Rusi ipak dolaze

Rusi ipak dolaze

Denis Kuljiš
Denis Kuljiš

• Ruska penetracija u Hrvatsku ide istodobno kroz tri pothvata. Jedan je "zarobljavanje" domaćeg plinskog biznisa, drugi osvajanje i kupovina hrvatskih luka, a treći akvizicija hrvatskog građevinskog sektora

• Zemljište na kojem bi trebalo graditi nekakav budući "pelješki most" - već su odavno pokupovali najveći hrvatski i slovenački tajkuni

Objavljeno: 03. avg 2015 | Denis Kuljiš

Dmitrij Medvedev doputovao je u Ljubljanu, proveo u Sloveniji tri dana i dao intervju za "Sobotnu prilogu" dnevnika "Delo". Nema tu ništa novoga - sankcije Rusiji, kaže, podjednako škode Rusiji i Europi, a Krim je ionako svršena stvar, bez obzira što američka administracija to pitanje - koje je zatvoreno - povezuje sa sankcijama protiv njegove zemlje. Na Krimu je proveden referendum i stanovništvo se izjasnilo za Moskvu, a ne za Kijev. To je točno - a u povijest se možeš zagledati kao u bunar bez dna i ništa ti neće biti jasno... Još je Staljin deportirao cjelokupno tamošnje tatarsko stanovništvo jer se masovno prijavljivalo u njemačku vojsku (i jedna se njihova turkmenska legija borila na Sremskom frontu). Nacisti su pak na Krimu likvidirali Židove koji su sačinjavali značajan dio populacije. Molotov je zato poslije rata predlagao da se poluotok pretvori u židovsku republiku. Umjesto toga postala je autonomna oblast Ruske federacije (RSFSR), s tim što ju je 1954. Nikita Hruščov, inače etnički Rus iz Donbasa, transferirao u Ukrajinsku SSR, jednu od petnaest republika SSSR-a. Medvedev u Ljubljani sad traži da se sukob okonča "ne zanemarujući legitimnu vlast" u toj donbaskoj secesionističkoj "krajini" odakle je rodom i Nikita Sergejevič. No, nitko ne priznaje državnost odmetnute regije, osim Moskve, pa je čak i domaćin, slovenski premijer Miro Cerar, morao reći kako je službeni stav Europske unije u suprotnosti s ruskim real-političkim kombinacijama, ali sama činjenica da je Medvedev o svemu tome mogao govoriti u glavnom gradu jedne od članica Unije, koja je oko kremaljskih operativaca postavila diplomatski cordon sanitaire, čini se prilično čudnom. Zašto je, dakle, Medvedev u Ljubljani, a ne u Berlinu, u Parizu ili u Bruxellesu gdje se formira kontinentalna agenda? Kakvu specijalnu vezu ima Cerarova Slovenija s Putinovom Rusijom? Povod njegovu posjetu bio je bezazlen - stogodišnjica izgradnje male, drvene ruske kapele koju su na Vršiču na Kranjskoj gori u Prvom svjetskom ratu podigli ruski zarobljenici. To upućuje na "slavonofilski" potekst. Cijela kardeljevska slovenska partijska vrsta, studirala je na kominternovskim učilištima u Moskvi. Staljin je osnovao KP Slovenije 1937. i time dao zemlji državnost. Veza je duboka, a opet, koliko danas vrijedi ta historijska popudbina? U svakom slučaju, otkako je EU zbog rata u Ukrajini uvela Rusiji sankcije, ovo je bio prvi posjet ruskog premijera državama ujednjene Europe.

Putin - Erdogan
Putin - Erdogan

Medvedev je u Ljubljani diskretno spomenuo mogućnost slovenske participacije u plinovodu Turski tok. Što je to Turski tok? To je, zapravo, Južni tok, onemogućen odlukom Europske unije da spriječi izgradnju magistralnog plinovoda koji će kontrolirati isporučitelj energenta. Bruxelles traži da se infrastrukturom mogu, po tržišnim uvjetima, služiti svi zainteresirani. To vrijedi za dalekovode pa mora vrijediti i za plinovode - ne mogu se nacionalni i posebni interese, u funkciji politike, nametati tržištu jer Unija i jest, zapravo, slobodno zajedničko tržište - s tom je premisom osnovana i to je, zasad, jedina njena stvarna tekovina. Ako se članice odriču monopola, nema razloga da ga omogućuju drugima. Pogotovo Rusiji koja, posve očito, pokušava zaobići Ukrajinu, preko koje ide većina isporuka Srednjoj Europi, pa to u određenim trenucima postaje sredstvo ucjene. Otkako je po dnu Baltičkog mora - od Karelijske prevlake do Sassnitza na njemačkoj granici s Poljskom - položen Sjeverni tok, Njemačka je u velikoj mjeri neutralizirana, odnosno elimirana iz te jednadžbe, budući da su njeni primarni interesi zaštićeni. Velika Britanija također je prikopčana na Sjeverni tok. Problem je u središnjem dijelu kontinenta koja se trebao napajati preko Južnog toka. Zamišljeni naftovod izronio bi, dakle, iz Crnog mora u Bugarskoj pa se preko Srbije i Mađarske protegao do Austrije, a jednim krakom preko Grčke i Jadranskog mora dopro do južne Italije. S obzirom na to rusko monopolsko umrežavanje, Europa je odlučila otvoriti vlastiti put opskrbe iz Azerbajdžana, s polja na Kaspijskom moru. Projektirala je Nabucco, koji je trebao proći Armenijom, Gruzijom i onda preko Turske, Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom stići do Austrije. Te je planove osujetio rat u Gruziji, koji se vodio upravo na trasi plinovoda, secesijom Južne Osetije, još jedne ruske "krajine", koja se osamostalila u građanskom ratu uz pomoć detaširane ruske oklopne divizije. Tako je 2013. abortiran "Nabucco" i pokrenut TANAP, Transanatolski gasovod koji iz kaspijskog Bakua i Azerbajdžana opet ide kroz Gruziju, ali nešto južnije, pa ne ulazi u Crno more nego preko Anatolije vodi na Mramorno more i onda, preko Grčke i Albanije, u Italiju, u Brindisi.

U TANAP-u 30% akcija ima Turska, 12% British Petroleum, a većinu azerbajdžanska nacionalna kompanija SOCAR. Turski udio garantira rusku popustljivost, jer je Turska, naravno, istodobno ključna za ruski Turski tok, a osim toga, ne treba biti naivan - sam opstanak države Azerbajdžan, koju je osnovao posljednji vrhovni šef KGB-a (Gajdar Alijev) kad se poslije raspada SSSR-a vratio kući i uspostavio samostalnu i neodvisnu zemlju Azera koju je ostavio u nasljedstvo sinu Ilhanu (sadašnjem predsjedniku), zasniva se na balansu ruskih i zapadnih interesa, kao u svoje doba i Titova Jugoslavija. S tim da isti odnos 50:50 tu ne vrijedi za političko usmjerenje, nego je riječ o podjeli novca - Kremlj je veliki akcionar u tom poslu izvoza nafte na europsko tržište. S Rusijom se, dakle, plinovod može graditi, a protiv njenih interesa i bez nje - ne može.

