Mostar, devet godina poslije

Mostar, devet godina poslije

Istočna Hirošima i zapadni Las Vegas

Ubijeni unatoč primirju - naprosto zato što je dr. Franjo Tuđman tako htio

Rat u Mostaru 1993
Rat u Mostaru 1993

• Neretva je i danas barijera, granica između dva grada koji su nekad bili jedan. I pored svih nastojanja na ujedinjenju, teško je dobaciti dalje od slobode kretanja po Aneksu sedam. Zato što je s posljednjim kamenom "božijeg nokta", mosta, u vodu pala i nada da će grad biti jedan, zato što je previše života ugrađeno u nevidljivi zid nad rijekom ili naprosto zato što je dr. Franjo Tuđman tako htio

Objavljeno: 10. maj 2002 | Igor Lasić, DANI br. 256

Jedna već skoro zaboravljena mostarska legenda navodi kako je Vlado Šegrt, čuveni partizanski komandant i narodni heroj, a poslije rata jedan od prepoznatljivih autoriteta na Neretvi, riješio sukob na nekakvome upravnom sastanku. Razgalamili se funkcioneri o dvije obale, te kojoj će se u ovoj stvari dati primat, te koja ga zaslužuje u nečemu drugom, sve dok Vladi Šegrtu nije prepirka malo dozlogrdila. Heroj NOB-a se tad pridigao u stolici, i udario silovito šakom po stolu, da su se potresli oni fildžani s kafom, pa izgovorio svoj sud: "Ne može tako, drugovi. Jedna je obala!"

Šegrta nije bio glas priglupog čeljadeta. Prije će biti da je interventna real-socijalistička kultura u desetak godina poslije rata preveć ozračila njegovu praktičnu seljačku svijest, utjerala ga u kraćenje koje i dobru misao navodi na nonsens. Ali, ne bi ni tad Vlado Šegrt izvalio ovako veselu budalaštinu da nije bilo njegova savršeno preciznog saznanja o prirodi Mostara. On jednostavno nije mogao reći "moramo jednako tretirati obje obale", jer je po ljudskoj mjeri već imao viziju o njihovu ostvarenom jedinstvu. On je tad, da budemo do kraja dosljedni, unatoč nespretnoj formulaciji, izrekao jednu veliku istinu. Danas već bivšu istinu.

Dvije obale Neretve udaljenije su danas negoli su to jedni drugima plićaci Centralne Amerike i sjeverozapadne Afrike, među kojima teče neizmjerna Golfska struja. Čovjek je nekad mogao provesti četiri godine u šumi, tukući se nemilo sa četnicima i ustašama i stranim okupatorom, te po dolasku iz nje svejedno uvidjeti da je suština Mostara sadržana u činjenici povezanosti dviju obala, da ono što iz njega tvori grad jest ideja o prelasku na drugu stranu, ideja o slobodnoj i simetričnoj mogućnosti kretanja. Savršeno ovaploćenje te ideje - što ga je Miljenko Jergović sredinom devedesetih prepoznao u sjećanju kao "božji nokat" - Stari most, više ne postoji.

Mostar
Mostar

Njegovo rušenje 9. novembra/studenoga 1993. godine od strane HVO, najuvjerljivije je i već ne samo simboličko poništavanje ideje o takvome gradu. Rušenju je prethodilo točno pola godine ubijanja i progona Mostaraca bošnjačke nacionalnosti, a tome je ukupno i točno devet godina iza nas.

Boban i Karadžić Neke stvari ne moramo ponavljati, o njima su otpjevali svoje i vrapci na Radobolji. Recimo, ono kako je Mostar bio gadno napadnut još u aprili/travnju 1992. godine, od četnika našeg doba. I kako ga je već na ljeto Hrvatsko vijeće obrane oslobodilo, i kako je u toj vojsci tada pod oružjem bio znatan broj Bošnjaka, i kako su potom dvojica mladića svečano skočila sa Starog mosta u Neretvu, sa bosanskohercegovačkom i hrvatskom zastavom u rukama.

