Kako je Tuđman trgovao s Arkanom

Kako je Tuđman trgovao s Arkanom

Željko Ražnatović Arkan Hrvatskoj je prodao 12 šlepera oružja i videozapis masakra na Ovčari

Franjo Tuđman u Vukovaru
Franjo Tuđman u Vukovaru

• Bivši premijer i šef obavještajnih službi u svojoj knjizi otkriva mnoge tajne

• U veljači 1992. godine predsjednik Tuđman isplatit će dva milijuna njemačkih maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, bit će predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici

Objavljeno: 21. jul/srp 2015 | Vjekoslav Skledar

- "Ostaje mi sada spomenuti dva najvažnija događaja oko Arkana, za koje mislim da ne bi smjeli ostati državnom tajnom, ma kako to neki još danas žarko žele" - piše Josip Manolić na 232. stranici nedavno objavljenih političkih memoara Politika i domovina.

Pa nastavlja: "Željko Ražnatović Arkan još je tijekom istrage i boravka u Remetincu, i prije režiranog suđenja, postao dobavljač oružja za potrebe Republike Hrvatske. Početkom 1991. godine, točnije, u travnju te godine, Republika Hrvatska kupila je njegovim posredovanjem od njegove tvrtke iz vojnog skladišta u Batajnici mnogo oružja, pretežno kalašnjikove AK47 i protutenkovsko naoružanje. Bila je riječ o dvanaest šlepera oružja"...

Danas valja otkriti neke detalje kako bi se priča o Arkanu svela u pravi kontekst.

Tko je odobrio trgovinu oružjem sa Željkom Ražnatovićem Arkanom? Zašto ja, kao ondašnji predsjednik Vlade, nisam imao informaciju o tim nabavama? Je li trgovina s njim bila pokriće za neke druge usluge, kako je to oružje plaćeno, zašto je cijelu operaciju vodio - obavještajni krug - i na strani kupaca i na strani prodavača? Možda odgovor znaju neki pojedinci iz Osijeka koji su onih dana bili gospodari života i smrti u Osijeku, a pretpostavljam da detalje znaju i neki danas živi Vukovarci, sklonjeni na otoku Krku, kao i oni koji su pratili šlepere do istovara...

Tuđman i Perković

Što o svemu tome znaju Glavaš, Perković i Šeks, nisam ispitivao, no vjerujem da im detalji nisu nepoznati.

Nekoliko dana prije plaćanja oružja Ražnatoviću Arkanu, naši pojedinci, u zgradi Županijskog suda u Osijeku, pripremit će dvije aktovke pune zlata i srebra. Naime, oružje je navodno plaćeno zlatom i srebrom.

Pitanja koja se i danas nameću glase: čije je bilo to zlato i srebro, ima li ono neku vezu s ubijenim osječkim švercerima zlatom, tko je, zapravo, osoba koja je zlato donijela na Županijski sud u Osijeku i na kraju, kome je preuzimatelj aktovki zapravo predao pošiljku zlata?

Je li riječ o oružju koje se kasnije obilno preprodavalo po Slavoniji, je li dio otišao u Vukovar?

Činjenica je da je dvanaest šlepera oružja stiglo i da je predano, a da je Arkan tih dana boravio u Remetincu. Postoji i informacija da je Arkan tim oružjem zapravo kupio svoju slobodu. Vjerujem da će ovi retci ponukati neke pripadnike Službe za zaštitu ustavnog poretka, koji su pratili i preuzeli oružje, da se ipak javno očituju o pošiljci.

Željko Ražnatović Arkan
Željko Ražnatović Arkan

O cijelom ovom slučaju postoji i zabilješka u Državnom odvjetništvu.

Iako su neki protagonisti ove priče mrtvi, pa i moj prijatelj Lazo Pajić, koji je o svemu ovome znao mnogo više - nema nikakva razloga da se ta, i s njom povezane istrage, ne nastave, pogotovo zato što neke indicije govore kako su određena osječka ubojstva, pa i ono Josipa Reihla-Kira, imala poveznice sa Zagrebom.

