Ivan Kokain Andabak, čovjek koji je ubio Jozu Leutara

Ivan Kokain Andabak, čovjek koji je ubio Jozu Leutara

Terorista sa Pavelićevog praga

Sarajevsko barutno jutro

Kazna za Kažnjeničku bojnu

Ivan Kokain Andabak
Ivan Kokain Andabak

• Torba ubijenog policajca Joze Leutara bila je puna dokaza o umiješanosti najznačajnijih hrvatskih dužnosnika u šverc drogom i ukradenim automobilima

Objavljeno: 22. sep 2000 | Gordan Malić, DANI br. 173

Jacques Klein, šef Misije UN u Bosni i Hercegovini, održao je obećanje ponovljeno u valjda svakom intervjuu koji je dao od 16. marta 1999., od dana ubistva Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH. Atentatori na drugog čovjeka bosanske policije su uhapšeni!

Za manje od 10 dana, iza rešetaka su se našli Ivan Andabak, Dominik Ilijašević Como, Zoran Bašić Cole i Željko Ćosić. Duga istraga u kojoj su pored bosanskih policajaca i uz koordinaciju NATO trupa u BiH učestvovali i agenti američke US Drug Enforcement Administration DEA (uprava za borbu protiv narkotika), završena je spektakularnim hapšenjima i oštrim optužbama na račun HDZ, plasiranim u najgore vrijeme za taj nacionalistički pokret - pred opće izbore u BiH.

Priča, međutim, nije na svome kraju.

Ivan Bačak, Leutarov nasljednik, izražavajući nezadovoljstvo "jednostranom saradnjom" Republike Hrvatske i bošnjačkog naroda, već poručuje kako ima svjedoka za pobijanje Kleinovih rezultata. Pri tome ne uspijeva objasniti gdje je nestala torba ubijenog policajca u kojoj su, navodno, bili dokazi o umiješanosti najznačajnijih hrvatskih dužnosnika u šverc drogom i ukradenim automobilima.

Iako se o stvarnom sadržaju ministarske aktovke još ništa pouzdano ne zna, priča o spornoj dokumentaciji svakim se danom čini sve istinitijom - jer, Ivan Andabak je švercao drogu na veliko. Pao je, uostalom, na 660 kilograma Escobarovog izuma - kokaina. I nije mu bilo teško ubiti. Najbliži saradnik Mladena Naletilića Tute čitavog je života, uostalom, bio samo to - terorista.

Doista, doista ti govorim, Kažnjenička bojna - to je Tuta. On je duh postrojbe - prenosio mi je Ivan Andabak istinu o Kažnjeničkoj, ustreptao kao da ga Tuta, nakon dvije čašice ljutog, doista duhom posjećuje iz zatvorske sobice u Remetincu - ogrnut plahtom i s lulom u ustima...

Mladen Naletilić Tuta
Mladen Naletilić Tuta

Mjesecima sam upoznavao Andabaka, baš kao što se proučavaju druge vrste. Nekad su ga novinari naprosto opsjedali. Tuta i on bili su sultan i veliki vezir Herceg-Bosne. U Tutinu vilu na Ciganskom brdu ponad Širokog, navraćala je hrvatska politička i svaka druga elita. Kao na dvoru imperatora (koji neprijatelje baca lavovima), degustirala se ohlađena žilavka na verandi s pogledom na "naše prostore". Gosti su komplimentirali Tuti na rafinmanu u tom kamenjaru, komentirali zbivanja u Zagrebu, gdje ljudi nemaju razumijevanja "za sve ovo", za napore "ovih ljudi ovdje", za "procvat i prosperitet Hercegovine".

Mate Granić na Ciganskom brdu
Mate Granić na Ciganskom brdu

Znao je da seru! - smijao se Andabak - Rekao bi mi, pogledaj ih kako seru!

Dolazili su tada Tuti Mate Granić i Nikica Valentić, ministar i premijer, bili su Aralica i Šagolj, Viki i Severina. Andabak je uvijek stajao u drugom planu, iako su mu ramena s lakoćom zaklanjala Tutin horizont.

Kanadski vojnik i dezerter

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman

General je pogolem čovjek, šake su mu uvijek zauzimale polovicu kavanskog stola. Granitnog vrata nalik na mostovni potporanj, s licem ranog Donalda Pleasencea, opasan svakako, ali dosta otvoren i iskren, u jedinom biografskom intervjuu govorio mi je stvari koje sam upijao.