U srednjoj Aziji, strateški su energetski i politički odnosi definirani, ali u Istočnoj Europi, sve je poremetila ukrajinska "kontrarevolucija". Uspjeh Ukrajine bio bi ozbiljan izazov režimu u Moskvi. Nije li stoga upravo u Kijevu antiputinovski aktivist Boris Berezovski - koji je umro u nerazjašnjenim okolnostima - potakao okupljanje "oranažista"? Kad u Bjelorusiji vide kojom se brzinom Poljska razvija, ljudi bogate i svi ondje voze nove automobile, dolazi do destabilizacije, što znači da treba demonstrirati kakva je cijena narušavanje poretka što ga diktira Kremlj. Usporedno s tim, u neprijateljskoj pozadini provodi se ofenziva na Balkanu. Potrebno je razbiti Uniju na njenoj istočnoj i jugoistočnoj periferiji, odakle se širi najveća prijetnja - prijetnja demokracije i ekonomskog prosperiteta. Valja suzbiti europsku ekonomsku i američku vojnu premoć kombiniranim djelovanjem političkih, obavještajnih i ekonomkih instrumenata, za koje su sposobne samo države gdje je vlast u jednoj ruci, a svim resursima upravlja malena, čvrsto hijerarhizirana grupa. Pritom, ljudi o kojima je riječ, nipošto nisu budale.

Medvedev - Putin
Medvedev - Putin

Recimo, Dimitrij Anatoljevič Medvedev, pedesetogodišnji pravnik iz St. Petersburga. Premijer je postao sa 42 godine, a dotle je ostvario blistavu akademsku, poduzetničku i političku karijeru. Osamdesetih, u doba glasnosti, završio je pravo na petersburškoj univerzi (osnovanoj 1724.). Roditelji su mu bili pripadnici ruske inteligencije. Slušao je Led Zeppelin i Deep Purple - ipak je to Rusija - te dizao utege i veslao u akademskom klubu. Kad je diplomirao, premišljao je bi li se zaposlio na tužilaštvu, ali je ipak ostao na katedri te upisao magisterij iz građanskog prava. Šef mu je bio - Anatolij Sobčak, profesor koji se odlučio kandidirati na prvim izborima za ruski parlament, pa je Dmitrija uzeo za šefa izbornog štaba, a kao savjetnika kampanje angažirao je drugog svog bivšeg studenta - trinaest godina starijeg Vladmira Vladimiroviča Putina, koji se upravo vratio iz Istočne Njemačke gdje je radio u rezidenturi KGB. Sobčak je postao zastupnik u Dumi i, zatim, gradonačelnik St. Petersburga, a Medvedev njegov savjetnik. No, nastavio je predavati na faksu. Objavio je priručnik iz građanskog prava koji se prodao u milijunskoj nakladi. Ostvorio je konzultantsku firmu i postao honorarni direktor pravnih poslova drvnog kombinata koji je ubrzo prerastao u najveće rusko poduzeće drvne industrije s godišnjim prihodom od 500 milijuna dolara. Medvedev je 1999. prodao svojih 20% dionica u firmi i stekao nepoznat iznos para. Imao je 34 godine, a već je duboko zagazio i u nacionalnu politiku. Kolega Putin dotle je postao šef predsjedničke administracije, svemoćnog ureda koji distribuira ukaze, što imaju snagu zakona - predsjednik vlada Rusijom u svom mandatu bez nekih osobitih demokratskih komplikacija. Sobčak je pak izvisio u Petrogradu - izgubio je izbore, a zatim je optužen za korupciju pa je pobjegao u Pariz. Putin je iskoristo svoj utjecaj da mu ishodi pomilovanje.

Ali, Sobčak je, možda, bio neugodan svjedok. I kad se vratio u Rusiju upravo u času dok se njegov bivši savjetnik natjecao za svoj prvi predsjednički mandat - umro je od srčanog udara. Čini se da su isto vrijeme, od istog srčanog udara, umrla i dva njegova pratioca, ali stvar je brzo zaboravljena. Putin je postao predsjednik, a njegovu kampanju vodio je - Medvedev. Kojega je zatim postavio za direktora Gazproma, skupa s Aleksejem Millerom, trećim njihovim petersburškim pajtašem, stručnjakom za plinovode. Gazprom raspolaže sa 72 posto ruskih zaliha plina. Prihod mu je veći od 100 milijardi dolara godišnje, ima oko 400.000 zaposlenika. Plin izvozi na Zapad kroz tri cijevi - jedna je baltička (Sjeverni tok), druga JAMAL (kroz Bjelorusiju i Poljsku) i treća Transgas (TAG) koja ide kroz Ukrajinu i Slovačku.

Alexey Miller
Alexey Miller

U kremaljskoj politici sve se vrti oko ova tri čovjeka, a već po njihovu profilu vidi se da su tehnokratska politička moć, obavještajne službe i energetski biznis u njihovu portfelju tijesno povezani, te da se time upravlja jedinstvenom voljom. Da bi oslabili utjecaj Europske unije na jugoistoku, zemlje Balkana podvrgnute su posebnom tretmanu, ali se primjenjuju različite mjere, ovisno o tome koju je sferu najlakše penetrirati...

Labilna Grčka vraća se na zapadni put

Najlabilnijom se pokazala - Grčka. Slom nacionalne ekonomije usljed prevelikog zaduženja, na čas je otvorio tisuću mogućnosti. Financ-ministar Varufakis otkrio je kako je skupina eksperata pod njegovim rukovodstvom od prvoga dana razvijala "Plan B", drahmizaciju nacionalne valute, znači izlazak iz eura i poništenje postojećeg duga, uz zaduživanje u Rusiji i poslove s Kinom.