Piše tako svojedobno najbliži suradnik predsjednika Tuđmana te nastavlja s možda još značajnijom informacijom vezanom uz Željka Ražnatovića Arkana:

No, to nije sve o Arkanu. Hrvatska će se i 1992. godine koristiti uslugama Željka Ražnatovića. I ta će se operacija zbivati mimo mojih očiju, u najvećoj tajnosti. Štoviše, mislim da sam svjesno bio isključen pri njezinoj organizaciji zbog činjenice da smo predsjednik Tuđman i ja tad već bili "zategnuli konopac".

Izborom ljudi koji će se uključiti u tu operaciju, a neki su i danas živi, Tuđman, poslije i njegovi nasljednici, zatvorili su krug odanih i moćnih.

U veljači 1992. godine predsjednik Tuđman isplatit će dva milijuna njemačkih maraka za nabavu videozapisa koji je posjedovao Željko Ražnatović, barem tako stoji u dokumentima, koje hrvatska država i danas ima. Gotov novac bit će odnesen Arkanu, a videokaseta, zamotana u aluminijsku foliju, bit će predana predsjedniku Tuđmanu u njegovoj obiteljskoj kući u Nazorovoj ulici - piše Manolić

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman

Predsjednik Tuđman i ja o brojnim obavještajnim operacijama razmišljali smo različito, ponekad dijametralno suprotno, no on je bio predsjednik Republike i ja sam poštovao njegove pogrešne postupke te sam ih često branio u javnosti, čuvajući autoritet Predsjednika.

Operacija pribave videozapisa o likvidaciji hrvatskih branitelja s Ovčare tema je o kojoj se i danas čovjek mora zapitati:

- Predsjedniče, čemu to!?

Dokumenti koji govore o spomenutom videozapisu također postoje; nadam se da nisu u međuvremenu uništeni, kao što postoje dokumenti koji pokazuju da Arkanovo uhićenje i suđenje u Zagrebu nije smatrano preprekom nastavku suradnje s tim čovjekom. Arkan će ostati u kontinuiranom kontaktu sa Zlatkom Bagarićem, sve do Bagarićeva ubojstva, ali i s Ferdinandom Jukićem, djelatnikom Službe za zaštitu ustavnog poretka, te s još nekim pojedincima, velikim hrvatskim gospodarstvenicima čija imena zasad ne bih spominjao.

Manolićeve tvrdnje da je Republika Hrvatska kupila dvanaest šlepera oružja od Željka Ražnatovića te da je predsjednik Tuđman osobno naredio da se Ražnatoviću isplati dva milijuna maraka za videozapis ubojstava na Ovčari - dvije tvrdnje koje prilično dramatično mijenjaju hrvatsku (i srpsku) sliku o Arkanu - dio su opsežnog poglavlja o poznatom slučaju Arkanova uhićenja u Hrvatskoj početkom 1991. godine.

HDZ je želio profitirati na autoritetu političkih lidera Hrvatskog proljeća pa su Franjo Tuđman i Josip Manolić poslali Stjepana Mesića Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu. Mesić je gospođi Savki ponudio da bude predsjednica prvog višestranačkog Sabora, a Tripalu da postane predsjednik Vlade. Oboje su odbili HDZ-ovu ponudu

Hrvatske obavještajne službe dobile su informaciju da Arkan priprema atentat na predsjednika Tuđmana. Arkan je uhićen u blizini Dvora. Uhitili su ga pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova - srpske nacionalnosti.

U Remetincu ga je, tvrdi Manolić, slobodno posjećivalo vrlo mnogo ljudi, dok su istodobno dijelovi njegova dosjea nestajali iz sudskog spisa, pa tako sudac, navodno, uistinu nije imao mnogo izbora nego da Arkana osudi na samo dvadeset mjeseci zatvora, što nije podrazumijevalo obavezni pritvor pa je taj notorni kriminalac, šef navijača Crvene zvezde i kasniji nesporni ratni zločinac - mirno napustio Hrvatsku.

Sada se vidi i zašto.

