Opasno vojno koketiranje Srbije s Rusijom

Opasno vojno koketiranje Srbije s Rusijom

NATO ili Crvena Armija
NATO ili Crvena Armija

Balkanske države bivše Jugoslavije koje nisu uključene u euroatlantske integracije našle su se na poprištu jedne od bitaka velikog geopolitičkog rata Zapada i Rusije, a SAD i saveznici nikada neće dopustiti prevagu ruskih utjecaja na tom dijelu Euroazije

Objavljeno: 12. maj/svi 2015 | Mario Stefanov

Balkanske države bivše Jugoslavije koje su ostale izvan euroatlantskih integracija, sada su se našle u središtu preslagivanja regionalnih geopolitičkih karti na razmeđi velikog sukoba Zapada i Rusije. Njihova vanjskopolitička letargična nedefiniranost uz istodobno nedostatne socijalne, gospodarske i vojne kapacitete za sposobnost formuliranja i provođenja samostalne politike, učinile su ih poželjnim trofejima velikih igrača. Sve je očitije - ruska politika je tražeći i najmanju pukotinu u američkom i NATO-ovom rasporedu na Balkanu ugledala ogromnu razvalinu u obliku Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije. Rusija je rasplamsavanjem ukrajinske krize i sve grubljim sukobom sa Zapadom napustila nekadašnju doktrinu o radijusu apsolutnog nacionalnog interesa koji se brani svim sredstvima na granicama nekadašnjeg SSSR-a i proširila ga diljem svijeta, a balkanska praznina u kojoj je puno ranije postavila osigurače svojih interesa i detonatore protivničkih, sada je postala pozornica njene geopolitičke igre.

Glavni akter na toj pozornici ruskog regionalnog nastupa je Srbija i s njom bliski BiH entitet Republika Srpska, koju Rusija neskriveno koristi za vojnopolitičku i gospodarsku penetraciju duboko iza prve crte NATO-a i EU-a, iza leđa Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Nakon odluke o nepridruživanju sankcijama Zapada prema Rusiji, Srbija sredinom listopada prošle godine održava u Beogradu vojnu paradu na kojoj je počasni gost bio sam ruski predsjednik Putin. Protokolarni raspored na svečanoj tribini po kojem je desno od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića stajao Putin, a lijevo Milorad Dodik, koji otvoreno govori o komadanju BiH izdvajanjem Republike Srpske - nije bio slučajan. On je bio poruka ruske politike da lako može otvoriti kriznu situaciju duboko u sferi EU-a. Odgovor je brzo uslijedio. Svega nekoliko dana kasnije, nekadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH Paddy Ashdown ocijenio je stanje u toj državi opasnim za cijelu regiju, naglašavajući da nije isključen ni rat, te pozvao EU da poduzme mjere spašavanja BiH. Britanski ministar vanjskih poslova odmah je izjavio da se neće dopustiti ugrožavanje BiH i da je "prekrajanje granica na Balkanu završeno".

Žestoki politički šamar Beogradu

Beograd i Moskva zacijelo su razumjeli suptilne povratne poruke, ali unatoč tome ili baš zato, krajem prošle godine održavaju zajedničku vježbu srpske i ruske vojske "Srijem 2014" u dubini rasporeda NATO-a, 60-ak kilometara od njegovih granica, koja u vojnom pogledu nije imala nekakvog smisla, ali očito je u političkom. Uslijedila je manje suptilna poruka srpskoj politici da se i nju lako može destabilizirati puštanjem ratnog zločinca Šešelja iz Haaga pravo na beogradske ulice. Pokušavajući sanirati političke štete nastale Šešeljevim divljanjem, Srbija u siječnju s NATO-om ipak potpisuje Individualni plan partnerstva (IPAP), koji između ostalog predviđa viši stupanj vojne suradnje i slobodni transfer vojne opreme i osoblja NATO-a preko srpskog teritorija, ali istodobno i najavljuje slanje svojih vojnika na vojnu paradu u Moskvu 9. svibnja i nove zajedničke vježbe s ruskom vojskom u rujnu ove godine. Premijer Dačić pri tom uporno naglašava navodnu srpsku neutralnost: "Srbija je vojno neutralna i nemamo namjeru postati članica NATO-a, ali postoji zajednički interes izgradnje mira u regiji, u suradnji s NATO-om. Cilj Srbije je graditi partnerske odnose sa svima, pa imamo i status promatrača u Organizaciji ugovora o zajedničkoj za sigurnosti (ODKB) koju predvodi Rusija. Srbija izvodi vojne vježbe i s jednom i s drugom stranom, a ta suradnja s obje strane ne ugrožava njenu neutralnost."