Rodio se 1953., u Gornjim Rujanima kod Duvna, u obitelji ustaškog vojnika, kao drugo od četvoro djece. Sa 17 godina pobjegao je u Njemačku, gdje je dobio zelenu kartu i postao najmlađim političkim azilantom u povijesti Ujedinjenih naroda. U njemačkom logoru Zundorff kod Nürnberga, zatekao se među izbjeglim Turcima, Kurdima, Palestincima. Očajni mladići iz trećeg svijeta tamo su masovno regrutirani u NATO. Nakon dva mjeseca obuke, već su imali nove biografije, sigurnu plaću i rov u nekom od aktualnih ratova.

Andabak je odabrao kanadsku vojsku, jer je u to vrijeme bila bolji izbor od američke - nije istovarivala padobrance po rižinim poljima jugoistočne Azije. Godinu dana odrađivao je taktičke vježbe, tu i tamo bi prevrnuo vojnički bar u kojem su dominirali tamnoputi marinci, a onda mu je sve to dosadilo pa je pobjegao... Zbrisao je u Belgiju, gdje su ga prihvatili tamošnji HSS-ovci, stara i pomalo ishlapjela gospoda iz prve i druge emigracije - čiji je nacionalizam bio svilen, mačekovski.

Potom se znojio na bauštelu i zarađivao kao konobar u Bruxellesu i Antwerpenu.

Dana 13. siječnja 1972., na pravoslavnu Novu godinu, sve njemačke novine objavile su vijest o paležu JAT-ova predstavništva u Frankfurtu. Bio je to Andabakov ulazak u svijet revolucionarnog terora. Akciju je planirao Josip Senić, a izveli su je ljuti HRB-ovci: Andabak sa 18 i Mirko Radoš sa 17 godina.

Zapravo, bacili su Molotovljev koktel na predstavništvo jugoslavenske kompanije u samoj gradskoj jezgri, dva sata poslije ponoći. Plamen koji je buknuo obasjao je trgovački centar Frankfurta - Hauptwahen, i policija ih je lako registrirala. Zapucalo se, Andabak je ranjen i otpremljen u zatvor, a Radoš je deportiran u Jugoslaviju.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Akciju je u svom zatvorskom dnevniku evidentirao i Franjo Tuđman: Ustaški teroristi, Ivan Andabak i Mirko Radoš, zapalili su predstavništvo JAT u Frankfurtu - zabilježio je agencijski kratko.

Kako su živjeli Poglavnikovi

Nakon izlaska iz zatvora Andabak je nastavio po starom.

Hrvatsko revolucionarno bratstvo, terorističku primitivno-zadrugašku tajnu organizaciju, vodili su Josip Senić do svoje smrti (Udba ga likvidirala 1972.) i Ante Butković, koji danas živi u Zadru.

Pored upada "Bugojanske skupine" u Bosnu 1972., kada je grupica revolucionara pokušala svrgnuti Tita tamo gdje ga nisu mogle poraziti ni SS-divizije - u bosanskim gudurama - isplanirali su više stotina, a realizirali više desetaka akcija, nešto na teritoriju Jugoslavije, a ponešto i u Evropi i Južnoj Americi. Andabak je osobno pokušao ubiti jugoslavenskog konzula u Njemačkoj, ali je likvidirao tek dva djelatnika u konzulatu, izvjesne Gaziju i Bošnjaka, nakon čega su ga u HRB-u nagradili prekomandom u Španjolsku.

Tamo je čuvao obitelj Pavelić.

Ante Pavelić - Poglavnik
Ante Pavelić - Poglavnik

Nakon poglavnikove smrti, obitelj je živjela skromno. Rijetko su izlazili iz stana, uglavnom kada bi nosili cvijeće na poglavnikov grob koji je uvijek izgledao njegovano. Nikome nisu vjerovali. Nisu primali posjete, izbjegavali su razne donatore i simpatizere, sve im je to mirisalo na Udbu. Govorilo se o tome kako je Pavelić sa sobom odnio tone zlata, a ja ti tvrdim da su tjednima jeli samo rižu i otvarali konzerve. Višnja (poglavnikova kći) skupljala je očeve papire i bilješke, u stan su se slijevali razni emigrantski dokumenti, časopisi. Zidovi su bili zatrpani policama s literaturom - opisivao mi je svakodnevicu obitelji ustaškog poglavnika Ante Pavelića.

