Mak Dizdar žrtva obavještajne mašinerije

Mak Dizdar žrtva obavještajne mašinerije

Majo Dizdar: Protiv Maka je radila jedna ogromna političko-obavještajna mašinerija, o kojoj nije imao pojma

Majo Dizdar
Majo Dizdar

Sin velikog Maka Dizdara, za "Dnevni avaz" otkriva do sada nepoznate detalje iz života svoga oca

Majo Dizdar: Sve što je uradio Mak je radio u trenutku kada se o tome nije smjelo ni šaptati

Objavljeno: 04. apr 2015

Makovu smrt prate brojne nepoznanice i dileme. Nije ni čudo, kad se zna da su se oko njega oduvijek dešavale intrige, podmetanja, naoko obične ljudske zlonamjernosti, koje su zapravo bile samo dio strategije jedne velike zavjere diskreditacije Maka, njegovog djela i njegove ličnosti. Recept je, sada znamo, bio jednostavan, obezvrijedi pisca, ono što piše i njega samoga, obezvrijedit ćeš i značaj njegovog djela, kao i sve njegove poruke. A Mak je svojim cjelokupnim djelom zapravo sve vrijeme glasno govorio i dokazivao da je Bosna svoja, autohtona, zemlja sa svojim bosanskim jezikom, svojom kulturom, pismenošću, tradicijom Nestanak Bosne je iz Beograda i političkih krugova bio planiran i prije fizičkog napada. Zato je, prije fizičke agresije na BiH, između ostalih, trebalo maknuti Maka, čovjeka koji je bio na putu da zabetonira jedan od četiri noseća stuba Bosne, onaj koji dokazuje i jasno imenuje njeno kulturno-historijsko naslijeđe

Prošle su 44 godine otkako je BiH ostala bez velikog pisca Mehmedalije Maka Dizdara, koji je zbog svoje ljubavi prema pravdi, Bosni, bosanskom jeziku i Bošnjacima platio najvećom mogućom cijenom. Prvo smrću majke Nezire Babović i mlađe sestre Refike pa kasnije i svojom. Rođeni Stočanin umro je u 53. godini u Sarajevu.

Za života je uvijek isticao bitnost našeg kulturno-historijskog naslijeđa, pisao je o stećcima koji su najuvjerljiviji dokaz samobitnosti Bosne i njenih stanovnika, Bošnjaka po vjeri bogumila, nadahnuto kao niko nikada prije njega, a ni poslije njega. Svojom ljubavlju prema tim kamenim spavačima, kako se i zove njegovo kultno i, prema mnogima, najveće djelo, "zarazio" je i naše poznate historičare koji su uspjeli vrijedne srednjovjekovne nadgrobne spomenike nominirati za upis na listu svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a.

Glasno govorio

Kroz svoju pjesmu "Zapis o zemlji", stihovima: "Bosna da prostiš jedna zemlja imade. I posna i bosa da prostiš. I hladna i gladna. I k tomu još da prostiš prkosna od sna", najbolje je objasnio kakva je njegova domovina, za čiju autohtonost se borio i kada se o tome nije smjelo ni pomisliti.

O Maku smo razgovarali s njegovim sinom Majom Dizdarom koji živi i radi u Sarajevu i koji je nastavio tamo gdje je stao njegov otac. Prije nekoliko godina posvetio mu je i knjigu "Mak Dizdar - sjećanja i fotografije". Za naš list otkriva mnoge do sada nepoznate detalje iz života velikog pjesnika.

:: U čemu Vas je otac najviše savjetovao?

Mak me nikada ni u čemu nije savjetovao. On je bio preokupiran svojim radom, putovanjima, ali i doslovnom borbom za život, a ja svojim mladalačkim izazovima. Kad to kažem, treba imati u vidu da je moj otac umro sa 53 godine, a da je meni tada bilo 20. Jeste da je Mak bio slobodni umjetnik i po tome mogao dosta vremena provoditi u kući, ali je u kući doslovce uvijek bio nad knjigom. U svome istraživačkom radu za potrebe pisanja starih bosanskih tekstova, dragocjene knjige za izučavanje bosanskog jezika, ali i povijesti srednjovjekovne Bosne, on je sam naučio starobugarski, staroslavenski, možda i još neki drevni jezik, da ne spominjem da je čitao i sve drugo što bi mu došlo pod ruku, a toga je uvijek bilo pregršt. Dakle, živio je u nekom svom svijetu, doslovce nije znao ko od nas trojice sinova pohađa koji razred ni u kojoj školi, od kućnih poslova nije znao čak ni žarulju promijeniti. I nije volio da savjetuje ljude, pa čak ni svoju djecu, smatrao je to ograničavanjem lične volje i ličnog izbora pojedinca.

:: Koji Vam je trenutak u životu s ocem ostao urezan u sjećanje?

