Hrvatska politika u BiH za početnike

DOSSIER - 20 GODINA HRVATSKE POLITIKE U BIH ZA POČETNIKE

Pa ipak, zadnjih godina dočekao sam jesen nikad lošijeg raspoloženja. Nisu ga popravili ni đaci što idu u školu. Baš suprotno, gledajući tu omladinu kako idu u školu s djeci svojstvenom nadom i optimizmom, vidim i njihovu budućnost u kojoj se grčevito bore za opstanak, gdje ih društveni pritisak tjera da i sami postanu nepošteni, da se "snalaze" na račun drugoga, da se zapošljavaju ne na temelju onoga što su učili godinama u školi, nego na temelju "štele", ulizivanja moćnicima i na račun drugoga. Postane čovjek bolno svjestan: ta djeca nisu naša budućnost, prije da smo mi njihova.

Današnja omladina je sve dezorijentiranija i zbunjenija, što zbog prebrzih promjena u svijetu današnjice, što zbog nevjerojatno konfuznog stanja u našoj državi (već izraz "država" za BiH je prilično laskav kompliment). Najviše me nervira to što uobičajene kavanske razgovore mladih o ženama i sportu sve više zamjenjuju besplodne, zamorne polemike o politici. Pošto je moja sredina nastanjena pretežno Hrvatima (Orašje na Savi), prirodno je najčešće na tapetu hrvatska politika u BiH. Žulja me kad slušam tu mladost kako mudruje o političkim igrama otprije 20 godina, a tada mnogi od njih nisu bili ni rođeni. Svi oni kao znaju tko je počeo rat, tko je kriv, a nitko živ pod kapom nebeskom ne zna kako da razriješi ovo stanje u državi i kako da osmisli kakvu-takvu budućnost. Da bi se stanje moglo bar pokušati popraviti, potrebno je znati neke činjenice o onome što se događalo kod nas barem u zadnjih 20 godina, ako je već puno ići dublje u prošlost, poznavati cijeli 20. vijek, ili dublje, sve tamo do stoljeća sedmog. Udžbenici povijesti kojima se naša mladost služi u školama nisu u dobrom stanju. Naše obrazovanje su također zahvatili maligni pipci politike, tako da škole mlade više odgajaju za pripadnost, negoli za ozbiljno, racionalno, kritičko mišljenje.

Pa ako već školski udžbenici ne pomažu našoj mladosti da njihove kavanske rasprave o politici budu smislenije i argumentiranije, da i njihovo buduće političko zalaganje i razmišljanje bude racionalnije i argumentiranije, pa da posljedično i stanje u državi dobije minimalnu šansu da postane smislenije, onda ovaj rad nudi na kvadrat skraćenu početnicu hrvatske politike u BiH. Zašto hrvatske? Zato što treba početi najprije od svog dvorišta. Zato što smo sam i sam Hrvat, pa se bavim najprije svojim. Zato što je sudbina bh. Hrvata ugrožena, a tu sudbinu najviše kreira hrvatska politika u BiH. Ova početnica se najviše bavi hrvatskim političkim odlukama za vrijeme rata 90-ih, razumijevanje kojih nudi odličnu polaznu točku, podlogu i za razumijevanje poslijeratne i najnovije, današnje hrvatske politike u BiH.

Osnovna oznaka hrvatske politike u BiH je - kao i osnovna oznaka mladih o kojima smo govorili u početku teksta - konfuznost. Takvo konfuzno stanje hrvatske politike u BiH ima kontinuitet još od početka rata za raspad Jugoslavije. Dok su u početku rata u BiH srpske snage bile jedinstvene kako u ideji (Velika Srbija), tako i u načinu njenog ostvarenja - vojnom silom pod zapovjedništvom osovine Milošević-Karadžić-Martić, dok su Muslimani bili uglavnom složni u ideji jedinstvene, "centralistički" ustrojene BiH, dotle među Hrvatima nije bilo takve jedinstvenosti. Jedni su Hrvati stali uz ideju jedinstvene BiH tražeći "dom naroda" (Kljuić), drugi su željeli jedinstvenu BiH, ali sastavljenu od tri federalne jedinice (Zubak), treći su željeli cjelovitu BiH, ali kao federalnu jedinicu Hrvatske (HSP), četvrti su pak željeli podjelu BiH na način "Srbima naseljena područja pripojiti Srbiji, a područja naseljena Hrvatima Hrvatskoj."