Ono što se zatim dogodilo podsjeća na sarkastični vampirski bal, u kojem se saveznik promeće u izdajnika, da bi zario zube u naizgled spašeni vrat. Pa ipak, slabije se pamti da su naznake za izdaju Mostara i njegovih bošnjačkih građana iskazane bitno ranije. Druga je stvar što je u takvo zlo malo tko mogao na vrijeme povjerovati.

Čak se ne moramo vraćati u ovom osvrtu na osnivanje Hrvatske zajednice "Herceg-Bosne" ujesen '92., sa Mostarom kao sjedištem, niti na Franju Tuđmana još odranije, i njegovu priču o "neprirodnoj tvorevini" BiH. Već u maju/svibnju 1993. godine, međutim, po netom oslobođenom Mostaru pala je sjena javnog sastanka Mate Bobana i Radovana Karadžića - bit će da ih ne moramo posebno predstavljati - o podjeli Mostara između HDZ i SDS.

Njih dvojica nisu se mogli složiti oko detalja, kome će pripasti Mostar na istočnoj obali Neretve, pa su pretpostavili mogućnost "arbitražnog razgraničenja". Što bi u jednom ili u drugom slučaju mogli i morali napraviti Bošnjaci, nije spomenuo nitko. Osim u jednoj kasnijoj prilici Boban, divaneći s Karadžićevim trebinjskim namjesnikom Božidarom Vučurevićem, a prema nedavnoj memoarskoj prozi potonjega.

Božidar Vučurević
Božidar Vučurević

"Kud ćemo s muslimanima?" - upitao je Boban, na Vučurevićev prijedlog da se Hrvati i Srbi podijele po Neretvi - "Pa to je lako; s njima niz Neretvu" - kazao je Vučurević.

Do kraja 1992. godine Mate Boban, predsjednik HZHB i čovjek od povjerenja hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška, završio je sve pripreme za rečeni plan o zbrinjavanju Bošnjaka "niz Neretvu".

Ne treba smetnuti s uma da mu je pritom u susret išlo i ponašanje SDA, točnije njegova mostarskog čelnika Ismeta Hadžiosmanovića, ali i čuvenih ratnika poput Jusufa Juke Prazine, koji je za račun HDZ dizao u zrak lokale "nepoćudnih" Bošnjaka. Formalno je Mate Boban u studenome naslijedio ionako već odavno potisnutog predsjednika HDZ BiH Stjepana Kljuića - i tako pod svojim vođenjem objedinio stranačku, upravnu i vojnu funkciju.

Agresija HVO na Mostar

Koncem te godine, 1992., HVO je raspustio legalne općinske skupštine i smijenio gradonačelnike koji mu nisu bili po volji, no još mjesecima uoči toga - vojnog udara - bio je od strane HVO smaknut zapovjednik Hrvatskih oružanih snaga Blaž Kraljević, jedan od najupornijih zagovornika hrvatsko-bošnjačkog saveza.

U aprilu/travnju 1993. godine, provokacije HVO u Mostaru intenzivirale su se do pucanja.

Puklo je u jutarnjim satima 9. maja/svibnja 1993. godine.

Jadran Topić
Jadran Topić

Predsjednik HVO Jadran Topić pozvao je sve Bošnjake i pripadnike Armije BiH da polože oružje, a hrvatska teška artiljerija udarila je po istočnoj strani grada, koja je u tom trenu bila pod komandom Armije BiH - i to je ostala do kraja rata.

Hrvatska uprava simultano je istjerivala Bošnjake iz zapadnog dijela grada, a nebrojeni su završili po konc-logorima u okolici.

Jedan od najpoznatijih i svakako najbližih gradu, de facto u predgrađu Mostara, bio je zloglasni Heliodrom. Bivši objekt JNA iskorišten je za zatvaranje Bošnjaka, od kojih mnogi poslije Heliodroma više nisu viđeni. Bez obzira što je za njega Gojko Šušak izjavio u Večernjem listu da Bošnjacima "uostalom, tamo i nije bilo tako loše".

