Na meti poglavnikove paščadi

Na meti poglavnikove paščadi

Bosnu i Hercegovinu spasiti mogu jedino bonske ovlasti

Slavo Kukić
Slavo Kukić

Ponovo sam na meti Čovićeve medijske paščadi. Koja, dobiju li kost, reagiraju kao i sva paščad ovog svijeta - laju li, laju. To, doduše, i nije nešto zbog čega bi se trebao zabrinuti, ali zato mi godi poglavnikovo javno priznanje kako mi je realna moć veća no što bi običan smrtnik mogao i sanjati

Objavljeno: 05. jul 2015 | Slavo Kukić

Ponovo sam na meti Čovićeve medijske paščadi. Koja, dobiju li kost, reagiraju kao i sva paščad ovog svijeta - laju li, laju. To, doduše, i nije nešto zbog čega bi se trebao zabrinuti. Ali, zato mi godi poglavnikovo javno priznanje kako mi je realna moć veća no što bi običan smrtnik mogao i sanjati. Jer, eto, za koješta optužujem njega, a i danas upravljam Aluminijem, HT-om, polovinom javnih poduzeća na prostoru kojeg je on sam "zapišao".

Čovjek, očito - a vjerovao sam da sam mu uspio izmaći - ima dobre informatore. Nisam, istina, siguran znade li i ono najvažnije - da sam u polovici tih istih poduzeća izgradio vlastite informacijske punktove kojima promaći ne može ni najsitniji lopovluk operativaca programirane pljačke koju je, uvjeravaju me ljudi iz njih, on sam osmislio. I za koju bi, prema informacijama koje mi iz tih istih centara dolaze, one u Sokolu i Eronetu mogle biti gotovo pa mačji kašalj.

Takav odnos prema vlastitoj državi najčešće ispostavi i cijenu. Prije koji dan, recimo, pročitah da nam je trenutni dug prema različitim financijskim institucijama gotovo dvanaest milijardi maraka - ili gotovo pa pet puta više nego prije samo šest-sedam godina. Ni pol muke, dakako, da je on napravljen zbog investiranja u razvoj. Zemlja se, na žalost, sve to vrijeme zaduživala kako bi se financirala mamutska javna potrošnja - i kako bi se pokrivale sve veće proračunske rupe.

Ali, ni to nije najgora stvar na svijetu. Pametni, naime, iz grešaka u prošlosti znaju izvući pouke - zbog sadašnjosti, ali i još više zbog budućnosti. U ovoj zemlji, na našu nesreću, takvi uglavnom ne stanuju. U prilog tome svjedoči i nedavna najava premijera federalne vlade kako bi se - i opet zbog megalomanskih izdataka koji idu na javnu potrošnju, i opet zbog krpanja proračunskih rupa - moglo posegnuti za novim zaduženjima, ovaj put i kod komercijalnih banaka.

Treba li biti posebno bistar pa znati kako rješenje nije u stalno novim zaduženjima nego u prepolovljavanju džinovskog državnog administrativnog aparata koji neodoljivo asocira na jamu bez dna. Treba li biti posebno pametan pa znati kako će sve to u konačnici platiti građani?

Ne. Sve to je jasno i posljednjoj fukari. Kao što je jasno da ne postoji ni politička volja da bi se moglo zasjeći tamo gdje rješenje jedino i jeste. A, u tim uvjetima je logično očekivati samo nove namete kako bi se do nedostajućeg novca došlo. Za koju će se formu nameta vlast i odlučiti još uvijek nije i poznato. Ekonomski stručnjaci predviđaju da bi se čitava priča mogla vrtjeti oko dvaju scenarija - da se poveća PDV i još neki doprinosi, da se ide na rasprodaju preostale državne imovine ili da se, eventualno, kombinira i jedno i drugo.

Što god, pak, od toga bilo - a nešto, očito, jeste - ugrađeno je u agendu o reformama koje BiH mora provesti kako bi se dokopala nove tranše kredita MMF-a. I stoga tekst agende kriju k'o zmija noge. Zaludu zahtjevi i zakonodavne vlasti - a i zahtjevi svih ostalih u ovoj zemlji. Zašto? Pa, valjda zbog straha kako bi informacija o sadržaju reformi, na koje se državna i dvije entitetske vlade obvezaše, mogla i prije no što se misli pokrenuti val socijalnog nezadovoljstva - i kako bi na krilima istog nestati moglo i njih samih.