Zahvaljujući toj i takvoj nejasnosti hrvatske ratne politike u BiH, danas mnogi vojnici HVO-a govore kako nemaju pojma za što su se borili? Za Hrvatsku? Za BiH? Za Herceg-Bosnu? Za Federaciju BiH? Za Treći? Prema kazivanju jednog satnika HVO-a, na upite njegovih podređenih u ratno vrijeme: "što mi branimo" on im je odgovarao: "branimo svoje ognjište dok politika ne odluči kako će se zvati". Međutim, politika još nije odlučila kako će se zvati to ognjište bosanskih Hrvata, pa je stanje u BiH danas još konfuznije.

Odraz konfuznosti hrvatske ratne (kao i poslijeratne) politike u BiH je i - najblaže rečeno - ambivalentna uloga vodeće hrvatske stranke u BiH, HDZ-a. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosansko-hercegovačkim) radio na stabilizaciji stanja u državi (izjašnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u zajedničkim obrambenim aktivnostima), drugi dio (uvjetno nazvan herceg-bosanski) je povlačio poteze koji su pridonosili destabilizaciji države (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, Sporazum Boban-Karadžić u Grazu).

(Slično vrijedi i za druge bh. nacionalističke stranke s pridjevom demokratski u svom imenu.) S druge strane, čak i da je uloga HDZ-a u ratu bila samo negativna, to još uvijek ne govori da su hrvatske iliti kakve druge stranke u BiH koje pretendiraju zamijeniti HDZ kao vodeću stranku bh. Hrvata, imalo bolja rješenja.

U onoj mjeri koliko je ambivalentna uloga HDZ-a kao vodeće stranke bh. Hrvata u ratu 90-ih, u toj je mjeri ambivalentna i uloga hrvatskih zajednica u BiH čije je formiranje inicirala HDZ.

Još prije proglašenja Srpske Republike u BiH (9.1.1992.), Hrvati su obznanili konstituiranje svojih dviju zajednica. Naime, predstavnici općina Bosanske Posavine su već 12.11.1991. proglasili Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18.11.1991. u Grudama je proglašena HZ Herceg Bosna. Na kraju, 27.1.1992., proglašena je i HZ Središnje Bosne.

Od svih hrvatskih zajednica u BiH na sudbinu bh. Hrvata najjače je utjecala HZ Herceg-Bosna. U onoj mjeri u kojoj je HZ Herceg-Bosna bila u funkciji obrane naroda i prostora od velikosrpskog hegemonizma, te svoje aktivnosti uključila u svebosansko-hercegovačku obranu, u toj mjeri je imala politički legitimitet i legalitet. I obrnuto - u onoj mjeri u kojoj je HZ HB korištena za oživotvorenje politike dijela hrvatskog vrhovništva iz Zagreba i Mostara, koje je maštalo o "podebljanju hrvatskog pereca, i o "Banovini" - bila je nelegalna i nelegitimna.

Ono što najviše baca sjenu na projekt Herceg-Bosne je činjenica da u njenom planiranom teritoriju ne bi bili uključeni svi bh. Hrvati. Također, budući je u cijeloj BiH 1991. prema neslužbenim rezultatima popisa stanovništva (službenih nema) živjelo 752.068 Hrvata, a priželjkivanom teritorijalnom podjelom HZ HB bi imala 1.113.323 stanovnika, Hrvati bi vladali prostorom u kojem živi više od 50 % nehrvata.

Zbog čega su Hrvati BiH proglasili čak tri samostalne Zajednice? Možda zbog nepostojanja izravne teritorijalne povezanosti i velike međusobne geografske udaljenosti, a posljedično, kulturne, gospodarske, i dugih različitosti. Ili zbog prizemnih sitnih interesa hercegovačkih, srednjobosanskih i posavskih vođa. Ili zbog političke strategije da se izbore za tri "hrvatska kantona" u samostalnoj i neovisnoj BiH? Ili zbog promišljanja o mogućoj podjeli BiH u kojoj bi "hrvatska" Hercegovina pripala Hrvatskoj, "hrvatska" Središnja Bosna "maloj muslimanskoj državi u srednjoj Bosni", a "hrvatska" Bosanska Posavina bi služila za potkusurivanje sa Srbima. Jer, kako tvrdi Tuđman, "to bi zadovoljilo Srbe i Hrvate, kao i Muslimane. Naravno, time bi se dokrajčile sve pretenzije na stvaranje veće islamske države u srcu Europe."