Trojanski konj
Trojanski konj

Kad se Cipras našao s Putinom, ovaj mu je obećao nekoliko milijardi gotova novca. Kina želi kupiti luke Solun i Pirej, tu se još može dobiti pet, plus poslovi u izgradnji lučke infrastrukture u čemu bi dijelom sudjelovale domaće firme. I ruski plinovod - Turski tok - kao i europski plinovod TANAP, koji se u Grčkoj pretvara u TAP - Transadrijski pravac, trasu prema Italiji, donose novac od izgradnje i prihod od transportne najamnine. No, Cipras je u posljednjem trenutku popustio - on nije revolucionar, nego naprosto karizmatik koji dvije postojeće političke dinastije želi zamijeniti novom, svojom, Sirizinom. Nitko ne bi mogao više od njega blefirati, nitko se ne bi mogao dalje povući, što znači da će oduzeti svu energiju potencijalnoj opoziciji na ljevici, kao i onoj na desnici, pa se nametnuti kao neupitni lider u narednom razdoblju. Grčka će stoga zaostajati, ali će partija vlasti ostvariti monopol i zasaditi novu političku monokulturu. Nema mogućnosti za udar s desna, nema povoda za udar s lijeva, liberalna ekonomska politika bit će neprovediva, umjesto toga, stvorit će se korumpirani etatistički kvazisocijalistički poredak i Grčka će se izjednačiti s ostatkom Balkana. Tu, dakle, neće biti puno prostora za produbljenje ruskog političkog utjecaja, ali njihov naftovod i kineski eksport neće naići na zapreke.

Makedonski etnički ratovi

Južnoeuropska trasa plinovoda treba proći kroz Makedoniju. Makedonija nije članica NATO, niti je otvorila pregovore s Europskom unijom. Pod strateškim je kišobranom SAD, no kad su ondje pokušali smijeniti premijera Nikolu Gruevskog koji je u toj siromašnoj, zaostaloj zemlji praktično zaveo diktaturu, započeo je etnički rat s albanskim teroristima. Pojavili su se niotkuda, bez ikakvih političkih zahtjeva, što je omogućilo da se plasira priča o labilnosti istočnoeuropske regije i tobožnjoj nezajažljivoj želji Albanaca da stvore zajednički državu, Veliku Albaniju.

U stvari, Albanci su podijeljeni na tri nepomirljive političke frakcije - u samoj Albaniji vladaju socijalisti, vezani isključivo za američku vanjsku politiku, dok na Kosovu dominiraju desničari, podjednako vjerni Zapadu, odnosno Americi. U Makedoniji se pak udomaćila narkomafija, koja nema političku agendu, dok predstavnici albanske etničke zajednice, mogu podjednako lako ući u vladu s nacionalistima VMRO-DPMNE premijera Grueovskog, kao i sa oporbenim socijalistima Zorana Zaeva, koji se učinio prihvatljivijim za međunarodnu zajednicu, odnosno za zapadne sile.

Kad je već izgledalo da će doći do smjene vlasti, jer su započele permanentne demonstracije u Skoplju, u Kumanovu se dogodio incident - albanski teroristi napali su policijsku stanicu. Svi su se odmah zbrojili i albanska zajednica shvatila je da će najteže postradati ako dođe do međuetničkog konflikta, a Zapad da će, ako priželjkuje promjenu režima, morati primijeniti nedoglednu silu i pritom destabilizirati cijelu istočnobalkansku regiju, jer će se u sukobu posredno naći Bugarska, Srbija i Grčka, zemlje koje se već cijelo jedno stoljeće spore oko toga teritorija i slavomakedonske populacije koja ga nastava.

logo-gazpromneft

Gruevski je ostao bez ikakve vanjske podrške i okrenuo se Rusiji. Ona mu može pomoći jedino na obavještajnom planu - ekonomska situcija u njegovoj zemlji praktično je beznadna. No, tu je u perspektivi ruski plinovod i kineska ultrabrza željeznica koja bi od Pireja i Soluna išla trasom preko Makedonije, do Beograda i Budimpšte, znači do Beča, o čemu je Gruevski u Beogradu razgovarao s premijerima Li Keiqangom i Aleksandrom Vučićem na summitu održanom u Beogradu koncem 2014. godine.

Albanija i Crna Gora u američkoj sferi utjecaja

Albanija je potpuno u američkoj domeni i ući će u NATO iza Crne Gore, a od plinskih pravaca dolazi u obzir ovaj europski, dok Rusija nema baš nikakvo uporište za proširenje svog utjecaja.

U Crnoj Gori je nevjerojatno vješti, politički besmrtni hajlender Milo Đukanović prvi shvatio kojim smjerom idu događaji pa se bez krzmanja opredijelio za sankcije protiv Rusije, bez obzira na to što je na crnogorskoj rivijeri započeo elitni turizam u koji su ruski bogataši našli prostor za plasman svog novca. Onaj najkrupniji, internacionalni oligarh Vladislav Doronjin, ostao je usprkos sankcijama - kupio je Aman, najelitniju gamu rezorta na svijetu, što uključuje i ljetnikovac na Sv. Stefanu i u Miločeru. Ruske tajkune supstituirali su pak kanadski, egipatski i azerbajdžanski investitori, pa se u Boki Kotorskoj trenutno vrti pet-šest milijardi dolara uloženih u stvaranje najelitnije nove destinacije na Mediteranu.

Kao najpouzdaniji partner na Balkanu, Crna Gora ulazi u NATO, vjerojatno početkom iduće godine. Posljednja obala na Sredozemlju gdje su mogli pristajati ruski ratni brodovi (ne računajući Tartus u zaraćenoj Siriji) tako se definitivno zatvara i vojni fokus konfrontacije seli na Bliski Istok i u Prednju Aziju. Ruski utjecaj u toj nekoć klijentskoj zemljici koja je bila udaljeni satelit Ruskoga carstva, definitivno se gasi. Politička, ekonomska i obavještajna penetracija postaju nemoguće, jer među te plemenski povezane gorštake nikad ne prodiru stranci, nego se utjecaj uvijek širi kroz lokalnu zajednicu, što bi se potkrijepilo neznatnim iznosima novca.

Rusofili su svoj historijski poraz pretrpjeli još u čistkama koje je proveo Ranković na čelu Titove udbaške opričnine, koji je na tisuće crnogorskih staljinista zatrla na Golom otoku. Poslije toga, Milo je iz Crne Gore izbacio Srpsku pravoslavnu crkvu i zamijenio je jednim "dukljanskim" provizorijem, koji nije bog zna što, no u plemenskom crnogorskom društvu religija je ionako kult kojega posvećuje vlast, umjesto obrnuto. Tamo tradicionalno vrijedi norma augsburškog mira, definirana protestantskom devizom: "Cuius regio, eius religio" - Čija je vlast, njegova je i vjera.

Tako se Rusiji najvjernija Crna Gora, okrenula Zapadu. Imalo je to znatnog efekta i u Beogradu, gdje je neizmjerno jak utjecaj Crnogoraca, crnogorskih klanova, lobija i parastruktura.