Poznat je bio i Mašinski fakultet, u čijem je prostoru Vojna policija HVO mrcvarila privedene Bošnjake.

Čak je i stadion "Veleža" pod Bijelim brijegom bio iskorišten kao sabirni centar ili privremena stanica za uhapšene Bošnjake.

Dretelj 1993
Dretelj 1993

Dretelj i udaljenije logore da ne spominjemo; u njih su dovođeni i Bošnjaci iz Stoca ili Čapljine, iz cijele Hercegovine. Oni koji su imali više sreće, bivali su organizirano prebacivani autobusima - mnogima od njih sa hrvatskom registracijom - preko granice u Hrvatsku, da bi se žurnalističke marke poput Smiljka Šagolja kasnije divile kako "evo, mi po hrvatskim otocima gostimo njihove žene i djecu, dok oni po Bosni pucaju na nas".

Kad već spominjemo udio medijskog đavla u ovoj priči, jedna je slična akcija već na početku okarakterizirala agresiju HVO na Mostar, no tek je prošle godine eksplodirala u široj (hrvatskoj) javnosti. Naime, perjanica Hrvatske televizije Dijana Čuljak snimila je prilog o 12 netom zarobljenih vojnika Armije BiH, koji su branili komandu IV korpusa u zapadnom dijelu grada. Zarobljenici su dovučeni do - zagrebačke novinarke - koja je trijumfalno saslušala što imaju za reći u svoju obranu, a saslušala je i pobjednike koji su se naciji malo pohvalili svojim uspjehom, bezbeli... Nakon toga, gubi se trag dvanaestorici zarobljenika, a da nisu razmijenjeni i zagubljeni u nekome od prekomorskih azila.

Uploaded on Mar 1, 2009
Ne ostvari ti se san Šagoljčino!

Ti su logori sramota naših političara, a postat će i sramota cijelog hrvatskog naroda
-- General Žarko Tole, načelnika Glavnog stožera HVO

Ko je ubio Blaža Kraljevića

Divljanje koje je tokom 1993. godine u Mostaru uzelo maha usporedivo je sa tek nekoliko sličnih užasa tokom rata ili ratova na ovim prostorima, npr. sa Vukovarom tokom kraćeg perioda, i Sarajevom tokom dužeg. Količina granata iskrcanih - po kućama i ljudima - na drugoj strani Neretve (točnije na drugoj strani Bulevara revolucije i Šantićeve ulice, jer HVO nikad nije izbio niti na zapadnu obalu rijeke) - natjerala je novinara jednog stranog časopisa da istočni dio grada usporedi sa Hirošimom, a zapadni sa Las Vegasom. No, u tome i takvom Las Vegasu haračili su razni prirepci HVO, utjerujući strah u kosti preostalim Bošnjacima, i Hrvatima koji nisu željeli pristati na zločinačku politiku HDZ.

Uploaded on May 11, 2008 -- To su neke od teza koje donosi ovaj prilog iz Latinice (ovo je drugi dio)- obratite pažnju na izvještaj Dijane Čuljak s Heliodroma

Odvojenih struja koje su haračile za svoj privatni i proklamirani nacionalni interes bilo je više, te pamtimo imena poput Vinka Žuljevića Klice ili Damira Glavine Dade. Simbol ozakonjenih mostarskih bandi iz onog vremena bila je ipak tzv. Kažnjenička bojna, pod vođenjem hrvatskoga radikalnog emigranta i kriminalca Mladena Naletilića Tute. Naletilić danas čeka na presudu Međunarodnog suda za ratne zločine u Den Haagu, baš kao i njegov pobočnik Vinko Martinović Štela, dok im je treći drug u zločinu Ivan Andabak pušten da se brani sa slobode, u procesu koji je u Rijeci podignut protiv njega kao - narkotrafikanta.