Tim povodom i ruski veleposlanik u Beogradu Aleksandar Čepurin smatrao je potrebnim upozoriti: "NATO savez bio je vrlo aktivan u Srbiji, pa bi u cilju održanja svoje neutralnosti bilo potrebno pojačati suradnju s ODKB-om". Očito, slijedom te preporuke, premijer Dačić bio je nazočan posljednjem sastanku tog vojnog saveza Rusije, Kazahstana, Tadžikistana, Kirgistana, Bjelorusije i Armenije u kojem je Srbija zajedno s Afganistanom prisutna kao promatrač, održanom 2.travnja u Dušanbeu.

Blago upozorenje Zapada zbog novog vojnog koketiranja s Rusijom upućeno je preko voditelja izaslanstva Europskog parlamenta Eduarda Kukana, koji je Beograd javno savjetovao da odustane od planiranog sudjelovanja na vojnoj paradi i budućih vojnih vježbi s Rusima, a nakon oštrog odgovora Tomislava Nikolića da je "nepristojno davati savjete nekome tko ih nije tražio", uslijedio je žestoki politički šamar Beogradu u režiji Washingtona. Naime, albanski premijer Edi Rama početkom travnja je hladno izjavio kosovskoj TV postaji Klan Kosova da je "ujedinjenje Albanije i Kosova neizbježno, pitanje je samo hoće li se to dogoditi u kontekstu EU-a kao prirodni proces koji će svi prihvatiti ili izvan njega kao reakcija na slijepoću ili lijenost Europske unije". Nakon žestoke reakcije Beograda kroz izjave savjetnika Tomislava Nikolića da bi Rama trebao prestati huškati na rat i Aleksandra Vučića da se Albanija i Kosovo nikada neće ujediniti, EU je preko glasnogovornice, šefice diplomacije Federice Mogherini, tobože smirila napetosti pozivom na "obvezu regionalne suradnje, pomirenja i dobrosusjedskih odnosa" i isticanjem da su "provokativne izjave neprihvatljive." Zanemarivši naknadna diplomatska izmotavanja sasvim je jasno da je izjava Edija Rame zapravo direktna američka poruka srpskoj politici i žestoko upozorenje Beogradu da prestane paktirati s ruskim interesima, jer bi u protivnom njegovi interesi mogli biti ne samo u opasnosti nego potpuno zgaženi.

Uspoređivanje Srbije i Ukrajine

Američki senator Christopher Murphy na panel diskusiji u organizaciji German Marshall Fund of the United States bio je nedvosmislen: "Ljudi često podignu obrve kada uspoređujem Srbiju i Ukrajinu, ali to radim kako bih probudio svoju zemlju, a ne uznemirio Srbiju. Vjerujem da ima podudarnosti između onoga što se sad događa u Beogradu i onoga što se događalo u Kijevu. Ne mislim uspoređivati Vučića i Janukoviča, ali ako mi ne približimo Srbiju sebi, onda će se njena Vlada suočiti s izborom - s nama ili s njima. Janukovič se odlučio na savez s Rusijom i to nas je dovelo do točke na kojoj smo sada - krvavim sukobima na istoku Ukrajine. Ne očekujem sukobe u Srbiji ili Crnoj Gori, ali ako mi ne pomognemo, Rusija će iskoristiti svoje prilike. Ako ne posvetimo pozornost ovim prostorima, ne napravimo barem neke simbolične poteze kao ponudu članstva u NATO-u zemljama poput Crne Gore, Putin će protegnuti svoje ruke prema tim državama i njihovim vladama."

Paralelno s tako odaslanim upozorenjima o mogućim posljedicama suradnje s ruskom politikom, Srbiju je sredinom travnja posjetio predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a, danski general Knud Bartels, kako bi sa srpskim dužnosnicima unaprijedio vojnu suradnju Srbije i NATO-a po programu IPAP, koji će po njegovim riječima - "osigurati podršku NATO-a i saveznika Srbiji u ostvarenju njenih ciljeva". Upravo po matrici senatora Murphya - privući sebi i zaštititi je od Rusije.