Tuđman je neskriveno podržavao neustavno "samoorganiziranje" Hrvata u BiH. Nije mu palo na pamet povući paralelu između "samoorganiziranja" krajinskih Srba i "samoorganiziranja" bh. Hrvata.

Pa ipak, iako postoje sličnosti "samoorganiziranja" Hrvata u BiH sa stvaranjem srpskih autonomnih oblasti u zemljama bivše Jugoslavije, više je razlika. Hrvatska, za razliku od Srbije, nije izvršila agresiju na BiH. Dogovor Izetbegovića i Tuđmana da će Hrvatska podržati samostalnu BiH, da će podržati i objedinjavanje svih vidova oružanog otpora, predstavlja pokriće da prisutnost vojske Republike Hrvatske u BiH nije ilegalna. Izetbegović je izjavljivao kako čak može donekle tolerirati i Matu Bobana jer ovaj govori o kantonu, a ne o Republici kako govori SDS, koji ne priznaje BiH. Pa čak i kad je Mate Boban izdao priopćenje za javnost 3.7.1992., u kojem praktički formira "državu u državi", uspostavljajući privremenu izvršnu vlast u HZ Herceg-Bosni, istakao je kako to ipak ne dovodi u pitanje suverenitet i cjelovitost BiH, a HVO se smatra sastavnim dijelom jedinstvenih obrambenih snaga pod Predsjedništvom BiH. Kako god, nakon proglašenja HZ Herceg-Bosne sve se više razilaze Izetbegović i Tuđman, a unutar BiH sve je više nepovjerenja između Hrvata i Muslimana.

Najkatastrofalniji potez hrvatske ratne politike u BiH i posljednji klin koji je razderao suradnju Hrvata i Muslimana u BIH je Sporazum Boban-Karadžić u Grazu.

Tim Sporazumom napravljene su pretpostavke (iako Sporazum nije isključivi i jedini krivac za pad Bosanske Posavine) za gubitak Koridora, gubitak cjelovite HZ Bosanske Posavine, ali i mnogo više.

Da bismo bolje razumjeli značenje tog Sporazuma za ukupnost rata u BiH, trebamo dobro razumjeti ulogu tzv. Koridora u ratu u BiH. Tzv. Koridor, cestovni pravac: Banja Luka, Derventa, Modriča, Brčko, Bijeljina, bio je ključan za pobjedu srpskih snaga u ratu u Bosanskoj Posavini, a u velikoj mjeri i u cijeloj BiH. Zašto? Pa zbog cjelovitosti teritorija Republike Srpske i njezine povezanosti sa Srbijom, bio je to put života, žila kucavica, put opstanka, kako su ga nazivali zapadni bh. Srbi i hrvatski Srbi iz SAO Krajine. Bez cestovne povezanosti Knina, Banjaluke, Beograda i Pala, srpske snage u BiH bi teže, ili nikako, dobile rat.

Znajući kolika je važnost koridora za rat u BiH, i Armija BiH je pokrenula ofanzivu na brčanskom ratištu i probila koridor koji je na najužem mjestu iznosio svega 4 km. Planirano je da se u borbu za koridor uključi i Hrvatska vojska s lijeve obale Save. Trebalo je da HV s 37 tenkova podrži operaciju ARBiH, no to se nije dogodilo. Borci ARBiH koji su probili koridor kod sela Gorice i izbili na desnu obalu rijeke Save, nakon 48 sati čekanja morali su se povući.

Glavni problem obrane Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - političke i vojne. Dok je vojna logika nalagala potiskivanje agresora na jug - van puškometa, kako ne bi granatirali teritorij Hrvatske, odsudnu obranu i presijecanje koridora prema Krajini, čime bi se ubrzao i pad SAO Krajine u Hrvatskoj, hrvatsko vrhovništvo je, čini se, zapovjedilo obrnuto - puštanje Koridora Srbima i u skladu s tom odlukom, povlačenje HV iz tog dijela Bosanske Posavine.