Srbija između Zapada i Istoka

Borislav Bora Milošević
Borislav Bora Milošević

Srbiji je oduvijek u ravnovjesju između sila Istoka i sila Zapada. U Miloševićevo doba, dok je vladao Jeljcin, ostala je bez uporišta u Moskvi, gdje su se, doduše, tolerirali njihovi biznis-interesi. Na toj burzi kotirale su tada milijarde kojima nitko nije znao porijeklo - u kaosu ruske privatizacije, s mafijom koja se pretvorila u korporacije i s korporacijama koje su funkcionirale poput mafije, mali srpski pogon Miloševićeva "anonimnog kapitala" s kojim je upravljao njegov brat, bio je relativno nezamjetan. No, razdoblje bez ruske intruzije na srpsku političku scenu, uzalud je potrošeno deluzivnom politikom koja je pokušavala održati "neutralni" kurs, kao da je Srbija Francuska, a ne mala balkanska zemlja uništene ekonomije s brutto-domaćim proizvodom samo za polovicu većim od slovenskog, koji ondje ostvari četiri puta manja populacija. Znači, razlika Sjever-Jug što se očitovala i u bivšoj Jugoslaviji, sad se između te dvije države dramatično povećala. Do jučer, Srbija je vodila regresivnu i retrogradnu politiku, koja je zemlju vodila u katastrofu. Kad je vlada Aleksandra Vučića odlučila napraviti zaokret, te naknila provesti ekonomsku reformu, uvesti normalni kapitalizam i pridobiti zapadne saveznike, došlo je do polarizacije u srpskom društvu. Sukob je u političkoj i duhovnoj sferi, poprimio oblik opredjeljenja za Istok ili Zapad, za Rusiju ili Ameriku i Europsku uniju. Vlada prethodnog predsjednika Tadića pokušala je s formulom "I Kosovo i Europa" izbjeći konfrontaciju i katarzu - no to je bilo moguće u doba obilnih kredita, prije financijskog sloma 2008. godine, a poslije toga, samo se produžavala agonija.

Pred Srbijom je odluka - beskompromisna politika koja sve podređuje ideji ekonomskog razvoja, ili "geopolitičko kombiniranje" koje zadovoljava elite, ali zemlju još više potiskuje prema Trećem svijetu, kojem po zaostalosti infrastrukture, nazadovanju provincije i beznadno zastarjelim društvenim institucijama, već u velikoj mjeri pripada...

Kad je poslije Prvog svjetskog rata jugoslavenska Kraljevina postala dominion francuske politike, pa su se otvorile kreditne linije pariških banaka, došlo je do brzog razvoja kapitalizma, koji je zahvatio i Beograd i Zagreb, pa čak i Split, hrvatski je glavni grad po broju stnovništva relativno (u postotku) rastao brže nego poslije Drugog svjetskog rata, u doba industrijalizacije, "obnove i izgradnje". U prvom desetljeću međuraća stvorena je u tim balkanskim provincijskim gnijezdima, osnova moderne civilizacije... Ista pojava ubrzanog rasta dogodila se i poslije Drugog svjetskog rata, čim je Jugoslavija izašla iz Staljinove orbite pa je Amerika investirala milijarde - iznos koji bi se danas mogli izraziti kao - stotine milijardi dolara. Tada je počeo industrijski razvoj zemlje tempom od deset posto godišnje. Šezdesetih, ekonomski pokrovitelj Jugoslavije bila je američka europska baza - zapadnonjemačka država.

Zanimljivo, u oba ta razvojna razdoblja domaća politička vlast je imala oblik - diktature.

U srpskom društvu danas se pozapadnjačenju Srbije protive politički krugovi konzervativnih etatista, narodnjaka radikalskog tipa, mentalno bliskih ljudima koji su u sedmom desetljeću devetnaestog stoljeća u beogradskom Parlamentu rušili liberalnu vradu koja je htjela graditi modernu infrastrukturu, tvrdeći da će "željeznica istrijebiti srpski narod kao što su Amerikanci istrijebili američke Indijance".

Vojislav Vojo Koštunica
Vojislav Vojo Koštunica

Uz te srpske Indijance i danas se svrstava pravoslavna crkva. Ona nije kao katolička multincionalna korporacija, nego nacionalno poduzeće, pa joj ne odgovara bilo kakva "mondijalistička" konkurencija u spiritualnom djelovanju na mase. Isto je s inteligencijom, koja je zapela u vremenskoj crvotočini, dok je posebno opasan reakcionarni utjecaj vojnih krugova, gdje su uvijek bili utjecajni ljudi odani Moskvi - bez obzira je li u Rusiji vladala komunistička, ili neka druga diktatura... Prije nekoliko dana izašli su iz štampe (kod beogradske "Lugane") "vojni memoari" general-potpukovnika Blagoja Grahovca, zamjenika zapovjednika Jugoslavenskog ratnog vazduhoplovstva, koji se cijelu karijeru sukobljavao s miloševićevcima u vojnim redovima. Čestiti unitarist nabraja generale koji su bili i ostali na "ruskoj liniji".

Po njemu, to su izdajnici koji od prvoga dana rade za KGB na projektu razbijanja Jugoslavije onemogućujući njenu mirnu transformaciju. U demokraciji bilo je moguće mirno razdruženje, kao u Čehoslovačkoj, ali ondje su komunisti izgubili vlast, dok su u Jugoslaviji ostali na važnim pozicijama jer se režim nije bitno promijenio.

General Kadijević Veljko
General Kadijević Veljko

Ruska agentura i dalje funkcionira u vojnim krugovima, objašnjava Grahovac, koji bi to mogao znati, jer je bio zamjenik Vrhovnog savjeta odbrane do raspada kompozitne države Srbije i Crne Gore.

Valja primijetiti da je u doba Jeljcina ruska obavještajna struktura bila antimiloševički orijentirana, a ti ljudi onda su prešli u LukOil, koji je prvi stigao na Balkan predstavljajući ruske energetske interese. Oni su bili pravi kapitalisti, bez obzira na to što je kompanijom upravljao Jevgenij Primakov, bivši šef KGB, dakle izvršni direktor Gajdara Alijeva, koji je tim sektorom upravljao u ime Gorbačovljeva Politbiroa. Kad je na vlast došao Putin, a njegova politika otvrdnula, LukOil je istisnut, zamijenio ga je u Beogradu ruski državni Rosnjeft, a zatim - Gazprom.

Razlika između tih struktura je vrlo velika - LukOil samo vode poneki od kagebeovaca - a Gazprom jeste KGB!

Gazprom = KGB
Gazprom = KGB

Samo što se Gazprom ne zove KGB - jer se državno ministarstvo sigurnosti pretvorilo u vlast samu - to je vertikala koja završava u Kremlju. Nešto kao Vatikan - samo što tamo nitko ne vjeruje u boga, nego u moć koja je sasvim drukčije prirode.

