Karamarko na službenom putu

Karamarko na službenom putu

Poziv lidera Hrvatske demokratske zajednice zemljacima u Kanadi da pomognu "ugroženoj domovini" je društveno i nacionalno retardirajući

Tomislav Karamarko
Tomislav Karamarko

• Od dolaska na poziciju predsjednika HDZ Tomislav Karamarko nije smislio nijednu formulaciju koja se ne bi temeljila na prošlosti

Objavljeno: 22. jun 2015 | Josip Antić

Tomislav Karamarko, predsjednik oporbene stranke HDZ u Hrvatskoj, prošlog tjedna službeno je boravio u Kanadi, gdje je prisustvovao proslavi Sv. Ante u hrvatskom Franjevačkom centru u Norvalu na Ontariju.

Ovako protokolarno sročena vijest zvuči poprilično benigno i apolitično, pa joj još samo kao zvučna kulisa nedostaje zvuk milozvučnih orgulja, s klasičnim rajskim repertoarom Bachovih fuga i kojim anđelčićem s ljiljanom pride.

No, niti je Karamarko anđelčić, niti je Norval raj i, kako to uvijek s političarima biva, bit će da je putovanje preko Velike bare potaknuto, prije svega, političkim, a tek simbolički duhovnim motivima potrage za 13 gracija, koliko ih krasi značaj u katolika omiljenog sveca iz Padove.

Manolićeva predigra

Prije svega, Karamarko je iz Hrvatske uzletio iz poprilično vrele atmosfere, za koju u njegovom slučaju nije zaslužno ljeto u gradu. Tek koji dan prije njegova leta temperaturu mu je podignula izjava Josipa Manolića, nekadašnjeg Karamarkova stranačkog kolege, suborca i šefa (Karamarko mu je bio tajnik dok je ovaj 1991. godine obnašao dužnost predsjednika hrvatske vlade).

Vremešni Manolić (95 godina mu je tek) izjavio je kako je mladi Karamarko u osamdesetima bio evidentirani suradnik UDBA. Karamarko, koji je dobar dio svog predizbornog zagrijavanja bazirao na zagovaranju lustracije Hrvatske od "udbaša, jugofila i nedomoljuba", neko vrijeme je ostao nijem na optužbe, a onda je konstatirao da "Manolić laže i da će ga tužiti za klevetu", kao i to da je priča lansirana iz predizborne kuhinje vladajuće Socijaldemokratske partije.

Potom je odletio u mjesto koje bi, da postoji takva opcija u Guinnessovoj knjizi rekorda, zasigurno bilo proglašeno glavnim promotorom ljubavi između ustaša i partizana (a u potonje se kao podgrupa dadu, svakako, ubrojiti i hrvatski pripadnici UDBA).

Po Karamarku, u Hrvatskoj ne postoji ljevica i socijaldemokracija (što je teza s kojom bi se moglo složiti), na njenom mjestu postoje samo "jugofili i jugonostalgičari, koji su svaki put kad su došli na vlast pokazali svoje lice" (stav ne samo neistinit nego i opasan).

Tko misli da se šalim, očito je ili vrlo mlad, ili je vrlo šlampavo proživio osamdesete i devedesete godine prošloga stoljeća, vrijeme u kojem je kanadski Norval postao u hrvatskoj povijesti prijeloman koliko i Gvozd, na kojem je poginuo Petar Svačić, posljedni hrvatski kralj iz narodne loze. I to ne samo zato jer se u Norvalu, na spomenutoj proslavi u crkvi Kraljice Mira, okupi najveći broj vjernika hrvatskih korijena u toj zemlji.

Pakt u Norvalu

Naime, Hrvatski društveno-kulturni centar u tom gradiću nedaleko od Toronta, što su ga utemeljili franjevci mahom pristigli iz Hercegovine, od utemeljenja je stožerno mjesto promicanja ideje koju je od šezdesetih godina prošlog stoljeća promovirao Vjekoslav Maks Luburić, ustaški general i zapovjednik logora Jasenovac, a koju je bivši partizanski general Franjo Tuđman prihvatio već s početkom sedamdesetih.

