Ustavne promjene i referendum

Ustavne promjene i referendum

Dodik - Putin
Dodik - Putin

Objavljeno: 16. jul 2015 | Milan Račić

Međunarodni, a posebno domaći faktori, malo, malo pa zahuktaju priču o promjenama Ustava i referendumima. Prije nego se i pokrene postupak, svako ko ozbiljnije poznaje BiH situaciju zna kakav će biti kraj ovakvih incijativa. Podijeljene političke elite jedino su saglasne da se ni o čemu ne mogu dogovoriti, pogotovo, ne o promjeni ustava (efikasni su samo kad treba imenovati svoje kadrove na njihova mjesta i podijeliti pare, svakako).

Tvrde pozicije vlastodržaca, definisane u stranačkim bunkerima, imaju za cilj očuvati stečeno, proširiti svoju vlast ili napraviti novu podjelu kojom bi ozvaničili svoje nacionalne interese.

Dejtonskim mirovnim sporazumom donijet je Ustav Bosne i Hercegovine. Ustavno uređenje BiH definisano je u vrijeme svježih ratnih događanja s ciljem da se rat prekine i utvrde osnove uređenja države i poratnog sistema. Vrijeme donošenja Ustava, a posebno ratni uslovi i odlučnost da se ratni sukobi okončaju, imalo je za posljedicu da praksa već prvih godina pokaže niz nedostataka u (ne)funkcionisanju tako skrojenog Ustava. Nadležnosti ustanova Bosne i Hercegovine definisane su tako da je državno samo ono i onoliko koliko je minimum da bi se određeni teritorij i mogao nazvati državom. Država, bar u teoriji, mora imati teritorij, narod(e) i uspostavljenu vlast na toj teritoriji.

Prva dva kriterija u BiH zadovoljavaju. Istina, naroda je za oko milion manje, a što se trećeg kriterija i uspostavljanja vlasti tiče, umjesto odgovora postavlja se niz pitanja. Da li je u bilo kom mjestu BiH, bez obzira da li je riječ o Federaciji ili Republici Srpskoj, uspostavljena vlast države BiH, ili je to vlast entiteta koji imaju ili nemaju odlike države, da li je to vlast kantona, grada ili opštine? Da li je tako uspostavljen sistem u funkciji običnog građanina, je li u funkciji sva tri konstitutivna naroda, ili je samo u funkciji elita što sebi daju ekskluzivno pravo da predstavljaju svoje narode i štite njihove interese? U Mostaru bi rekli "Mujo, molim te, nemoj me više braniti!"

Koliko je stvarno moguće funkcionisanje države u kojoj je 13 ustava, 2 entiteta, 10 kantona, jedan distrikt, stotinjak ministarstava, bezbroj ustanova, organa, zavoda, agencija... Doda li se tome, još jedan Visoki predstavnik i mnoštvo nižih međunarodnih organa i organizacija, ni najbolji poznavaoci ustavnih sistema, ne mogu znati ko je ovdje u BiH nadležan, a ko nenadležan (viđeniji pravnici kažu da bi ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu bio onaj ko u BiH odgonetne za šta je ko nadležan). Ko je za šta odgovoran, ili su, što je najvjerovatnije, svi neodgovorni?

Eksperimenti u ovoj zemlji ne traju samo od Dejtona. Iskušavali smo prvi i jedini samoupravljanje i društvenu svojinu. Prije toga, zahvaljujući Austro Ugarskoj uveli katastar i zemljišne knjige. Pokušavali u različitim zajednicama i sistemima i gotovo uvijek sve poništavali i što je trebalo, a još više i ono što je bilo dobro. Uvijek počinjali iznova, kao da prije nas ništa nije valjalo.

Da su stvari postavljene jednosmjerno i na kratki rok potvrđuje sastav i način izbora i odlučivanja institucija na nivou BiH. Ustavom je propisano da svi organi moraju imati toliko jednih, drugih i trećih (prebrojavanje krvnih zrnaca). Zato kada birate člana Predsjedništva po nacionalnosti Srbina, on mora biti iz RS, pa da sve u Federaciji imate Srbina Anštajnovih kvaliteta ili Brantovih političkih manira. Isti je slučaj sa izborom Bošnjaka ili Hrvata iz Banja Luke ili Trebinja, ili sa izborom vlada i parlamenata. Običnom građaninu, koji ne bi da se razvrstava ni u jedan od zadatih torova, a "ostalim", posebno, nedozvoljeno je i da pomisle da bi mogli imati svoje predstavnike ili ne daj bože da budu izabrani.

