Đurekovića je likvidirala Riječka Grupa

Đurekovića je likvidirala Riječka Grupa

Feljton - Đurekovića su ubili "kileri" iz riječke grupe, a ne Arkan?

Boris Brnelić
Boris Brnelić

Vigor Komar godinama tvrdi da je "jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću"

Šokantno: Imena iz te skupine poznata su hrvatskim pravosudnim tijelima i iz istrage ubojstva Brune Bušića

Objavljeno: 26. avg/kol 2013 | Zvonimir Despot

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Nje­mačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva uboj­stva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv.

Krunoslav Prates
Krunoslav Prates

Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora. Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu - Josip Perković i Zdravko Mustač.

Josip Perković i Zdravko Mustač
Josip Perković i Zdravko Mustač

Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. "lex Perković" u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnaž­nija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima.

Bože Vukušić
Bože Vukušić

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, iznosi prvi put izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Kako je krenula priča

Kad je u Njemačkoj pokrenut postupak za okrutno ubojstvo Stjepana Đurekovića, i kad je za sudjelovanje u tome optužen, a onda i osuđen bivši agent Udbe Krunoslav Prates i kad su osumnjičeni bivši šefovi Udbe Zdravko Mustač i Josip Perković, krenula je priča da je ubojstvo bilo organizirano u Beogradu, da su iza njega stajali Arkan i njegova skupina, a da hrvatska Udba s time nije imala veze.

Stjepan Đureković
Stjepan Đureković

Dakako, ta je priča išla i još uvijek ide iz krugova bivših djelatnika Udbe koji tako misle zamesti svoje tragove u svemu.

No sve je više tragova, indicija i činjenica da je iza Đurekovićeva ubojstva stajala hrvatska Udba, i to u prvom redu takozvana Riječka Skupina. Prvi je o tome počeo javno govoriti bivši poznati udbaš Vinko Sindičić, inače jedan od ključnih svjedoka na suđenju Pratesu, a zatim je u lipnju 2009. njemačka savezna kriminalistička policija objavila međunarodnu tjeralicu za Perkovićem, Mustačem i Ivanom Lasićem, ali i za trojicom bivših dužnosnika riječkog centra SDS Brunom Smokvinom, Ivanom Cetinićem i Marinom Modrićem te njihovim navodnim suradnikom Borisom Brnelićem.

Za svima je tjeralica raspisana zbog sumnje da su sudjelovali u Đurekovićevoj likvidaciji.

Poznavali su Sindičića

Vinko Sindičić
Vinko Sindičić

Bože Vukušić u najnovijoj knjizi pita jesu li uistinu arkanovci ubili Đurekovića. I zatim nastavlja:

- "Jedna od najšokantnijih novosti koju je Sindičić objelodanio dopunjujući iskaz jest sudjelovanje tzv. riječke skupine u Đurekovićevu ubojstvu. Zbilja šokantna novost - premda njemačka policija nije iznijela detalje - jer se dotad podrazumijevalo da su 'killeri' pripadali Ražnatovićevoj bandi, a njihovi rukovodioci republičkoj centrali crnogorske Udbe u Titogradu (danas Podgorica) i saveznoj službi u Beogradu. No treba napomenuti da su ta riječka imena, izuzev Brnelića, već bila poznata hrvatskim policijsko-pravosudnim tijelima, samo iz jednoga drugog slučaja - iz istrage i suđenja za ubojstvo Brune Bušića. Iz njihovih tadašnjih iskaza nedvosmisleno proizlazi, ma koliko god su pokušavali vrdati, da su poznavali Sindičića, da su znali da je on Udbin suradnik "Pitagora", a da je i Sindičić itekako poznavao njih. Zbog čega je, uostalom, u Njemačkoj i dobio status insajderskog svjedoka".

Vukušić zatim poimence čitatelje upoznaje s članovima te riječke skupine.

Prvi je Bruno Smokvina, načelnik Centra SDS Rijeka od 1. siječnja 1980. do kraja 1989., za kojega navodi:

- "Prije toga obnašao je dužnost društvenog pravobranioca samoupravljanja u Zajednici općina Rijeka, a još prije radio je u Ininoj Rafineriji nafte Rijeka. I to punih dvadeset i pet godina. Dakle, bio je dosta dugo Đurekovićev kolega. Kao svjedok pred Županijskim sudom u Zagrebu Smokvina je 7. siječnja 1993. iskazivao o Sindičiću, kojem je u više navrata - na izričit Perkovićev zahtjev - morao rješavati probleme".