Kuće na istom zemljištu

Bakir Izetbegović
Bakir Izetbegović

U Španjolskoj se sretao s Tutom, kojeg je ranije upoznao u Njemačkoj. Tuta ga je zaposlio nakon izlaska iz zatvora i poslije su bili nerazdvojni. Tuta je sa Žarkom Hudakom vodio "Ujedinjene Hrvate Evrope", a imao je i kasina u Rainfeldenu i Zungenu. U Španjolskoj su sretali i Zulfikara Ališpagu Zuku.

Viđali smo ga, i on je znao za nas. Imao je novaca, mislim da se bavio drogom i automobilima. Vodio je i neka kasina. Radio je za službe.

Onda je bio kao Tuta? - rekao sam.

Pogledao me malo duže.

Slušaj! Tuta u životu nije zapalio joint.

Interpolovi izvještaji svejedno su Tutu navodili kao lokalnog narko-bossa. Andabaka nisu spominjali, sve dok ga nedavno u Hrvatskoj nisu optužili za krijumčarenje više od pola tone kokaina, preko riječke luke. Iako možda doista nikad nisu smotali nešto jače od hercegovačke škije.

Znaš li da Zuka ima kuću u Istanbulu? - htio me iznenaditi.

I? - rekao sam hladno.

A znaš tko mu je komšija?

Jok!

Bakir Izetbegović. Imaju kuću na istom zemljištu.

Šta je zapisao Đango

Deset godina Andabak se premještao s kontinenta na kontinent.

U Španjolskoj je nešto odrađivao za tamošnje tajne službe (kasnije je, navodno, iste tipove sreo u španjolskom bataljonu u Hercegovini), u Belfastu je dogovarao akcije s IRA-om, pojavljivao se kao "Nered" u Madridu, "Patrick" u Belfastu, "Giovanni" u Parizu i Lyonu... uvijek s lažnim pasošem, na dugim noćnim turama, truckajući se u spavaćim kolima raznih euroexpressa...

Veselin Marinov Bugarin
Veselin Marinov Bugarin

U Njemačkoj su potkraj osamdesetih on i Tuta upoznali mladog i ozbiljnog ubojicu Veselka Marinova, agenta KGB iz Sofije, koji je nešto petljao sa Stasi-jem, i u fusu odrađivao poslove za novac. Kasnije, kada im se pridružio na hercegovačkom ratištu, Tuta ga je imenovao svojim tjelohraniteljem, i ponekad vodio sa sobom u Zagreb.

Nakon Tutina uhićenja, Marinov je također stjeran u buksu zbog dilanja heroina, koji mu je, navodno, u džip podmetnuo ubijeni Krešimir Džeba, Čapljinac, a džip je bio vlasništvo Želimira Dodera, mostarskog Srbina kojemu su u Zagrebu bila otvorena sva vrata - jer je naveliko dilao oružjem i dobro poznavao nekoliko hercegovačkih političara u Mostaru i Zagrebu.

Ivica (Ivo) Lučić
Ivica (Ivo) Lučić

Marinova je u zatvoru preparirala protuobavještajna služba HIS zaprijetivši mu deportacijom u rodnu Sofiju. U Bugarskoj su ga čekali najmiliji, ali i doživotna kazna koju je svakako htio izbjeći pa ja propjevao - okrivljen je za ubojstvo svoje vjerenice.

Iz njegovog iskaza proizašlo je 107 stranica teksta o vezama hercegovačkog podzemlja i Zagreba.

Sve to dokazano je u filigranskim detaljima poput serijskih brojeva naoružanja kojim su likvidirani mafijaši iz konkurentske "purgerske" skupine, ili sočnim iskazima o hercegovačkim generalima koji vode zagrebačke bordele, o poduzetnicima i političarima koji daljinskim upravljačima u policiji i službama pokrivaju naručena ubojstva.

Materijal je spektakularan, pravi puzzovski vodič kroz hrvatsko podzemlje i ujedno ilustrirani historijat hrvatske mafije, ali, nažalost, do danas je neiskorišten jer ga u policiji drže preopasnim.

