Đureković ubijen da se spasi Vanja Špiljak

Đureković ubijen da se spasi Vanja Špiljak

Udbina mreža oko Đurekovića da se spasi Vanja Špiljak

Mika Špiljak
Mika Špiljak

Mika Špiljak traži dozvolu za likvidaciju bivšeg direktora. Perković uspijeva Đurekovića nagovoriti na bijeg

Objavljeno: 27. avg 2013 | Zvonimir Despot

Stjepan Đureković bio je direktor marketinga u Ini. Krajem travnja 1982. pobjegao je iz komunističke Jugoslavije i zatražio politički azil u SR Njemačkoj. Zbog intenzivne publicističke djelatnosti ubrzo je postao vrlo ci­jenjen u hrvatskome političkom iseljeništvu. Ubojice jugoslavenske tajne službe Udbe dočekali su ga prijepodne 28. srpnja 1983. u tiskari u Wolfratshausenu, gradiću pokraj Münchena, i zvjerski ubili. Najprije su ga izrešetali mecima iz dvaju pištolja, a potom mu luba­nju raskolili s više udaraca oštrim željeznim predmetom.

Nakon više od dvadeset godina, 7. srpnja 2005. u Nje­mačkoj je pod sumnjom da je sudjelovao u pripremi Đurekovićeva uboj­stva uhićen bivši politički emigrant Krunoslav Prates, koji je bio suradnik Udbe kodnih imena Boem i Stiv. Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio ga je 16. srpnja 2008. na kaznu doživotnog zatvora.

Krunoslav Prates
Krunoslav Prates

Za organiziranje Đurekovićeva ubojstva osumnjičeni su posljednji šefovi Udbe u Zagrebu i Beogradu - Josip Perković i Zdravko Mustač. Za njima je bila raspisana međunarodna tjeralica, a za Perkovićem nedavno i europski uhidbeni nalog. No slučaj je 28. lipnja 2013., svega tri dana prije ula­ska Hrvatske u EU, izglasavanjem tzv. lex Perkovića u Hrvatskom saboru poprimio sasvim nove razmjere. Naime, najsnaž­nija stranka vladajuće koalicije, SDP, koja je i sljednica Saveza komunista Hrvatske, tim zakonom nastoji spriječiti izručenje bivših visokih dužnosnika Udbe njemačkim pravosudnim tijelima. Bože Vukušić u najnovijoj knjizi "Zločini komunističke mafije", koja će biti u prodaji na kioscima od petka za samo 39,90 kuna, prvi put iznosi izvornu dokumentarnu građu o cijelome slučaju.

Bože Vukušić
Bože Vukušić

Bože Vukušić u knjizi "Zločini komunističke mafije" opširno opisuje kako je Savezna centrala Udbe u Beogradu 1980. pokrenula veliku akciju sa zadaćom prikupljanja podataka o kriminalnim aktivnostima jugodirektora koji su vodili ključne trgovinske poslove s inozemstvom, posebice vezane za trgovinu naftom. Akcija je dobila kodno ime Lugano po imenu švicarskog grada u kojem je boravio prvoosumnjičeni akter te afere Vojko Santrić. Republička Udba u Zagrebu sastavila je pak "Prijedlog mjera i radnji u praćenju određenih osoba vezano za Ina Commerc - Akciju Lugano".

U dokumentu je i kronološki presjek dotad provedenih mjera i radnji, ali nigdje se ne spominje Stjepan Đureković.

Aleksandar Miša Broz
Aleksandar Miša Broz

Vukušić piše:

- "Ispočetka je Lugano i izgledao kao klasična obavještajno-policijska akcija protiv kriminala u višim gospodarskim sferama - sve dok istraga nije došla do doista zvučnih imena, Aleksandra Miše Broza i Vanje Špiljka. Vanja Špiljak, sin jednog od najmoćnijih hrvatskih komunista Mike Špiljka, od 1. siječnja 1980. do 31. kolovoza 1981. bio je direktor organizacijskog odjela Ine za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. do 14. srpnja 1983. pomoćnik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Pojednostavljeno rečeno, u inkriminiranom je razdoblju nadzirao cjelokupnu trgovinu nafte za Inine potrebe. Savezna Udba sumnjičila je Špiljka juniora da je iskoristio svoj položaj za nezakonito osobno bogaćenje, a do njega je došla istražujući Vojka Santrića, tj. njegovo milansko poduzeće Eurofintrade Italia S.R.L. Navodno je šef Inina uvoza, kad bi kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu, u dogovoru s prodavateljima određen dodani iznos prikazivao kao sastavni dio kupoprodajne cijene, a oni bi ga pak isplaćivali kao proviziju na račune u inozemstvu - dio samome Špiljku, dio posredniku Santriću. Obrambeni mehanizam komunističke vrhuške u Zagrebu odmah je - dakako, u nejavnoj komunikaciji - izbacio tezu da se zapravo radi o pokušaju velikosrpskih snaga da se kriminalizacijom Ine destabilizira partijsko rukovodstvo SRH s ciljem da beogradski Jugopetrol preotme lukrativni naftni biznis. Da se, u konačnici, Hrvatska oslabi u odnosu na Srbiju".