Poglavlje o Arkanu i Hrvatskoj spada, svakako, među najslikovitije dijelove Politike i domovine, knjige koju je ovih dana objavio Josip Manolić, čovjek koji je zaboravio umrijeti (u 95. godini funkcionira i komunicira kao da je desetljeće do desetljeće i pol mlađi), ali koji nije zaboravio bitne činjenice i bezbrojne javnosti nepoznate detalje o nastanku Republike Hrvatske.

Upućeni svjedok

Josip Manolić
Josip Manolić

Posve je neobično (i prilično žalosno) da zasad ne postoji niti jedna relavantna knjiga o stvaranju naše države. Kompletna sintetička literatura o hrvatskoj najnovijoj povijesti može se svesti na nekoliko površnih pregleda, bez ikakva ozbiljnog istraživanja, te na memoarsko izdavaštvo djelomično upućenih protagonista, poput Vladimira Šeksa ili Žarka Domljana, koji, međutim, nisu nazočili brojnim najvažnijim odlukama i političkim procesima jer baš nikada nisu pripadali najužem krugu suradnika predsjednika Tuđmana.

Josip Manolić bio je pak dugogodišnji znanac i prijatelj Franje Tuđmana pa je kao takav postao jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice.

Tajne vrha države

Manolić je, od preuzimanja vlasti u travnju 1990. godine pa do eskalacije sukoba s Tuđmanom krajem 1993. i u 1994. godini, obavljao dužnosti člana Predsjedništva Republike Hrvatske, pa predsjednika Vlade, pa šefa obavještajnih službi, pa, naposljetku, prvog predsjednika saborskog Županijskog doma. Uza sve to, Manolić je obnašao i najviše stranačke dužnosti u vrijeme HDZ-ova dolaska na vlast i u prvim godinama Domovinskog rata, kada se, zapravo, odlučivalo o opstanku Republike Hrvatske.

Kao takav, Josip Manolić nesumnjivo je relevantan i više nego dobro obaviješten svjedok naše recentne prošlosti, o kojoj očigledno ne znamo dovoljno. Manolićev prirodni talent za razumijevanje i ocjenjivanje političkih događaja pomogao je lakšem kontekstualiziranju bezbrojnih podataka što ih ova vrijedna knjiga, kojom se hrvatska javnost zasad bavila sasvim površno, često prvi put donosi.

Uz informacije o stvarnom odnosu hrvatskih vlasti i Željka Ražnatovića Arkana na četiristotinjak stranica Manolićevih sjećanja, od kojih se gotovo tri stotine bavi nastankom i ranim godinama hrvatske države, možemo pročitati niz važnih činjenica o osnivanju Hrvatske demokratske zajednice (uključujući i kodna, udbaška imena nekih od HDZ-ovih osnivača, poput Foruma i Sove), iscrpni izvještaj o padu Vukovara, detalje o hrvatskom monetarnom osamostaljenju, dokumente o velikom sukobu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici početkom Domovinskog rata, zatim razloge Manolićeva kasnijeg konflikta s Tuđmanom, kao i Manolićeve opservacije o procesu privatizacije i pretvorbe, s navođenjem brojnih osoba za koje ovaj utemeljitelj HDZ smatra da su se osobito nemoralno ponašale tijekom tog procesa.

Tomislav Karamarko
Tomislav Karamarko

Srpski obavještajci u Zagrebu

Posebno je zanimljivo i važno poglavlje o slučaju Labrador, dakle o velikoj srpskoj obavještajnoj operaciji protiv hrvatskih vlasti koju su početkom devedesetih vodili srpski obavještajci u Zagrebu.

U tekstu o akciji Labrador, koju su, međutim, Srbi kodno nazvali 13. grupa Štakora, vidi se kako je Manolić onda smatrao - a danas je gotovo paranoično uvjeren - da je hrvatska državna uprava bila premrežena srpskim špijunima te da su brojni Udbini operativci, koji su poslije prvih demokratskih izbora prešli na hrvatsku stranu - zapravo nastavili raditi za srpske nalogodavce.

