Perković je sramota Hrvatske

Perković je sramota Hrvatske

Vice Vukojević: "Kad Perkovića osude u Njemačkoj, bit će to sramota 
za Hrvatsku"

Vice Vukojević
Vice Vukojević

Ovih je dana Vukojević u Münchenu počeo svjedočiti na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Sada, kao 79-godišnjak, tvrdi kako nema osvetničkih poriva prema bivšim Udbašima, no želi da se dokaže istina

Objavljeno: 30. mar/ožu 2015 | Krešimir K

Vice Vukojević bio je u dobi od 21 godine kada su ga, prvi put u nekom dopisu Udbe (kolokvijalno i danas naziv za jugoslavenske tajne službe), naveli kao "potencijalni" problem. Bila je to 1957., a prvu je zabilješku napravio lokalni špijunčić koji je provocirao svoje suseljane u kraju oko hercegovačkih Veljaka, rodnog mjesta Vukojevića.

Vice je imao "obiteljski pedigre", otac mu je bio HSS-ovac, pa su tako već rođenjem postali hrvatski nacionalisti. Ovih je dana Vukojević u Münchenu počeo svjedočiti na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Sada, kao 79-godišnjak, tvrdi kako nema osvetničkih poriva prema bivšim Udbašima, no želi da se dokaže istina.

Podmetanja agenata

Može li se reći da je vama UDBA upropastila, a onda i odredila dobar dio života, pitam ga.

Naravno da jest. Vidi se iz mog dosjea javne sigurnosti. Prvi su službeni zapisi od 12. travnja 1959. Tada su uzeli moje otiske prstiju, fotografirali me... I to je trajalo do 11. travnja 1990. No, i dvije godine ranije već su me "istaknuli" jer sam govorio o potiskivanju hrvatskoj jezika, kaže. U dosjeu se vidi kako godinama rastu izmišljene inkriminacije vezane uz pobunu studenata 1959., pa bacanje letaka 1965., osnivanje Matice hrvatske u Parizu 1972.

Udbaši su bili kreativni, pa kada su nakon procesa 1966. pomislili da će pobjeći van u emigraciju, unaprijed su preko agenata slali dezinformacije emigrantima i katoličkim misijama da je Vukojević postao suradnik Udbe. I to se lijepo vidi iz dosjea. Pišu i puna imena agenata, nekog Branka, Šime, Putnika itd., koji su bili zaduženi za njega.

No, uspio je završiti Pravni fakultet u Zagrebu, premda je prekidao studiranje zbog procesa tijekom kojih je bio i interniran od Golog otoka do rodnih Veljaka. Uspio je studirati i poslijediplomsko usporedno pravo u Parizu, a po povratku uvijek se događalo isto - nove optužbe i procesi. U tih 30 godina, 14 puta završio je u zatvoru i tamo proveo više od 4 godine. Ima četiri sina i do danas 12 unučadi, a nakon svih progona, 1990-ih ušao je u hrvatsku vladu i obavljao poslove pomoćnika ministra unutarnjih poslova, šefa komisije za istraživanje rata i poraća, da bi karijeru završio 2007. kao ustavni sudac RH.

Prvi put se uspio zaposliti tek na Božić 1973., a zaposlio ga je prijatelj Ante Tomašić u zagrebačkoj Novogradnji. Tomašića su poslije istraživali, čak su ga optužili da ga je skrivao u vrijeme posjeta Josipa Broza Tita Zagrebu. Vukojevića su, naime, kao označenog hrvatskog nacionalista prilikom svakog dolaska Tita preventivno hapsili. Inače, Tomašić je bio nevin jer je tom prigodom Vukojević namjerno pobjegao u Hercegovinu da izbjegne "redovito" hapšenje. Međutim, svejedno su ga uhapsili i ta je tri dana proveo u zatvoru u Ljubuškom, sve dok iz Zagreba nisu poslali obavijest da ga mogu pustiti!?

Na promociji knjige u Münchenu pitali su ga ljudi kako je izdržao tih 30 godina neprestanih ciklusa hapšenja, pritvaranja, mučenja?

- Kad skočite u vodu, morate plivati inače se utopite. Ja sam plivao i borio se, premda mi je život bio dva puta ozbiljno ugrožen. Jednostavno, čovjek očvrsne, odgovorio im je.

