom dubokom uvjerenju, bio talac te norvalske grupacije.

Šušak je u novoj vlasti dobio mjesto ministra useljeništva, te je formalno bio zadužen za održavanje veza Hrvatske sa dijasporom. U stvarnosti su se njegove aktivnosti velikim dijelom odnosile na pripreme za predstojeći oružani sukob, koji je postao izgledan odmah nakon Balvan revolucije 4. marta/ožujka 1991. godine. Ubrzo iza toga Šušak je imenovan zamjenikom ministra obrane.

U proljeće te godine, kao zamjenik ministra, prema svjedočenju Josip Reichl-Kira, zajedno s još nekoliko istaknutih dužnosnika, Šušak je sudjelovao u incidentu prilikom kojeg su ispaljeni projektili Armbrust na barikade koje su bili postavili pobunjeni Srbi u Borovom selu kraj Vukovara. Taj incident - koji je izazvao Šušak osobno - bio je uvod u krvavi sukob koji će kasnije znatno pridonijeti eskalaciji rata.

Šušak je kasnije odigrao važnu ulogu i u sukobima Armije RBiH i HVO u Bosni i Hercegovini.

Ustaša norvalskog CENTRA i agent KOS

• Je li Gojko Šušak radio za KOS Veljka Kadijevića

Mada se Gojko Šušak predstavljao kao hrvatski nacionalist i žrtva UDBe - nikada hrvatsku javnost nije uspio uvjeriti u to. O tim sumnjama se uglavnom potiho govorilo u kuloarima. Sumnju je pojačavala činjenica da je njegova porodica ostala u SFRJ, kao i da je njegov brat Jozo - nakon Gojkova bijega u Kanadu - nastavio raditi u vojnom sekretarijatu.

Hrvatski dragovoljci iz Domovinskog rata odavno tvrde da je ubistvo hrvatskog emigranta Mire Barešića organizovao i naredio upravo Gojko Šušak.

Nakon hapšenja Josipa Perkovića napisano je mnogo knjiga o prvim danima stvaranja Tuđmanove Hrvatske. Josip Manolić, Josip Boljkovac i Vice Vukojević tvrde da su cijelo to vrijeme ultimativno zahtjevali da se Perković skloni iz vojnih i policijskih struktura. Oni tvrde da je Perkovića tada štitio njegov moćni zaštitnik - Gojko Šušak.

Nacional posjeduje kopiju pisma kojim je Josip Perković, šef hrvatske Službe državne sigurnosti u bivšem sustavu, kao pomoćnik u Ministarstvu obrane tijekom rata početkom 90-ih, od ministra Gojka Šuška tražio da ga zaštiti od napada bivših emigranata i njihovih pokušaja da ga kompromitiraju. Pismo je napisano 11. marta/ožujka 1994., nakon što je bivši emigrant Josip Miler, ujedno i bivši suradnik UDBe, kao i njemačke tajne službe Bundesamt für Verfassungsschutz, na adrese nekih novinskih redakcija poslao pismo u kojem tvrdi da ga je Josip Perković 1977. angažirao da ubije Stjepana Bilandžića i Franu Goretu.

Povedena je istraga protiv Perkovića. Istragu je odobrio tadašnji ministar obrane Gojko Šušak - koji je nakon nekog vremena počeo vršiti pritisak da se istraga protiv Perkovića obustavi. To se u konačnici i dogodilo. Svi potpisnici predstavke protiv Perkovića morali su na kraju otići iz obavještajne službe. Kad je Perković, nakon bezbroj peripetija, ipak sklonjen iz policije - Šušak ga je konačno zaštitio - uzeo ga je za svog savjetnika.

Ako ste pratili prve Šuškove javne istupe, oni su ličili ni na što. Bili su posve smušeni, blijedi, ispod razine osobe koja obnaša ministarsku dužnost. Otkako mu je za savjetnika došao Perković - stvari su se bitno promijenile. Perković mu je pomogao da u javnosti, svojim istupima, ostavi bolji dojam.

Josip Manolić u svojim memoarima, još u prvom nastavku, tvrdi da je Gojko Šušak KOS-ovac i da je radio po instrukcijama Veljka Kadijevića.

Do kraja 1991. godine hrvatske obavještajne agencije su pokrenule operaciju "Janjičar", sa ciljem raskrinkavanja mreže KOS u Hrvatskoj. Gojko Šušak je odobrio da akciju vodi Josip Perković.

Zaplijenjeni su mnogobrojni dokumenti, među njima su bile bilješke, šifre i diskete sa podacima. Pošto je hrvatskim vlastima trebalo mjesec dana da dešifriraju dokumente - glavni agenti umiješani u mreže KOS u Hrvatskoj - u međuvremenu su pobjegli. Nakon tog fijaska akciju je preuzeo Jerko Vukas.

Smatra se da je tadašnja 5. vojna oblast JNA, koja je obuhvaćala područje Slovenije, dijela BiH te Hrvatske bez vojno-pomorske oblasti, imala u tom trenutku oko 800 agenata KOS. Od toga je bilo 300 civila u raznim strukturama političkog i drugog javnog života Hrvatske - uključujući i agenture koje su poslije otkrivene u hrvatskom MUP. Ostalih 500-tinjak agenata bile su vojne osobe ili civili zaposleni u JNA.