To je bio naš posljednji susret, tj. to nije ni bio klasični susret, ja sam tad samo čuo Makov glas i nisam ga vidio. Bili smo na otoku Šipanu, gdje je supruga moga brata imala veliku staru kuću uz more. Tata, mama, brat i bratova žena vraćali su se kući s kasne noćne šetnje mračnom betoniranom stazicom, koju je od mora dijelio uski pojas plaže i nekog rastinja. A ja sam tad bio upravo negdje tamo, u mraku i pijesku te plaže, s nekom rajom i s nekom davno zaboravljenom curom. Moja je mati čula moj glas i viknula: "Dolazi kući, ujutro pratimo tatu!" Na to je Mak rekao: "Neka, Seno, nek' se momak zabavlja..." i tako sam ja ostao na plaži. Ujutro nisam ustao da ispratim tatu na brod i nisam ga više nikada vidio. Razmišljajući danas o tome, a govoreći jezikom metafizike, Mak je u tom trenutku zapravo već napola bio na putu za onaj svijet, kao oni derviši što u nekom poodmaklom stupnju svoje fizičke askeze i stanja duha lebde negdje između neba i zemlje. Ali ni ja, ni on, niti iko treći, za tu predodređenost nismo znali.

:: Zašto kažete da je već napola bio na putu za onaj svijet. Je li bio bolestan?

Zapravo nije. Makovu smrt prate brojne nepoznanice i dileme. Nije ni čudo, kad se zna da su se oko njega oduvijek dešavale intrige, podmetanja, naoko obične ljudske zlonamjernosti, koje su zapravo bile samo dio strategije jedne velike zavjere diskreditacije Maka, njegovog djela i njegove ličnosti. Recept je, sada znamo, bio jednostavan, obezvrijedi pisca, ono što piše i njega samoga, obezvrijedit ćeš i značaj njegovog djela, kao i sve njegove poruke. A Mak je svojim cjelokupnim djelom zapravo sve vrijeme glasno govorio i dokazivao da je Bosna svoja, autohtona, zemlja sa svojim bosanskim jezikom, svojom kulturom, pismenošću, tradicijom. Radio je sam samcat, ono što je tada trebala, a danas još više treba raditi Akademija nauka BiH i tim doktora nauka, ali niti su radili tada, niti rade danas.

I sve što je uradio Mak je radio u trenutku kada se o tome nije smjelo ni šaptati, tek danas znamo u punoj mjeri zašto. Bosna je, naime, iz Beograda i iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, ali i iz podzemnih političkih i vojnih krugova, ponovo bila planirana za nestanak. Zato je, prije fizičke agresije na BiH, između ostalih trebalo maknuti Maka, čovjeka koji je bio na putu da zabetonira jedan od četiri noseća stuba Bosne, onaj koji dokazuje i jasno imenuje njeno kulturno-historijsko naslijeđe, sa svime što ono podrazumijeva, pa i sa stećcima, koji su bili njegov izvor nadahnuća. Ranije su, na tome putu, već bili maknuli Spahu, a kasnije Bijedića, Pozderca i mnoge druge prije i poslije njih, za koje se nikada neće saznati da nisu umrli "iznenadnom smrću".

(Ne)zvanični hajkači

:: Makov je životni put, svjedočite u svojoj knjizi o ocu, bio trnovit.

Mak je punih 20 godina bio prisiljen biti slobodni umjetnik, da bi mu država, kao svojevrsnom disidentu, tek koju godinu pred smrt, dala mogućnost da radi poslove koji su donosili sigurnu zaradu. Tako je tih posljednjih godina do smrti bio glavni i odgovorni urednik časopisa "Život" i predsjednik Udruženja književnika BiH. Da nije informacija koje sam prikupio poslije rata, a i danas ih prikupljam, sam bih za sebe pomislio da sam paranoičan. Ovako, znam da nisam i kroz mnogo sam se detalja osvjedočio kako je protiv Maka radila jedna ogromna političko-obavještajna mašinerija, o kojoj nije imao pojma. To je najbolje definirao njegov prijatelj i vjenčani kum Adil Zulfikarpašić, koji je rekao da je Mak, "na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda."

Mak je, danas tvrdim, te poslove dobio da bi ga izvukli iz "gluhoće" kuće i stavili pod kontrolu živih "ušiju", dakle za njega zaduženih agenata. Gledajte, za sekretara redakcije "Život" postavili su mu Vojislava Maksimovića, tada profesora na Filozofskom fakultetu, znamo ko je i šta je bio kasnije. Za bliskog saradnika i čovjeka od svake pomoći postavili su mu Neđu Šipovca, pisca činovnika u tadašnjem Izvršnom vijeću, u ratu veoma značajnu osobu SDS-a, kasnije člana Akademije nauka RS. Za sekretaricu u Društvu pisaca postavili su mu, kako kažu najnoviji izvori, agenticu Udbe, i tako redom. O zvaničnim hajkačima na Maka, piscima, medijskim psima slugama SANU-a, da i ne govorim, bilo ih je napretek, pa i među Bošnjacima. Pošto se bliži 100 godina od rođenja Maka Dizdara, ljudima iz kulture i politike ove nesretne i nebrižne zemlje želim poručiti sljedeće: Povedite računa o Maku jer, što bude manje Maka, bit će manje i Bosne i Hercegovine. A i vas, gospodo!