Mika Špiljak spašava sina

Vanja Špiljak
Vanja Špiljak

Kao potkrepa teze navodila se činjenica da je istragu pod budnim okom beogradske Udbe počeo predstavnik Savezne devizne inspekcije u Zagrebu Ilija Stojaković, kao i to što je početkom afere za novoga republičkog sekretara za unutrašnje poslove u Zagrebu nametnut Pavle Gaži kojega se općenito smatralo "čovjekom vojske", tj. suradnikom KOS. On je, tvrdilo se, slučaj trebao policijsko-kriminalistički formalizirati i usmjeriti prema pravosudnom procesuiranju.

Vukušić tvrdi da je teza o nečasnim namjerama Beograda apsolutno plauzibilna, da je vjerojatnije da istraga ispočetka nije imala političku pozadinu, ali da su je srpski krugovi - s obzirom na to da je Ina doista bila, kako je to Đureković formulirao u svojim romanima - "leglo kriminala na visokoj nozi" - pokušali iskoristiti za svoje ciljeve čim su doznali za njena otkrića.

Po njemu, što je bilo prvo - namjera ili istraga - to pitanje i nije presudno.

Za Đurekovićevu sudbinu, kaže, bilo je presudno to što je u zaštitu sina Vanje, a time i sebe, stupio moćni Mika Špiljak. Nakana je bila skrenuti istragu na područje političkih razračunavanja i preko Đurekovićeve likvidacije zataškati kriminalnu stranu afere u Ini. I zatim nastavlja:

- "Stjepan Đureković nije bio u samom vrhu Ine, ali je kao visokopozicionirani direktor morao znati za kriminal u poduzeću. Uostalom, Vanja Špiljak bio mu je šef, šef koji je na temelju upravo Đurekovićevih planova kupovao sirovu naftu na slobodnom tržištu. Evo što se izrijekom zaključuje u münchenskoj presudi Krunoslavu Pratesu. U presudi Višeg zemaljskog suda u Münchenu konkretno se navodi da se Mika Špiljak početkom 1982. u povjerenju obratio Juri Biliću, članu Predsjedništva CK SKH".

Vukušić piše:

- "Optužio je Đurekovića kao glavnu odgovornu osobu za pronevjere u Ini te je stoga zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je odgovorio da se na jugoslavenskom tlu ne može ubiti nekog samo zbog toga što je pronevjerio državni novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi kao i svakome drugom počinitelju kaznenog djela. No Bilić je Špiljka upozorio: kada bi Đureković u inozemstvu agitirao protiv jugoslavenskoga komunističkog režima, tada bi ga se tretiralo kao državnog neprijatelja... Mreža se počela plesti. Kako proizlazi iz njemačke presude, tadašnji načelnik Centra SDS Zagreb Zdravko Mustač i načelnik II. (protuemigrantskog) odjela SDS RSUP SRH Josip Perković još su u ovoj ranoj fazi morali biti upoznati s planom o Đurekovićevoj likvidaciji. Perković je u proljeće 1982. povukao prvi potez u pripremi ubojstva upozorivši Đurekovića da će po svemu sudeći krivnja za pronevjere u Ini biti svaljena isključivo na njega te da će uskoro biti uhićen. Jedini cilj upozorenja, ističe se u presudi, bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo, što je Perkoviću i uspjelo".

Vukušić piše:

- "U presudi se nadalje navodi da se Mika Špiljak nakon sastanka s Jurom Bilićem potužio još jednom članu Predsjedništva CK SKH - nažalost, neidentificiranom. No taj se visoki partijski funkcioner na datum koji se ne može točno utvrditi - ali svakako prije svibnja 1982. - suglasio sa Špiljkovom molbom da se Đurekovića likvidira".

Vukušić dalje piše:

- "Zadaća da organizira ubojstvo, nastavlja se u presudi, povjerena je Zdravku Mustaču koji će - znakovite li koincidencije - baš u to vrijeme biti promaknut s mjesta načelnika zagrebačke Udbe u šefa republičkog SDS umjesto dotadašnjeg zamjenika republičkog sekretara za unutarnje poslove Đure Pešuta".

Dopuštenje za likvidaciju je izdano, na najvažnije mjesto u Službi postavljena je osoba od najvećeg povjerenja. Finalne pripreme ubojstva mogle su početi. Ni mjesec dana nakon Mustačeva imenovanja na višu dužnost Centar SDS Zagreb zaveo je 7. srpnja 1982. akciju kodnog naziva "Brk". Službeni cilj: operativna obrada (OO) nad Stjepanom Đurekovićem.