I Vukušić zatim citira njegov sudski iskaz:

- "Vinka Sindičića iz Rijeke ja sam osobno upoznao kada je dolazio u prostorije Centra i tražio da mu pomognem u pogledu nekih njegovih privatnih problema ili incidenata. U samom početku mog rukovođenja nisam bio upoznat da bi Sindičić bio suradnik ili na neki drugi način vezan uz Centar Rijeka. Međutim, tijekom 1980., a naročito kasnije, uvidio sam iz nekih postupaka da je Vinko Sindičić itekako vezan uz Centar Rijeka. Do tog saznanja sam došao kada sam uvidio da gospoda iz tadašnjeg SDS RSUP SRH - gospodin Josip Perković i Srećko Šimurina traže od mene da rješavam neke probleme uz Vinka Sindičića koje je imao na području Rijeke. Kasnije bi gospodin Perković, tada načelnik II. odjela u SDS RSUP SRH, kada bi tražio da interveniram za Vinka Sindičića, objašnjavao da to od njega traže iz SDB Beograd, SSUP. Ja sam zaključio da je Vinko Sindičić suradnik Službe čim traže da za njega vršim različite intervencije kod različitih organa. Negdje 1985. poduzeće Adriamont iz Rijeke išlo je u stečaj pa su me zvali kako bi regulirali stan koji su dali Vinku Sindičiću na korištenje još 1973., a dodijeljen mu je iz zamjenskih stanova koji su dobili od Komunalnog zavoda iz Rijeke. Nisam o tome imao nikakvih saznanja pa sam u Zagrebu nazvao Šimurinu i Perkovića, ali ni oni nisu znali preciznije odgovoriti u pogledu te obveze jer da se moraju konzultirati sa SDB-om SSUP u Beogradu. Ja ni danas ne znam tko je i zašto taj stan iz zamjenskih stambenih fondova dao na korištenje Vinku Sindičiću u Rijeci. Kasnije sam od nekog djelatnika Centra saznao da iza Vinka Sindičića stoji pseudonim Pitagora".

Franjo Tuđman i Gojko Šušak
Franjo Tuđman i Gojko Šušak

Smokvina je umro 1. srpnja 2010. u Pagu i Vukušić zaključuje:

- "Što se tiče međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Njemačka, Hrvatska je u tih više od godinu dana poduzela - ništa".

Drugi iz skupine - Ivan Cetinić počeo je 1975. raditi u Udbi, a nakon šest godina avansirao je u načelnika II. odjela Centra SDS Rijeka. Prestižnu će dužnost obnašati sve do prvih višestranačkih izbora. U istražnom postupku za Bušićevo ubojstvo Cetinić je 15. svibnja 1993. također kazao kako je upoznao Sindičića, a Vukušić dodaje:

- "Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela - ništa".

Štoviše, Cetinić je nešto više od godinu dana nakon raspisivanja tjeralice, 15. rujna 2010. dobio državnu koncesiju za sadnju vinove loze i maslina u korčulanskoj uvali Zavlatici. Ni njega, kao ni Smokvinu, njemačka policijsko-pravna tijela više nemaju priliku ispitati. Umro je od srčane kapi 19. srpnja 2013. te pokopan u rodnom Blatu.

Treći - Marin Modrić bio je od 1976. do 1986. operativac u II. odjelu riječke Udbe. I on je pred Županijskim sudom u Zagrebu (7. siječnja 1993.) iskazivao o Sindičiću.

Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela - ništa.

No Modrić je još živ. I dolazimo do najintrigantnijeg dijela o riječkoj skupini. Vukušić napominje da bi Modrićevo moguće svjedočenje u Njemačkoj bilo tim zanimljivije jer ga s ubojstvom Đurekovića, osim Sindičića, povezuje još jedan Riječanin - Momir Blagojević, sin partizanskog prvoborca te poslije rata pukovnika KOS Slavka Blagojevića.

Momir Blagojević u međuvremenu je promijenio ime u Vigor Komar.

