Kako su Hrvati ubijali Hrvate

Kako su Hrvati ubijali Hrvate

Ivan Lovrenović: Kako su Hrvati pobili Hrvate, hladno, iz zasjede

Bilo je to u Hercegovini 1992. u naselju Glamuzinove kuće kod Kruševa

Nikola Blaž Kraljević
Nikola Blaž Kraljević

Objavljeno: 19. avg 2015 | Ivan Lovrenović

Ljeto - doba školskih raspusta, godišnjih odmora, veseloga opuštanja i razuzdanog razgolićivanja. Također i doba vjersko-pučkih teferiča, za poklonike svih triju naših drevnih monoteističkih "zakona". Ali usporedo s time - i vrijeme teških i nezacjeljivih sjećanja, datuma, turobnih godišnjica i rituala. Doista, sva naša velika i masovna zla uvijek su nekako koncentrirana u ljetne dane, pa službena politika sjećanja po cijelo ljeto ima pune ruke toga mornog posla.

Kolovoz je mjesec u koji pada i jedna stradalnička obljetnica, koju na svojim kalendarima nemaju vlade, velike stranke, vojna zapovjedništva, vjerske zajednice, od koje svi okreću glavu, svi osim nekolicine bizarnih i dezorijentiranih adepata koji uporno njeguju uspomenu na te stradalnike.

Leševi u gepeku

Bilo je to u Hercegovini 9. kolovoza 1992. u naselju Glamuzinove kuće kod Kruševa, na kontrolnom punktu Varda, na cesti što iz Mostara vodi u Čitluk i Ljubuški, Hrvati su pobili Hrvate - dušmanski hladno, iz zasjede, automatskim puškama.

Hrvati ubojice bili su u HVO-ovim, Hrvati žrtve u HOS-ovim uniformama - Blaž Kraljević i njegova pratnja: Goran Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac, Marko Stjepanović.

Legenda kaže da su im leševe haveoovci potrpali u automobil i povezli u Dalmaciju s namjerom da ih pobacaju u more, ali ih je policija Republike Hrvatske zaustavila, pa se zločin razotkrio.

Istraga pred Županijskim sudom u Mostaru stoji otvorena i danas, i pored toga što sva Hercegovina i pola Hrvatske zna tko je naredio, a tko izvršio.

Valjda baš zato.

Gojko Šušak
Gojko Šušak

Na prošlosubotnjem obilježavanju 23. godišnjice bratskoga pokolja od političara bio je samo Zvonko Jurišić, zubar iz Posušja, minorni predsjednik minorne Hrvatske stranke prava BiH, a Federalna televizija događaj je zabilježila prilogom kraćim od minute.

O ličnosti i ulozi Blaža Kraljevića i njegovoga HOS na početku rata te o uzrocima njegove pogibije ispredaju se priče pune političkih kontroverzi i nesuvislosti.

Za vladajuće hrvatske krugove, čija je "istina" o ratu, politici, Bosni i Hercegovini određena dogmom Herceg-Bosne i ikonama Tuđmana, Bobana i Šuška, Kraljević i njegova pogibija teme su o kojima se najradije ne govori - to su gnjili kosturi u njihovim raskošnim ormarima.

Za mali broj Hrvata i muslimana, što bi stao u dva automobila ne mnogo veća od onih u kakvima su se Kraljević i društvo vozili u smrt, Kraljević je "sveti krilnik", kojemu se fetišistički klanjaju i kunu u vječnu vjernost.

Od samoga početka Kraljević i hosovci su politički somnanbuli izmješteni iz vremena, iz stvarnosti, i samo tako je objašnjivo kako su u ljeto 1992. bili kadri napraviti one fanatične a zaludne samostalne prodore do Stoca i do Trebinja, ne hajući (ili ne znajući?) za upravo skovan mir između Bobana i Karadžića.