Kako su se Srbi već uspaničili zbog mogućeg gubitka rata zbog nemanja koridora, u Grazu je sklopljen povijesni Sporazum Boban-Karadžić, veličanstven podvig hrvatske politike u BiH, koji i dan-danas fascinira hrvatske političare, ali i neke svjetske veličine kao što je Anders Behring Breivik.

U onoj mjeri u kojoj stoji tvrdnja kako je za dobivanje rata u BiH Srbima bio neophodan koridor, u toj mjeri stoji i tvrdnja kako je za gubitak Bosanske Posavine i pobjedu srpskih snaga u ratu u BiH, kriv Sporazum Boban-Karadžić. Tim je Sporazumom u Grazu 6.5.1992., kojim je utvrđeno kako su "obje strane suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u BP (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama", Mate Boban praktično potpisao kapitulaciju hrvatsko-muslimanskih snaga u prostoru Koridora (Modriča-Odžak) bez pitanja 20.000 branitelja Hrvata i Muslimana.

Umjesto blagovremenog upozorenja i u skladu sa Sporazumom, organiziranog izvlačenja civila i postrojbi na dogovorenu crtu "kompaktnosti prostora i komunikacija", vrhovništvo Republike Hrvatske, povlači 123. brigadu HV iz prostora sukoba, a nejakom HVO-u ostavlja zadaću obrane koridora, prepuštajući ih na milost i nemilost daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Nakon kakvog-takvog otpora hrvatsko-muslimanskih branitelja (105. brigada HVO), 26.6.1992. je izgubljen koridor, dva dana kasnije i Modriča, 16 dana kasnije i Odžak. Uslijedilo je povlačenje i s onih prostora koji u Grazu nisu niti obećani Srbima.

Tijekom akcije "Koridor", započete 24.6.1992., snage VRS (54.660 boraca) osvojile su 760 km2 teritorija s 4 grada (Modriča, Derventa, Odžak i Bosanski Brod) te 16 velikih i 8 manjih sela. Operacija je u potpunosti ostvarila ciljeve osim što je treća etapa (osvajanje Bosanskog Broda) završena sa 47 dana zakašnjenja.

Štetnost Sporazuma u Grazu uočio je čak i kameleonski gad dr. Zdravko Tomac, tadašnji potpredsjednik Vlade nacionalnog jedinstva Republike Hrvatske. On tvrdi kako je tekst Sporazuma dosta loš za hrvatske interese i za poziciju Hrvatske u svijetu. Zašto? Već se na prvi pogled vidi da je sporazum Radovan Karadžić potpisao kao 'predstavnik Srpske državne zajednice', čime indirektno Hrvati priznaju postojanje srpske države u BiH. Stvaranje srpske države na tom teritoriju omogućilo bi da srpska država po prvi puta u povijesti prijeđe rijeku Drinu. Nadalje, Sporazum je potpisan kada je to odgovaralo srpskoj strani, upravo kada su se Muslimani nakon dugog kolebanja počeli boriti, pa je normalno da su Muslimani taj sporazum shvatili kao 'nož u leđa'. Priznavanje podjele Bosne i potpis na podjelu Bosne s Karadžićem kao predstavnikom srpske države, doveo je u pitanje hrvatsku strategiju koja se temeljila na nepovredivosti i nepromjenjivosti granica bivših republika Jugoslavije. Ako bi se bilo gdje mijenjale granice, odnosno prekrajale prema etničkom sastavu pučanstva, onda bi došle u pitanje i postojeće granice Republike Hrvatske, jer bi se teško bilo obraniti od pritiska da onaj dio njenog teritorija gdje su Srbi u većini ne prepusti Srbiji, odnosno novoj srpskoj državi u Bosni. Na taj način prijetila je opasnost da se realiziraju bitni ciljevi zbog kojih je Milošević i išao u rat, stvorila bi se srpska država ne samo u Bosni nego i na dijelovima teritorija Hrvatske.