Dolazak u Hrvatsku

Postoje dvije verzije o tome kako se Gojko Šušak vratio u Hrvatsku. U prvoj verziji - Šušak se vratio u Hrvatsku bez putovnice i bez vize, zahvaljujući angažmanu kanadskih Hrvata Cvitke i Andrije Fistonić, vlasnika turističke agencije u Ottawi. Šušak se navodno uspio progurati u avion.
Kad su ga carinici u Zagrebu pitali zašto nema vizu, Šušak je rekao da mu Tuđman jamči da može ući bez vize. Onda se umiješao Josip Perković i, unatoč tome što Šušak nije imao vizu, sredio da može ući u Hrvatsku.

U drugoj verziji - dok je bio na položaju bivšeg i posljednjeg ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije, Budimir Buda Lončar je, po kazivanju, tokom 1990. godine odobrio je putovnicu Gojku Šušku - da može bez problema doputovati u Zagreb - kao "hrvatski disident sa jugoslavenskim pasošem".

Svjedoci kažu da je to bila nagrada Šušku za dobro obavljen posao uništavanja hrvatske emigrantske organizacije "Otpor" u Kanadi. Josip Perković je Gojka Šuška svojedobno naveo kao doušnika UDBe, pomoću kojega je neutraliziran "Otpor" u Kanadi.

Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151).

U oba slučaja - svejedno koji je istinit - jasno je da su Šušak i Perković bili vrlo uticajni i da je njihova moć sezala daleko izvan granica Hrvatske.

Organizirani dolazak mudžahedina iz Turske u Hrvatsku

• Dolazak stranih ratnika u BiH odobrio je Gojko Šušak a Josip Perković im je pripremio vize i putovnice

Iz strogo povjerljive informacije Sigurnosno informativne službe MORH, koju je sastavio Josip Perković, 19. sep/ruj 1992. godine, pod brojem 512-04/01-6904/92, razvidno je kako je, upravo preko mreže ljudi pod kontrolom Ante Prkačina, dio mudžahedina došao na teritorij BiH - kao vojnici HVO.

Oni su unovačeni i raspoređeni u borbene jedinice ondašnjeg HOS - upravo preko Prkačinove mreže. Prema tom dokumentu, ključna imena hrvatskih predstavnika i časnika koji su bili zaduženi za uvoz mudžahedina u bosanske postrojbe su:

• Gojko Šušak - tadašnji ministar obrane Hrvatske
• Josip Perković - tadašnji pomoćnik ministra obrane zadužen za SIS
• Josip Manolić - tadašnji predstojnik Ureda za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske...

Njemačka policija traži izručenje Sredoja Novića

Da bi mudžahedini mogli iz Hrvatske ući na bosansku teritoriju, pobrinuo se Sredoje Nović. Najviše rješenja o upisu u državljanstvo potpisao je upravo Sredoje Nović, ministar civilnih poslova BiH i stari kadar UDBe.

Batinanje političkih protivnika i ubojstva

Uz Šuška se - između ostalih - kao doušnici UDBe navode i Vice Vukojević, sudac Ustavnog suda RH, kao i Antun Vrdoljak, bivši član Predsjedništva RH i dugogodišnji ravnatelj Hrvatske radio-televizije.

Drago Frančišković, nekadašnji osnivač Obavještajno-sigurnosne službe Ministarstva obrane Republike Hrvatske MORH (koju je Perković kasnije preimenovao u SIS), u razgovoru je za "Hrvatsko slovo", od 10. studenog 2006. godine izričito je naveo, da je naredbu Vojnoj policiji HV za uhićenje zapovjednika vukovarske obrane, Mile Dedakovića "Jastreba", izdao šef SIS Josip Perković preko Ivana Ivankovića.

Vojni policajci su Dedakovića brutalno pretukli nakon njegova uhićenja 1991. godine - jer je tvrdio da su za pad Vukovara odgovrni ljudi iz vrha Hrvatske.

Josip Perković osuđen je na doživotnu kaznu zatvora u Njemačkoj za ubistvo Stjepana Đurekovića.

Svjedoci tvrde da posjeduju dokument koji je Perković svojevremno poslao u Beograd, a u kojem se hvali uspješnom likvidacijom Ante Paradžika.

Šuška i Perkovića optužuju i za ubistvo Blaža Kraljevića. Cilj ubojstva Blaža Kraljevića bio je razbiti hrvatsko-muslimansko savezništvo u borbi protiv velikosrpske agresije na BiH - da bi moglo doći do podjele BiH između Pantovčaka i Dedinja. Manolić tvrdi da je uoči toga ubojstva organizirao sastanak Karadžić-Boban u Grazu, gdje je dogovoreno separatno primirje između HVO i vojske bosanskih Srba.

Prije toga, na dan pada Vukovara 18. studenog 1991. u Zagrebu je izdat "Akt o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne", a početkom 1992. na Pantovčaku kod Tuđmana boravi četničko izaslanstvo na čelu sa šekspirologom Nikolom Koljevićem i dobiva od hrvatskog vrhovnika obećanje da će RH priznati "srbo-četničku" i "jugo-komunističku" Republiku Srpsku.

Kao što je 90-ih prošlog stoljeća Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Karadžićem u izdaji i progonu bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ Dragan Čović odlično surađuje s Dodikom. Čović hvali njegovu, od Hrvata i Bošnjaka očišćenu, Republiku Srpsku i govori da sa Srbima nema otvorenih pitanja.

I sve je to sao mali dio - niz vrlo kratkih odlomaka - iz braniteljske povijesti Gojka Šuška prebogate nevjerovatnim obratima.