Upravo su pripadnici Kažnjeničke bojne (ime je dobila po kadru "sa koca i konopca"), a vjeruje se da je konkretno riječ o Vinku Martinoviću, odradili atentat na Blaža Kraljevića u ljeto '92., no takove "vojničke" zadaće su ovi zločinci obilato naplaćivali kroz ratnu pljačku i šverc. Krajnje je ironično, ali i uobičajeno u zadanom miljeu, što se po zlu čuvena Štelina jedinica "Mrmak" oficijelno nazivala Antiterorističkom grupom HVO.

Slobodan Praljak
Slobodan Praljak

Još istaknutiju poziciju držao je u to vrijeme kasniji general HVO Slobodan Praljak, koji će se proslaviti naredbom (i priznanjem) za rušenje Starog mosta. Što je važnije, međutim, jest Praljkova veza sa Hrvatskom; on je već prije bio časnik HV, a nakon povlačenja iz Mostara u Zagreb nagrađen je bio višim položajem u Ministarstvu obrane RH.

Naravno, on nije bio jedina direktna veza Hrvatske sa HZHB-om, pa čak niti jedina sa vojničkim statusom. Primjerice, čuveni su bili Ljubo Ćesić Rojs, hrvatski parlamentarac i šef logistike HVO, te aktualni sudac Ustavnog suda RH i visoki časnik HVO Vice Vukojević. Njegovo se ime povezuje i sa naročitim zločinom što su ga neki pripadnici HVO izvodili nad zarobljenim Bošnjakinjama; jasno, riječ je o sustavnim silovanjima. Jedna od nesretnih žena svjedočila je da ju je silovao upravo Vice Vukojević, u konclogoru Vojno kod Mostara.

Dana 28. kolovoza 1993. godine u Grudama je proglašena i Hrvatska Republika "Herceg-Bosna", s Mostarom kao glavnim gradom. Ovaj detalj o glavnom gradu proglašenom u glavnom selu kazuje dvije stvari.

Prvo, HVO nakon četiri mjeseca nije uspio sebi osigurati mirnu svečanost u gradu koji je napao sa posve superiornih pozicija.

Drugo, vrlo je zanimljiva republika čiji se glavni grad proglašava u obližnjoj palanki, a što čak više od ratnih prilika ukazuje na civilizacijski doseg osnivača.

Pravo govoreći, nije to bilo usporedivo sa npr. AVNOJ-em u Jajcu; ovi su se mogli sastati u Mostaru, no su im Grude bile srcu milije. Bez obzira što je zapadni Mostar već bio nasilno i nakaradno pohrvaćen te pokatoličen, ma prava kolijevka hrvatstva još starijeg i ljepšeg. Uostalom, dosta je bilo vidjeti nova imena ulica oko Rondoa, ili znati za desetak milijardi maraka što ih je HDZ izvukao iz hrvatskoga državnog proračuna u korist "Herceg-Bosne" i njezinih ratnih profitera. A da je cijela HRHB ustvari maslo izmlaćeno u Zagrebu, uvjerili smo se već nekoliko mjeseci po njezinu osnivanju, kada je akcijom s Pantovčaka smijenjen predsjednik HDZ BiH i HRHB Mate Boban. Zbog sve izrazitije skandaliziranosti međunarodne zajednice, Franjo Tuđman odlučio je tad svog hercegovačkog prokuratora baciti posve u zapećak.

Ljeta 2000. godine objavljen je u Hrvatskoj i stenogram sa ondašnjeg sastanka Tuđmana, Šuška i Bobana na Pantovčaku - cijela jedna šekspirijanska drama o političkom žrtvovanju dotadašnjega vjernog egzekutora iz provincije.

Uploaded on Dec 26, 2008 -- CAPLJINA4

Bilo je to mjesec dana prije sporazuma što su ga 18. marta/ožujka 1994. godine hrvatski i bošnjački predstavnici sklopili u Washingtonu, o uspostavi Federacije Bosne i Hercegovine, a što je ujedno okončalo hrvatsko-bošnjački rat.