Osim toga, podjela na osnovi sporazuma Boban-Karadžić je i protiv interesa Hrvata u Bosni, Vojvodini i Boki kotorskoj. Izvan hrvatskog kantona, prema toj podjeli, ostalo bi 59% Hrvata koji bi, kao i Hrvati iz Vojvodine, morali napustiti svoja ognjišta, čime bi se bitno smanjio povijesni prostor na kojem su Hrvati živjeli stoljećima.

Tomac upozorava kako je, budući da je u to vrijeme HVO, zajedno s Muslimanima, držalo teritorij sjeverne Bosne, vrlo opasna 3. točka Sporazuma: 'Obje strane su suglasne da se u razgraničenju dvije konstitutivne jedinice na području Kupresa, kao i u Bosanskoj Posavini (Derventa, Bos. Brod, Bos. Šamac, Odžak, Orašje, Modriča i Brčko) vodi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama'. Ta je točka dovela u sumnju motive povlačenja jedinica HV-a i napuštanje toga teritorija.

Posebno je opasna i 6. točka: 'Slijedom naprijed dogovorenog prestaju razlozi za oružane sukobe između Hrvata i Srba na cijeloj teritoriji BiH', čime gospodin Boban, a preko njega i Hrvati, priznaju srbijanske neistine kao realnost, pristaju na njihovu strategiju koja se temelji na tome da nije riječ o agresivnom ratu Srbije protiv Republike Hrvatske i BiH, već da su to oružani sukobi između Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH, zbog sporova oko razgraničenja koji teritorij kome pripada. (...) Taj je sporazum (...) potpisan u trenutku kada je konačno svjetska zajednica krenula s oštrijim mjerama prema Srbiji i Srbima, pa je on bio pojas za spašavanje Miloševiću i Karadžiću, koji im nije bačen prvi put.'

Tomac kaže kako je Tuđman, iznenađen oštrinom reakcije u svijetu, u pismu Međunarodnoj zajednici još jedanput potvrdio da Hrvatska podržava jedinstvenost BiH kao države. Uskoro zatim uslijedio je i sporazum HDZ-a i SDA u Splitu o zajedničkoj borbi Hrvata i Muslimana protiv srpskog agresora i o mogućoj konfederaciji poslije rata. Međutim, kasnije je u jednom intervjuu Tuđman priznao da stoji iza Bobanova dogovora i sporazuma s Karadžićem u Grazu, kao i iza dogovora u Splitu, polazeći od prava i potrebe da se pregovara i sa Srbima i s Muslimanima.

Dakle, Sporazum u Grazu bio je vrlo nepovoljan za Republiku Hrvatsku, za Hrvate u Vojvodini i Crnoj Gori, a kakve je sve posljedice izazvao u BiH? Gubitak Bosanske Posavine, ali i kumovanje izbijanju hrvatsko-muslimanskih sukoba u ostatku BiH. (Zahvaljujući elementarnom političkom razumu hrvatskih i muslimanskih čelnika s prostora Bosanske Posavine, tijekom cijelog rata u BiH, između ove dvije etničke zajednice, na prostoru Bosanske Posavine, nije došlo do oružanog sukoba.)

Na koji je način Sporazum kumovao izbijanju sukoba Hrvata i Muslimana u BiH? Samo dva dana nakon Sporazuma u Grazu, general HVO HZ Herceg-Bosne Ante Roso ne priznaje odluke predsjedništva BiH o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji BiH, te izdaje - po osnovi do sad postignutih sporazuma (tj. po osnovi Sporazuma u Grazu, op.a.) - protuzakonitu zapovijed da su na prostoru HZ HB legalne samo postrojbe HVO, da ostale postrojbe na tom teritoriju moraju priznati Stožer HVO kao glavno zapovjedništvo, te se ovom zapovijedi stavljaju van snage sve zapovijedi zapovjedništva TO i ista se na ovim prostorima smatra nelegalnom.

Netko će već utvrditi, jesu li temeljem četvrte točke te "Zapovijedi" pripadnici HVO-a počeli razoružavati, hapsiti i u logore zatvarati muslimane, pripadnike Teritorijalne Obrane BiH, jer su ih "na tim prostorima smatrali nelegalnim".