Osim proruskih krugova u vojsci, Crkvi i na intelektualnoj sceni, koji se ustrajno odupiru pretvaranju Srbije u zemlju Zapada, otpor pruža i građanstvo, srednja klase stvorene u prošlom režimu, koja je navikla živjeti od države, jake države, svoje, drukčije od ostalih europskih, države koja ne podliježe međunarodnim standardima... I kad ti naizgled prosvjećeni ljudi ponavljaju zapadnjačke floskule, oni su antiliberlno orijentirani, etatizam je njihova druga priroda, ne vjeruju u poduzetništvo ni u snagu individulizma. "Socijalni kolektivizam" najdublje je utisnut u njihovu svijest. U ime toga morala, može se osuđivati svako nastojanje da se uvede kapitalizam, kao bešćutno poigravanje sa sudbinom naroda, jer ti ljudi zapravo misle da je nužno ostati drukčiji, na ekvidistanci, u deluzivnim sferama - "ni na Zapadu, ni na Istoku" - kako je to govorio i pisao Đinđić, dok još nije dovršio pretvorbu iz salonskog revolucionara u praktičnog etatista, prešavši put, ne samo u teoriji, od Juergena Habermasa do Carla Schmitta. Tu je riječ o staroj ideji - o Beogradu kao "centru sveta" ili, kako je to govorio pokojni Dragoš Kalajić "vertikalnom Beogradu".

Beograd je, zaista, najprikladnije metropolsko sjedište za međunarodnu upravu Balkana, ali to nema veze sa Srbijom, koja je jedna mala i prilično zaostala zemlja, koja će se razviti tek ako uđe pod okrilje Zapada.

A to će se i dogoditi.

Ako se ne ispriječi neka fatalnost, što ne možemo do kraja isključiti, znajući ominoznu narav toga mjesta i njegovu negativnu historiju.

Vladimir Putin
Vladimir Putin

Ruski utjecaj nije najjači u Srbiji, ali je ondje najopasniji - jer se država još nije zapadnjački "formatirala". Da uđe u europski format, mora definirati svoje granice i postati politički subjekt. S otvorenim granicama, na povijesnoj i političkoj vjetrometini, uvijek je objekt politike, cilj penetrativnih pothvata agenture i političkih specijalnih operacija koje, paradoksalno, ne mogu u Srbiji ostvariti presudan utjecaj - jer nisu potkrijepljeni ekonomskom snagom koja bi mogla "u proizvodnoj i društvenoj bazi" utemeljiti tu i takvu političku i duhovnu "nadgradnju".

Siromaštvo i zaostalost industrije, omogućuje Srbiji da se odupre, kao što sirota ide u svatove bez straha da se ženik namastio na njenu dotu (miraz). Budućnost srpskog društva odredit će investitori. Novac s kojim operiraju kapitalisti. Kad je Kina odlučila investirati u regiju Istočne i Južne Europe, namakla je milijardske fondove - ali njima ne upravljaju kineski tehnokrati, nego menadžeri europskih financijskih kuća koji moraju izbiti deset ili petnaest posto godišnjeg profita.

Bosna i Hercegovina na putu u NATO

Ustavno kompliciranom paradržavom protektorata Bosne i Hercegovine upravlja minorni opunomoćeni predstavnik međunarodne zajednice, jedan koruški Slovenac prerušen u Austrijanca. On je parodija Omer-paše Latasa, velikog administratora i velikog vojnika jednog zamirućeg carstva, kojega je opisao Ivo Andrić. Toga lika po imenu Valentin Inzko još nitko nije pretvorio u književnost, no jedva bi dostajao za kraću priču.

Iako je teoretski svemoćan zahvaljujući svojim "bonskim ovlastima", pa može smijeniti bilo kojeg demokratski izabranog funkcionera, Inzko zapravo ima moć puno manju od američkog ambasadora ili od lokalnog šefa CIA, koji su također vrlo ograničenih ingerencija, jer njihova vlada ne želi preuzeti rizik mjera koje bi oni mogli poduzeti - problem u Bosni, koliko god bio nerješiv i težak njenim stanovnicima, nije prevelik za strance, pogotovo što se problem objektivno smanjuje permanentnim iseljavanjem, koje je već odnijelo otprilike četvrtinu predratnog stanovništva.

Mićka Dodik - The Good, the Bad and the Ugly
Mićka Dodik - The Good, the Bad and the Ugly

Da nije vahabitskog terorizma što prodire u neke najzoastalije bošnjačke zajednice, nitko se ne bi brinuo za Bosnu - ovako, ona još blinka na radaru, a što se tiče njenog uklapanja u zapadne i europske sigurnosne strukture, tu ima samo jedna prepreka - Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. On je dobio posljednje izbore plakatima na kojima se grlio s Putinom.

Ruska naftna kompanija preuzela je još ranije najveću rafineriju u zemlji, onu u Brodu na Savi. No, ta je investicija zapela. U siromašnoj Bosni ne raste potražnja. Sve stoji. Financijski, cijela je država u krajnjoj stisci - a novac može doći samo iz Europe. Nema izgleda da ga ulože Rusi, jer je Republika Srpska dio bosanskohercegovačke države, što znači da se sve obavlja proceduralno pa nema mogućnosti za izravne dealove. Za izravni deal treba ti suverenitet, a više ga ne uživa nitko na Balkanu...

Iz intervjua kojeg je Dodik nedavno dao, vidi se da više ne isključuje članstvo u NATO. Da se tome usprotivi, morao bi imati barem podršku iz Beograda, a nema je, jer oni koji bi mu je na tome dali, s njim ne žele imati posla, budući da ih je u prethodnom političkom ciklusu anihilirao i istjerao iz srpske bosanske politike. Domaća opoziciona stranke koja ga je umalo srušila, SDS, ušla je pak u "saveznu" vladu u Sarajevu, ali to je kratkog daha, stari majstor već im kuha kašu, pa se osniva "izvorni SDS" - u kojemu sjede stari karadžićevski kadrovi koji su preživjeli haški kazamat i prirodnu političku smrt. Drugim riječima, Republika Srpska pridružit će se NATO s Dodikom, ali nikako bez njega i protiv njega.

Ali to uopće nije nemoguće, jer čovjek nije glup - pa to što ga američki obavještajni stručnjaci stavljaju u isti koš s Gruevskim - nije nipošto utemeljeno.

Ivica Račan
Ivica Račan

Osovina Moskva-Osijek-Rijeka

Ruski prodor na Jadran

Najviše uspjeha u penetraciji na Balkan, Rusi su ostvarili u Hrvatskoj. Tu su se oslonili na novac i na ideologiju. Novac im je otvorio sva vrata, a zahvaljujući ideološkoj "alotropiji" našli su ljude na vlasti i pri vlasti s kojima su mogli glatko surađivati.

Najintimnija bliskost ostvarena je kad je Putin prvi put 2007. posjetio Zagreb, gdje se održavao Energetski Summit. Predsjednik Mesić s njim je ugovorio osnivanje DružbAdria, pothvat gradnje reverzibilnog jadranskog magistralnog naftovoda, koji bi se kasnije vjerojatno proširio plinskim kapacitetima. To je sve obustavio Ivo Sanader - barem politički on je bio "straight" i igrao je samo za jednu stranu, kao sto posto zapadni, američki i europski čovjek lišen, doduše, nekih etičkih skrupula.

