Ratna ili radna akcija

Ratna ili radna akcija

Vildana Selimbegović
Vildana Selimbegović

Objavljeno: 18. maj 2015 | Vildana Selimbegović

Nema baš nikakve sumnje: dva najagilnija političara u ovoj zemlji su Milorad Dodik i Dragan Čović. Obojica su, ma kako to paradoksalno zvučalo, opozicija vlasti koju i sami čine. I dok Dodik ne posustaje u svojim zapaljivim izjavama, hvaleći se kako je upravo stalnim uvođenjem referenduma o secesiji Republike Srpske doprinio da on postane javna činjenica, te se kao takva i pojavio u deklaraciji SNSD-a koji obećava da će ga i sprovesti u godini narednih općih izbora 2018, dok Dodik, dakle, svakodnevno izmišlja nove neprijatelje RS-a ne bi li pripremio trupe koje će braniti njegov osobni strah od reformi i bilo kakvog napretka RS-a u kome je njegov SNSD u udobnim vladajućim foteljama, pa već i svjetski analitičari upozoravaju na Bosnu i Hercegovinu kao potencijalno bure baruta, Čovićeva taktika je nešto drugačija. Kao suučesnik i u državnoj i entitetskoj vladi, lider HDZ-a mora praviti kompromise koji se u najkraćem svode na red spremnosti za reforme i red opstrukcije. No, prošlog je vikenda izgubio strpljenje pa je u Glasu Srpske zaprijetio i Vijeću ministara BiH. Razlog je Federacija, kazao je Čović, zbog koje bi državna Vlada mogla doći u pitanje.

Ministri iz HDZ-a već su u dva navrata odbili učestvovati u radu Vlade FBiH (više niko i ne broji koliko su puta poslanici SNSD-a napustili Parlament BiH). Ljuti su na koalicione partnere SDA i DF i nadaju se - kazao je to predsjednik Federacije Marinko Čavara - kako će nakon Kongresa SDA sve biti puno bolje. Prvo ćemo o ljutnji, a onda o Čavarinim nadama. Razlog ljutnje nije nikakva uredba niti njojzi slični (pod)zakonski akti: Dragan Čović hoće sad i odmah sječu uprava u javnim preduzećima. Hoće svoje direktore i svoje kadrove u Elektroprivredi HZHB, u HT Eronetu, u gubitašu Aluminiju, hoće u svakoj firmi u čijoj imovini sudjeluje Federacija svoje poslušnike koji će potom raditi isključivo u partijskom interesu Čovića osobno. Nema tu nikakvih kulisa - Dragan Čović hoće Federaciju po receptu svome i Edhema Bičakčića: na nekadašnjoj ratnoj teritoriji koja je bila pod kontrolom HV-a i HVO-a Čović hoće apsolutnu vlast, zauzvrat se neće miješati u prostore koje smo u ratu kolokvijalno zvali slobodnim, one koji su bili pod kontrolom Armije BiH. Čović je ljut i ministri HDZ-a ne dolaze na Vladu samo zato što Demokratska fronta Željka Komšića - koji valjda kao vojnik ARBiH još uvijek predobro pamti na šta je ličila ratna privreda - insistira na ulasku u 21. stoljeće, pa makar i sa ovoliko godina zakašnjenja. DF želi reformu privrede i nema nikakvih dilema: ona je izvediva samo po ekonomskim i tržišnim normama, nikako po partijskim receptima malo meni, malo partiji, a raji ako šta ostane. Da je Demokratska fronta potpuno sama, ostavljena na cjedilu i napuštena od koalicijskih partnera ne svjedoči samo HDZ-ova ljutnja već i združena medijska haranga koja je ujedinila krajnju SDA-ovu desnicu i čvrste pesnice već dugo metiljave ljevice. Sve su haubice, VBR-ovi i ostala teška artiljerija u posljednje vrijeme ispucani u prepoznate ciljeve - lidera DF-a i dva ministra iz ove stranke, Emira Suljagića i Reufa Bajrovića. Kako je odjednom i ničim izazvan zamjenik državnog ministra odbrane postao kočnica federalne Vlade? Zašto je ministar energetike, rudarstva i industrije optužen (pazi grijeha!) da ni osigurač ne umije promijeniti? Otkada je najvažnije pitanje svih važnih pitanja zašto jedan zastupnik u Parlamentu BiH, pa makar on bio i lider partije, nije u Sarajevu?

