Šta je nama Dayton

Šta je nama Dayton

Vildana Selimbegović
Vildana Selimbegović

Objavljeno: 07. sep 2015 | Vildana Selimbegović

Ne znam baš koliko je pametno 20 godina kasnije prizivati sjećanja na vrijeme kada se nad vojnom bazom Wright-Petterson ukazao dim mira. Znam da sam nekih mjesec ranije prvi put čula za grad Dayton, gdje su se eto očekivali pregovori.

Šta god ko o tome sada pričao, ja moram priznati da još uvijek čuvam taj osjećaj nade: u času potpisivanja mirovnog sporazuma moj je sin bio đak prvog razreda osnovne škole. Možda je beskrajno sebično, ali upravo su njegovih pet-šest minuta do škole bile moje prestrašne more tih dana. Muž je poginuo u junu, samo desetak dana nakon što smo oboje - usred ratnog Sarajeva - upisali svog prvačića. Psiholozi bi vjerovatno rekli da sam u želji da potisnem gubitak, svoju tugu i strah projektirala na sina, ja sam pak bila sigurna da rat više ne može pod kožu.

Od tada do danas teško da mogu izbrojati koliko sam puta taj Dayton - taj sinonim za mir i definiciju brojnih postratnih problema - nazvala, kao i svi drugi, luđačkom košuljom, branom za napredak, najvećim krivcem što nikako da postanemo normalna zemlja... No, nikada mu nisam osporila ono najvažnije što nam je donio - prestanak rata.

Richard Holbrooke (1941 - 2010)
Richard Holbrooke (1941 - 2010)

Upoznala sam Richarda Holbrookea. Pamtim da ni tada, kada smo se sreli, a bilo je to samo koju godinu kasnije, nije bio bog zna kako zadovoljan rješenjima skovanim u Daytonu. No, njegova nesumnjiva energija da spoji nespojivo i pomiri zaraćene strane frcala je iz svakog njegovog gesta kojim je pratio svoja objašnjenja: da, Dayton nije idealan, ali je donio mir i sada je na Bosancima i Hercegovcima - Srbima, Bošnjacima, Hrvatima i svim ostalim - da se dogovore. Da ga mijenjaju, unapređuju.

Holbrooke je za života zagovarao robustniju implementaciju Dejtonskog sporazuma, no nije se libio reći da članice PIC nisu davale dovoljnu podršku. Da je bio vizionar svjedoči i njegovo javno zalaganje u vrijeme obilježavanja petogodišnjice Daytona za agresivniji put Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji. Čak je i tadašnjem zapovjedniku NATO snaga - američkom generalu Smithu - zamjerio nedovoljno energične akcije na približavanju BiH ovom savezu.

Umio je, onako američki precizno, definirati i domaće aktere: Aliji Izetbegoviću je odavao priznanje na hrabrosti da ostane u Sarajevu i uvijek isticao da je baš zbog toga Slobodan Milošević bacio bijeli peškir predaje i potpuno odustao od Sarajeva.

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović

Ali nije krio ni svoje nezadovoljstvo nedovoljnim angažmanom SDA na kreiranju multietničke države. Kao što ni tada - prije 15 godina dakle - nije imao nikakvih dilema: status Kosova, tada ultravruća regionalna tema, neće promijeniti granice Bosne i Hercegovine, Republika Srpska će ostati entitet jednako kao i Federacija. O budućnosti BiH govorio je preferirajući jačanje lokalne samouprave, kao jedan od modela koji Evropa vidi kao vlastiti domet.

Ni Izetbegović ni Milošević ni Holbrooke, kao uostalom ni Franjo Tuđman, glavni akteri Daytona, više nisu živi.

Dayton jeste.