No, Srbi su i dalje uporni u iskazivanju svoje bliskosti s Rusijom i navodne neutralnosti, pa je krajem travnja za Moskvu otputovalo 75 srpskih vojnika koji će zajedno s ruskim marširati na vojnoj paradi 9. svibnja. Svečanom ispraćaju u Batajničkoj zrakoplovnoj bazi bio je, dakako, prisutan i ruski veleposlanik Čepurin. Ruska politika čvrstog zagrljaja već i mnogima u Srbiji počinje smetati, pa tako ravnateljica Beogradskog centra za euroatlantske studije, Jelena Milić, ukazuje da je glavni cilj Rusije na Balkanu - "gušenje procesa europskih integracija u Srbiji, BiH i Crnoj Gori. U suštini njene politike je arbitrarno procjenjivanje položaja Rusa izvan Rusije, ali i pravoslavaca i Slavena na temelju čega odlučuje hoće li negdje intervenirati. Stoga je na sceni hiperprodukcija mitova o tradicionalno dobrim srpsko-ruskim i balkansko-ruskim odnosima. Rusija demonstrira Bismarckovski način gledanja na prirodne geografske zone intersa za koje misli da su joj bogomdane, bez obzira što građani tih država o tome misle."

Prema Milić, između Rusije i Srbije nema razvijene ni gospodarske niti kulturne suradnje, a mit je i veliki opseg trgovinske razmjene, "jer kad bi se iz proračuna izuzeli energenti vidjelo bi se da Srbija više trguje s Kosovom nego s Rusijom". Da je Milić u pravu glede sadržaja ruske politike na Balkanu svjedoči prošlogodišnja izjava Leonida Rešetnjikova, bivšeg načelnika analitičke uprave ruske obavještajne službe i ravnatelja ruskog Instituta za strateška istraživanja, kako je "prirodno za slavensku pravoslavnu zemlju da bude u savezu s Rusijom, Bjelorusijom i Ukrajinom", te da bi eventualan ulazak Srbije u NATO "bila velika tragedija i razočaranje za Rusiju". Za primjetiti je da i on, kao i američki senator Murphy, iskazuje situacijske poveznice Srbije s Ukrajinom.

Neutralnost nije dovoljno samo proglasiti

Srpska javno proklamirana vojna neutralnost, odbacivanje mogućnosti ulaska u NATO, uz istodobno iskazivanje interesa za članstvom u EU, te neskrivenu naklonost ruskoj politici postala je sve manje uvjerljiva i dugoročno održiva politika. Jednostavno zato što Amerikanci i najbliži saveznici ni pod koju cijenu neće dopustiti gospodarsko, a još manje vojno zbližavanje Rusije i Srbije. I kada bi bila iskrena eventualna neutralnost Srbije i ekvidistanca prema Zapadu i Rusiji pri postojećim odnosima i rasporedu snaga, kada je prijatelj mog neprijatelja i moj neprijatelj, potpuno je neostvariva, jer neutralnost nije dovoljno proglasiti, nego je uvijek rezultat konsenzusa zainteresiranih međunarodnopravnih subjekata. Srbija jednostavno nema međunarodni potencijal koji bi omogućio uspostavu i održanje neutralnosti. U slučaju potpunog zaokreta prema Moskvi, reakcije SAD-a i saveznika imale bi za Srbiju krajnje neugodne i za cijelu regiju opasne posljedice.

Jedno je sigurno - balkanske države bivše Jugoslavije koje nisu uključene u euroatlantske integracije našle su se na poprištu jedne od bitaka velikog geopolitičkog rata Zapada i Rusije, a SAD i saveznici nikada neće dopustiti prevagu ruskih utjecaja na ovom dijelu Euroazije. Ruska prevlast na balkanskim prostrorima preko Srbije i Crne Gore otvorila bi mogućnost.

Pritisci na Crnu Goru, BiH i Makedoniju

Crna Gora, koja za razliku od Srbije nema dvojbi oko pristupanja EU-u i NATO-u za kojeg očekuje pozivnicu možda već krajem ove godine, suočena je s dosad nezabilježenim ruskim pritiskom preko ruske diplomacije i gospodarskih subjekata koji posluju na njenom teritoriju, ali i preko svojih prosrpskih stranaka i udruga civilnog društva. BiH je u pristupu NATO-u blokirana stavovima svog entiteta Republike Srpske koji se svode na tezu da će se složiti s pristupom BiH NATO-u ako i kada to učini Srbija. Makedonija je, pak, onemogućena sporom s Grčkom oko imena države. (dnevno.hr)

izvor: e-posavina.com-1486

Pretraga: 4683 - Opasno vojno koketiranje Srbije s Rusijom
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4683