Kemal Kurspahić: U Dayton preko Igmana

Kemal Kurspahić: U Dayton preko Igmana

Dejtonski sporazum - 17. nov 1995
Dejtonski sporazum - 17. nov 1995

Objavljeno: 22. avg 2015 | Kemal Kurspahić, RSE

Prije tačno 20 godina, 19. avgusta 1995, dolazeći na posao u sjedišta moći u Vašintgtonu - Bijelu kuću, Pentagon, Stejt department - visoki američki zvaničnici našli su na stolu depešu koju je prethodne noći iz Zagreba poslao ključni čovjek Pentagona u timu za Balkan Džoe (Joe) Kruzel: opisivao je svoju šetnju prethodne večeri s hrvatskim ministrom odbrane Gojkom Šuškom po vrtu Tuđmanove predsjedničke vile u Zagrebu u kojoj je povodom hrvatskih vojnih pobjeda u Krajini i zapadnoj Bosni rekao kako u tome vidi i dobru i lošu vijest: dobru - jer se federalna teritorija približava veličini od 51 posto, kako predviđa plan kontakt-grupe, a lošu - jer veći dio te teritorije drže Hrvati i Hrvatska može postati zagovornik zatečenog stanja. Šušak mu je to i potvrdio rekavši mu kako "Hrvati nisu spremni da razmjenjuju teritorije u korist Muslimana".

Ali, i prije nego što su ta depeša, i ostali izvještaji američkih pregovarača iz sastanaka prethodnih dana s najvišim predstavnicima "tri zaraćene strane" i otvoreni, američki ambasador u Sarajevu John (Džon) Menzies - u 6:15 ujutru po vašingtonskom vremenu - alarmirao je visoke zvaničnike u sjedištu američke diplomatije dramatičnom viješću sa Igmana: oklopno vozilo u kojem su bili i bliski saradnici ambasadora Ričarda Holbruka (Richard Holbrooke) - Bob Frasure (Frejžer), Kruzel i Nelson Dru (Dru) - zaobilazeći na uskom planinskom putu francuski kamion sletjelo je niz liticu, prevrtalo se nekoliko stotina metara i trojica američkih diplomata su poginuli.

Oko podneva, Holbrook - koji se zajedno s generalom Veslijem Klarkom (Wesley Clark) vozio ispred vozila koje je palo niz liticu - u telefonskom razgovoru s predsjednikom Klintonom (Bill Clinton) rekao je: "Moramo suspendovati misiju toliko dugo koliko nam treba da donesemo naše poginule drugove kući... Poslali ste nas kao tim i vratićemo se kao tim i onda smo spremni da nastavimo misiju".

Trojica poginulih diplomata su u Holbrukovom timu bili ključni ljudi za Balkan u tri institucije vitalne za američku spoljnu politiku - Frejžer u Stejt departmentu, Kruzel u Pentagonu, Dru u Savjetu za nacionalnu bezbjednost u Bijeloj kući - i oni su u toj posljednjoj nedjelji svojih života zajedno s Holbrukom prije tog nesretnog odlaska u Sarajevo razgovarali i sa Tuđmanom i sa Miloševićem nastojeći da osiguraju njihovu podršku za američku mirovnu inicijativu koja će kulminirati dejtonskim pregovorima i sporazumom.

Tuđman ih je nakon hrvatskih vojnih pobjeda u Krajini i Zapadnoj Bosni dočekao u pobjedničkom transu u kojem je pokušavao oživjeti svoj plan podjele Bosne i Hercegovine onko kako je već crtao na salveti za čuvenom diplomatskom večerom: uvjeravao je Amerikance da je jedino trajno rješenje teritorijalna podjela i citirao navodnu Kisindžerovu (Henry Kissinger) izjavu: "Ako niste mogli sačuvati Jugoslaviju, ne možete sačuvati ni Bosnu i Hercegovinu". Nakon što su Amerikanci i njemu - i u posebnom razgovoru s ministrom vanjskih poslova Matom Granićem - izričito rekli kako je podjela za njih neprihvatljiva, Tuđman je rekao kako se "za sada" slaže ali da treba misliti "o strateškim relnostima buduće podjele na svijet Istoka i svijet Zapada". Odgovoreno mu je - preko Granića - da ako Hrvatska želi da pripada Zapadu i uživa njegovu političku, vojnu i ekonomsku podršku ne može tražiti podjelu Bosne i Hercegovine.

Milošević se nastojao nametnuti kao partner u mirovnom procesu. Pokazivao je mržnju prema Tuđmanu i Karadžiću, kojeg je nazivao "ludim, glupim manijakom", a Amerikanci su tražili da im pokaže da ima autoritet nad bosanskim Srbima. Pored ostalog - tražili su od njega da im garantuje bezbjedan let za Sarajevo umjesto opasnog putovanja igmanskim planinskim putem ali on takve garancije nije mogao dobiti ni od generala Mladića niti je mogao ponuditi lične garancije makar za manje opasan drumski put preko Kiseljaka.

Dok su letjeli između Zagreba i Beograda imali su i sastanke u Splitu i Zagrebu s trojicom bošnjačkih predstavnika (ministrom spolnih poslova Muhamedom Šaćirbejem, premijerom Harisom Silajdžićem i federalnim premijerom Hasanom Muratovićem koji ih je zabrinuo ukazivanjem na "realnost podjele" insistirajući na teritorijalnom omjeru 60-40 posto jer kako je rekao Srbi ne mogu odnijeti sa sobom pola zemlje. Sa te - bošnjačke strane - uporno su dobijali pomiješane signale ekipe koja se iscrpljuje međusobnim rivalstvima, nema nikakvu pregovaračku strategiju i predvođena je predsjednikom koji će u samo jednoj večeri u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari o Republici Srpskoj najprije govoriti kao nečemu što podsjeća na "nacističko ime" a na kraju odobriti potpisivanje papira kojim se ona prvi put zvanično prihvata.

A na sahrani trojice poginulih, 23. avgusta u Vašintonu, predsjednik Klinton rekao je Holbruku:
"Mislim da je ono što bi oni željeli - da nastavimo (s mirovnim procesom) i to ćemo i učiniti".

Faktografsku osnovu ovog teksta predstavlja dokument: "Tajna istorija Dejtona: Diplomatija SAD i bosanski mirovni proces", Autori: Derek Chollet i Bennet Freeman - Arhiv nacionalne bezbjednosti

izvor: kliker.info

Pretraga: 5482 - Kemal Kurspahić: U Dayton preko Igmana
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5482