Jezik kojim (ne)govorimo: Prof. dr. Midhat Riđanović, intervju
Gramatika Halilovića, Jahića i Palića vrvi od grešaka i nepismenih rečenica
Bosanski, srpski i hrvatski su jedan jezik s izvjesnim razlikama
Hrvati u BiH govore nekim misterioznim hrvatskim jezikom
Prof. dr. Midhat Riđanović, u svijetu naugledniji bh. lingvista, koji je za svoj naučni rad dobio brojna domaća i strana priznanja, govori o svom porijeklu, godinama provedenim na američkim univerzitetima, Dejtonskoj mirovnoj konferenciji na kojoj je bio simultani prevodilac i, naravno, o svojoj novoj knjizi "Totalni promašaj" u kojoj žestoko i argumentovano kritikuje lingvističko neznanje autora "Gramatike bosanskog jezika" Senahida Halilovića, Dževada Jahića i Ismaila Palića
Objavljeno: 07. jul 2010 - Edin Avdić
Profesore Riđanoviću, sasvim slučajno smo posljednje pripreme za ovaj intervju obavili u sarajevskoj ulici Hafiza Ibrahima Riđanovića, koja je dobila ime po Vašem rahmetli ocu. S obzirom da vodeće bošnjačke političke strukture Vašu knjigu Totalni promašaj: Prikaz gramatike bosanskog jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića vjerovatno neće promatrati kroz naučnu prizmu nego kroz dnevnopolitičku, moram Vas najprije pitati o Vašem porijeklu.
Potičem iz porodice islamskih učenjaka. Moj djed je bio poznati perzijanista, na perzijskom je jeziku pisao i pobožnu poeziju; amidža mog oca bio je muftija, uvažen učenjak: kada je umro, car Franjo Josip poslao je svog ličnog izaslanika da prisustvuje njegovoj dženazi. Moj rahmetli otac je govorio da nije znao ni za jednog našeg pretka koji se nije bavio naukom, a ta tradicija nastavljena je u mojoj generaciji - nas trojica braće smo doktorali na uglednim univerzitetima u inostranstvu i svi smo bili univerzitetski profesori.
Dali smo knjige za žito
:: Šezdesetih godina dobili ste Fulbrajtovu stipendiju i otišli na studije u Sjedinjene Države, a prije toga ste proveli školsku godinu u Londonu. Kako je bilo otići iz siromašne SFR Jugoslavije u bogati svijet i šta Vas je tamo posebno dojmilo? Kakva su Vaša sjećanja na glavne aktere Dejtonske mirovne konferencije, dakle, na Aliju Izetbegovića, Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, te kakvi su bili njihovi jezički kvaliteti?
Nisam imao priliku da ih bliže upoznam, te mogu samo govoriti o načinu kako su govorili. Recimo, primijetio sam da je Franjo Tuđman rijetko kada čitavu jednu rečenicu izgovarao u jednom dahu: on je stalno nešto zastajkivao i predomišljao se. Ne znam da li je to bila odlika njegove jezičke ili političke nesigurnosti. Slobodan Milošević je govorio sigurno i tečno: i sada za vrijeme suđenja u Haagu možete zapaziti da on ima zaokružene rečenice i da ne zamuckuje. I Alija Izetbegović isto je tako govorio: sigurno i tečno.
Studirao sam na Univerzitetu Michigan, poznatom po izučavanju lingvistike. Bio sam, dakle, dobitnik Fulbrajtove stipendije u prvoj generaciji, to jeste, kada je ona bila odobrena za SFR Jugoslaviju. Bilo je to šezdeset i pete, a u Sjedinjene Države sam otišao godinu dana poslije. Prethodno sam bio u Londonu na specijalizaciji fonetike, te budući da sam vidio britansku prijestolnicu, Amerika me svojim blještavilom nije toliko iznenadila, iako je u odnosu na Veliku Britaniju bila grandioznija, zgrade su bile veće: u New Yorku, recimo, osjećao sam se kao mrav među brojnim oblakoderima.
:: Kakvi su bili uslovi univerzitetskog rada u SAD i da li ste imali priliku da nastavite izučavanje i bosanskog jezika?