Manolić je osobito kritičan prema Josipu Perkoviću, čije visoko mjesto u hrvatskoj sigurnosnoj hijerarhiji pripisuje izravnoj naredbi predsjednika Tuđmana:

- "Slušaj, Joža" - sjeća se Manolić Tuđmanovih riječi - "ako budemo bilo što trebali od policije, zovi Josipa Perkovića!"

Josip Perković - Zdravko Mustač
Josip Perković - Zdravko Mustač

Ovdje je važno reći da je Tuđman odredio Perkovića kao HDZ-ovu vezu u policiji još prije nego što je HDZ osvojio vlast.

U brojnim dijelovima knjige Manolić piše o bliskom odnosu Josipa Perkovića s Tuđmanovim ministrom obrane Gojkom Šuškom. Šuška, pak, otvoreno naziva američkim, ali prije toga i jugoslavenskim agentom koji se, ipak, konstruktivno i pametno ponašao u vrijeme HDZ-ova osvajanja vlasti.

Savka i Tripalo

Od iznimno mnogo značajnih podataka, koji ovu knjigu čine podjednako važnom i atraktivnom, nismo mogli preskočiti ni Tuđmanovu ponudu Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu. Naime, HDZ je želio profitirati na autoritetu političkih lidera Hrvatskog proljeća pa su Franjo Tuđman i Josip Manolić poslali Stjepana Mesića Savki i Tripalu. Mesić je gospođi Savki ponudio da bude predsjednica prvog višestranačkog Sabora, a Tripalu da postane predsjednik Vlade.

Oboje su odbili HDZ-ovu ponudu. Savka, navodno, uz žučnu primjedbu kako ne bi mogla podnijeti da joj Tuđman, za kojeg se podrazumijevalo da će biti predsjednik Republike, postane nadređeni u bilo čemu.

Savka Dabčević-Kučar kasnije je doživjela nekoliko izbornih katastrofa pa je bila prisiljena povući se iz političkog života.

Prikaz uistinu dramatičnih događaja u vodstvu HDZ tijekom ratnog ljeta 1991. godine važan je da bi se razumjelo u kakvim je političkim okolnostima Hrvatska ušla u rat. Manolić tu citira Tuđmanov govor sa sjednice Predsjedništva HDZ, koja je 12. i 13. kolovoza održana u vili Weiss na Pantovčaku.

Ovo je moje osobno gledanje" - počeo je dr. Tuđman - "na pojedince u Hrvatskom saboru, Skupštini grada Zagreba, među zastupnicima Hrvatskog sabora, u odborima Hrvatskog sabora, te grupe u Hrvatskom saboru koja želi promijeniti politiku Hrvatske demokratske zajednice i stvoriti ustašku državu: to su Ante Kutle, Vera Stanić, Ivan Bobetko, Žarko Domljan, Milan Kovač, Vice Vukojević, Vladimir Šeks, koji je organizator i inspirator ovih režija koje djeluju u Hrvatskom saboru. U tu grupu mogu se svrstati i Đuro Perica i Zvonimir Marković. Ja sam rekao - Imajte strpljenja, gospodo, moramo se porazgovarati o svemu što je bilo i kako je bilo.

Ta se grupa povezuje s pojedincima s terena, intenzivno radi na terenu na formiranju posebnih svojih odreda, mimo policije i garde. Grupe i odredi koje su osnovali, i rukovode njima, javno propagiraju ustašku Pavelićevu politiku i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Skupština grada, ured predsjednika Buzančića i tajnika postaju štab u kome neprekidno djeluje Zvonimir Marković. Ondje se okupljaju svi ekstremni elementi, poput Sulića, Spajića, Juroša. Grupa otvoreno govori protiv politike predsjednika i tvrdi da se neće dugo održati na vlasti.

Ta ista grupa ima spiskove koga treba u datom trenutku likvidirati, a to su svi oni koji su nekada bili u Savezu komunista ili u partizanima.

Govori se da Tuđmana treba zamijeniti Žarko Domljan, ili Vladimir Šeks. Na terenu se uklanjaju ljudi koji podržavaju opću politiku Hrvatske demokratske zajednice, formiraju se nekakave ustaške bojne, mimo Narodne garde i policije, koje otvoreno idu po selima i govore da ne priznaju nikoga nego Pavelića i hrvatsku državu Pavelićevu. Prodaju po selima narodu bedževe s likom Pavelića i zastavice crne legije.