Naravno, plitko bi bilo govoriti kako je projekt Herceg-Bosne bio jedini i isključivi krivac za izbijanje sukoba između Hrvata i Muslimana u BiH. Među razloge tog sukoba mogli bi se ubrojiti sveopći strah u zemlji, stoljećima nataloženo nepovjerenje između Hrvata i Muslimana, sumnjiva ponašanja vojnih i političkih lidera i jednih i drugih, pritisak Srba na istočnu Bosnu zbog čega je mnoštvo muslimanskih izbjeglica preselilo u srednju Bosnu. Pogrešno bi bilo i pojednostavljivati kako je Sporazum bio isključivi krivac za pad Bosanske Posavine, pogrešno je i raspirivati mržnju između bosanskih i hercegovačkih Hrvata, govoreći kako su svi Hercegovci isti, kako su svi krivi za sudbinu bh. Hrvata, i tako teret odgovornosti koji bi trebao pasti na vojnu vrhušku Herceg-Bosne, kolektivno prebacivati na sve hercegovačke Hrvate.

Upravo je jedan hercegovački Hrvat prvi odlučno ustao protiv Sporazuma u Grazu. To je Vitomir Milas Raguž, tada Savjetnik veleposlanika u Misiji BiH pri UN, rođen u Stocu, a živi u Americi od 1974. On piše Bobanu da treba sklopiti dogovor s Muslimanima i u Londonu zajedno nastupiti s predstavnicima legitimne vlade BiH, jer: 1) Samostalno istupanje hrvatske delegacije direktno legitimira i djelovanje srpske delegacije koju predvodi ubojica, lažljivac i psihopat. Zajedničkim istupom Bobana s vladom BiH, Karadžićeva pozicija bi bila znatno oslabljena ili čak eliminirana. 2) Sudjelovanje samostalne delegacije hrvatskog naroda BiH daje legitimnost tvrdnji beogradskog režima da je rat u BiH etnički rat, a ne brutalna beogradska krađa bh. i hrvatskih zemalja. 3) Samostalnim nastupanjem, izjednačava se hrvatska i srpska politika, a to će biti štetno za Hrvate u slučaju strane vojne intervencije u BiH.

Ali Boban nije poslušao Raguža. Radije je slušao volju "vrhovnika". Posljedice osjećamo i danas na svojoj koži. Zbog političke volje "vrhovnika", pored individualnih i obiteljskih žrtava, u BiH je hrvatska politika doživjela katastrofu u cjelini. Izgubili su i oni za koje se obično misli kako su nešto dobili, Herceg-Bosanci. Ne samo da se nisu priključili Hrvatskoj, nego se nisu izborili ni za kulturnu (TV kanal, npr.), a kamoli za političku i teritorijalnu autonomiju. Dapače, kod većinskog muslimanskog naroda u BiH, izgubili su izuzetno važan "komšijski" kredibilitet. A ona imovina koja je zarađena na švercu i ratnom profiterstvu, nije im blagoslovljena.

Posebno katastrofalne posljedice donijela je hrvatska politika u Bosanskoj Posavini. Niti prije rata niti tijekom rata Republika Hrvatska nije imala jedinstvenu, cjelovitu, principijelnu, i dosljednu politiku prema Bosanskoj Posavini. A ako i jest, to ni domaćoj ni međunarodnoj javnosti nije obznanila.

Danas u svoj svojoj punini vidljiva, ondašnja politika nije niti mogla biti obznanjena, jer, po svim pozitivnim međunarodnim propisima i civilizacijskim dosezima - bila je nelegalna i nelegitimna. Da je Hrvatska imala razumnu, u skladu s civilizacijskim dosezima prihvatljivu i javno obznanjenu politiku prema Bosanskoj Posavini, ona nikada ne bi pala u ruke velikosrpskim ekspanzionistima.