Postojala je uvijek i mogućnost da prihvatiš "suradnju", ali već je prvi istražitelj iz Mostara Nazif Turković pribilježio da Vukojevića "nije ni pokušao vrbovati jer to ne bi imalo uspjeha".

Kaže da je takvih "političkih", poput njega na Svetom Grguru bilo stotinjak. Ostali su bili informbiroovci. Najstariji politički bio je 29-godišnjak, dr. Ante Vukušić.

- Mi, politički, bili smo većinom mladi hrvatski nacionalisti, učenici i studenti, a najmlađi među nama imao je 17 godina. S ponosom mogu reći da su, od nas sto, uspjeli privoljeti na suradnju samo dvojicu - kaže Vukojević.

Jedno od čudnijih suđenja bilo je zbog članka koji je iz New Yorka poslao Bruni Bušiću da ga objavi u Hrvatskom tjedniku. A nikad nije objavljen. Pisao je kako jugoslavenska diplomatska predstavništva u New Yorku rade protiv interesa Hrvata. No, Udba je upala u Bušićev stan, uhapsila ga, pronašla tekst, bio je to srpanj 1972., a raspravno vijeće vodio je sudac Vojko Madirazza. Odvjetnik Vladimir Majić predložio je da se Vukojevića pusti na slobodu uz kauciju. To je tada bio jako smion prijedlog. I, sudac je to prihvatio. Državni tužitelj se žalio te je Vrhovni sud Vukojevića nakon sedam dana vratio u zatvor. Osuđen je zbog teksta na 10 mjeseci zatvora, točno onoliko koliko je proveo u istražnom zatvoru.

- Madirazzi su jako zamjerili što me nije osudio zbog kontrarevolucije, a ta bi presuda nosila pet godina zatvora, pa nakon toga nije mogao više biti sudac sve do 1990. Kad je došla hrvatska vlast, Madirazza je postao predsjednik Okružnog suda u Zagrebu. Znači, i u onom sistemu bilo je ljudi koji nisu mogli osuditi nevina čovjeka i zapravo su sebe tom presudom žrtvovali. Doduše, on je jedini od 71 suca koji je tada tako postupio - kaže Vukojević.

Pitam ga, s obzirom na dug rat s Udbom, provodi li on ovako i "svoju" lustraciju, osvetu?

- Ne, meni je samo do istine. U Bibliji stoji "istina jedina nas može osloboditi". Zato i kažem da ovu knjigu nisam ja pisao, to su dokumenti. Tu je knjigu tako pisalo 175 udbaša. Objašnjava mi kako je Perković postao "upitan". Predsjedniku Franji Tuđmanu 29. studenoga 1993. podnio je izvješće Vijeća za ubijene Hrvate u inozemstvu. Isti nalaz poslao je i državnom odvjetništvu RH (S. Herceg), ministrima vanjskih poslova (M. Granić), unutarnjih poslova (I. Jarnjak), obrane (G. Šušak), šefu HIS-a (M. Tuđman)... Svi su dobili na uvid i mogli su pokrenuti kaznene postupke.

- Tada sam usmeno izlagao Tuđmanu, imam taj transkript, da je Vijeće utvrdilo kako je Perković odgovoran za ubojstva 9 Hrvata u inozemstvu i za 2 pokušaja ubojstva. Tuđman je bio ljutit i kazao mi je: "Perković i takvi ne smiju raditi u hrvatskim službama, mi moramo stvarati hrvatske službe, s našim ljudima." Tuđman je Perkovića potom umirovio u listopadu 1993. nekoliko dana prije emitiranja filma o ubojstvu Bušića. Vukojević ne daje konkretni odgovor na to kako to da Hrvatska nije, ako je imala materijale, sudila Perkoviću i Mustaču. Slaže se kako nije bilo političke volje. No, Nijemce je već 1999. zainteresirao slučaj zadnjeg ubijenog hrvatskog emigranta, strica Ante Đapića, koji je ubijen 1989. u Njemačkoj.

- Đapiću su predani su svi naši dokumenti, on ih je odnio u Njemačku i razgovarao s odgovornima - objašnjava.

Kaže da su Nijemci zainteresirani jer je Udba ubijala na njihovu području.