Ovakva ustavna rješenja više liče srednjovjekovnim feudima, nego modernoj evropskoj državi građanskog tipa. Sva rješenja su postavljena tako da pojam i riječ građanin ne postoji ni u jednoj odredbi Ustava - a u praksi posebno. Ne može biti ni nacionalnih, ni manjinskih niti kolektivnih prava, ako ne postoji individualno, pojedinačno i građansko pravo.

Priču o neophodnosti promjene ustava, jedni dočekuju na nož, a drugi ne samo da pojednostavljuju stvar, nego je banalizuju na najgori mogući način. Nude ukidanje entiteta kao spasonosno rješenje, a građanina i ne pominju, ili, pak, brane entitet makar ponovo uzburkali čitav region. No, prije toga morali bi se upitati - Zašto brojni parlamenti, vlade, ministarstva nisu u stanju donijeti bilo kakvu odluku ili zakon od interesa za sve građane BiH? Je li nam Visoki predstavnik morao donijeti zastavu i himnu? Jesmo li sami mogli donijeti desetine zakona? Je li nam Visoki treba mjenjati političare i funkcionere?

Umjesto da na miru, na osnovu ozbiljnih istraživanja i analiza, sami potražimo najbolja rješenja, neki stalno, prizivaju strance, Venecijanske i ine komisije, da nam naprave i serviraju gotova rješenja. Nismo ni maloljetni, niti smo maloumni. Valjda nam staratelji više ne trebaju.

Uzmu li se u obzir stavovi i javni istupi najodgovornijih političara vodećih stranaka, može se zaključiti da su dominantna tri suprostavljena stava:

  • prva preferencija - treći entitet
  • druga preferencija - jačanje državnog nivoa i centralizacija i
  • treća preferencija - jačanje i državotvornost manjeg BiH entiteta

(Redosljed može biti i drugačiji) Realno, ovako suprostavljeni stavovi ne daju nikakvu šansu da se i započne, a ne da se postigne bilo kakav dogovor oko ustavnih reformi.

Najbolji primjer zato jeste pokušaj Američke ambasade da promijeni Ustav Federacije BiH koji se neslavno završio. Od nekih dvijestotinjak predloženih promjena sve je, po običaju, završeno u ladicama članova komisije, nekoliko okruglih stolova i mnoštvom suprostavljenih stavova i mišljenja. Sejdić i Finci, zato, čekaju da se riješi "hrvatsko" pitanje pa tek onda i oni bi na red mogli doći, a već tad će, vjerovatno, biti nova odluka Suda za ljudska prava kojom će se tražiti i rješenje ostalih.

Sve dotle, dok sami ne sazrijemo, bar toliko, da shvatimo da je ovo naša stvar i da se o njoj mi sami moramo dogovoriti, drugi će nam krojiti sudbinu. Pozivanje na ustavne promjene, za koje unaprijed znaju da neće biti realizovane, pozivaju političari koji ne znaju, ili neće ni reforme, ni EU, a pogotovo ne novu ekonomsku i socijalnu politiku, ali na ovim prostorima, još uvijek, najbolje prolaze manipulacije o ugroženosti i promjeni Dejtonskog sporazuma. Važni su glasovi, a ne reformske promjene.

U tom svijetlu idu i referendumske incijative iz Republike Srpske o sudstvu i pravosuđu. Umjesto bilo kakvog komentara, kakvo nam je stanje u ovoj oblasti najbolje govore izjave dvoje najodgovornijih, predsjednice suda i glavnog tužioca (vidi izjave glavni tužilac - Salihović - predsjednica suda - Kreso), pa će i laiku biti jasno i koliko su reformisani i koliko su dobri i koliko su nezavisni.

Ešdaunova je, da podsjetimo, prvu referendumsku incijativu zaustavila prije četiri godine obećanjem da će EU reformisati pravosuđe, a od tada do danas šta se promijenilo? Ne može našu kuću uređivati neko ko mjesečno prima desetke hiljada maraka, a probudi se, tek, kada mu istekne mandat, pa makar se on zvao Visoki ili Niski.

P.S. Ovaj tekst, bez ikakvih izmjena, mogao je biti napisan i 1996. i 2006. i sada 2015.godine jer se ništa promijenilo nije.

izvor: tacno.net

Pretraga: 5124 - Ustavne promjene i referendum
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5124