Uslovi rada u SAD-u su fantastični: sve što tehnika i nauka mogu da pruže dostupno vam je kao studentu. Tada nije bilo kompjutera, ali su postojali mikrofilmovi tako da sam mogao čitati, naprimjer, ruske disertacije iz lingvistike; također, oni imaju savršene biblioteke, koje su sada kompjuterizirane. Oni su, recimo, imali sve knjige koje su ikada izdate na našem jeziku. Titova Jugoslavija je, naime, morala da vrati novac koji je dobila za žito odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata, ali novac nije imala. Onda su Amerikanci rekli da im se zauzvrat da nešto što njih interesuje, a to su bile naše knjige. Što se tiče Vašeg pitanja o mogućnosti izučavanja našeg jezika, ja sam studirao na Odsjeku za opštu lingvistiku, tako da sam mogao izučavati bilo koji jezik; iz toga logično proizlazi da sam se okrenuo vlastitom jeziku i moja disertacija je pokušaj da se kategorije glagolskog aspekta našeg jezika - pa i slavenskih jezika uopšte - uspostave i u engleskom jeziku.
:: Osamdesete godine proveli ste kao profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje ste dobili i Godišnju nagradu Svjetlosti za svoju knjigu Jezik i njegova struktura u kategoriji naučno-publicističkih djela, za koju su i neki inostrani eksperti kazali da je možda najbolji uvod u modernu lingvistiku koji je ikad napisan.
Tačno. Osamdesete sam proveo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Dobio sam Godišnju nagradu Svjetlosti za knjigu Jezik i njegova struktura u kojoj sam predstavio dostignuća kod nas malo poznate moderne lingvistike. Svoje navode sam mahom ilustrovao primjerima iz našeg jezika, ali i iz egzotičnih jezika, kao što su jezici američkih Indijanaca. Upoznati bh. javnost sa fascinanatnim dostignućima moderne lingvistike predstavlja moju životnu misiju. Naime, radi se o tome da je u svijetu stasala jedna vrlo značajna nauka, značajna ne samo zato što proučava najljudskije svojstvo - jezik, nego i zato što njeni rezultati mogu biti dragocjeni u drugim naukama - naročito u danas krucijalnoj kognitivnoj psihologiji - a i u ljudskom životu uopšte. Nije onda čudo što je, prema nekim procjenama, lingvistika, uz elektroniku i biologiju, najviše napredovala u prošlom vijeku.
Fascinirao me Richard Holbrooke
:: Vremenom ste se počeli baviti još jednim veoma zahtjevnim poslom - simultanim prevođenjem. U svojstvu simultanog prevodioca imali ste priliku prisustvovati brojnim mirovnim konferencijama, među kojima je posebno zanimljiva ona održana u novembru 1995. godine u Daytonu.
Bio sam simultani prevodilac na pet, šest prvih mirovnih konferencija o BiH - u Londonu, Parizu, dva puta u Bonu... Od svih njih je, naravno, najpoznatija Dejtonska mirovna konferencija. U Daytonu sam nasamo razgovarao sa Alijom Izetbegovićem, koji me je podsticao da se vratim u BiH. Tih dana svi mi simultani prevodioci imali smo vrlo malo posla: State Department je platio velike pare, ali mi njih, zapravo, uopšte nismo zaradili. Prvo zato što su svi ti sugovornici s prostora bivše Jugoslavije govorili istim jezikom, iako su ga jedni zvali bosanskim, drugi srpskim, a treći hrvatskim. Ako je njihovim razgovorima trebao prisustvovati stranac, onda su redovno koristili usluge svojih ličnih prevodilaca. Sjećam se samo da sam u kabini bio prilikom svečanog otvaranja pregovora i njihovog završetka.
:: Kakav je utisak na Vas ostavio "američki as" Dejtonskog mirovnog sporazuma Richard Holbrooke?