- U Njemačkoj je 28 grobova ubijenih hrvatskih političkih emigranata. Nijemci su raskrstili sa svojim Stasijem, pa to sad žele učiniti i s jugoslavenskim tajnim službama. Svjedočio je da se s Mustačem susreo 1965. jer je bio jedan od onih koji su ga oteli nakon bacanja "neprijateljskih" letaka s nebodera u Ilici. U knjizi Vukojević objavljuje dokumente iz kojih se vidi da nije imao nikakve veze s lecima, no protuzakonito je ispitivan 66 dana. Bio je tajni zarobljenik, a u mučenju su primjenjivali metode koje smo poslije prepoznali kao metode ispitivanja u Guantanamu i Iraku (primjerice gušenje mokrim ručnicima). Tvrdoglavi Vukojević nakon tog mučenja tužio je SFRJ i SRH, a nakon nekoliko godina dobio je i novčanu odštetu.

Zamjerio se Nobilu

No, Udba, kako sam kaže, nije ga puštala ni kasnije, kada je 2006. svjedočio u Münchenu na suđenju Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Đurekovića. Nakon svjedočenja, počinje progon i to iz vrha države (S. Mesić), sjeća se Vukojević. Počinje akcija kojom se, kaže, išlo štititi Perkovića. Aktivirana je stara Udba i pod patronatom tajne službe BiH AID-a isfabricirana je knjiga u kojoj se tvrdi da je devedesetih Vukojević silovao neku bošnjačku zatočenicu. Hrvatski mediji preuzimaju priču, a akciju protiv Vukojevića u Saboru vodi Vesna Pusić i traži njegovo micanje iz Ustavnog suda. Ta se monstruozna priča nastavljala godinama, sve dok iz Sarajeva nisu potvrdili da je priča izmišljena, da ta Bošnjakinja ne postoji i da Vukojević nije bio pod njihovom istragom. To je bio "zadnji" njegov rat s Udbom, no očekuje i novi. Odmah nakon novog svjedočenja, odvjetnik Nobilo nazvao je Vukojevića "neofašistom".

- Možda mu se ne sviđa što sam sudu rekao kako su dva zločinačka sustava, nacizam i komunizam krivi što su Hrvati izgubili 10 posto populacije, a da u partizanskim dokumentima AVNOJ-a piše da se ubijanje protivnika neće smatrati ratnim zločinom - odgovara.

Vukojević predviđa i kako će završiti suđenje u Münchenu - Perković će, uvjeren je, dobiti doživotnu kaznu zatvora. A odbio je njemački prijedlog nagodbe da prizna i provede u zatvoru tri godine. Smatra da su dokazi Perkovićeve krivice materijali iz slovenskih arhiva koji pokazuju da je osoba njegova ranga bila uključena u organizaciju političkih ubojstava. Smatra da i Mustača u najmanju ruku tereti "zapovjedna odgovornost". Nijemci imaju dokument u kojem slovenska Udba za pokušaj ubojstva Nikole Štedula traži od Savezne Udbe 60 tisuća DEM za troškove, a odobrenje je potpisao Mustač, tvrdi Vukojević. Na pitanje ako suđenje u Münchenu završi presudama, što to znači za Hrvatsku, Vukojević kratko odgovara - sramotu. - Zbog toga što se Udbi i komunističkoj partiji nije sudilo u Hrvatskoj, dodaje. Za sebe kaže da će nakon suđenja napisati još jednu knjigu u kojoj će opisati svoj život nakon što napokon završi njegov gotovo 60-godišnji rat s Udbom.
Progonjen zbog verbalnog delikta

Knjiga "Dosje 240271" zbirka je stotina dokumenata jugoslavenskih tajnih službi, koji kronološki opisuju 30-godišnji Udbin "tretman" života Vice Vukojevića. Dosjei dokazuju da je Vukojević "označen" kao mladić, tretiran kao neprijatelj, zatvaran, osuđivan, tjeran s fakulteta, progonjen sve do 1990. A njegovi krimeni bili su na razini - verbalnog delikta.

izvor: kamenjar.com

Vice Vukojević: Udba me je pratila 35 godina, 14 puta hapsila, robijao sam u 13 zatvora

Nakon svjedočenja u Njemačkoj izmišljena je priča o silovanju. O tome su govorili Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. I idiot iz moje stranke Dražen Bošnjaković

Objavljeno: 23. mar/ožu 2015 | Krešimir K

Vice Vukojević rođen je 6. rujna 1936. u Veljacima, Općina Ljubuški. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju je pohađao u Ljubuškom, Mostaru i Sarajevu. Maturirao je 1956. te upisao Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Studij je prekidao dva puta zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne.