Ipak, i poslije Vašingtonskog sporazuma, pripadnici HVO ubijali su mostarske Bošnjake, a samo do okončanja Dejtonskog sporazuma, što će reći u "mirnodopskih" dvije godine, ubijeno ih je barem dvadesetak. Ipak, dva najbizarnija ubojstva dogodila su se dvije i pol godine kasnije, kada je na zapadnoj strani proslavljena pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije, nad Njemačkom u okviru Svjetskog prvenstva u Francuskoj. Meci ispaljeni sa zapadne strane pronašli su tada u baštama na istočnoj obali Eminu Ćatić i Huseina Đelilovića. Hrvatski sportski uspjeh otkupljen je hekatombom na granicama carstva, gdje se i najušminkanije lice jedne politike u pravilu izvrće javno do svoje istinske pervertirane naravi.

Okupacija koja traje

Božo Rajić
Božo Rajić

Kako je drukčije i moglo biti kad znamo da je predsjednik HDZ BiH Božo Raić prilikom osnivanja Federacije BiH izjavio da ona "može biti prihvaćena u hrvatskim glavama, ali ne i srcima"? Onaj isti Raić što je godinu i nešto ranije supotpisao zahtjev HZ "Herceg-Bosne" za čistim hrvatskim kantonima, uključivši Mostar.

Zapadni dio grada, i posljedično istočni, ostali su pod okupacijom HDZ i HVO do danas. Najveća proizvodna firma u Bosni i Hercegovini i gotovo najveća na Balkanu, mostarski kombinat "Aluminij" - sjajan je primjer toga. U ratu je etnički i materijalno očišćen, poslije rata zadržao je status quo uz obilatu pomoć međunarodne zajednice, a danas njegovi radnici pišu sindikalna priopćenja nevaljalim političarima, da će i opet znati obraniti svoje poduzeće. Što ne bi bilo najgore da nismo svjedočili novim rođenjima brojnih gadova među tim političarima.

Krešimir Zubak
Krešimir Zubak

Prvi je pretrčao Krešimir Zubak, koji danas važi za perjanicu alternativne hrvatske politike. Čovjek iz vrha "Herceg-Bosne", koji je usred rata trgovao naftom sa četnicima, i rekao da će "južno od Jablanice zelena biti samo trava" - naprosto je na vrijeme shvatio da treba uzmaknuti.

Jadranko Prlić
Jadranko Prlić

Uspio je i Jadranko Prlić; bivši predsjednik Vlade HZHB i suosnivač konclogora - dogurao je zatim bio do ministra vanjskih poslova BiH, a danas umije dijeliti političke lekcije tzv. "hrvatskoj komponenti" unutar Federacije.

Neven Tomić
Neven Tomić

Njegov stari intimus i financijer konclogora Neven Tomić, aktualni je dogradonačelnik Mostara, umiješan u velike ekonomsko-političke malverzacije, često u kombinaciji sa direktorom "Aluminija" Mijom Brajkovićem i još jednim bivšim šefom logistike HVO Dinkom Slezakom. Nitko im ne može ili ne želi stati na rep - bez obzira što zločinačka tvorevina "Herceg-Bosna" nije uspjela u realizaciji koliko njezina sestra Republika Srpska.

Pa ipak, dva dana uoči izlaska ovog broja Dana, objavljeno je da je Haški sud odobrio županijskom tužiteljstvu u Mostaru pokretanje sudskog postupka protiv 12 neimenovanih osoba, osumnjičenih za zločine nad Bošnjacima s ovog područja. Petorica od tih 12 su Hrvati, ostali su Srbi. A to je samo dio od 62 postupka, koje Haški tribunal prepušta domaćim bh. sudovima. Ima li među njima neko od imena iz ovog teksta, ne računajući one koji više nisu među živima, ili već sada nisu na slobodi? Možda za ovih pet mjesta naprosto nije spomenuto dovoljno kandidata, jer bismo mogli nastaviti prisjećanje sa djelima

  • Valentina Ćorića
  • Milivoja Petkovića
  • Marka Radića
  • Miljenka Lasića
  • Petra Zelenike
  • Mira Lukende...

