Norman Cigar: Budućnost BiH je u EU

Norman Cigar: Budućnost BiH je u EU

Cigar: Balkan više nije na američkom radaru

Norman Cigar
Norman Cigar

Dr. Norman Cigar, dugogodišnji Pentagonov analitičar za Bliski Istok i ekspert za Balkan govori za Al Jazeeru

Objavljeno: 25. apr 2015 | Snježana Mulić-Softić

Norman Cigar je vodeći američki ekspert za Balkan i Bliski istok. Doktorirao je na prestižnom St. Anthonys's Colledgu Oksfordskog univerziteta. Profesor je na Univerzitetu Marine Corps u Quanticou (SAD) i penzionirani je direktor regionalnih studija, te bivši profesor na američkom National Intelligence univerzitetu.

Proveo je sedam godina u Pentagonu kao visoki ekspert-analitičar za Bliski istok u uredu zamjenika komandanta Američkih oružanih snaga za obavještajne poslove, gdje je radio kao podrška sekretaru Američke vojske i Kongresa. Za Al Jazeeru govori o genocidu u Srebrenici, odnosima na Balkanu, sukobima na Bliskom istoku i islamofobiji.

:: Gospodine Cigar, već nekoliko decenija se bavite naučnim istraživanjem politike ratova na području bivše Jugoslavije, a naročito BiH. Odakle potiče tako ozbiljan interes za BiH i dešavanja vezana za nju u proteklom ratu?

Znate, moji su roditelji bili iz Istre, tako da je mene interesirala situacija u Hrvatskoj, pa i u regiji općenito i nisam se mogao pomiriti sa stradanjem ljudi kada je u BiH sve to počelo. Bilo mi je strašno gledati kako se malo znalo o tim stradanjima u američkoj Vladi i u vojsci, pa čak i u "stručnim" znanstvenim krugovima. Sve stare floskule su se samo ponavljale. Iako više nisam radio u štabu u Pentagonu, već kao profesor u ratnoj školi, htio sam barem pružiti neka druga viđenja javnosti i spremiti naše časnike da objektivnije misle o BiH.

Ono što sam htio dokazati je da nisu ratovi na tlu bivše Jugoslavije izbili kao uzrok nekih kulturnih sukoba koji traju od pamtivijeka, a kamoli slučajno, već da je to bilo dio racionalne (iako žalosne i kriminalne) politike nekih vodećih osoba i krugova, koji su takve ratove koristili kao alat za svoje političke i osobne interese - tvoreći, hraneći i instrumentalizirajući strah običnih ljudi neprincipijelnom promidžbom i pružajući im lažno rješenje svih njihovih problema u vidu, recimo to otvoreno, "velike Srbije".

Drugo, čak i tada je to bilo jasno mnogima, da je Zapad mogao (i morao) intervenirati rano na terenu, tako da bi spriječio mnoga stradanja, a politička i ekonomska situacija u BiH bi bila sasvim drugačija.

Treće, htio sam pokazati da se ne zaboravlja da čak i suvremeni "civilizirani" ljudi mogu počiniti takav zločin i da je međunarodna zajednica dužna tome se usprotiviti.

:: Interesantno je da ste u knjizi "Genocid u Bosni: Politika etničkog čišćenja", objavljenoj u maju 1995., napisali da je u BiH počinjen genocid, dakle, čak i prije nego se desio srebrenički genocid. Kako ste došli do tog zaključka i da li to znači da je genocid počinjen i u drugim dijelovima BiH?

Pa da, slučajevi ubojstava i protjerivanja nisu bili niti izolirani niti spontani. Već od samoga početka se mogao otkriti dobro razrađen plan za eliminaciju svim sredstvima određenog stanovništva radi zauzimanja teritorije - zbog političkih i šovinističkih ciljeva.

"Čišćenje" teritorija bilo je samo sredstvo za taj plan, bez koga nije bilo moguće ostvariti te megalomanske ciljeve. Slučaj Srebrenica, u neku ruku, bio je samo "krunidba" te tekuće genocidne politike i bila je sastavni dio te politike, a ne izuzetak.

:: Kako tumačite to što većina zvaničnika iz bh. entiteta Republika Srpska i Republike Srbije negiraju genocid, pa i unatoč činjenici da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio pravosnažnu presudu po kojoj se masakr u Srebrenici kvalificira kao čin genocida?

Mislim da je čovjeku teško priznati svoje greške, čak i kada je pojedinac samo podupirač ciljeva, a ne počinilac zločina na terenu. Naravno, ne vjerujem u kolektivnu krivicu, ali ipak, bitno je suočiti se sa stvarnošću, naročito kad je zločin počinjen u ime svog naroda.

Inače, prošlost će ostati kao otvorena rana na duši jednog naroda - čak i kada se nastoji tu ranu liječiti, ona će boljeti. Ali, nadam se da će nova generacija u Srbiji drugačije razmišljati i da će shvatiti i priznati da počinitelji zločina nisu predstavljali ni narod, ni pravu nacionalnu očevinu, već su blatili i obezvrjeđivali te vrijednosti.