Kongres je ključ i zato mu se Čavara nada. Predsjednik Federacije pomno prati zbivanja u SDA: tamo je - nema tome ni cijela hefta - Kantonalnim odborom zavladao Asim Sarajlić. To je onaj isti šef Kadrovske komisije SDA koji je u prethodnom mandatu bio produžena ruka Zijada Blekića: njih su dvojica sa Damirom Hadžićem bili dio federacijskog trougla organiziranog poduhvata ovladavanja federacijskim resursima, njezinim finansijskim tokovima i krčmljenjem preostalog srebra. Nema baš nijedne afere prethodne vlasti u kojoj ovaj trougao nije saučestvovao - od Bosnalijeka do očuvanja tekovina (i samog) Hasana Ćelama u Komisiji za vrijednosne papire. Kao važna karika SDA lanca rukovođenja i komandovanja Sarajlić je tako preživio, slikovito ilustrirajući odnos SDA spram kriminala i korupcije u svojim i tuđim redovima. Šta to znači, osjetio je na vlastitoj koži bivši federalni ministar energije, rudarstva i industrije Erdal Trhulj, koji je - kao ubjedljivo najuspješniji ministar u prethodnoj Vladi - ispao iz svih kadrovskih kombinatorika svoje partije. Šta to tačno znači može posljednjih dana ispričati i aktuelni premijer Kantona Sarajevo Dino Konaković, koji se na Sarajlićevom nišanu našao skoro isti dan kada je ovaj zauzeo kantonalnu stranačku fotelju. Šta to još znači govore upravo Čavarine nade u Kongres nakon kojeg HDZ nesumnjivo očekuje ozbiljan zaokret u politici SDA koja više neće - baš onako kako Sarajlić javno prijeti po kafanama - imati strpljenja za DF-ovo insistiranje na zakonu, uredbama i ostalim tricama. Njega, u širokom spektru bošnjačkih interesa, zanimaju isključivo poslovi Zijada Blekića s kojim ljetuje, prijateljuje i dijeli vlastite koristi.

To i jesu razlozi zbog kojih je DF postao kamen spoticanja i prije nego je ušao u vlast i zato se valja prisjetiti dogovora oko Vlade FBiH: u toj je Vladi Komšić tražio mjesto ministra za izbjeglice, ne krijući da želi tu poziciju povjeriti Emiru Suljagiću. Bakir Izetbegović, i tada i sada zamjenik predsjednika SDA, jedne ga je subote rezolutno odbio. Baš kao što je u samoj SDA - u kojoj je Trhulj važio za najozbiljnijeg kandidata za premijera - ozbiljnim terenskim radom na površinu izbačen Fadil Novalić, i sam duboko involviran u mrežu zainteresiranih za namjensku industriju, istina s privatnim motivima (o tome možda najviše znaju radnici Unis Toolsa, u čijem je Nadzornom odboru bio, a koji danas svako malo štrajkaju pred Vladom FBiH). Kadrovik Sarajlić, poznat po svojoj prostodušnoj iskrenosti, nije krio da je Novalićevoj Vladi namijenjeno daljinsko upravljanje iz ruku Aljoše Čampare, bliskog suradnika Bakira Izetbegovića, s kojim se Sarajlić naglo zbližio nakon što se odrekao Sulejmana Tihića. Suljagić, kao dokazani Srebreničanin, uz to Izetbegovićev protukandidat na izborima, u takvoj vladi nije imao mjesta: smetao bi. No, onda se ispostavilo da je priča o ambasadorskoj želji Reufa Bajrovića šarena laža. U koju ih je Komšić pustio da vjeruju. Tako je Bajrović postao najveća opasnost u Vladi FBiH i to tamo gdje sav onaj kriminalizirani i u korupciji ogrezli domaći šljam traži svoje interese - u resoru u kojem se ima šta oteti.

Taj naopaki Željko Komšić, koji je potpuni antipod domaćim političarima, koji komšijama (pazi sad!) ide na živce što nije sebi sagradio vilu na Poljinama već i dalje živi u običnom stanu u soliteru, koji će - nesretnik! - umrijeti vjerujući i boreći se za poštenje u politici, ne odstupa. Hoće zakon, red i reforme, hoće borbu protiv kriminala i korupcije, hoće programske koalicije i još partnere koji će se pridržavati dogovora! E, pa ne može: ne daju to ni Dodik ni Čović, ni svi oni bošnjački sarajlići koji također čekaju Kongres. I odluku Bakira Izetbegovića koji će morati da se izjasni kakvu SDA planira da vodi. Onu Sarajlićevu i Blekićevu ili onu u koju se i sam zaklinjao pred izbore - željnu reformi. Ova prva savršeno odgovara Dodiku, a ni Čoviću nije mrska, jer umjesto radne, zvoni na ratne akcije podjele zemlje.

izvor: oslobodjenje.ba

Pretraga: 4764 - Ratna ili radna akcija
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4764