Dani su prije nekoliko godina objavili jedan dokument OSCE koji nabraja desetine imena umiješanih u provedbu HR "Herceg-Bosne", pa je za pretpostaviti da kadra ne manjka.

Ali, neovisno o tome, teško će se dvije mostarske obale za našeg života išta približiti jedna drugoj, teško je da će više ikad postati jedno. Ne samo zato što je u ratu pobijeno oko 1.300 mostarskih Bošnjaka, što se za preko 800 njih ne zna gdje su i kako skončali, što ih je tridesetak tisuća protjerano iz grada. Na drugoj strani još je previše onih koji će na suđenja gledati kao na zlonamjerni udar po hrvatskoj naciji, koji čak niti zločine neće promatrati kao čin što izbjegava svaku relativizaciju i koji ne zastarijeva, i kao djelo počinjeno u njihovo ime bez da su morali ili htjeli osobno okrvaviti ruke. Na koncu, gornjim brojevima možemo također pridružiti ove nesretne duše, sve stanovnike Mostara što su se odrekli vlastitoga grada i same ideje o njemu.

Jadranko Prlić o Haagu

O toj temi nemam više ništa reći

- "Ja nisam bio u Haagu. Moj stav prema Haagu je jasan: i ja imam svoju ratnu povijest, bio sam na čelu privremenog organa izvršne vlasti, bio sam predsjednik Vlade HRHB. U samom startu, dakle 1993., i ja i institucija u kojoj sam bio, a to smo predložili i Zastupničkom domu HRHB, koji je to podržao, dali smo potporu djelovanju Tribunala. Od prvog dana je moj stav o tom pogledu jasan. I stvarno mislim da o toj temi nemam ništa više reći. Ja sam spreman suočiti se sa svakom svojom eventualnom odgovornošću u bilo kojem momentu" - kaže Jadranko Prlić, danas zamjenik ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa u Vijeću ministara BiH.