Tajna Vlade iz 1991.

Iz ovog je Tuđmanova govora sasvim jasno zašto Vladimir Šeks (za života prvog predsjednika) nije mogao preuzeti ni jednu od najvažnijih državnih dužnosti, ali i kakvo je bilo stvarno političko usmjerenje brojnih HDZ-ovih političara koji su, konstatirao je Tuđman, sastavljali spiskove za likvidacije onih HDZ-ovaca koji su bili partizani ili članovi Saveza komunista.

Tuđman i Manolić tog su ljeta vjerovali kako je puč u HDZ i državnom vrhu bio itekako realna opcija. Budući da nisu mogli pohapsiti pučiste, niti ih izabaciti iz stranke (jer bi to dovelo do raskola u Hrvatskoj demokratskoj zajednici), Tuđman i Manolić odlučili su otkloniti opasnost proustaškog udara osnivanjem Vlade demokratskog jedinstva.

Do danas se smatralo kako je ta višestranačka Vlada nastala zato da bi Hrvatsku tijekom agresije predstavljalo državno tijelo u kojem su zastupljene sve parlamentarne stranke. Manolić u Politici i domovini uvjerljivo argumentira, pozivajući se na Tuđmana i na autetnične dokumente, da je višestranačka Vlada formirana kako bi se Tuđman i državni vrh zaštitili od HDZ-ove desnice.

Među osobito neugodne podatke o situaciji u Vukovaru spada i zabilješka o pljački sefa vukovarske SDK, koju su počinili pojedini vukovarski borci, da bi zatim s novcem i zlatom napustili grad

Motiv opasnosti od državnog udara ponovno se provlači kroz izvještaj o padu Vukovara, u kojem se detaljno opisuje što je sve država učinila ili pokušala učiniti za Vukovar, ali se iznosi i čitav niz krajnje neugodnih podataka.

Primjerice, dijelovi 109. brigade, koja se trebala probiti prema Vukovaru, otkazivali su poslušnost. Dvjesto policajaca iz Varaždina, koji su trebali sudjelovati u proboju, odbili su zadatak i vratili se s bojišta, i tako dalje, i tako dalje. Među osobito neugodne podatke o situaciji u Vukovaru spada i zabilješka o pljački sefa vukovarske SDK, koju su počinili pojedini vukovarski borci, da bi zatim s novcem i zlatom napustili grad.

U svakom slučaju, Manolićeva glavna teza o Vukovaru glasi: Zagreb je učinio sve što može da pomogne Vukovaru, dok je KOS, razmjerno efikasno, pokušao iskoristiti pad Vukovara da bi, uz pomoć (svjesnu ili nesvjesnu) pojedinih hrvatskih političara i javnih djelatnika, destablizirao vlast u Hrvatskoj.

Škrti izdavač

Josip Manolić
Josip Manolić

Na četiri posljednje stranice knjige najavljuje se, pak, nova knjiga ovog ultraveterana hrvatske političke scene pod nazivom Obavještajni rad i domovina.

U toj ćemo knjizi, među ostalim, moći pročitati kako su Hrvati prodavali oružje Sadamu Huseinu. Domovina i politika nije knjiga bez ozbiljnih pogrešaka. Naprotiv, njih je i previše, od onih očiglednih faktografskih, preko metodološko-političkih (Manolić je sasvim nekritičan prema vlastitim postupcima i procjenama), pa do pravopisnih i stilskih.

Knjigu je katkad teško čitati jer je Manolić relativno slab pisac, a izdavač očito nije želio investirati nešto novca u dobrog redaktora. Unatoč svim tim nedostacima, Manolićevi politički memoari spadaju među nadragocjenije dosad objavljene knjige o novoj hrvatskoj povijesti.

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 18. srpnja 2015.

izvor: telegram.hr

Pretraga: 5157 - Kako je Tuđman trgovao s Arkanom
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5157