Gospodin Richard Holbrooke na mene je ostavio najsnažniji utisak. Sjećam se sastanka koji sam prevodio: u sobu je ušao današnji haški zatvorenik Momčilo Krajišnik sa hrpom geografskih karata u rukama. Htio je dokazati da je Sarajevo srpski grad. Međutim, Richard Holbrooke je gromoglasno - on ima vrlo prodoran, dubok muški glas - rekao udarajući šakom od sto: "Sarajevo će ostati jedan grad bez ijedne barijere! Ni o čemu drugom ne možemo razgovarati. Prema tome, okanite se svih drukčijih planova! Cijela BiH mora biti prohodna za sve njene građane!" To je bio kraj geografskih karata Momčila Krajišnika. Richard Holbrooke je to tako moćno rekao da je prosto svojim glasom ubijedio sve ljude u ono što govori.
:: Kako su čelnici State Departmenta tom prilikom riješili problem tri jezika u BiH s obzirom na činjenicu da se Bošnjaci, Srbi i Hrvati međusobno veoma dobro razumiju, ali da su imali zasebne prevodioce, što je izazivalo velike novčane troškove?
State Department i dan-danas, a takav je slučaj i sa Tribunalom u Haagu, smatra da je riječ o jednom jeziku s izvjesnim razlikama. Na kabinama je pisalo bosanski/hrvatski/srpski, a na engleskom se to sada skraćeno zove B/C/S. Kosa crta u engleskom pravopisu znači apsolutnu ravnopravnost riječi i slova s obje strane crte, a abecedni poredak obezbjeđuje neutralnost. Zapad prije svega nastoji da ne povrijedi ni jednu stranu, a njihov način gledanja na naš jezik je po meni i najbolji. Uostalom, prošle godine potpisana je i Povelja o bosanskom jeziku, a među njenim potpisnicima sam i ja; u njoj stoji: "Riječ je o jednom jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim."
Naši pravopisci su nepismeni
• Dževad Jahić je šarlatan
:: Ipak, ovih dana objavljujete knjigu Totalni promašaj: Prikaz gramatike bosanskog jezika Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića, u kojoj žestoko kritikujete spomenute autore i, navodeći argumente, dovodite u sumnju njihovu univerzitetsku i naučnu karijeru.
Nisam mogao, ni kao lingvist ni kao patriota, da ostanem ravnodušan prema toj gramatici: iako je preporučena kao zvanični udžbenik od strane Ministarstva za obrazovanje, ona je zaista vrlo loša: velikim dijelom je prepisana iz Hrvatske gramatike (koja je i sama puna grešaka i propusta) u izdanju Zavoda za hrvatski jezik, puna je gramatičkih klasifikacija koje nisu gramatičke, vrvi od grešaka svih vrsta kao i nejasnih (a samim tim) i nepismenih rečenica, te ostavlja bar polovinu gramatike bosanskog jezika neispitanom. Osim toga, pošto su tri dijela te gramatike pisala tri čovjeka koji nisu dovoljno sarađivali, imate više slučajeva gdje, vjerovali ili ne, jedan autor kaže nešto o jednoj temi, a drugi, u svom dijelu o istoj temi kaže nešto deseto. Ili čak isti autor unutar nekoliko stranica različito analizira istu pojavu. Tako Senahid Halilović kaže na 193. strani da "množinski oblik (!) ljudi nema odgovarajući jedninski (!!) oblik", da bi na 201. strani rekao da "imenica čovjek u množini ima dopunski (?!) oblik ljudi." A radi se o dobro poznatoj supleciji, i dovoljno je bilo reći da čovjek u množini ima supletivni oblik ljudi. Primjera za sve moje kritike njihove gramatike imate na pretek u mojoj knjizi, koja ovih dana izlazi iz štampe. Ali evo još nekoliko njih. Autori tvrde da se samo oni glagolu koji primaju objekt u akuzativu mogu nazvati prelaznim. To bi trebalo značiti da glagol u pomoći nekome nije prelazan, a da je u pomoći nekoga prelazan. Pa, molim vas, da li postoji ikakva razlika u odnosu između glagola i nekome u prvom primjeru i istog glagola i nekoga u drugom?!? Moram vam samo reći još jednu riplijevsku stvar. Jedan od autora, Ismail Palić, govoreći o jednočlanim rečenicama daje, u gramatici književnog jezika, primjer "odvelo ga". Pa ljudi koji govore standardnim jezikom ovo će reći samo u sprdnji. Zamislite da uključite TV i čujete spikera kako kaže: "Uhvaćen je napadač. Odvelo ga u policiju i ispitalo ga."