Crni bilans nakon Washingtona

Ubijeni unatoč primirju

  1. Škaljić Mensur, sin Ramiza, rođen 14. 04. 1969. godine. Dana 08. 03. 1994. u pripitom stanju prešao liniju razgraničenja, uhapšen, ubijen istog dana, tijelo ubijenog isporučeno na teritoriji pod kontrolom legalnih organa vlasti 29. 07. 1994. godine.
  2. Piragić Zejna, kći Alije, rođena 15. 04. 1945. godine, ubijena sa mužem Piragić Jusufom dana 04. 05. 1994. godine, u stanu u Crnoj ulici broj 10. Tijelo isporučeno 01. 06. 1994. godine.
  3. Piragić Jusuf, ubijen u svom stanu u Crnoj ulici broj 10 u Mostaru sa suprugom Piragić Zejnom, dana 04. 05. 1994. godine.
  4. Mustafić Asim, sin Atifa, rođen 18. 01. 1962. godine. Nalazio se u privatnom zatvoru Martinović Vinka tzv. "Štela" u dijelu grada pod kontrolom HVO-a. Ubijen je 08. 06. 1994. godine, a njegovo tijelo pronađeno zajedno sa tijelom Kasumačić Edina, na lokalitetu Kobiljače. Obadva tijela isporučena su 18. 08. 1994. godine.
  5. Kasumačić Edin, sin Mustafe, rođen 02. 12. 1966. godine, nalazio se u privatnom zatvoru Martinović Vinka tzv. "Štela". Ubijen je 08. 05. 1994. godine.
  6. Kadić Sead, sin Hasima, rođen 1958. godine, stanovao u Kavazbašinoj ulici broj 5 u Mostaru, nestao u dijelu grada pod kontrolom HVO-a 16. 06. 1994. godine. Dana 25. 06. 1994. godine rijeka Neretva izbacila tijelo Kadić Seada. Vještak sudskomedicinske struke konstatirao je nasilnu smrt usljed loma lobanje.
  7. Suhonjić Amrudin, sin Islama, rođen 1941. godine. Odveden je iz svog stana od policajaca HR-HB dana 17. 06. 1994. godine. Odmah po odvođenju u stan Suhonjića u ulici Moše Pijade 68/I uselio se policajac HR-HB Begić Slavko. Dana 29. 06. 1994. godine u mjestu Skakala rijeka Neretva izbacila je NN leš muškarca koji je izvučen i od HVO-a sahranjen kao NN. Isti leš je isporučen 18. 08. 1994. godine, pa je identifikovan Suhonjić Amrudin. Vještak sudskomedicinske struke konstatirao je nasilnu smrt usljed prekida cirkulacije i loma vratnog pršljena kičme. Ubistvo je pokušano prikazati kao samoubistvo utopljenja.
  8. Alajbegović Malik, sin Osmana, rođen 12. 11. 1932. godine, nestao u dijelu grada pod kontrolom HVO-a dana 25. 07. 1994. godine. Dana 28. 07. 1994. godine tijelo ubijenog Alajbegović Malika pronađeno je u jednoj garaži u mjestu Raštani, te dana 30. 07. 1994. godine, prebačeno na lijevu obalu Mostara. Vještak sudskomedicinske struke konstatovao je nasilnu smrt prouzrokovanu vatrenim oružjem. Prema brojnim zaživotnim povredama na tijelu, sigurno je Alajbegović Malik prije ubistva fizički zlostavljan.
  9. Seyyed Husein Navab, sin Muhameda, rođen 14. 09. 1966. godine, državljanin Republike Iran, odveden je iz taxi automobila na Rondou od specijalne policije HR-HB dana 28. 08. 1994. godine. Istog dana Seyyed Navab Husein je ubijen u mjestu Ilići da bi narednog dana njegovo tijelo bilo pronađeno na putu za selo Kozicu. Dana 10. 09. 1994. godine tijelo je prebačeno u dio grada pod kontrolom legalnih organa vlasti. Vještak sudskomedicinske struke konstatovao je nasilnu smrt prouzrokovanu sa više hitaca vatrenim oružjem. Prema brojnim zaživotnim povredama, sigurno je da je Seyyed Husein Navab bio prije ubistva fizički zlostavljan.
  10. Vrabac Vahid, sin Ibrahima, rođen 27. 07. 1959. godine, i Ahmetović Jusuf, sa kamionom reg. oznaka DO 10-417 G, nestali su na teritoriji pod kontrolom HVO-a 18. 08. 1994. godine. Dana 31. 08. 1994. godine, njihova tijela su pronađena vezana policijskim lisicama na austrougarskom putu Mostar - Čitluk. Ubijeni su vatrenim oružjem i opljačkani. Kamion sa prikolicom vraćen je porodici ubijenih preko CSB-a Mostar.
  11. Ahmetović Jusuf, sin Bajre, rođen 01. 10. 1961. godine, ubijen sa Vrabac Vahidom.