Josip Perković
Josip Perković

U Njemačkoj Tutu je pratio glas inteligentnog šarlatana.

Polupismenu emigrantsku bratiju opčinio je anegdotama s kockarskih tura po cijelom svijetu, druženjima s finijom gospodom pokerašima i trošenjem milijuna kojima su se mogli financirati mali ratovi.

Bio je u neformalnom braku s teoretičarkom lijeve revolucije Ulricom Heinrich. S tom je damom u vezi bio i drugi Širokobriježanin, Đango Šušak, agent Udbe i njemačkog BND, strastveni speleolog i vješt ubojica - kojemu ni danas nitko ne zna adresu.

Zadnji put je viđen početkom devedesetih. Navodno je u društvu prijatelja, koje nitko prije nije vidio u Širokom, istraživao podzemna "vrila" i usput nešto zapisivao.

UDBa u Beogradu 1986
UDBa u Beogradu 1986

Tuta ga je i mrzio i obožavao. Đango je poznavao Stanka Čolaka, velikog Udbinog šefa, a Tuta je znao samo Tomu Naletilića, svog rođaka, HRB-ovca koji je surađivao s Udbom. U kafiću "Marlboro" u Širokom, dogovorio je s Tomom da se napokon nađe s Čolakom u Italiji. No tamo je došao drugi Čolak, Drago, također udbaš, ali nižepozicioniran, ujedno i brat Stanka Čolaka. Što su se u Italiji na jezeru Como dogovorili, do danas je ostala tajna.

Andabak tvrdi da je dogovor mogao biti samo u korist Hrvatske.

Bošnjaci su nas izdali

Ivan Kokain Andabak
Ivan Kokain Andabak

Andabak o Tuti

Upoznao sam Tutu u njegovom kafiću u Reinfeldenu. Bio je poznat po tome što je podržavao "političke". Izgledao je drugačije od ostalih emigranata, govorio je i oblačio se drugačije. Bio je galantniji, obrazovaniji. Otada smo zajedno 30 godina. Mislim da jedan drugom najviše vjerujemo.

O Tuti i Tuđmanu

Upoznali su se još 1988. na jednom Tuđmanovom predavanju u Stuttgartu. Otada, viđali su se još barem pet-šest puta. I u ratu. Mislim da su jedan drugog poštovali. Obojica su bili rođene vođe, slijedili su svoj put i vodili hrvatski narod. U tome su bili slični.

Andabak o Šušku

On je nakon Tutinog hapšenja došao u Hercegovinu i rekao: "Žao mi je, doveli su me pred gotov čin". Bili smo dobri, ali nitko od nas iz Kažnjeničke nije više progovorio s Gojom. Nismo mu došli ni na sprovod.

Andabak o mogućnosti da u Haagu bude svjedok Tutine obrane

Neću biti ničiji svjedok. Neću svjedočiti ni za koga ni protiv koga. Neka me puste na miru.

Andabak o Bošnjacima

Izdali su nas! O njima sam imao najbolje mišljenje, surađivali smo u emigraciji, bilo ih je dosta u mojoj postrojbi, ali onda su nas izdali! Zaboli su nam nož u leđa. Okrenuli su se od hrvatstva. Odrekli su se korijena. Mi to nismo mogli prihvatiti, a HOS jest. U tome je bila politička razlika između nas i HOS-a.

Kazna za Kažnjeničku bojnu

Kažnjeničku bojnu osnovala su 15. travnja 1991. četvorica hrvatskih radikala:

  • Ivan Andabak
  • Mladen Naletilić Tuta
  • Ludvig Pavlović - preživjeli iz "Bugojanske skupine" i
  • Ivan Tolić - osuđen na 22 godine kazne u bivšoj Jugoslaviji, zbog političkog terorizma.

Sjedište KB bilo je u širokobriješkoj duhanskoj stanici, zgradi od dotrajale cigle, koja je izvana donekle ličila na vojarnu ili zatvor. U početku je postrojba brojala 12 ljudi, mahom osoba s jugoslavenskih tjeralica. Nakon prvih akcija, Tuti i Andabaku pridružilo se stotinjak Hercegovaca.