:: Prošle sedmice je predsjednik RS-a Milorad Dodik posjetio Memorijalni centar Potočari i odao počast žrtvama. Kako gledate na taj čin?

Da, to je dobar i ohrabrujući početak, i nadam se da to nije samo simboličan čin (iako je i kao takav jako važan), koji da nagovijestiti spremnost da se počne konkretno drugačije razmišljati, naročito kada se radi o liječenju posljedica rata i genocida, kao npr. da se svi mogu napokon vratiti kućama i da se obustavi priča o priključenju bilo kojoj "matici" izvan BiH, te da se lideri fokusiraju na prava pitanja pomirenja i dobrobit naroda.

Prvo urediti vlastitu kuću, pa kritizirati susjedovu

Milorad Dodik, koji izbjegava priznati da je u Srebrenici počinjen genocid, traži od Narodne skupštine RS-a izglasavanje rezolucije o "genocidu" nad Armencima, za tragediju koja im se desila u Anadoliji u vrijeme raspada Osmanskog carstva. Kako gledate na tu politiku duplih aršina?

Uvijek je lakše vidjeti trn u oku svog brata, nego brvno u vlastitom. Sigurno je da su slučajevi genocida odvratni, ali važnije je urediti svoju vlastitu kuću prije nego se kritizira kuća susjeda.

:: U studiji "Optužnica u Hagu" ste sa kolegom Paulom Williamsom, dokumentirali individualnu odgovornost Slobodana Miloševića i drugih visokih dužnosnika njegovog režima. Kako to da, unatoč brojnim presudama u Hagu za ratne zločine, Srbija nije proglašena krivom za genocid?

Mislim da je trebalo, kakav je bio slučaj sa sudom u Nurnbergu nakon Drugog svjetskog rata, dokazati da je genocid bio srž politike vodećih ljudi državne ideologije, a ne cjelokupnog srpskog naroda. Veliki je nedostatak Haaškog suda što nije čvršće i javno vezao nit između individualnih zločinaca i motivacijske ideologije i politike.

:: Kako gledate na situaciju u Srbiji i na politiku nove vlasti u kojoj sudjeluje i Miloševićeva Socijalistička partija Srbije? Vjerujete li u njihovu iskrenu transformaciju i spremnost za postizanje trajne stabilnosti na Balkanu?

Čovjek nikad ne može izgubiti nadu u napredak i u to da će sutra biti bolje, ali treba sagledati i stvarne indicije, a ne samo pričati. Nadam se da će političari u Srbiji shvatiti da je postizanje trajnog mira i stabilnosti u interesu njihovog naroda i zemlje, i da će početi misliti više o zemlji nego o karijeri i foteljama. To kako se postupa s manjinama u Srbiji i s teritorijalnim integritetom BiH, bit će dobre indicije da li ima stvarnih promjena na vidiku u Srbiji. A vidjet ćemo kako će, konkretno Vlada Srbije, nastupati prema Kosovu - da li će ga stvarno prihvatiti kao nezavisnu susjednu državu u svojim međunarodno priznatim granicama, uključujući i sjever Kosova, koji sada de facto kontrolira Beograd, ali koji je prije etničkog čišćenja 1999. imao i albansku većinu - ili ne. Ključno je pitanje da li Srbija želi stvarnu integraciju sa Zapadom i oživljavanje gospodarstva ili želi ostati živjeti u prošlosti.

Balansirajuća uloga Turske

Također treba vidjeti koliko će se promijeniti politika Hrvatske prema BiH, jer je neshvatljivo da neki bh. građani (a tu mislim na stanovništvo u Hercegovini), imaju pravo glasati na izborima u Hrvatskoj, čiji oni nisu građani. I Zagreb im treba jasno kazati da odcjepljenja neće biti. A uz to, i u bošnjačkom društvu, i u političkim krugovima, mora prevladati umjerena, tolerantna struja, kako bi se svi ljudi osjećali prihvaćeni i kao sastavni dio BiH, a ne da gledaju preko granica te zemlje.

:: Na Balkanu se susreću, neki će reći, sukobljavaju, interesi različitih sila. Analitičari ukazuju i na primjetan uticaj Rusije, a u ekonomskom i kulturnom pogledu evidentan je i turski uticaj. Da li je ovo nadmetanje očekivana i bezazlena pojava, ili je uzrokovano gubitkom interesa američke administracije za BiH?

Točno je da BiH i balkanske zemlje općenito nisu više na američkom radaru. Razumije se da su druge krize sada aktualnije - istočna Azija, Bliski istok, Rusija, Afrika. Očito je da su Crna Gora i Srbija mete ruske investicije, ali ne mislim da će biti tako unosne i neće Rusija u budućnosti imati toliko novca da ga troši na skromne političke bodove. Nemojmo zaboraviti da danas nema nikakvog Varšavskog pakta koji omogućuje prisutnost Rusije u blizini BiH ili Srbije, kao što je to bilo za vrijeme "hladnog rata", a nema niti pomorskih granica koje bi Rusija mogla iskoristiti. Opasnost je možda jedino u tome ako Rusija opskrbi Srbiju oružjem, ili ako Beograd počne samozadovoljno zamišljati da će uz potporu Rusije moći nametnuti svoju volju susjedima. U neku ruku, Turska igra balansirajuću ulogu, ali ipak mislim da je budućnost BiH u integraciji u EU, kao izvoru tehnologija, trgovine i političkom modelu.