Današnji premijer Milanović igra na izbornu pobjedu: sve ili ništa. On se pretvorio u kreaturu PR, koketira s pomodnim ljevičarskim ideologijama, a fundamentalni procesi potpuno mu izmiču, jer se s tim dubljim pitanjima suočava s neograničenim cinizmom. Kako je napisao londonski "Economist" - "ekonomija ga zapravo ne zanima".

Zoran Milanović
Zoran Milanović

On u toj globalnoj energetskoj strateškoj igri nema vidljive komercijalne interese - takve linije uspostavljali su ljudi drukčijeg kova, poput nekadašnjeg predsjednika vlade dr. Franje Gregurića koji je svojedobno, u jednoj opatijskoj vili, ugostio Semjona Mogiljeviča, šefa "solncevskog klana", najjače obitelji ruske mafije. Mogiljevič je fasovao dva originalna hrvatska pasoša na različita imena - ni jedno njegovo pravo. To je vjerojatno bilo u vezi s nekim neodložnim potrebama za oružjem koje se, ilegalnim kanalima, nabavljalo preko MUP, a ne preko Hrvatske vojske i Šuška, kako to mnogi i danas pogrešno misle.

Šušak je bio trećerazredna pojava, a ovi poslovi zasnivali su se s Ukrajinom, Rusijom i Kinom, na visokom nivou, s iskustvom i kontaktima što su ih imali ljudi koji su radili u hrvatskoj re-eksportnoj kući "Astra". Njeno predstavništvo u Moskvi vodio je dr. Gregorić; da bi ga naslijedio Mladen Pejnović, sad najbliži suradnik premijera Milanovića, direktor Državne uprave za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), istodobno s Vrdoljakom pregovarač koji vodi neuspješne razgovore s mađarskim MOL-om o udjelima u nacionalnoj natnoj kompaniji INA.

Sanader je s njima postigao dogovor oko preuzimanja većinskog paketa, ali je to obavio privatno, na ručku u jednom zagrebačkom restoranu. Preuzimanje je zatim pokušao osujetiti Josipović, jer je Pantovčak uvijek polagao pravo na posebnu rolu nadzornog tijela Nadzornog odbora, a Milanovićeva vlada držala je srednji kurs, pogotovo otkako je premijer smijenio ministra financija Slavka Linića. Linić je i prodao kontrolni 25-postotni udio MOL-u dok je još bio ministar gospodarstva u Račanovoj vladi, a poslovni ljudi iz njegova riječkog konvoja, imali su s tom državnom firmom razgranate veze. Njih vide kao nepopravljive komunjare, iako su naprosto ljudi srasli s vlašću i nemaju posebne idejne predilekcije. Ali su kroz karijeru stjecali odgovarajuće veze, pa su igrali određenu ulogu i u hrvatskom "otvaranju" prema ruskim poslovnim interesima.

Kao i u Srbiji, to je povezano s idejom prisutnom u krugovima bivših ljudi da bi Hrvatska trebala izgraditi posebnu, nezavisnu i "ravnopravnu" političku ulogu unutar Europske unije, primjenjujući samo one njene regule koje joj toga časa konveniraju. Umjesto tržišne - dogovorna ekonomija, gospodarska politika dogovaranja u užem tajkunsko-političkom krugu, opravdana "nacionalnim", odnosno "državnim" interesom. Ponašanje kao u blažena titovska vremena...

Milanović je razbio sve te kombinacije, budući da ne dopušta da stranački birokrati konzumiraju moć stvarajući vlastite ekonomske pozicije, koje bi im omogućile frakcijsko djelovanje. Ali, dok kontrolira svoju stranku koja je okupirana isisavanjem javnih fondova, nema snage da zaustavi koalicijske partnere...

Zemljište na kojem bi trebalo graditi nekakav budući "pelješki most" - već su odavno pokupovali najveći hrvatski i slovenački tajkuni

Vladimir Putin - Jevgenij Primakov
Vladimir Putin i Jevgenij Primakov

Ruska penetracija u Hrvatsku ide istodobno kroz tri pothvata:

  • jedan je "zarobljavanje" domaćeg plinskog biznisa
  • drugi je osvajanje i kupovina hrvatskih luka
  • treći je akvizicija hrvatskog građevinskog sektora

S građevinom je bilo najlakše.

Rusi su ušli u vlasništvo posrnulog domaćeg kombinata IGH, Instituta za građevinarstvo Hrvatske, u kojemu je glavnu ulogu imao Jure Radić, nekoć šef kabineta predsjednika Tuđmana, projektant mostova, sportskih dvorana i aerodroma, objekata koji su, kako se čini, uvijek tri ili četiri puta predimenzionirani u odnosu na stvarne potrebe. Naravno, IGH je projektirao i Pelješki most. Taj milijardski projekt podržavaju i vlada i opozicija. Najviši časnici bivšeg HVO, one nešto sitnije ribe, ljudi koji nisu završili s osudama na četvrtstoljetnu robiju u Haagu, pokupovali su zemljište na kopnenoj strani gdje bi se most trebao propeti na Pelješac, a nizozemski ofšor-fondovi u kojima su prominentni ljudi bliski bivšem hrvatskom remijeru Sanaderu i bivšem slovenskom premijeru Janši, kupili su zemljište na pelješkoj strani, kuda bi trebala proći brza cesta, spoj s dubrovačkim krajem auto-ceste.

U Hrvatskoj postoji samo jedna građevinska firma s potrebnim stručnim referencama za izvođenje teških infrastrukturnih cestovnih objekata kao što su tuneli, vijadukti i mostovi, a to je zagrebačka Hidroelektra, koju bi sve firme koje su na natječajima dobivale unosne poslove na gradnji hrvatskih auto-cesta uzimale za podizvođača na tim objektima.

Sad su Rusi, skupa s IGH, kupili i Hidroelektru.

Prema tome, koja god politička opcija prevlada i dobije čast da most gradi, budžetskim ili kreditnim novcem, ili novcem iz fondova Europske unije, gradit će ga na kraju - Rusi.

Odgovarajuće domaće strukture pofutrat će se odgovarajućim desecima milijuna eura na zemljišnim dilovima koji su načinjeni prije nego se pristupilo propagiranju nasušne potrebe da se Hrvatska mostom spoji sa svojim "odvojenim" dubrovačkim teritorijem, i to raskošnom auto-cestom na kojoj deset mjeseci u godini, nema ni jednog automobila...