:: Kako je moguće da, s obzirom na Vaš međunarodni ugled u lingvističkim krugovima, Senahid Halilović, Dževad Jahić i Ismail Palić nisu tražili Vašu pomoć ili makar savjet od Vas prilikom rada na svom "kapitalnom projektu"?
To je najbolje njih pitati. Mislim da oni, zapravo, ne znaju da se bavim bosnističkom lingvistikom: u inostranstvu sam objavio više radova iz te oblasti na engleskom jeziku, koji je njima nedostupan. A po meni je prva zadaća univerzitetskih profesora da se obavještava o onome što se dešava u svijetu, posebno danas kada su naučna istraživanja uzela maha više nego ikada u ljudskoj istoriji. Uzmimo za primjer kloniranje životinja i ljudi: kod nas možda profesori na medicinskom fakultetu znaju šta je to, ali sigurno nemaju uslova da se time bave. U nauci o jeziku situacija je još gora: niko pojma nema šta se dešava van prostora bivše Jugoslavije.
:: Zanimljivo mi je čuti Vaše mišljenje o "kroatizaciji bosanskog jezika": naime, upravo su spomenuta trojica profesora uzore tražili u hrvatskim autorima, a zatim su počeli lamentirati nad tužnom sudbinom bosanskog, koji je postao ugrožen najezdom hrvatskih riječi i termina.
Kao što sam rekao, Senahid Halilović, Dževad Jahić i Ismail Palić su mnogo toga prepisali iz Hrvatske gramatike, napisane u Zavodu za hrvatski jezik. Tako Halilović, pišući o brojevima, u jednom paragrafu tri puta upotrebljava "tisuća", a jednom "hiljada". Pozivam ga da ode u bilo koje selo u BiH i oslušne šta ljudi zaista kažu. Za mene je nepoznanica zašto su brojna rješenja u našem novom pravopisu napravljena po uzoru na hrvatski pravopis. Za mene je to misterija.
:: No, to nije samo slučaj sa bosanskim jezikom: Hrvati u BiH počeli su pisati i govoriti misterioznim jezikom kakvim ne govore Hrvati u Hrvatskoj - čak su na FTV-u, a brojni su takvi primjeri, Šestoaprilsku nagradu imenovali u Šestotravanjsku. Ili, Srbi u Republici Srpskoj su za vrijeme i nekoliko godina poslije rata zvanično uveli ekavicu, pri čemu su, zvuči nevjerovatno ali je istinito, riječ "objekat" prevodili kao "obekat". Kako komentarišete ove i slične primjere jezičkog rasula koje za rezultat ima užasavajuću nepismenost?
Slučajevi kao što su preimenovanje Šestoaprilske nagrade u Šetotravanjsku stvari su koje više ne ulaze u lingvistiku. U lingvistici se svjesna promjena jezika zove jezičko planiranje: kada neko želi izmijeniti jezik jedne sredine u određenom smjeru, lingvista može kao znalac jezičkih procesa pomoći da se ostvari taj plan, ali sama odluka u kojem će se pravcu razvijati promjena nema veze sa lingvistikom, to je čisto politička odluka. U Republici Srpskoj bio je donesen, kao što rekoste, propis da svi govore ekavicu, ali je jezičko osjećanje toliko jako da ta politička odluka nije pobijedila, jer je vrlo teško govoriti suprotno jezičkom osjećanju. Hrvati u BiH se trude da govore hrvatskim jezikom, koji nisu ponijeli iz porodice, pa zato često ne uspijevaju: na početku neke priče kažu "netko", a kasnije "tokom". Neki primjenjuju pravila koja ne postoje u standardnom hrvatskom jeziku, kao što je slučaj sa "Predsjedništvo je BiH donijelo odluku", umjesto "Predsjedništvo BiH je donijelo..." Pregledao sam tri hrvatske gramatike i nijedna ne preporučuje da se složeni nazivi organa i institucija "razbijaju" enklitikama, a to ne rade ni zagrebački spikeri. Jedno od najnesretnijih rješenja novog (vjerovatno dosad najgoreg) pravopisa jeste pravilo da infinitiv pišemo odvojeno od sljedećeg ću, ćeš, će..., npr. radit ću. Široke narodne mase, naviknute da im je pismo fonetsko, tj. da treba izgovoriti svako slovo, sada masovno govore "javit ću se kasnije". Ljudi, u stvari, ne znaju da treba samo pisati radit ću, a izgovarati radiću. Međutim, ja sam uvjeren da to mase neće nikad naučiti sve dok se Pravopis ne promijeni.