Najprije, hrvatska politika u BiH morala se temeljiti na sljedeća dva načela:

BiH je za Hrvatsku susjedna i prijateljska, samostalna, neovisna, demokratska, višenacionalna država triju konstitutivnih i jednakopravnih naroda (i drugih dakako), koji će odnose u državi rješavati demokratskim putem, nakon što se zajedničkim snagama (napadnute Hrvatska i BiH) obrane od istog agresora - "Srbije i Crne Gore, odnosno Savezne Republike Jugoslavije..."
Hrvatska nema pretenzija prema dijelovima BiH, niti se sa Srbima o tome dogovara. Svoju vojnu prisutnost u BiH Hrvatska ne krije, i koristi ga za obranu od okupacije, kako svog, tako i bh. teritorija, a ne za poticanje domicilnog stanovništva na odcjepljenje od BiH i pripojenje Hrvatskoj, odnosno stvaranje "države u državi". Hrvatska neće podržati nikakvo unutrašnje uređenje i podjele bez suglasnosti ovlaštenih predstavnika hrvatskog naroda iz BiH, a kamoli ga nametati, protivno volji tog naroda.

A glede Bosanske Posavine, hrvatska se politika morala temeljiti i na sljedećim načelima:

Bosanska Posavina je prostor suverene i Hrvatskoj susjedne BiH, većinski nastanjen hrvatskim i bošnjačkim narodom, koji su nakon višestranačkih demokratskih izbora legitimno formirali koalicijsku vlast u osam općina.
Pokušaju li velikosrbi, uz pomoć JNA i dobrovoljačkih postrojbi, nasilnim putem rušiti legalnu vlast, hrvatska država će, temeljem Ustavnih odredbi Republike Hrvatske, svim raspoloživim, a po međunarodnom pravu dopustivim sredstvima, pomoći da se ta legalna i legitimna vlast očuva.
Pokušaju li velikosrbi izvršiti okupaciju prostora Bosanske Posavine, te ga etnički očistiti, hrvatska država i HV će, temeljem hrvatskog Ustava, Sporazuma o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH, te međunarodnih konvencija, učiniti sve kako bi zajedno s bh. patriotima, spasila lokalno stanovništvo od pogibije, a prostor od okupacije.

Ali, dr. Zdravko Tomac tvrdi kako je "dr. Franjo Tuđman, kao državnik, ako je želio uspjeti, morao voditi nekoliko politika". "Tuđmanova strategija sastojala se od javne i tajne politike i od više opcija ovisno o okolnostima i raspletima koje će nametnuti međunarodna zajednica, ali i rezultati u ratu... Bio je uvjeren da je u pravu i da će nadigrati i Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića i međunarodnu zajednicu..." Kako ih je nadigrao - zna se. Zahvaljujući toj i takvoj politici:

18.11.1991. institucionaliziran je hrvatski separatizam u BiH - "uspostavom HZ Herceg-Bosne".
6.5.1992. Boban i Karadžić su (Muslimanima iza leđa) potpisali sporazum, kojim su stvorene pretpostavke da se Srbima prepusti koridor. Tim se sporazumom agresora i neprijatelja pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i potencijalnog saveznika u neprijatelja.
8.5.1992. glavni zapovjednik HVO, general Ante Roso, na prostoru HZ HB, legalne postrojbe TO BiH, proglasio je "nelegalnim". Bio je to početak službenog distanciranja organiziranih Hrvata od središnje vlasti u Sarajevu.
24.6.1992. povučena je HV iz koridora, a da tamošnji branitelji i narod nisu prethodno izvješteni kako se trebaju povući na dogovorenu crtu razgraničenja, radi osiguranja "kompaktnosti prostora i komunikacija".
Bh. Hrvati su, od konstitutivnog naroda i žrtve, putem dvosmislene HZ Herceg-Bosne pretvoreni u kolaboracionista, "jednog od agresora na BiH" i nacionalnu manjinu.
Srpska država je prešla Drinu, Bosnu i Vrbas, te svojim vrhom izbila u neposrednu blizinu zamišljene velikosrpske granice: Virovitica, Karlovac, Ogulin, Karlobag - na rijeku Unu.