Vukušić piše:

- "Kako god ga nazivali, starim ili novim imenom, on tvrdi da je jedna Modrićeva suradnica imala zadatak približiti se Đurekoviću i saznati sve o njegovim životnim navikama. A to je bila ni manje ni više nego Slavica Radić, buduća gospođa Ecclestone. No prije no što će postati svjetska dama, tvrdi Blagojević alias Komar, prostituirala se i džeparila diljem Europe. I svako malo bivala protjerana iz Italije, Njemačke ili Austrije, uz oduzimanje putnih isprava. Blagojević je bio ludo zaljubljen u Slavicu".

Fatalna Slavica

Komar je osobno razgovarao s Vukušićem 21. srpnja 2013. u Rijeci te mu je ovaj precizirao neke detalje iz te bizarne romanse. Vukušić napominje da je Komar vjerovao da će se Udba zadovoljiti s dvije-tri Slavičine dojavice, ali da se grdno prevario. I prenosi Komarevo svjedočenje:

- "E sad, znajući tog Marina Modrića iz kafe-bara 'Sport', to je bilo glavno okupljalište kod tog udbaša Branka Bijelića, Killera, svi su ga zvali Killer, ja sam došao na ideju da je savjetujem - odi k njemu. Odi k njemu i ponudi trgovinu. Ja sam bio, valjda sam retardiran, ne znam, vjerojatno nešto nije u redu kad sam uopće predložio da ponudi nešto udbašima, informaciju i da dobije pasoš nazad i da se zaustavi, da udari rampu udbašima. Pa to je mislim maloumno, kompletno".

Vukušić nastavlja:

- "Kad te Služba jednom uzme u kolo, iz njega te ne pušta. Nakon što je Blagojević alias Komar saznao da je Modrić koristio Slavicu za opservaciju Đurekovića prije likvidacije, potužio se tadašnjem republičkom ministru policije Pavlu Gažiju i sekretaru Predsjedništva CK SKH Marijanu Kalanju".

Zatim slijedi daljnje Komarevo svjedočenje:

- "Mene je to toliko iritiralo da sam počeo pisati predstavke da prave ruglo od jedne državne institucije (od SDS), zašto su uopće nju, ona je takva i takva, zašto su oni nju toliko angažirali, to isto nije baš u redu. Međutim, nisam dobivao odgovore, nego neke posredne prijetnje. Onda sam pozvan u Udbu i tamo me čekao Bruno Smokvina kojeg nikad u životu nisam vidio, jedan visok, zgodan čovjek, naočit, i tri vjerojatno udbaša. Ja sam iznio, bez obzira na taj uspjeh njihov, ja sam reko nije u redu što mi radi, taj Marin Modrić. I Smokvina mi veli da nije u redu što je to radio, mi smo to, te vaše pismene pritužbe obradili, nije u redu, nije korektno, ta osoba će sigurno snositi konsekvence. A mi vam moramo zahvaliti na Slavici puno, puno. Čitali ste u novinama, bez nje ta operacija ne bi uspjela. To je bilo ni 15 dana nakon likvidacije. Kad se sjetim tog razgovora s njim, odmah mi živac proradi jer nakon pola sata me zaustavi na Korzu, ovaj njen stariji brat Savo, i paljba - pička ti materina, Marin će ostati bez posla zbog tebe, pa ti nisi normalan, čovjek živi godinama ko bubreg u loju, samo da Slavicu razvoza, Omišalj, aerodrom, pulski aerodrom, Rijeka i opet nazad na akcije, operacije".

Vukušić nas upoznaje i sa Slavicom:

- "Fatalna Slavica upoznala je Bernieja Ecclestonea na nekoj talijanskoj utrci formule 1. Njene prve golišave slike snimio je Ivan Balić Cobra, ali ju je u svjetski jet-set ubacio Čedo Komljenović, alias Monty Shadow, koji se proslavio kao fotograf djevojaka s duplerice".