Ni medicina nije sveta
Jezik za zubima
:: Da li su 60-ih i 70-ih postojale inicijative bh. intelektualaca da se zvanično proglasi i postojanje imena - bosanski jezik?
Bile su, ali ne dovoljno glasne. Ne znam da je bilo ko na nekoj javnoj tribini zagovarao ime bosanskog jezika. Bilo je govora da se neka svojstva bosanskog jezika uvaže u Pravopisu, kao što je slovo "h" koje se nije pisalo u nekim riječima mada je većina muslimana govorila "lahko" i "mehko". Sjećam se da je rahmetli profesor Muhsin Rizvić na jednom skupu govorio o tome. Znate, ponovo je štampana Gramatika bosanskog jezika s kraja devetnaestog vijeka, i ja kod kuće imam jedan primjerak. To je značajan kulturni događaj, a naslov knjige svjedoči o višestoljetnoj tradiciji naziva bosanski jezik. Početkom prošloga vijeka, pak, Sabor BiH donosi odluku da se jezik mora zvati srpskohrvatski i od tada ga niko drukčije nije zvao. Tek poslije, bilo je to za vrijeme socijalizma, govorilo se da se u BiH može zvati i hrvatskosrpski jezik.
:: Da li je aktuelni jezički haos, zapravo, posljedica cjelokupnog haotičnog stanja u našem društvu?
Mislim da je to dobrim dijelom tačno. U svojoj knjizi sam napisao da "pravopisci" ne mogu očekivati da se njihova pravila, među kojima su i pravila akcenta, prihvate u narodu, jer ono što oni traže od naroda nešto je što narod nikad ne može uraditi. Zato će većina njihovih pravila vječno ostati mrtvo slovo na papiru. (Psiho)lingvisti su dokazali da je skoro nemoguće izmijeniti, recimo, svoj prirodni akcenatski sistem; za to je potreban talenat i duge vježbe. Zato ni TV ni radio spikeri nikada ne kažu "završetaka". Eventualno su naučili neke lakše "pravilne" akcente kao što je "televizija". Spomenuti "pravopisci" su, naime, htjeli da isprave naš prirodni akcenat, to jeste, da se silazni akcenat ne može nigdje javiti osim na prvom slogu; međutim, mi prirodno imamo silazni akcenat na slogu koji nije prvi u nekoliko grupa riječi. No, kao što rekoh, mi živimo u opsesiji nacionalizma, i svaka nacija želi pronaći neke specifičnosti koje će je karakterisati. To je, doduše, najmanje urađeno u bosanskom jeziku, iako i u tom slučaju postoje neslavni primjeri. Profesor Faruk Konjhodžić napisao je medicinski rječnik bosanskog jezika: izvukao je neke riječi iz naftalina koje više niko pametan ne upotrebljava, a štampanje je finansirala ANU BiH. Žali Bože para!
:: U knjizi Totalni promašaj ukazujete i na činjenicu da su čitavi dijelovi Pravopisa bosanskog jezika nedovoljno obrađeni, ali me zanima da li ste spremni za istim stolom s argumentima razgovarati sa Senahidom Halilovićem, Dževadom Jahićem i Ismailom Palićem?
I tekako da sam spreman. Čak mislim da je civilizovan razgovor jezičara iz BiH prva stepenica na putu ka poboljšanju lingvističke situacije u našoj zemlji. Možda sam i ja u svojoj knjizi negdje pogriješio, i volio bih da mi oni ukažu na to. Uvijek sam smatrao da mi je onaj ko me pošteno i argumentovano kritikuje najveći prijatelj, a uvijek mi je bio sumnjiv onaj ko me samo slavi i tapše po leđima.
