Vrijeme je za prava pitanja o Bljesku i Oluji

Vrijeme je za prava pitanja o Bljesku i Oluji

Franjo Tuđman - Slobodan Miloševiċ
Franjo Tuđman - Slobodan Miloševiċ

Nakon 20 godina, pametna politika morala bi osigurati da različite slike vojnih akcija budu tretirane kao legitimne

Objavljeno: 01. maj 2015 | Davor Gjenero

Kad je Hrvatska vojska 1. svibnja 1995. godine, za samo 31 sat, slomila otpor srpskih paravojnih formacija u tadašnjem UN-ovom Sektoru zapad i oslobodila cijelu zapadnu Slavoniju, čime je ovladala strateški važnom auto-cestom od Zagreba do Slavonskog Broda, bilo je jasno da je kraj okupacije znatnog dijela Hrvatske samo pitanje vremena.

Miloševićev režim, koji je uz pomoć JNA proveo okupaciju gotovo trećine Hrvatske, u to se vrijeme već posve povukao iz hrvatskih okupiranih područja, Bosni i Hercegovini tada je tek slijedio najgori zločin, genocid u Srebrenici, a taj se zločinački režim već postepeno pripremao za agresiju na Kosovo.

Hrvatska je u to vrijeme počela izlaziti iz međunarodne izolacije, u kojoj se našla zbog suludog sudioništva sa Srbijom u agresiji na BiH.

Nakon Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. Hrvatska postaje prihvatljiva Americi kao saveznica, i nakon toga američka konzultantska kuća MPRI, bliska američkoj vojsci, počinje pripremati HV za oslobodilačke operacije.

Početkom 1994. pregovorima s okupacijskim vlastima bilo je dogovoreno otvaranje auto-puta Zagreb-Slavonski Brod, koji kod Okučana prolazi područjem što je bilo okupirano.

Tada se prvi put otvorila i komunikacija između slobodnoga i okupiranog dijela Hrvatske, a bilo je samo pitanje vremena kad će se, zbog snažno napetih međusobnih odnosa Hrvata i Srba s okupiranog područja, dogoditi incident.

Posljednjih dana travnja očekivani se incident dogodio, hrvatski je građanin u svađi na jednoj benzinskoj pumpi ubio građanina srpske nacionalnosti, okupacijske srpske vlasti na to su odgovorile blokadom auto-ceste, a Hrvatskoj vojsci to je bio povod za početak intervencije.

Iako je, kao i u svim vojnim operacijama, bilo kršenja temeljnih ljudskih prava, ona u operaciji "Bljesak" nisu bila niti organizirana, niti masovna.

Hrvatska vojska, koja je oslobodila prostor od Save do Pakraca, sve je vrijeme ostavila otvoren prolaz srpskim paravojnim snagama i civilnom stanovništvu za povlačenje prema Bosanskoj Gradišci.

Operacija je munjevito završena, bilo je relativno malo žrtava, poginulo je četrdesetak hrvatskih vojnika i prema podacima hrvatskih vlasti 188 srpskih vojnika i civila.

Hrvatski helsinški odbor, koji se sustavno bavio stradanjem civila, identificirao je 83 civilne žrtve operacije.

Pomalo je paradoksalno da je Hrvatska vojska prvo vojno porazila okupacijske snage na području Sektora zapad, jer je to jedino područje gdje su srpske vlasti bile spremne na kakav-takav dijalog s hrvatskima, a zagovornici mirnog rješenja jedino su na tom području imali relevantan politički utjecaj. Zato je i moglo doći do otvaranja auto-ceste, a optimisti su se nadali da bi otvaranje kakve-takve komunikacije moglo potaći mirovni proces i dovesti do mirnog rješenja.

Iako je nakon oslobađanja Sektora zapad postalo jasno da će Beograd Srbe u Hrvatskoj prepustiti njihovoj sudbini, nakon poraza u "Bljesku" pozicija režima se dodatno radikalizirala, a kninski gospodar rata Milan Martić upravo si je odmazdom nad civilima nakon poraza u operaciji "Bljesak", napadom kasetnim bombama na Zagreb i druge hrvatske gradove, i to isključivo na civilne, a ne vojne ciljeve, osigurao status haaškog osuđenika.

Vojna parada

Tadašnjoj hrvatskoj vlasti odgovaralo je da je oslobođeni prostor zapravo ostao bez srpskog stanovništva. To je otvorilo put povratka Hrvatima, koji su bili protjerani tijekom srpske okupacije, ali i naseljavanju Hrvata iz BiH.

Režimu Karadžićeve paradržave, pak, odgovaralo je iseljavanje hrvatskih Srba i njihovo doseljavanje na depopulirani prostor koji je ona kontrolirala u BiH.

Nakon oslobođenja Zapadne Slavonije, ponašanje hrvatskih vlasti nije moguće jednoznačno ocijeniti. Bilo je nekih izrazito dobrih epizoda, na primjer, sjajna uloga koju je odigrao zapovjednik policije u Pakracu Nikola Ivkanec, čovjek koji se pobrinuo da Policija zaštiti srpsko stanovništvo, koje se nije povuklo iz svojih domova, i osigurao da ona djeluje kao ozbiljna državna služba - neutralno i jednako prema svim građanima.