I posljednji iz riječke skupine jest Boris (Borislav) Brnelić, za kojega Sindičić tvrdi da je bio suradnik riječkog centra Udbe te da se još 1956. zaposlio u Jadroagentu, prijevoznom i špediterskom poduzeću, te da je kao njegov stipendist završio Ekonomski fakultet u Zagrebu. Vukušić dalje prenosi:

- "Od 1973. do 1977. vodio je predstavništvo te tvrtke u Londonu, a u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio je direktor sektora međunarodne špedicije. Ubrzo potom će napredovati: 1985. imenovan je generalnim direktorom. Sindičić je izjavio da je oružje kojim je Đureković ubijen prokrijumčareno u Njemačku upravo preko Jadroagentovih kanala pa je to Nijemcima vjerojatno bila poveznica prema Brneliću. Inače, Sindičić je poslovno bio povezan s tom tvrtkom i Brnelićem jer je prije neuspjelog atentata na Nikolu Štedula (1988. u Škotskoj) u prizemlju novosagrađene Jadroagentove upravne zgrade u Rijeci unajmio prostor za restoran Stara vrata. Nakon privatizacije 1994. Brnelić postaje najveći mali dioničar Jadroagenta, a trenutačno je predsjednik NO tog poduzeća. Što se tiče međunarodne tjeralice, Hrvatska je opet poduzela - ništa".

Svaki bi put do putovnice dolazila preko kreveta

Vigor Komar još je prije 15-ak godina javno iznio potresnu priču o Slavici Radić:

- "S Udbom surađuje od 1982., a na suradnju sam je, nažalost, nagovorio ja. Tada smo stalno izlazili zajedno, ali mi je već bilo navrh glave što se u mom društvu nabacuje drugim muškarcima. Jednostavno sam htio da opet ode u inozemstvo jer - daleko od mojih očiju, daleko od srca. Svaki put bi do putovnice dolazila preko kreveta, u kojem je bila sa šefom pasoškog odjela. No budući da je te godine za šefa pasoškog odjela došla žena, izvjesna gospođa Marija, Slavici je bilo jasno da svoj recept ne može primijeniti na njoj. Tada sam je uputio na suradnju s Udbom, kako bi ponovno dobila pasoš"...

U sljedećem nastavku: Trokut Ina - Špiljak - KOS...

izvor: vecernji.hr-603227

Arkan nije ubio Đurekovića

Ubistvo staro 31 godinu iznova potresa Hrvatsku

Boža Spasić laže, Arkan nije ubio Đurekovića

Željko Peratović
Željko Peratović

Bivši obaveštajac Boža Spasić "najobičniji prevarant i lažljivac koji se trudi da po svaku cenu zaštiti Perkovića i Mustaća iz sopstvenih interesa, tvrdi hrvatski novinar

Objavljeno: 01. jan 2014

Slučaj ubistva star 31 godinu, u kojem se kao egzekutori pominju i najpoznatija imena beogradskog podzemlja, već u prvom danu nove 2014. godine iznova je potresao Hrvatsku. Reč je o likvidaciji Stjepana Đureković a, hrvatskog disidenta kojeg je jugoslovenska tajna policija Udba ubila 28. juna 1983. godine u Volfratshauzenu kod Minhena, u tadašnjoj SR Nemačkoj.

Đureković je bio istaknuti privrednik komunističke Jugoslavije i jedan od direktora naftne industrije INA, ali je 1982. godine emigrirao u SR Nemačku i povezao se sa hrvatskom emigracijom. Udba ga je optuživala da je ukrao veliku količinu nafte od Ine i da je sarađivao sa ustaškim elementima, uz pomoć nemačke tajne policije.

Đureković je, po nalogu Udbe, ubijen godinu dana po emigriranju. Postoji nekoliko verzija tog događaja, a u jednoj se kao direktni izvršioci pominju Željko Ražnatović Arkan, Đorđe Božović Giška, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić.

Zbog ovog ubistva o poternici nemačkog pravosuđa u Hrvatskoj uhapšeni su juče Josip Perković, koji je u vreme ubistva Đurekovića bio šef odeljenja zagrebačke Službe državne sigurnosti (SDS) zadužen za neprijateljsku emigraciju, i Zdravko Mustać, tadašnji šef SDS za celu Jugoslaviju.

Ubistvo Đurekovića jedna je od najkontroverznijih likvidacija u istoriji Jugoslavije. Decenijama se spekulisalo o nalogodavcima, a u žižu javnosti su ga vratili nemački sud i kancelarka Angela Merkel, zahtevajući od Hrvatske izručenje Perkovića.