Službeno, ideja se pojavljuje 1964. godine, i to kao "adresa izmirenja ustaša i hrvatskih partizana", a do današnjih dana, posredstvom Tuđmana, došla nam je kao famozna "nacionalna pomirba".

Povijest bilježi da je prvi Tuđmanov izlet s tek izborenim pasošem (tako se putovnica zvala u tadašnjoj SFRJ) zbio upravo u Kanadi, gdje je 1987. godine u Norvalu započeo stvarati HDZ. I kasnije je Tuđman još dvije godine uzastopno dolazio u Norval, gdje je s domaćinima, emigrantima iz zapadne Hercegovine, kao što su fra Ljubo Krasić ili Gojko Šušak, usaglašavao viziju buduće hrvatske države.

Zanimljivo je, pritom, da ondašnja hrvatska emigracija u početku nije prihvatila Tuđmana, jer je bio Titov general. Nije pomagala ni odrednica što je disident i što je bio osuđivan, sve dok iza njega nije stao "Centar", kako se u Kanadi među Hrvatima uobičajeno nazivao Norval.

Pritom je Norval za ukus većeg dijela hrvatske emigracije bio previše jugoslavenski, baš zbog toga jer su tamo franjevci shvatili kako bez partizana nema povratka u domovinu.

Valja znati da je Šušak, zajedno s norvalskim franjevcima, organizirao financiranje brojnih Tuđmanovih turneja. Inače, Šušak, za kanadske prilike slabog imovnog stanja, u Hrvatsku stiže 1989. godine, a Tuđmanu služi i kao veza za bogate Hrvate iz inostranstva. Poslovnjaci kao Ivica Zdunić, Janko Herak ili Antun Kikaš za HDZ su donirali milione, za koje se nikad nije isporučio završni račun.

Franjo Tuđman i Gojko Šušak
Franjo Tuđman i Gojko Šušak

Norvalsko kadroviranje pritom ne staje samo na Šušku i ne odnosi se samo na stratešku, političku i operativnu pripremu uoči rata sa zagovornicima "velike Srbije", kao i na zbivanja tijekom njega.

Norval je na samom početku devedesetih glavni izvoznik budućih visokopozicioniranih kadrova zbrinutih na visokim dužnosničkim i gospodarskim mjestima - preko Šuška i Ante Belje, Stipe Hrkaća, Dominika Filipovića, generala Ivana Kapulara, Marina Sopte, Marijana Petrovića, Ratka Ferenčića, sve do Ivice Mudrinića.

Dakako, pomirba, kao ni tango, nije moguća bez druge strane, a tu su neki od ključnih u tom plesu bili momci s udbaškim vjerodajnicama poput Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Josipa Perkovića... Toliko da postoji teza kako su u tvorbi suvremene Hrvatske sudjelovali najbolji hrvatski kadrovi stasali u nekadašnjoj jugoslavenskoj tajnoj službi.

Kako je ta pomirba izgledala u zbilji, donekle ilustrira svjedočenje danas pokojnog generala Martina Špegelja, koji je sam bio nazočan na osnivačkom skupu HDZ u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski" 1990. godine:

- "Na tom Saboru Tuđman je rekao kako Nezavisna država Hrvatska NDH nije samo puka kvislinška tvorevina, već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ta izjava nije izrečena u trenutku nadahnuća, ona je živjela u njemu. Moje uvjerenje je da je priča o pomirbi ustaša i partizana bila velika prevara. Šušak je skoro otvoreno najavljivao da im pomirba treba u prvom razdoblju. U drugoj fazi slijedio bi obračun unutar hrvatskog nacionalog korpusa" - izjavio je general Špegelj.

Norvalska koncepcija s figom u džepu nije se samo odnosila na politiku i geostrategiju (primjerice oko Bosne i Hercegovine), nego i na ekonomiju, o čemu, pak, svjedoči član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Dragomir Vojnić, ekonomist svjetskog glasa i tvorac jednog od nacrta pretvorbenog modela.