Vladimir Putin 2014
Vladimir Putin 2014

Uz IGH i Hidroelektru, ruski investitor Sergej Gljadelkin, "tajnoviti ruski milijarder s hrvatskom putovnicom", koju je dobio u doba Račanove vlade u kojoj je Slavko Linić bio ministar gospodarstva, kupuje i tvrtku "Dalekovodi d. d." koju je upravo Linić, kao financ-ministar u Milanovićevom, drugom socijalističkom kabinetu, spasio od stečaja izumom instituta "predstečajne nagodbe" (koja manje-više predviđa da se država odrekne potraživanja a firmu preuzmu povjerioci, kreditori, često vlasnici fiktivnih zadužnica koje prvotni vlasnik izda na svoje, povezane tvrtke). Spašena su radna mjesta i poslovi koje su "Dalekovodi" dobili u Norveškoj i Rusiji, pa je sve to zatim kupio dobri Serjoža, koji je praktično preuzeo hrvatski građevinski sektor.

To samo po sebi ne bi bilo strašno, da nije dio dugoročne politike ekonomske penetracije politički najlabilnije zemlje Europske unije, koja se Bruxellesu suprotstavlja od prvog dana čak i na tako temeljnim pitanjima "zajedničkih pravnih tečevina" (acquis communutaire) koje uključuje institutu "uhidbenog naloga", dakle pravo europskih sudova da se posluže bilo kojom europskom policijom za privođenje osumnjičenika, uz isključenje "suverene zaštite vlastitih građana".

To je bit "afere Perković", poslije koje Hrvatska otpada od matice europske politike i stupa na politički trusni teren, istodobno se širom otvarajući penetraciji ruskih ekonomskih interesa - koji nisu nikad samo ekonomski, pošto se svime upravlja iz Kremlja.

Ključni pothvat te penetracije bilo je rusko preuzimanje hrvatskog plinskog biznisa. Gazprom je kao ekskluzivnog uvoznika plina izabrao malu osječku firmicu "Prvo plinsko društvo" s tridesetak zaposlenih u kojoj je direktor bio neki raniji vlasnik pizzerije, inače prijatelj ministra gospodarstva, Ivana Vrdoljaka. Član koalicijskog "liberalnog" HNS, zapravo jedne lobističko-političke parastrukture koja nema nikakvu političku težinu (dobivaju 1,5% glasova biračkog tijela u anketama), Vrdoljak je u tom resoru zamijenio Ratka Čačića koji je, prije nego je morao dati ostavku, proveo liberalizaciju tržišta plina, otvorivši ga svim ponuđačima. Čim je stupio na dužnost, Vrdoljak je tržište odmah "deliberalizirao" uvodeći u zakon odredbe koje ministarstvu ostavljaju znatnu diskrecijsku moć. Od toga časa 2013. godine, počeo je skokovit uspon Prvog plinskog društva. Njegov je promet za dvije godine - u trećoj godini poslovanja - narastao na nešto manje od pola milijarde eura!? Firma je pritom narsala na - četrdeset zaposlenih. Istodobno, PPD je kupio udio u Luci Ploče, gdje gradi plinski terminal. Uzeli su 25% udjela s tim što su mnogi drugi manjinski udjeli skriveni na skrbničkim računima u advokatskim kancelarijama, pa se ne može procijeniti je li osječka freanžiza, zapravo, većinski vlasnik Luke.

Poslije toga, PPD je kupio i jedinu privatnu tvrtku u hrvatskom željezničkom prometu, kako bi vlastitim cisternama osigurao prijevoz u Ploče do najvećih potrošača, termo-centrala Hrvatske Elektroprivrede i do kutinske Petrokemije. Ta golema državna tvornica proizvodi silne gubitke, koje alimentira država, ali i silnu dobit za opskrbljivača plinom, a to je PPD. Istodobno, HEP gasi vlastiti odjel za nabavu plinu i preuzima ga najvećma od osječke agencije, koja na tome ostvaruje silnu dobit, s tim da na tenderske natječaje obično ide u kombinaciji s kompnijom INA, odnosno MOL-om. S obzirom na delikatan odnos hrvatske države i MOL u procesu oko preuzimanja većinskog udjela hrvatske nacionalne naftne kompanije, mađarska multinacionalka ne odvažuje se na iskakanje iz toga dvoprega, pa je kao firma s oko pedeset tisuća zaposlenih u svojim kompanijama, prinuđena da se na tenderima "ukompa" s tvrtkom od četrdeset zaposlenih iz Osijeka. No, direktor PPD naglašava da to nema nikakve veze s njegovim odnosom s Vrdoljakom. Nego, naprosto, nije Osijek tako veliko mjesto da se gotovo svi ljudi iz poslovnih krugova, ne bi međusobno poznavali, i ministar "električar" i poduzetnik, bivši picajol...

Budući da je Petrokemija u poteškoćama, a PPD ima para, iz Osijeka iniciraju kupnju te firme sa 1,600 zaposlenih pretvaranjem dugova za isporučeni plin u dionice, što bi ih učinilo većinkim vlasnikom. Ako im Gazprom daje poček veći od roka naplate, značilo bi to da će se dionica većinskog, upravljačkog paketa dokopati džabe. Ali, neće se na tome obogatiti, jer Petrokemija ustrajno proizvodi gubitke i proizvodit će ih i dalje, budući da između cijene energenta i cijene finalnog proizvoda (umjetnog gnojiva) nema dovoljno margine da se isplate sve plaće sindikalno čvrsto organiziranih radnika, koji ne dopuštaju stečaj ili smanjenje radne snage.

Što će onda PPD-u Petrokemija? Pa prodavat će im svoj plin, a država će opet morati platiti razliku da ne prestane proizvodnja gnojiva i ne nastanu novi socijalni problemi u Slavoniji. PPD će se već naplatiti. Kutinska firma će na kraju propasti i svi radnici dobit će otkaz, kao i u kombinatu DIOKI na otoku Krku, gdje je bila ista konstelacija, s tim što je tu direktor bio prijatelj Linićev, a ne Vrdoljakov...

Semion Mogilevich
Semion Mogilevich

Osim Luke Ploče, PPD je pokazao interes za kupnju naftnog terminala u Rijeci. Ondje luka ida parcijalno u privatizaciju, ali je to deal gradske vlasti, koja je vlasnik riječke luke (osim dijela već prodanog kontejnerskog terminala), te luke Plomin u Istri i luke Trget u Labinskom zaljevu. U Urinju (Bakarski zaljev) koncesionar je pak INA. Tu bi se sad još ukrcao i PPD. Ako im uspije osvojiti i Rijeku, oni i njihovi ruski partneri ovladat će svim najvažnijim lukama u Hrvatskoj - i koncesionar splitske luke je, naime, ruski tajkun, dok se preko zaljeva, u Trogiru, ukotvio ruski poslovni operativac Danko Končar. A u splitskom škveru, koji je dopao u ruke jednom zlosretnom industrijalcu šarafa iz Samobora, prije dvije godine se navodno pojavio tadašnji ministar financija, Slavko Linić s upitom može li škver sagraditi nosač aviona za ruske naručioce. Pa naravno, zašto ne - želite li ga ovdje, ili da ga zamotamo?