Ipak, politički nije iskorišten potencijal za integraciju Srba koji nisu izbjegli, čak niti onih koji su u vrijeme okupacijskog režima, zbog zagovaranja mirnog rješenja i pregovora s hrvatskom državom, bili njegove žrtve.

Vrlo brzo nakon "Bljeska" Hrvatska je imala svoju prvu i dosad jedinu vojnu paradu, mimohod koji je bio 30. svibnja 1995. organiziran na zagrebačkom Jarunu povodom tadašnjega državnog praznika, Dana državnosti.

Nakon "Bljeska" hrvatske su vlasti njome nastojale poslati i političku poruku, prikazujući snagu Hrvatske vojske, a kako ovih dana kaže režiser te priredbe, stvarajući dojam da HV raspolaže naoružanjem koje zapravo nije imala.

Ako je bilo razumljivo zašto je Franji Tuđmanu bio potreban vojni mimohod u svibnju 1995, posve je nemoguće shvatiti čemu bi on mogao ove godine služiti hrvatskim vlastima ili hrvatskoj državi.

Vojne parade služe kao "deterrent" (sredstvo za zastrašivanje neprijatelja) u ratnom stanju ili kad neposredno prijeti ratna opasnost, ili su pak poluga kombinacije zastrašivanja vlastitih građana i stvaranja ponosa naroda oružanim snagama, te stvaranja "oružanog bratstva" vojske i naroda.

U demokratskom poretku u miru parade nisu smislene, ali aktualna hrvatska vlada insistira na tome da se ova godišnjica "Oluje", dakle, vojne operacije koja je uslijedila nakon "Bljeska" i kojoj je "Bljesak" bio svojevrsna predigra, proslavi vojnom paradom u Zagrebu.

Za razliku od Vlade, koja je već u predizbornoj kampanji, pa su joj nužni emotivni adrenalinski trenuci, a ne trijezno ozbiljno promišljanje trenutnih odnosa u Hrvatskoj, Predsjednica Republike vojni mimohod smatra nepotrebnim i skupim.

Budući da odgovornost upravljanja vojskom u mirnodopskom periodu dijele Vlada, odnosno Ministarstvo obrane, i predsjednica, morat će u vrlo kratkom roku o tome postići konsenzus.

Javnost se trenutno zabavlja još jednim sukobom Vlade i Predsjednice, i svi zapravo pristrano zauzimaju strane u tom spor.

U ovom pitanju Predsjednica, prema istraživanjima javnog mnijenja, ima daleko veću potporu javnosti, jer više je građana koji vojni mimohod u Hrvatskoj danas smatraju nepotrebnim, nego onih koji misle da bi to bilo primjereno obilježavanje dvadesetogodišnjice vojne operacije oslobađanja Hrvatske.

Kako god bilo, hrvatska će se javnost i o dvadesetogodišnjici "Bljeska" i "Oluje" baviti efemernim pitanjima, a propustit će razmisliti o onima važnim.

Ponovno se povodom godišnjice "Bljeska" propušta razmisliti o propuštenoj prilici integracije srpskog stanovništva, a obljetnica "Oluje" neće biti vrijeme kad bi se istovremeno s proslavom legitimne vojne pobjede odala i počast, prije svega, civilnim žrtvama stradalima tijekom te vojne operacije.

Za Hrvate su "Bljesak" i "Oluja" velike vojne pobjede, a za Srbe u Hrvatskoj, prije svega, "Oluja" simbol je golemog stradanja. Pametna bi politika, nakon dvadeset godina, morala znati pomiriti ove dvije različite slike i osigurati da obje u javnosti budu tretirane kao legitimne.

Odgovornost prema BiH

Pritom, naravno, ne može doći u pitanje legitimnost oslobodilačkih operacija, kao niti totalitarni karakter režima što ga je Miloševićeva vlast uspostavila na okupiranim područjima Hrvatske.

Konačno, hrvatska bi javnost morala razmisliti i o odgovornosti Hrvatske prema BiH.

"Oluja", koja je na neki način bila združena operacija HV, Armije BiH i HVO, bila je prilika za potpuni slom sustava okupacije koji je i u Hrvatskoj i u BiH izgradio Miloševićev režim.

Međutim, zbog zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom, koje se tijekom "Oluje" nije povuklo, i zbog sustavnog uništavanja kuća i ostavljene imovine, međunarodna je zajednica morala intervenirati i prekinuti daljnju operaciju, strahujući od humanitarne katastrofe.

Tako je zacementiran rezultat osvajanja u BiH, koji se i danas odražava u podjeli ove države na entitete.

Ovo su daleko teže i ozbiljnije teme nego to tko je u Hrvatskoj, a tko nije za vojnu paradu i treba li godišnjicu "Oluje" slaviti u Zagrebu ili Kninu.

Nakon dvadeset godina bilo bi vrijeme za ozbiljno otvaranje pravih pitanja.

izvor: balkans.aljazeera.net

Pretraga: 4588 - Vrijeme je za prava pitanja o Bljesku i Oluji
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4588