Prema tom planu, društvena je imovina trebala pripasti građanima i radnicima koji su je stvarali. Riječ je modelu vaučera, kod kojeg se u privatizaciji kombinira i privatno i grupno vlasništvo, zadružno vlasništvo s težištem na privatnom:

- "Poduzeća bi se privatizirala na način da radnici sudjeluju u tome tako da ih nitko ne bi mogao opljačkati. Josip Manolić, premijer 1991. godine, bio je stalno u vezi sa mnom i čitao je dokument o koncepciji razvoja privatizacije, koji jedino nije dobio podršku Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, na čijem je čelu bio Gojko Šušak. Mi smo polazili od toga da imovina pripada građanima i radnicima koji su je stvarali, a oni su se u Norvalu, u Kanadi, s Gojkom Šuškom i njegovim društvom unaprijed dogovorili da će je, čim dođu na vlast, podijeliti između sebe, odnosno kome oni žele. I, naravno, onima koji su im pomogli, financijski i na druge načine, da dođu na vlast. Čitava ekonomska politika postavljena je u službu norvalskih ciljeva" - ukazao je na još jednu norvalsku figu Dragomir Vojnić.

Adresa za podjelu

No, što je to što gotovo 30 godina nakon prvog Tuđmanovog pakta u Norvalu tjera Karamarka na tako dalek put, i to u trenutku kad se zemlja dijeli kao šizmom pogođena?

Zanemarimo pritom klasično torbarenje, što će reći novac kojeg bi iseljeništvo trebalo ubrizgati u kasicu HDZ-a za predstojeću izbornu utrku. Novac nitko ne daje a da ne traži protuvrijednost, a o tome što nudi verbalno ne osobito potentni Karamarko potrudio se pojasniti u dvadesetminutnom obraćanju okupljenima. Ono što je skicirao moglo bi se nazvati i drugim norvalskim poluvremenom.

U najkraćem, prema Karamarku, u Hrvatskoj ne postoji ljevica i socijaldemokracija, na njenom mjestu postoje samo "jugofili i jugonostalgičari, koji su svaki put kad su došli na vlast pokazali svoje lice".

Hrvatska, kao domovina svih onih koji u njoj plaćaju porez (a ne samo onih koji slave sv. Antu), uistinu je ugrožena, a ponajviše od onih političara koji, poput Karamarka, primaju zastupničke nadnice u Saboru, a u toj su se zgradi kraće zadržali od poštara za ekspresnu dostavu pošiljki.

Po njemu, u Hrvatskoj su ugroženi "domoljubi", koje u zemlji doživljavaju kao "primitivce, seljačine, kamenjare". Rekao je Karamarko i da ga ovo vrijeme neodoljivo podsjeća na 90-te godine, jer "opet, uvjetno rečeno, neprijatelj, u drugim uvjetima, pokušava isto - negirati hrvatsku državu".

A što traži predsjednik HDZ-a od okupljenih

- "Tražimo da se naoružate i pomognete nama i sebi, i mi vama i sebi, jednim novim zanosom, duhom domoljublja. Molim vas da shvatite da je Hrvatska ugrožena. Mora se shvatiti da moramo biti jedinstveni. Svjesni smo da samo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske može donijeti uspjeh" - rekao je Karamarko, dok je javnost ostala uskraćena za ono što sitnim slovima piše na aneksu takvih i sličnih ugovora.

No, i bez toga, riječi su to koje možda iseljeničkom, od nostalgije i jednosmjernih informacija isključivom uhu zvuče domoljubno i tuđmanovski, ali teško je povjerovati kako bi to isto uho sa zadovoljstvom zatitralo da ih iz usta nekog kanadskog političara čuje na francuskom ili engleskom.

Da su na takav način slušali Karamarka i da su ga zamislili kao kanadskog premijera, najvjerojatnije bi emigrirali i prije nego li bi fratar izdeklamirao: Ite missa est! Zašto? Zato što je Karamarkov diskurs jednako toliko natražnjački koliko i opasan, pa bi ga se građani odrasli na demokratskim jaslama dobro klonili, ili bi ga dodatno propitali.