Tuđman, Krajišnik, Milošević i Karadžić
Tuđman, Krajišnik, Milošević i Karadžić

Za Bošnjake, doduše sve malobrojnije, Kraljević je "borac za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu" i "general Armije BiH" - koji se zalagao za "zajedničku borbu Hrvata i Bošnjaka protiv srpskoga agresora".

Ali pravu lakrdiju s Kraljevićem kao herojem borbe za Bosnu i Hercegovinu nisu napravili ni njegovi neoustaški poklonici, ni njegovi hercegbosanski protivnici, nego - prononsirani sarajevski antifašisti i ljevičari, zakleti antinacionalisti.

Somnanbuli iz HOS

Zvonko Jurišić
Zvonko Jurišić

Počelo je to 2006. godine kada je Željko Komšić, tadašnji pudl šefa SDP Zlatka Lagumdžije, izabran u Predsjedništvo BiH, pa u svoj kabinet kao simbol političke orijentacije stavio slike - Josipa Broza Tita i Blaža Kraljevića. A sasvim nakaznu formu stvar je poprimila nakon izbora 2010. godine, kada je Lagumdžija očajnički tražio bilo kakve nehadezeovske Hrvate da bi sklepao federalnu vladu pa ih pronašao u HSP zubara Jurišića.

Tada je Lagumdžijina propagandna mašina pjevala hvalospjeve HSP i Kraljeviću, energično odbijajući bilo kakve primjedbe na njegovo ustaštvo. A takve primjedbe dolazile su ne samo od neovisnih kritičara, nego - gle čuda - iz HDZ i njegovih hercegovačkih propagandnih službi, pa se moglo učiniti da je borbu protiv aveti ustaštva, hrvatskoga nacionalizma i velikodržavlja u svoje ruke preuzeo hercegovački HDZ nasuprot sarajevskom SDP.

Sukob Hrvata

Published on Nov 12, 2013

Ništa od svega opisanog, naravno, nema veze s historijskim i političkim meritumom sukoba između HOS i Kraljevića s jedne te Tuđman-Šušak-Bobanove Herceg-Bosne i HVO s druge strane. Bio je to sukob dvaju tipova hrvatske nacionalističke ideologije na pitanju Bosne i Hercegovine:

  1. na jednoj strani klasična pravaška, s NDH kao idealom
  2. na drugoj "moderna" Tuđmanova, kojoj je bilo važno Bosnu i Hercegovinu i Hrvate u njoj iskoristiti kao gradivni element nove Hrvatske, po mogućnosti što veće, a sve to u suglasju sa srpskom ratnom politikom

Blaža Kraljevića jesu ubile produžene ruke Tuđmana i Bobana, ali ne po Komšić-Lagumdžijinoj shemi. Nije Kraljevića nosio nikakav posebni bosanski patriotizam ni borbu za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. U njegovim govorima figurira "uža Hrvatska" - a to je Republika Hrvatska kao provizorij ili faza i "cijela Hrvatska" - to je konačni cilj, država s granicom na Drini

  1. muslimani su integralni dio hrvatskoga naroda a
  2. Srbi samo "remetilački faktor" u svemu tome

Da je kojim slučajem odnos snaga bio obrnut pa pobijedila Kraljevićeva a ne Tuđman-Bobanova politika, rat između Bošnjaka i Hrvata svejedno bi morao izbiti jer:

  1. Bošnjaci iz 1992. nisu muslimani iz 1941. a
  2. Bosna i Hercegovina iz 1992. nije ona politički amorfna i deklasirana provincija iz 1941.

Dva hercegovačka hrvatstva: na mjesto Kraljevićeva stradanja u Kruševu 9. kolovoza dođe šačica izgubljenih u vremenu i prostoru, iz vrha hercegovačkoga političkog i vjerskog hrvatstva tu ne dolazi nitko.

Oni, potkoženi i moćni dolaze na grob Mati Bobanu u Sovićima.

A u Širokom Brijegu koče se Tuđmanova i Šuškova statua.

izvor: telegram.hr

Pretraga: 5457 - Kako su Hrvati ubijali Hrvate
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5457