:: Vi iza sebe imate mnoga objavljena djela, među kojima su kritičari posebno istakli romane "Crna rupa" i "Snajperist", oba s ratnom tematikom. Kroz njih ste omogućili da na svjetlo dana počne izlaziti prava istina o bh. patriotima, koji su u redovima Zelenih beretki i Patriotske lige, u prvim danima agresije na BiH, preuzeli na sebe teret odbrane grada Sarajeva. Na neki način ste i time nastavili tamo gdje je stao Vaš otac.

Da Bosnom vladaju dobronamjerni i pametni ljudi, ovdašnji bi se pisci utrkivali ko će napisati više pjesama, priča i romana iz proteklog rata ili, još preciznije, agresije na BiH. I odlično bi živjeli od tog posla. Pisci se danas ne usuđuju pisati ratne romane iz naše nedavne prošlosti, prije svega zato što je to nerentabilno. Šta ćete, od nečega se mora živjeti.

S druge strane, najavljuju rimejk filma "Valter brani Sarajevo". Meni bi bilo normalnije da se snima film o odbrani Sarajeva 1992-95., ali, eto, nije tako. Oni koji ovdje odlučuju o novcu, ne razumiju, nažalost, ni film, ni slikarstvo, ni književnost. Nemaju oni nikakvog osjećaja prema umjetnosti, pa time ne razumiju ni kolika je njena moć.

Gun Bergman i Mak Dizdar nikada nisu stigli u Dubrovnik - Gun je koji dan prije sastanka poginula u saobraćajnoj nesreći, a Mak je koji dan kasnije umro

:: Postoji li nešto o Maku što do sada nikada nije objelodanjeno?

Postoji, i ja ću Vam tu priču sada ustupiti kao ekskluzivu, mada sam je htio iskoristiti za neko vlastito pisanje. Prije koju godinu sam razgovarao s Bosiljkom Pušić, književnicom iz Herceg-Novog. S njom i njenim mužem arheologom družili su se za svojih ljetovanja u tome gradu Mak i Sena i bili prilično bliski. Gospođa Boka i ja u našoj priči dođosmo i do hercegnovskog slikara Voje Stanića, te do moga sjećanja na jednu idiličnu sliku. Ispred ogromnog crveno-narandžastog sunca na zalasku pomjeraju se dvije figure, slikarova i jedne lijepe žene. Ona se zove Gun Bergman i bivša je žena slavnog Ingmara. Muškarac ženi pruža ruku i pomaže joj da uđe u njegovu barku. Zatim isplovljavaju i gube se u narandžastom krajoliku...

Pitam, jesam li dobro zapamtio ličnosti i je li ovo dvoje ljudi bilo u kakvoj vezi. Reče da nisu, ali da zna jednu drugu priču o Gun, koja će me sigurno zanimati, a koja je veoma loše završila. Reče kako su Gun i Mak bili u dogovorima o saradnji na izradi antologije jugoslavenskih pjesnika koju bi Gun prevela na švedski. Reče također kako je tog ljeta između njih dvoje bilo dogovoreno da će se sastati u Dubrovniku i u nekom tamošnjem hotelu raditi na antologiji. Ako se dobro sjećam, Mak je sa Šipana otputovao u Sarajevo, a koji dan kasnije trebao se uputiti u Dubrovnik. Ni Gun ni Mak nikada nisu stigli u Dubrovnik. Gun je koji dan prije dogovorenog sastanka poginula u saobraćajnoj nesreći nadomak Čilipa. Mak je koji dan kasnije umro. Eto, zbog toga sam na početku rekao da je Mak u tom trenutku već napola bio na onome svijetu. A svjetska je javnost, zahvaljujući sklopu okolnosti ili pak sudbinskoj predodređenosti, ostala uskraćena za najmanje jednu antologiju...

Nikada niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli

:: Mislite da će se stećci naći na UNESCO-ovoj listi?
Stećci su to, prema svemu, zaslužili. U prilog tome ne treba ići dalje od Krleže, koji je napisao veličanstven zapis o Bosni i stećcima: "Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj". Čini se da je Krleža time rekao sve o bosanskim kamenim mramorovima, o Bosni i o Bosancima, da o Bosancima, jer mi i jesmo Bosanci, svi mi koji živimo u BiH.

Bavim se povrtlarstvom i unucima

:: Spremate li šta novo?

Ne, prevodim jednu knjigu s engleskog i bavim se povrtlarstvom i unucima. To mi je trenutno glavna fantazija. Gledati kako rastu i pri tome se raduju, biljke i mali ljudi. Kad odlučim ponovo pisati, bit će to jedna temeljna autobiografska proza s mnogo pikanterija i svakako veoma zabavnih dijelova.

izvor: avaz.ba-171796

Pretraga: 4738 - Mak Dizdar žrtva obavještajne mašinerije
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4738