Kakvo je to domoljublje koje više od milijun stanovnika Hrvatske koji su, primjerice, glasovali za bivšeg predsjednika Ivu Josipovića proglašava "jugofilima"? Jesu li Predrag Matić i Ante Kotromanić, kao veterani Domovinskog rata i članovi SDP-ove Vlade, "jugofili", a Karamarko nije? Koji je kriterij tu primijenjen a da nije onaj pripadnosti HDZ-u?

Kakav je to patriotizam koji niječe izborima dobiveno pravo SDP (ili bilo koje druge stranke) da vodi zemlju do novih izbora? Kakva je to ljubav prema vlastitom narodu koja u trenutku kad prosvjed dijela ratnih veterana pred zgradom Vlade eskalira do fizičkog obračuna ne diže svoj glas za obranu Ustava, zakona i reda u državi?

Nadalje, kakva je to ujedinjujuća nacionalna politika koja vlastitu naciju i građane u državi nije sposobna doživjeti drugačije, nego ih, nesposobna da im ponudi viziju budućnosti, vraća u prošla vremena?

U tom smislu Hrvatska, kao domovina svih onih koji u njoj plaćaju porez (a ne samo onih koji slave sv. Antu), uistinu je ugrožena, a ponajviše od onih političara koji, poput Karamarka, primaju zastupničke nadnice u Saboru, a u toj su se zgradi kraće zadržali od poštara za ekspresnu dostavu pošiljki.

Metafora za strah

Nije riječ, pritom, o pravu na kritiku SDP-ove Vlade, koja 'em je naslijedila od HDZ-a opustošenu zemlju, 'em je i sama dobrim dijelom nesposobna. Nije riječ ni o tome da konzervativni dio nacije nema pravo na iskazivanje svojih stavova i emocija, problem je u tome što jednako tako kao i hrvatski ljevičari, niti hrvatski konzervativci nemaju suvremenog programa, niti osobnosti koja bi ga mogla artikulirati.

Nakratko se činilo kako to može biti Drago Prgomet, ali njegova karizma je ušutkana tako da bi na metodologiji i brzini vodstvu današnjeg HDZ-a pozavidjeli i najbolji učenici stasali u UDBA-školi.

Vizija vanjskog svijeta tek je metafora unutarnjeg, pa je razumljivo da Karamarko, poput bilo koga drugoga, ne može smisliti ništa bolje od onoga što mu diktira vlastita psihološka struktura - njegova očito ne može funkcionirati bez projekcije neprijatelja.

Je li tome uzrok unutarnji strah, nesigurnost, traume - ni sveti Antun Padovanski ne bi lako utvrdio. Ne pomaže u tome ni diploma povjesničara, jer po onomu što se od njega čuje, Karamarko nije u stanju povijesna zbivanja pojmiti kao složen, često kontradiktoran proces, a da ih pritom ne posloži prema ideološkom kalupu.

Činjenica je da od dolaska na poziciju predsjednika najveće oporbene stranke nije uspio smisliti niti jednu jedinu formulaciju koja se ne bi temeljila na prošlosti, nije uspio promovirati niti jedan model djelovanja koji bi u društvenom tkivu djelovao sinergijski.

Suprotno, ono što je i iz ove kanadske epizode razvidno jeste da je obrazac koji Karamarko želi predstaviti kao demokratski i domoljuban i koji bi hrvatsko društvo trebao pokrenuti nabolje u svojoj suštini i politički i društveno i nacionalno retardirajući, uključujući i tretman tzv. dijaspore.

Toliko da se Tuđmanova norvalska priča s mirenjem ustaša i partizana prema onom što Hrvatsku čeka pred izbore čini igrom za naivce. U tom smislu, potpuno je nevažno tko će izići kao pobjednik u sudskoj tužbi Karamarko protiv Manolića.

izvor: balkans.aljazeera.net

Pretraga: 5008 - Karamarko na službenom putu
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5008