Mika Špiljak
Mika Špiljak

Prema verziji koju je prihvatio nemački sud, ubistvo je naručeno iz tadašnjih političkih krugova, iz samog vrha Komunističke partije, a radi zaštite uticajnog političara Mike Špiljka i njegovog sina Vanje, tada osumnjičenog za umešanost u finansijske malverzacije. Đureković je, kako je ocenio nemački sud posle dokaznog postupka, bio previše opasan svedok protiv Vanje Špiljka u vezi sa kriminalom u Ini, pa je dat nalog da bude likvidiran.

U toj verziji, organizacija likvidacije poverena je hrvatskoj Službi državne sigurnosti, odnosno danas uhapšenima Zdravku Mustaću i Josipu Perkoviću.

Najkontroverznije podatke o ovom ubistvu izneo je pre desetak godina u svojoj knjizi "Lasica koja govori" bivši obaveštajac Boža Spasić.

- "Preko saradnika smo saznali da novcem od ukradene nafte Stjepan (Đureković) namerava da finansira terorističke akcije u Jugoslaviji. Na Savetu za zaštitu ustavnog poretka Jugoslavije 1983. godine doneta je odluka da se Đureković stavi pod tretman opasnog teroriste-finansijera. Dali smo mu šifrovano ime 'Dunav'. Tu je i odlučeno da se on 'eliminiše', a tajna akcija nazvana je 'Operacija Dunav'" - napisao je Spasić.

Đureković je 28. juna iste godine nađen izrešetan i sa smrskanom glavom u štampariji u gradiću pored Minhena.

- "Svi koji su izveli akciju sada su mrtvi. Tu su, pored Đorđa Božovića Giške, učestvovali i Željko Ražnatović Arkan, Ranko Rubežić, Dragan Malešević Tapi i Dragan Joksić Joksa" - izjavio je Spasić "Politici" 2005. godine.

Stane Dolanc
Stane Dolanc

Spasić tvrdi da Perković nije ni mogao da organizuje ubistvo Đurekovića, već da je direktan nalog dao Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar unutrašnjih poslova. Spasić navodi da optužnicom protiv Perkovića Nemci zapravo žele da prikriju da je nemačka tajna služba BND tesno sarađivala s odbeglim ustašama.

- "Stjepan Đureković je bio špijun nemačke BND i mi smo ga označili kao teroristu zbog saradnje s ustaškom emigracijom. Likvidiran je zbog špijunaže za BND, jer je finansirao ustašku emigraciju ukradenim parama, a sve to u organizaciji nemačke tajne policije" - naveo je Spasić u tekstu objavljenom na njegovom sajtu.

Hrvatski novinar i publicista Željko Peratović, koji se godinama unazad bavi istraživanjem političkih ubistava u Jugoslaviji, kaže za da je bivši obaveštajac Boža Spasić "najobičniji prevarant i lažljivac koji se trudi da po svaku cenu zaštiti Perkovića i Mustaća iz sopstvenih interesa".

- "Sve što je ikada izjavio na temu ubistva Stjepana Đurekovića nije istina. Svaku priču temelji kako bi oslobodio Perkovića i Mustaća, unapred svestan da će i Srbija po ulasku u EU dobiti nalog za njegovim hapšenjem. Spasić je dovođen u vezu s ubistvom kosovskog disidenta Hadrija 1988. godine u Belgiji" - kaže Peratović.

Peratović dodaje da se u srpskim medijima i danas s njega skida odgovornost, koju on pokušava da svali na bivšeg saveznog sekretara unutrašnjih poslova Staneta Dolanca, koji je, kako kaže Peratović, bio protiv likvidacije Đurekovića.

- "Da li je Đurekovića ubio Arkan, Giška ili neki drugi beogradski kriminalac u potpunosti je nebitno. Treba napomenuti da je ovo ubistvo po svim karakteristikama veoma specifično jer ispada iz svih pravila po kojima su do tad izvršavane likvidacije. Srbi su angažovani za ubijanje Srba, Hrvati za Hrvate, muslimani za muslimane. Jedino za Albance nije važilo to pravilo jer čak ni Udba nije mogla da pronađe Albanca koji bi pristao da ubije drugog Albanca" - istakao je Peratović.

izvor: kurir.rs-1161493

Pretraga: 4792 - Đurekovića je likvidirala Riječka Grupa
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4792