Kako bi završila antivelikosrpska borba u BiH da je u njoj u ime Hrvata politiku vodio neki političar koji se zalagao za cjelovitu BiH, npr. Stjepan Kljuić, a ne nacionalistički separatist Mate Boban kao produžena ruka Franje Tuđmana, ne znamo. Ali:

Tada bi svatko u svijetu znao kako je u Jugoslaviji (BiH) s jedne strane velikosrpski hegemonizam, koji uz pomoć JNA želi stvoriti Veliku Srbiju, a sa druge strane, četiri nacionalnooslobodilačka pokreta, koji žele osamostaljenje u granicama dotadašnjih federalnih Republika (Slovenija, Hrvatska, Makedonija i BiH).
Tada Milošević ne bi imao karađorđevski "legitimitet" za podjelu BiH, nego dva čvrsta protivnika (Hrvate i Muslimane), koji bi se srpskom ekspanzionizmu "preko Drine" suprotstavili odlučno i jedinstveno.
Iako Milošević ne bi stao s imperijalističkom politikom, rat bi trajao kraće, a žrtava razaranja bi bilo manje. Naime, protiv sebe ne bi imao samo dva jedinstvena protivnika (Republika Hrvatska i BiH), nego i međunarodnu zajednicu kojoj bi bilo sasvim jasno tko je tko u tom sukobu.
Nakon oslobođenja u BiH ne bi postojala Daytonskim sporazumom (i genocidom) stvorena Republika Srpska, ("koja je jedino sigurno što BiH ima" - Milorad Dodik), nego jedinstvena građanska parlamentarna država s "Domom naroda" i demokratski ustrojenom lokalnom samoupravom.
Velikosrpska ideja ne bi prešla Drinu, a hrvatski i bh. Srbi i Hrvati bi bili lojalni građani svojih država, a ne pričuvna armija budućih voždova.
Ne bi došlo do "humanog preseljenja naroda" odnosno etničkog čišćenja. U Bosanskoj Posavini bi živjeli svi, a ne samo neki Posavljaci.
BiH bi bila slobodna, nezavisna, građanska i demokratska zemlja, a ne protektorat sumnjivog dijela međunarodne zajednice, poligon za obuku trećerazrednih međunarodnih političara i vojna baza NATO pakta.

Budući hrvatsku politiku u BiH nije vodio netko poput Kljuića, nego Mate Boban pod pokroviteljstvom Tuđmana, završilo je kako je završilo.

Ovaj rad pokušao je dati presjek hrvatske ratne politike u BiH, koji nam može poslužiti i za bolje razumijevanje poslijeratne hrvatske politike u BiH koja je, nažalost, u velikoj mjeri kontinuitet, produženje one ratne.

Ovaj presjek je vrlo nepotpun: da bi se u cjelini analizirala i razumjela hrvatska politika u BiH u ratu i poslije rata, trebalo bi bolje istražiti i upoznati se s lukavštinama velikosrpske politike, ali i s namjerama muslimanske/bošnjačke politike unutar bosanskog kompleksa (inzistiranje na cjelovitosti - zapravo unitarnosti - BiH, krije zamku u tome da bh. unitarizam u biti podrazumijeva muslimansku prevlast po istom načinu na koji je jugoslavenski unitarizam bio krinka za srpsku prevlast). Ne smije se propustiti ni istražiti ulogu međunarodne zajednice (EZ, UN, SAD) u događajima u BiH. Ta je uloga imala veliku težinu, ako ništa, a ono svojim nečinjenjem.

Ipak, svi ovi faktori - iako su bitno pridonijeli kreiranju hrvatske politike u BiH - ni na koji način ne amnestiraju pogrešnu hrvatsku politiku u BiH, niti ublažavaju njene katastrofalne rezultate: hrvatski narod u BiH je žrtvovan ideji hrvatske nacije, danas raseljen, izdan i prevaren, i nalazi se na rubu opstanka. I još gore, bh. Hrvati nisu naučili povijesnu lekciju, nego i dan-danas vode istu politiku koja ih je upropastila. Kao što je 90-ih prošlog stoljeća Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Karadžićem u izdaji i seljenju bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s Dodikom, hvali njegovu, od Hrvata i Bošnjaka očišćenu Republiku Srpsku i govori da sa Srbima nema nikakvih otvorenih pitanja. Dokle će to tako ići, ostaje da vidimo. Nadam se da krajnji rezultat ovakve političke situacije u BiH ipak neće biti nestanak Hrvata iz BiH, a posljedično tome i nestanak same BiH (bh. Hrvati su oduvijek bili jezičac na vagi koji koliko-toliko održava postojanje BiH kao države), ali moram priznati da nema mnogo racionalnih razloga za optimizam.

Objavljeno: 10. nov 2011 | prometej-ba Marijan Oršolić