Diplomirao je 1967. u Zagrebu, a 1968. upisao je postdiplomski studij na Doktoratu Pariškoga sveučilišta koji nije uspio dovršiti zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen da se bavio 'kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu'.

Uhićen je 17. siječnja 1972. u Zagrebu i osuđen na 10 mjeseci zatvora. Prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je ponovno dobio tek u prosincu 1989. godine. U međuvremenu je protiv njega 1976. podignuta optužnica da je tijekom 1972., dok je robijao u istražnome zatvoru u Đorđićevoj u Zagrebu, s još nekoliko osoba, koje su se nalazile na slobodi, osnovao ilegalnu protudržavnu organizaciju. Od 1959. do 1980. Vukojević je zatvaran 14 puta, u zatvoru je proveo četiri godine u 13 raznih zatvora.

U izdanju Hrvatskoga križnog puta upravo objavljena knjiga 'Vice Vukojević - Dosje 240271′ u kojoj se na gotovo tisuću stranica kroz slučaj dugotrajno progonjenoga čovjeka paradigmatski sagledava model djelovanja Udbe, kao i zločinačkih režima i države kojima je služila. Recenzije su napisali dr. Miroslav Akmadža i dr. Zlatko Hasanbegović, knjigu je priredila Bruna Esih, a predgovor je napisao Bože Vukušić

:: Vi ste inicirali pisanje knjige. Što ste njome htjeli postići?

Htio sam da građa koja je iz Udbina "Dosjea ličnosti" bude dostupna javnosti i da se objelodani model postupanja te službe. Kao što se vidi, Udba mi je otvorila "Dosje ličnosti" 12. ili 13. lipnja 1959. Udbaški dosje završava tek 1992. Skinuli su me u travnju 1990. godine, ali su još i 1992. provjeravali gdje stanujem.

Zanimljivo je da sam poslije pada Rankovića bio otet. Tužio sam tada državu i dobio odštetu radi protupravnoga zatvaranja. Tada su me držali 66 dana pod torturom. Inače, u ovom 'Dosjeu' imaju četiri izvora dokumentacije, ukupno 480 dokumenata, više od 980 stranica. Trebalo je to obraditi. I tako je nastala ova knjiga u kojoj su Anđelko Mijatović i Bruna Esih radili dosje, a Bože Vukušić policijski dio. Na koncu, u knjizi je navedeno i kazalo imena udbaša, dužnosnika i tajnih suradnika.

:: Prvi put se pojavljuje knjiga posvećena jednome udbaškom dosjeu. Dakle htjeli ste na svome slučaju zapravo prikazati djelovanje Udbe?

Naravno. Počeli su me obrađivati kao nacionalista da bi me na koncu zatvarali 14 puta. Prošao sam 13 zatvora. Na kraju sam dobio 10 mjeseci zatvora zato što sam poslao dopis Bruni Bušiću s ciljem da se objavi u Hrvatskome tjedniku 1971. godine. Pretresom Bušićeva stana pronašli su taj članak. Poslije toga sudac Maderazza držao me pod istragom deset mjeseci te me toliko osudio za članak koji nije ni objavljen. Izbjegao je optužbe za kontrarevoluciju, što je bilo u optužnici, a što bi povuklo kaznu minimalno pet godina zatvora. Naravno, sudac Maderazza nije prošao na reizboru nakon toga i otišao je u odvjetnike.

:: Zašto je sve to zanimljivo javnosti?

Smatrao sam da je ovo građa za proučavanja rada jugoslavenske zločinačke organizacije. Želim da knjiga dođe u što više knjižnica u Hrvatskoj.

:: Velik dio života, više od 30 godina, pratila Vas je Udba. Kad vam je bilo najteže, možda tijekom robije na Sv. Grguru?

Na Svetome Grguru bilo je liberalno, mogli smo čak i raditi. Najteže mi je bilo 1965. kada su me oteli, držali 66 dana i mučili.

:: Kako su izgledala ta mučenja?

Takvo što sam vidio u jednome filmu o Iraku. Tako je radio i Sadam Husein, to je bila ista škola mučenja: vežu ti ruke za leđa lisicama, a onda te objese o strop tako da vrhovima palčeva diraš o pod i za to vrijeme traže određena priznanja o nečemu o čemu nemaš blage veze, primjerice o članovima tajne terorističke organizacije.