Što u toj i takvoj situaciji činiti? Vlast se, izgleda, odlučila za davno isprobanu strategiju - za novo etničko političko talasanje. A u podtekstu mu je ideja - zabavljaj se ti narode opasnostima od Srba, Bošnjaka i Hrvata dok mi ne završimo ono što moramo.

Nažalost, pri tome se ne preza ni od najdubljih rana na tijelu ove zemlje. Pogledajte, uostalom, storiju u vezi s britanskim prijedlogom rezolucije o Srebrenici - i genocidom kojeg prije dvadeset godina u njoj počini jedna od velikodržavnih ideologija. Genocidom kojeg, dodajmo i to, utvrdi i Haški tribunal - a kojeg bi se najradije protjeralo iz povijesnog pamćenja. Takva rezolucija, uporno ponavlja Dodik - a pridružuju mu se, što je-je, i svi ostali na barikadama obrane srpstva, i to, u gotovo istoj mjeri kao i koncem osamdesetih i početkom devedeetih, i istočno i zapadno od Drine - je dokaz organizirane hajke i na Srbe i na pravoslavlje. Ali, neće ići. Spreman je vožd, ustreba li - uz pomoć majke Rusije dakako - i treći svjetski zametnuti.

Pogledajte, potom, halabuku u vezi s državnim institucijama - sudom i tužiteljstvom prije svega. Koje Mile, zbog straha da mu i samom ne dođu glave, uporno odbija priznati - jer, hvala ti Bože, odbijaju i optuživati i suditi prema nalozima koje im sam izdaje. I zato će, svakodnevno poručuje, već u rujnu organizirati referendum kako bi i od sunarodnika dobio placet za ono što sam kani učiniti - na prostoru vlastita begovata, i s obrazloženjem da time brani i sam Daytonski sporazum, nenadležnima proglasiti sve što pripada BiH kao državi.

Ataka na državu, istina, oslobođen nije ni veći bh. entitet. Manje je tu, doduše, etnopriče nego s onu stranu entitetske crte. Ali, zato je sve intenzivnije nepoštivanje i izigravanje zakona kako bi se moglo pljačkati ono što desetljećima generacije stvaraše. Pogledajte samo ovo najnovije - koje pročitah doslovno u vrijeme pisanja ovog teksta - zaključak vlade kojim se na snagu ponovo vraća uredba zbog ukidanja koje je federalnu vladu napustila Demokratska fronta. Što taj zaključak ima značiti? Jednostavno, priznanje da je ukidanje uredbe bio nezakoniti čin. I ne samo to. Zaključak je i dokaz da je halabuka o zaštiti nacionalnih interesa najobičniji paravan za nastavak pljačke onog što opljačkano još uvijek nije - i da su zbog toga spremni, ne samo kršiti zakone vlastite zemlje nego, zatreba li, i državni udar izvršiti kako bi se u javna poduzeća uvelo vlastite pljačkaške horde.

Što u toj i takvoj situaciji činiti - i jeli išta uopće moguće? Radi li se o domaćim akterima, bojim se da su mogućnosti sve tanje - i da je put BiH u ambis sve otvoreniji. Što se, pak, svjetskih centara moći tiče, još uvijek nije sve izgubljeno. Budu li se, međutim, ponašali na način kako to čine i prethodnih desetak godina, za godinu-dvije pomoći neće moći ni oni.

A što bi, ako je tako, svijet pod hitno morao činiti? Pita li se mene, morao bi prvo temeljito iščitati obveze koje je u Daytonu sam preuzeo - i sukladno njima konačno početi i djelovati. Morao bi se, potom, nanovo vratiti posezanju za Bonskim ovlastima visokog predstavnika - i to, bojim se, intenzivnije no što je to ikad do sada činio. Jer, bez njih i upozorenja - poput onih koja ovih dana, u vezi s prijetnjom referendumom, uputiše i OHR i Ambasada SAD u BiH - gube bilo kakvu realnu snagu. Bez bonskih ovlasti, potom, vlast s većinskom potporom parlamenta u Federaciji nećemo imati do 2018. - a to je bogomdano za alkaponeovske družine koje u ovom dijelu zemlje već uvelike trljaju ruke. Bez bonskih ovlasti nam, da zaključim, barem je to moj dojam, ni Svevišnji više ne može pomoći.

izvor: neznase.ba

Pretraga: 5513 - Na meti poglavnikove paščadi
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5513