Između HNS-a koji servisira ruske interese u Hrvatskoj i SDP-a gdje su u to bili uključeni samo pojedini ljudi s "alotropskim" idejnim i karijernim interesima u ruskim pothvatima, postoji delikatan balans. Milanović ne može bez HNS-a svoje potpredsjednice Vesne Pusić, jer bi izgubio većinu u Saboru, ali im ne dopušta da konsolidiraju utjecaj u presudnim biznis-operacijama pa mirno nastave bez Milanovića i SDP-a ako zajedno izgube vlast.

Zato su dva hrvatska člana Nadzornog odbora kompanije INA kadrovirani izravno iz Banskih dvora - jedan od njih je famozni prijatelj Zorana Milanovića, profesor prava Siniša Petrović, a drugi, konzultant Željko Perić. Njih dvojica bili su također članovi Nadzornog odbora "Atlantic Grupe". Zagreb je mali grad i jasna je personalna veza - Milanović, Petrović, Perić kao i vlasnik "Atlantica", Emil Tedeschi, skupa su išli u srednju školu. Vrlo zanimljivo - ali to nije bila gimnazija, nego osrednja srednja upravna škola.

Ako se rezimira politička situacija povezana s energetskom strategijom na Balkanu očito je kako se ruski utjecaj proširio u Srbiju gdje je Gazprom preuzeo nacionalnu naftnu kompaniju NIS (Naftnu industriju Srbije), dosegao Republiku Srpsku preko rafinerije Zarubežnjeft, a pokušava Turskim tokom ući u Grčku, Makedoniju, Mađarsku i Sloveniju. U Hrvatskoj je ušao u plin, a i dalje ima potraživnja prema JANAF (Jadranski naftovod) s kojim je u pravnom sporu.

U Ljubljani, Medvedev je spomenuo ruski interes za kupovinu nacionalne naftne kompanije Petrol d. d. u slovenskom državnom vlasništvu. Još ranije, u Ljubljanu je dolazio Aleksej Miller. Neki njegovi direktori poigravali su se idejom o kupnji INA od MOL-a uz akviziciju Petrola, što bi stvorilo novu, moćnu regionalnu naftnu kompaniju s ruskom bazom. Mađarski oligarsi procijenili su vrijednost hrvatske firme na apsurdnih tri milijarde dolara. Postojala je ideja da to financiraju američke burze - ali o tome se razmišljalo prije eskalacije ukrajinske krize.

To je plan ruskog širenja na Balkan, ali što je američki strateški odgovor na tu prijetnju?

Američki izaslanik dolazio je iz State Departmenta i razgovarao s ljudima iz hrvatske i mađarske vlade. Ruski interes u MOL-u mađarski je premijer Orban suzbio kad je na silu preuzeo 25% ruskih dionica, pa je ostalo samo 25% u rukama izraelskih oligarha.

Za izraelske oligarhe je vrlo teško odrediti jesu li projekcija ruskih, američkih ili izraelskih interesa, što je zapravo dijalektika u koju se bez velike nužde ne bi trebalo ni upuštati.

Prema tome, mogući su partneri hrvatska vlada sa svojih labavih 50% u INA-i i mađarska vlada, koja većinskog vlasnika MOL-a, Zsolta Hernadyja, drži u džepu (ako nije obratno). Ali energent - nafta - ruska je, kao i plin, i što je sad tu predmet mogućeg dogovora pod američkim okriljem?

Za razliku od ruskih nakana, tu je sve jasno i može se naći u "otvorenim izvorima", naime u novinama i na odgovarajućim web-stranicama.

- "Američka tvrtka Cheniere Energy planira dostavu ukapljenog plina u srednju i istočnu Europu od američkih dobavljača, a jedan od načina dostave mogao bi biti ploveći LNG terminal u Hrvatskoj" - objavile su poslovne novine prenoseći vijest agencije Reuters. Riječ je o naročitoj plutajućoj LNG-platformi (FLNG) koji supstituira potrebu za izgradnjom LNG-terminala na kopnu - što je milijardski trošak i zahtijeva višegodišnju gradnju. Na kopneni terminal se privezuju LNG-tankeri, pa pretaču ukapljeni plin u obalske rezervoare. FLNG platforma je zapravo veliki LNG-tanker s odgovarajućim instalacijama koji služi kao skladište i crpilište plina - po kopnu treba samo razvući plinovod. Prvi na svijetu takav brod - ako se uopće može nazvati brodom - sagradio je (tko će drugi nego autor mog i vašeg mobitela) Samsung Heavy Industry. Porinut početkom prošle godine (zove se simbilično "Prelude") ima deplasman od 600.000 tona, što znači da je pet puta veći od najvećeg nosača aviona, a koštao je više od 10 milijardi dolara. Dug je pola kilometra. Može uskladištiti 2-3 trilijuna kubičnih metara plina, što je hrvatska potrošnja u tisuću godina.

Očito, Cheniere za Hrvatsku i Srednju Europu ima u vidu neku manju platformu, a FLNG-tehnologija tu je bitna zbog postupka "dvostrukog hlađenja", kojom se postiže visoka kompresija plina...

Sile osovine Moskva-Osijek-Rijeka-Ploče

Plan - koncepcija - dakle postoji. Kako je na to reagirala hrvatska vlada?

Ivan Vrdoljak
Ivan Vrdoljak

Ministarstvo gospodarstva o tome se uopće ne očituje. Amerikanci nemaju šanse kod Vrdoljaka. Dok je Vrdoljaka, u Hrvatskoj će carevati Gazprom, njegove povezane firme i ljudi povezani preko Moskve. Ako više ne mogu računati na Linića, naći će druge igrače za svoj rukometni klub...

Ostane li na vlasti sadašnja vlada čiji predsjednik nema interesa za ekonomska pitanja, dok njegov koalicijski partner, ministar gospodarstva, nema sluha za energetsku politiku Zapada, ništa se neće promijeniti. A stvar je prilično jasna - ako se stvori mreža koja bi polazila s jadranske obale i širila se prema Bosni i Srbiji - putanjom JANAF - odnosno u Mađarsku, Sloveniju, Slovačku i Poljsku, ruski plin postao bi samo jedna od tržišnih opcija, a ne monopolsko sredstvo političkog pritiska.

No da se otvori ta vrijanta, treba ukloniti ljude koji drže osovinu Moskva-Osijek-Rijeka-Ploče. Ljude koji Hrvatsku pokušavaju prodati Putinu za iznos napojnice.

izvor: zurnalisti.com

Pretraga: 5292 - Rusi ipak dolaze
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5292