  12. Ahmičević Mustafa, iz Gračanice, opljačkan i ubijen 16. 09. 1994. godine. Njegovo mrtvo tijelo pronađeno je na području općine Široki Brijeg.
  13. Šiširak Zuleha, kći Mustafe, rođena 15. 03. 1911. godine. Ubijena je u svojoj kući u ulici Ahmeta Sefića, br. 22, u noći 16/17. 12. 1994. godine zajedno sa Hadžioman Vahidom. Ubistva su izvršena sa više hitaca iz vatrenog oružja.
  14. Hadžioman Vahida, kći Huseina, rođena 08. 06. 1921. godine, ubijena sa Šiširak Zulehom u noći 16/17. 12. 1994. godine.
  15. Đuliman Esad, ubijen u noći 8/9. 12. 1995. godine.
  16. Bilopavlović Jadranko i njegova supruga Jasminka ubijeni su u stanu u ulici Matije Gupca, broj 16 B, noću 10/11. 12. 1995. godine.
  17. Bilopavlović Jasminka, ubijena sa svojim suprugom Jadrankom u ulici Matije Gupca, broj 16 B, noću 10/11. 12. 1995. godine.
  18. Muštović Alen, sin Omera, rođen 02. 02. 1978. godine. Ubijen je u ulici Moše Pijade iznad mješovitog punkta dana 01. 01. 1996. godine u 05,15 sati.
  19. Pokušaj ubistva policajca SJB Mostar Čamo Semira i Čauš Ferida dana 04. 01. 1996. godine u ulici Bulevar Narodne revolucije.
  20. Đukić Jasna, rođena Ovčina, rođena 27. 07. 1940. godine u Mostaru, nastanjena na Bijelom Brijegu, medicinska sestra, ubijena u svom stanu 06. 03. 1996. godine.
  21. Bejtović Rukija, kći Abida, rođena 1925. godine u Novom Pazaru, nastanjena u Mostaru u ulici Ante Zvonića 23, bolesna i teško pokretna, nestala je iz svog stana dana 23. 12. 1996. godine. Njeno mrtvo tijelo pronađeno je 06. 01. 1997. godine na lokalitetu mjesta Kovačine u blizini puta M17. Reobdukcijom je utvrđeno da je Bejtović Rukija fizički zlostavljana i maltretirana, te da je do zastoja u radu srca došlo radi maltretiranja i izvrgavanja tijela niskim temperaturama. U stan Bejtović Rukije odmah po nestanku uselio je Zlatko Trlin, bojovnik HVO.
  22. Dana 10. 02. 1997. godine oko 14,00 sati pripadnici policije i specijalne policije pucali su u masu građana Bošnjaka koji su ušli u ulicu S. Kovačevića s namjerom da, prema običaju za Bajram, obiđu mezare poginulih koji su sahranjeni u Liska parku. Usljed jako upotrijebljene smrtonosne sile ranjeno je preko 30 građana, a ubijen je Sulejmanović Šefik, rođen 1931. godine u Mostaru.
  23. Prilikom proslave pobjede reprezentacije Hrvatske na svjetskom nogometnom prvenstvu, iz zapadnog dijela grada Mostara ispaljeno je više hitaca iz vatrenog oružja. Dana 04. 07. 1998. godine oko 22,30 sati zrno jednog ispaljenog hica pogodilo je Ćatić Eminu, koja se u to vrijeme nalazila u bašti ugostiteljskog objekta "Štok" na trgu Ivana Krndelja u Mostaru. Dan poslije ranjavanja od zadobijenih povreda Ćatić Emina je preminula.
  24. Prilikom proslave pobjede reprezentacije Hrvatske na svjetskom nogometnom prvenstvu, ekstremisti iz zapadnog dijela grada Mostara, prema istočnom dijelu grada, ispalili su mnogo hitaca i rafala iz vatrenog oružja. Dana 04. 07. 1998. godine u 22,30 sati zrno jednog ispaljenog hica pogodilo je Đelilović Huseina, rođenog 1931. godine, koji se u momentu ranjavanja nalazio u bašti ugostiteljskog objekta "kod Zlaje". Nekoliko dana poslije, Đelilović Husein je podlegao.
  25. Dana 02. 10. 1998. godine oko 21,15 sati u dvorište kuće povratnika Kudra Šakira u mjestu Tasovčići, općina Čapljina, bačena je eksplozivna naprava. Od posljedica eksplozije ranjeni su povratnici Kudra Šakir, Nurko Salko i Omerović Nazif, a život je izgubio Muminagić Adem, također povratnik u Tasovčiće.

izvor: bhdani.ba-t25611

fotos: bosniavolimte.blogspot.com

Pretraga: 5596 - Mostar, devet godina poslije
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5596