:: Kako ocjenjujete trenutnu političku i sigurnosnu situaciju u BiH i na Balkanu, posebno u kontekstu ukrajinske krize?

Mislim da za sada nije aktualna opasnost od susjednih zemalja. Ipak još postoji puno neriješenih pitanja i treba se baviti unutarnjim ekonomskim i socijalnim pitanjima koja haraju balkanskim zemljama i čije odlaganje predstavlja najveću opasnost za stabilnost i budućnost zemlje. Tenzije u BiH zbog, recimo to otvoreno, nefunkcionirajućeg Dejtonskog ustava, ometaju učinkovito djelovanje države i privrede, ali ipak nešto se može učiniti usprkos dejtonskim okvirima, kao npr. efikasnija borba protiv korupcije, koja je smrtno opasna za bilo koje društvo.

:: Na Bliskom istoku se trenutno vode četiri velika rata. Kako gledate na tamošnju situaciju, a za koju neki tvrde da je svojevrsna posljedica američke intervencionističke politike?

Što se tiče Bliskog istoka, to je komplicirana priča. Svaki rat, ili sukob ima svoju dinamiku, ali ima i zajedničke probleme, kao što je npr. duboko ukorijenjena korupcija, nedemokratski i autoritarni vladari i sistemi, nemogućnost građana da izraze svoju volju ili da sudjeluju u donošenju odluka bitnih za njihov život, ekonomska stagnacija zbog brzih promjena u kulturi, medijima, obrazovanju... i globalizaciji, na kraju krajeva. Tu je i niz nezacijeljenih, otvorenih rana (palestinsko pitanje, kurdsko pitanje). Ne iznenađuje da se u takvoj atmosferi nesigurnosti i osjećanju nepravde nagomilalo toliko puno problema, kao što su terorizam i radikalni pokreti, proliferacija nuklearnog oružja, pobune... Sigurno je da Amerika može više utjecati na neka pitanja, npr. u vezi s palestinskom situacijom, kako je to uradila 1992-1993., ali ne treba zaboraviti da to uglavnom ovisi od unutarnje politike SAD-a. Za sada, nažalost, nema nikakvog pomaka u tom smjeru.

Problem ISIL-a neće biti lako riješen

Treba priznati i to da je irački rat bio jako pogrešan korak, koji je napravila Vlada SAD-a, prouzročivši time, ili u najmanju ruku, doprinijevši pojavi mnogih aktualnih problema u tom dijelu svijeta. Ne treba zaboraviti ni da unutrašnje okolnosti imaju svoju ulogu u nestabilnosti regionalnih zemalja i Arapskom proljeću, te da je utjecaj SAD-a dosta ograničen u tim okolnostima A uz to, regionalne zemlje nisu samo pasivne lutke, koje ne igraju ulogu u sukobima.

:: Kako gledate na evoluciju ekstremističkih pokreta u arapskom svijetu i budućnost skupine Islamska država Irak i Levant - ISIL. Da li je to prolazna pojava ili je tu da ostane, te kako vidite rješenje sirijskog pitanja?

Neće problem ISIL-a, koji je u neku ruku simptom temeljnih problema u tim zemljama, biti riješen tako lako, bez rješenja osnovnih unutarnjih pitanja u Iraku, Siriji, Libiji ili Jemenu. A i nisu samo velike zemlje te koje su stavile "šapu" na te zemlje, već su to i zemlje regije, kao npr. Iran, Turska, Izrael, Egipat, Saudijska Arabija, UAE, itd. zbog svojih nacionalnih interesa, tako da je priča zaista komplicirana.

:: U skorije vrijeme sve više se širi netrpeljivost prema islamu i muslimanima, posebno prema imigrantskim zajednicama koje su često tretirane kao sigurnosno pitanje za Evropu. Šta je uzrok te netrpeljivosti i kako je prevazići?

Mislim da ih u neku ruku, motivira strah vezan s terorizmom na Bliskom istoku, a da je drugi uzrok trvenje s malo poznatom kulturom. Nemojmo zaboraviti da je trebalo više generacija dok Irci nisu bili prihvaćeni u Americi (a ne samo zbog toga što su bili katolici). Naravno da na Zapadu moraju biti tolerantniji. Uz to i novodoseljenici se moraju više adaptirati i prilagoditi zapadnim navikama i zakonima, kako je to slučaj npr. sa zapadnjacima (i muškarcima i ženama), koji žele raditi i živjeti recimo u Saudijskoj Arabiji ili u drugim muslimanskim zemljama. Bojim se da ni jedni, ni drugi nisu spremni na to. Ipak, to je puno lakše u slučaju bosanskih i albanskih muslimana, koji nisu nikakvi novodošljaci, već starosjedioci u Europi.

izvor: balkans.aljazeera.net

Pretraga: 4523 - Norman Cigar: Budućnost BiH je u EU
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4523