Meni su se ruke bile potpuno oduzele od svih tih tortura. Te su muke trajale 30 dana i nakon toga su me liječili. To se događalo u tri zatvora, zadnji je bio Varaždinu, a drugi je bio u Institutu za kriminološka istraživanja u Zagrebu gdje je danas Ministarstvo kulture. Tamo je bio Udbin zatvor.

:: Gdje je bilo najteže mučenje?

Najteže je mučenje bilo u jednome zatvoru u okolici Zagreba gdje postoji željeznička stanica s više kolosijeka. To se vidjelo kroz staklo jer sam bio u potkrovlju.

:: Jeste li ikada doznali tko su oni koji su vas izravno mučili?

Izravno me je mučio Štef Katić, a šef cijele ekipe je bio Josip Drpić.

:: Jesu li i oni tukli?

Udaranje je bilo najčešće od svega što može biti, ali kad te stave na 'galge', kako oni kažu, pa te krajem šestoga mjeseca, u ljetno doba, naliju vodom, objese te na galge, stave šuškavac koji sam imao na sebi i kad su me oteli pa gušili mokrim ručnikom, to je nešto najgore što može biti.

:: Da li ste kasnije sreli svoje mučitelje, jeste li uspjeli doznati što o njima?

Dakako. Prvoga mučitelja sam sreo na Zrinjevcu gdje je radio, gdje je danas Ministarstvo vanjskih poslova, a tamo je bio centar Udbe Zagreb. Kasnije, na ulici, sretao sam još neke mučitelje, ali to je bilo prije samostalne hrvatske države.

:: Jesu li se neki ispričali ili pokajali?

A što bi se on pokajali? U ekipi koja me je mučila bio je i Zdravko Mustač. Ne doduše osobno, ali je sudjelovao u mojoj otmici.

:: Nakon stvaranja hrvatske samostalne države, pokušavate mirno živjeti, ali nakon 2000. godine opet doživljavate teške optužbe, među njima i onu o silovanju?

Kada je godine 2000. godine za šefa obavještajne službe došao Turek, stanovita Anita Perišin je po njegovu nalogu napravila izvješće u kojemu stoji da se jedna skupina emigranata, Vice Vukojević i Bože Vukušić, vratila u Hrvatsku s ciljem da se dočepa udbaških dokumenata i da prikaže pojedine političare kao suradnike Udbe. Međutim, to je bila notorna laž. Ja tada nisam bio u emigraciji, zadnji sam put bio 1971.

U vrijeme kada ona to piše, ja sam već prošao tri zastupnička mandata, bio sam načelnik u Ministarstvu unutarnjih poslova za javnu sigurnost, član predsjedništva HDZ-a. A ona u svome dokumentu tvrdi da se ova skupina približila HDZ-u ne znajući da sam ja još 1990. na Saboru HDZ-a govorio o žrtvama Bleiburga i Križnoga puta te ubijenim Hrvatima u inozemstvu. Tražio sam građanski nadzor posredstvom Odbora za nacionalnu sigurnost Hrvatskoga sabora koji je uputio nalog Državnome odvjetništvu da se protiv određenih osoba treba pokrenuti postupak. Međutim, ništa se nije dogodilo.

Pitao sam i Mladena Bajića, a on mi je odgovorio da će to biti.

Vjerujući Odboru za nacionalnu sigurnost, nisam išao privatnom tužbom protiv Anite Perišin. To sam i uvrstio u svoju knjigu "Tražim javnu ispriku" i poslao ju na adrese 150 saborskih zastupnika i 14 medijskih kuća koje izvješćuju iz Sabora.

Nitko niti jedne riječi nije o tome prozborio.

:: Što je bilo s izmišljenom optužbom za silovanje?

To su najviše ponavljali Vesna Pusić, Denis Latin i predsjednik Odbora za ustav i poslovnik. Vesna Pusić piše Odboru za ustav i poslovnik da se ustavnome sucu, dakle meni, skine imunitet kako bi se protiv njega mogao voditi postupak za silovanje. A nikakvoga postupka nije bilo, nije ni bio otvoren.

Onda onaj idiot Dražen Bošnjaković unatoč tomu to uvrsti u dnevni red da bi konstatirao da nije nadležan te uputi kaznenu prijavu DORH-u. I to čini isti čovjek koji je član HDZ-a, dakle moje stranke. Tukli su me sa svih strana i slijeva i s desna.

:: Nitko se nije ispričao?

Ne.

izvor: kamenjar.com

Pretraga: 4491 - Perković je sramota Hrvatske
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4491