:: Da li će tada biti moguće jednom i zasvagda izbiti nacionalističke adute o nepostojanju bosanskog jezika koje javno iznose zagrebački profesor Dalibor Brozović i njegovo beogradski kolega Ivan Klajn?
Zaista sam šokiran tim njihovim izjavama. Za prepoznavanje bosanskog jezika kao posebnog čak nije potrebna ni neka lingvistička sofisticiranost: svaki laik će prepoznati Bosanca čim otvori usta. Naime, najizrazitija osobina bosanskog jezika je čuvanje "klasičnog" (vukovskog) akcenatskog sistema, koji je davno poljuljan u Srbiji i Hrvatskoj. A dvojici svojih uvaženih kolega - Daliboru Brozoviću i Ivanu Klajnu - moram reći da imaju isti problem koji ima ogromna većina lingvista sa područja bivše Jugoslavije: ili slabo raspoznaju akcente ili se ne bave njima.
izvor: bhsj.blogger.ba-2529934
Midhat Riđanović: Jahićev rječnik je smeće
Objavljeno: 21. okt 2015
"Rječnik bosanskog jezika" kojeg je prije nekoliko dana predstavio profesor Dževad Jahić sa gledišta nauke je smeće, rekao je za TV1 profesor engleskog jezika i lingvistike Midhat Riđanović.
- "Jahićeve definicije pune su emocija i vrijednosnih sudova što je suprotno svim načelima bilo koje nauke. Prema tome, sa gledišta nauke to je smeće, zaista. Čak mislim da je to previše bure izazvalo. Jahić je poznati nesuvisao čovjek. On pokazuje simptome umne poremećenosti, to je sasvim jasno. Ja ću mu slobodno reći, nimalo se ne bojim da to kažem, jer sam se uvjerio. Inače, cijeli njegov opus ne vrijedi ništa", kaže prof. Riđanović.
On dalje navodi da je Jahićevo tumačenje izraza "đikan" ili "balvangrad" itekako unošenje emocija.
- "Nema živog čovjeka na svijetu koji ne mrzi naciste, jer nema većeg zločina možda u cijeloj ljudskoj istoriji. U francuskom rječniku riječ nacista se opisuje kao član nacional-socijalističke partije koja je došla na vlast, recimo, 1928. i preuzela kompletnu vlast. I to je činjenica. Mrzite li ili volite naciste, to je vaša privatna stvar. To ne ide u rječnik, jer rječnik je nauka. U engleskom rječniku naci označava onoga ko je karakterističan za njemačku fašističku političku partiju koja se zvanično zove Nacional - socijalistička njemačka radnička partija, osnovana 1919. i ukinuta 1945. I to je sve. A šta bi ovdje napisao neko kome su nacisti pobili sve. To on može da osjeća, ali to ne ide u nauku", kaže prof. Riđanović.
Na pitanje smatra li da bi Jahićev Rječnik ipak mogao završiti u upotrebi u redovnoj nastavi, Riđanović odgovara:
- "Da sam ja taj nastavnik, rekao bih izbjegavajte ovaj rječnik. Garantujem vam da to neće imati nikakvog efekta na školstvo. Ipak ima dovoljno razumnih ljudi u ovoj zemlji, koji će to odbaciti kao smeće, jer to jeste smeće i jednostavno završiti sa tim Jahićem".
TV1 će razgovor sa prof. Riđanovićem emitovati u Dnevniku od 19 časova.
Midhat Riđanović je profesor engleskog jezika i lingvistike. Završio je studije engleskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Specijalizirao je fonetiku na Univerzitetskom koledžu u Londonu 1959/1960.
Postdiplomski studij iz lingvistike završio je na Univerzitetu u Michiganu (SAD) odbranivši magistarski rad iz lingvistike 1967. Na istom Univerzitetu je odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom: A Synchronic Study of Verbal Aspect in English and Serbocroatian (1969).
Na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Sarajevu radio je od 1964. godine.
Akademske 1973/1974. godine bio je gostujući profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Bengaziju (Libija), a 1984/1985 na Državnom univerzitetu u Ohio gdje je predavao kontrastivnu lingvistiku i srpskohrvatski jezik.
Penzionisan je 2005. godine, a za professora emeritusa izabran je 2006.
izvor: nezavisne.com-331945