Nekad - u ovom domaćem političkom grotlu - doima se življi no ikad. Postao je omiljena moneta za političko potkusurivanje. Najjači njegov branitelj je - ironija sudbine, šta li - Milorad Dodik, danas predsjednik Republike Srpske, po svemu političar za kojega se teško oteti utisku da je skovan po Holbrookeovom modelu: energičan, jak, dobar borac, vispren trgovac. Na svojim počecima, upravo tih godina kada je Holbrooke pohodio BiH, Dodik je imao i viziju: sjećam se intervjua koje smo u njegovo opoziciono doba pravili, kada nije krio da su ga Amerikanci napravili i kada je - što je mnogo važnije - o budućnosti Bosne i Hercegovine govorio ne krijući vlastite ambicije da i osobnim angažmanom pomogne ekonomski napredak - svih njenih stanovnika.

U to je doba Dodik jahao na tezi da je ekonomija ključ: ne moramo se voljeti, ali možemo raditi zajedno, govorio je otprilike ono što danas radi Mirko Šarović. I to je jedan od naših apsurda: taj Šarović, koji je zahvaljujući (ne)srećnom Daytonu i njegovim mehanizmima prošao pravosudnu golgotu, već drugi put bez konkurencije nosi epitet najangažiranijeg državnog ministra.

Mirko Šarović
Mirko Šarović

Bila sam, prije koji mjesec, u prilici da ga gledam kako razgovara s privrednicima. I skoro da nisam mogla povjerovati da jedan ministar može s toliko pažnje, razumijevanja i zašto i to ne reći - kompetentnosti i znanja podjednako ravnopravno razgovarati i sa vlasnikom mljekare i sa direktorima banaka i sa prvim čovjekom Solane iz Tuzle. Niti je hvalio niti kudio Dayton, ali jeste iskreno priznao da smo mi dobrim dijelom sami sebi krivi što nam nije bolje. Zemlje imamo, ali je ne obrađujemo, poljoprivredu zanemarujemo, industriju ne razvijamo, u našu mladost ne investiramo, složio se u neko doba sa podobro zabrinutim privrednicima, da bi im na kraju rekao "radite, a ja ću vam pomoći, koliko god mogu".

Ovih dana gledamo kako se nosi sa bremenom blokade izvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u Evropsku uniju. To je projekat koji je i lično opečatio, no onoga dana kada su kontingenti proizvoda iz BiH krenuli ka Hrvatskoj, stigao je šamar iz prvog susjedstva - ministar je riješen da još jednu prepreku preskoči. I uopće ne sumnjam da će uspjeti.

Ne zato što je to BiH zaslužila, nego samo zato što je Evropska komisija ocijenila da je posao dobro urađen. A što bi rekao Dodik - ekonomija je ključ.

Mićka Dodik - Pogled
Mićka Dodik - Pogled

Zapravo, to je i velika istina. Možda i najveća: Dayton je dao okvir u kojem se, pokazalo je to i iskustvo prethodnih 20 godina, možemo kretati, sretati i raditi. U kojem možemo uzeti vlastite sudbine u svoje ruke i odgovarati za njih.

Posve je drugo pitanje upotreba i zloupotreba Daytona.

Uopće nemam dilema - Dayton je najmanje kriv za loše politike, beskrupulozno bogaćenje elite na račun naroda, skandalozno stanje privrede, male plaće i mizerne penzije.

Krivci za ovu baruštinu od korupcije i kriminala u kojoj živimo su političari. Oni koji sebe vide kao vlasnike zemlje, vjere i ljudi. Brani li Dayton ijednom tužiteljstvu i sudu - od općinskog do Suda i Tužiteljstva BiH - da se obračuna sa organiziranim kriminalom, pohlepnim političarima i mafijašima svake vrste?

Koči li Dayton ijednu vlast u ambiciji da umjesto u svoje džepove novac poreskih obveznika uloži u fabrike i nova radna mjesta?

Di su pare?!?
Di su pare?!?

A to je zapravo suština naše priče: Dayton je crvena krpa kojom nas plaše, kojom podgrijavaju strahove i netrpeljivosti samo zarad vlastitih alibija. Da ne dođu na red da polože račune za zločine počinjene nad vlastitim narodom - i što je za njih još gore, da vrate pare.

Tekst je napisan u okviru projekta obilježavanja 20 godina Daytona, u organizaciji Nezavisnih novina, u Banjoj Luci

izvor: oslobodjenje.ba

Pretraga: 5629 - Šta je nama Dayton
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5629