Obradu je formalno predložio novi načelnik zagrebačke Udbe Franjo Vugrinec; s prijedlogom su se suglasili načelnik II. odjela hrvatskog SDS Josip Perković i njegov prvi pretpostavljeni - pomoćnik republičkog sekretara za SDS Srećko Šimurina, a odobrio ga je naposljetku, po zadanoj proceduri, Zdravko Mustač.

Za neposrednu obradu Đurekovića bio je zadužen operativni radnik II. odjela Centra SDS Zagreb Goran Ljubičić zvani Gejo, kojeg je nadzirao načelnik tog odjela Mišo Deverić.

Kao glavni izvor podataka u obradi naveden je ugrađeni suradnik Stiv, tj. Krunoslav Prates. U međuvremenu je Đurekovićev bijeg u beogradskom tisku bio popraćen ciljano plasiranim lažnim informacijama da je bivši direktor Ina Marketinga pronevjerio milijunske iznose iz poduzeća i da ih je prenio preko granice na Zapad.

Srpski hegemonistički krugovi svjesno su pumpali priče o kriminalu u Ini, vjerujući da će preko Đurekovića - kada je već ubačen u priču - doći i do krupnijih glava.

Strah da ne propjeva

Stjepan Đureković
Stjepan Đureković

Glasne priče o kriminalu u Ini pa tako i ona o izmišljenim Đurekovićevim milijunima nije konvenirala ocu i sinu Špiljak te pripadnim im zagrebačkim krugovima. Strašeći se mogućnosti ne samo da Đureković propjeva, nego i da se ne počne javno postavljati pitanje kako je on to mogao toliko krasti bez znanja svog šefa Vanje Špiljka, cijelu aferu nastojali su čim više ograničiti na neprijateljsko djelovanje ustaške emigracije. Za što će im Đurekovićev potaknuti bijeg biti argument.

Kako piše Vukušić, bez obzira na različite interpretacije srpske i hrvatske komunističke nomenklature, urotnička se mreža nastavila plesti. Centar SDS Zagreb i dalje provodi akciju Brk. U strogo internom izvještaju 'Stjepan Đureković (OO) i drugi - saznanja' (23.10.1982.) opisani su prvi rezultati obrade.

U izvještaju su zanimljiva tri elementa:

Prvi - nigdje se, a već je prošlo pola godine od Đurekovićeva bijega, ne spominju dokazi o njegovim tobožnjim milijunskim pronevjerama, samo se navodi da se prikupljaju konkretna saznanja.

Drugi - nigdje ni u tragovima imena Vanje Špiljka.

Treći - skreće se pozornost s kriminalnih djelatnosti na ustašku organizaciju i neprijateljsko okupljanje.

O Ini i Đurekoviću učestalo je raspravljao republički Savjet za zaštitu ustavnog poretka SRH, iz čega je razvidno kolika se pozornost posvećivala tim problemima. No u pregledu sjednica tog savjeta (s naznakom strogo povjerljivo) bode oči da se u kontekstu Ine nigdje ne spominju izrazi kriminal, pronevjere, zloupotreba položaja i slično, nego isključivo sintagme stanje sigurnosti i sigurnosna pitanja.

Uz Đurekovićevo se ime - još znakovitije - veže isključivo neprijateljska djelatnost.

Vukušić završava:

- "Premda je Pavle Gaži kao republički sekretar za unutarnje poslove bio hijerarhijski odgovoran za rad SDS RSUP SRH, mnogo godina kasnije ustvrdio je da ništa nije znao o planu ubojstva Stjepana Đurekovića, kao i da je operacija provedena mimo regula Službe.

No iskazi insajdera koji su bili upoznati s pripremama atentata - Ivana Lasića, Božidara Spasića i Branka Traživuka - opovrgavaju Gažija i jasno govore da je sve organizirano sukladno pravilima specijalnih aktivnosti".

Od Marijana Cvetkovića do Jure Bilića

Jure Bilić
Jure Bilić

Vrijedi navesti i tko je obnašao najviše funkcije u komunističkoj Hrvatskoj u vrijeme rasprava o potrebi likvidacije Stjepana Đurekovića:

  • Marijan Cvetković - predsjednik Predsjedništva SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Milutin Baltić)
  • Jovo Ugrčić - bivši šef Udbe i republički sekretar za unutrašnje poslove - predsjednik Sabora SRH (kratko prije ubojstva, 11. svibnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Milan Rukavina-Šain)
  • Ante Marković - kasniji predsjednik jugovlade - predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH
  • Jure Bilić - predsjednik Predsjedništva CK SKH (kratko prije ubojstva, 1. srpnja 1983. godine na njegovo mjesto došao je Josip Vrhovec)

izvor: vecernji.hr-603712

Pretraga: 4794 - Đureković ubijen da se spasi Vanja Špiljak
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=4794