Vinko Martinović Štela
Vinko Martinović Štela

Sam kostur postrojbe uvijek je sačinjavalo između 100 i 150 visokomotiviranih vojnika, do smrti odanih Tuti. Postrojba je operirala po cijeloj Hrvatskoj. Formalno joj je zapovijedao Andabak, ali je ideolog i lider bio Tuta.

Nakon oslobađanja Mostara od JNA, Kažnjeničkoj se pridružuje jedinica ATG Mrmak, kojom je zapovijedao bivši taksist i poznati kriminalac Vinko Martinović Štela. Ta je jedinica brojala 60 ljudi i uglavnom je operirala po Mostaru, baveći se pljačkom, reketom...

U odsutnosti Tute, Štela je gospodario Mostarom. Odrastao je u pravničkoj obitelji, otac mu je bio porotnik u općinskom sudu, a brat ugledni odvjetnik. U mladosti Štela se bavio karateom, a odlazio je i na duhovne vježbe u franjevački samostan. Izvan kruga katoličke mladeži bio je poznat kao nasilan i prijek mladić. Potkraj rata s Bošnjacima, posvadio se s Tutom, što je najavilo krah Kažnjeničke bojne. Otada se nije odvajao od tjelohranitelja.

Vinko Žuljević Klica
Vinko Žuljević Klica

Nakon što je 1993. Armija BiH osvojila Bugojno, Kažnjeničkoj se pridružuje 150 pripadnika postrojbe Garavi - koje je vodio Vinko Žuljevic Klica. Naposljetku, KB se sa 70 boraca pridružio i Juka Prazina.

Jusuf Juka Prazina
Jusuf Juka Prazina

U punom sastavu, prije ukidanja, bojna je brojala približno tisuću ljudi. Takav je sastav bilo teško nadzirati, pa je bojna rasformirana i uglavnom inkorporirana u Drugu gardijsku brigadu HVO, koju je vodio bivši zapovjednik širokobriješke satnije Stanko Sopta Baja.

Stanko Sopta
Stanko Sopta

Njeni osnivači, manje-više, završavaju tragično.

Tolić odlazi u Njemačku, gdje umire; Ludvig Pavlović poginuo je u ratu s JNA; Mladen Naletilić Tuta i Ivan Andabak uhićeni su u spektakularnim policijskim akcijama i prijeti im Haag...

Uskoro će izaći i knjiga o Kažnjeničkoj bojni. Autorica je anonimna novinarka, bliska Tuti, suradnica jednog vojno-obavještajnog časopisa u kojem se military-fanovima predstavljaju junaci lokalnih ratova, ljudi sumnjiva backgrounda.

Sarajevsko barutno jutro

Jozo Leutar
Jozo Leutar

Rano ujutro, 16. marta prošle (1999.) godine, u sarajevskom naselju Ciglane eksplodirao je bijeli golf - vlasništvo Ministarstva unutarnjih poslova Federacije BiH. Bio je to 132. teroristički akt u većem bosanskom entitetu. U rasturenom golfu stradao je Jozo Leutar, zamjenik ministra unutarnjih poslova FBiH. Taj je podatak, uslovno rečeno, odjeknuo Sarajevom glasnije od eksplozije.

No, umjesto ekspresnih smjena visokopozicioniranih policajaca, što je prvi potez u svim zemljama u kojima se još može desiti ubistvo vladinog funkcionera, Leutarova je smrt postala političkim oružjem. Ante Jelavić je u ime HDZ i, kako to on misli, hrvatskog naroda u BiH, optužio "bosnjački vrh" za terorizam. SDA, zapravo Alija Izetbegović sam, odgovorio je kako su bombu mogli postaviti "naše budale ili hrvatski ekstremisti". I teško da je u tom trenutku iko mogao povjerovati kako će, pored takvog jedinstva nacionalnih vođa, ikada biti otkriveni podmetači paklenog stroja.

I policija se, uostalom, ponašala blago nezainteresirano. Leutarovi saputnici Željko Ćosić i Ivo Rezo - Sarajevo su napustili prije nego su ispitani. Iz uništenog automobila, još dok su uniformirani čuvari zakona razapinjali trake oko mjesta nesreće, dva su hrvatska dužnosnika bosanskog MUP-a, Luka Glibo i Vinko Letica, odnijeli torbu Joze Leutara, u kojoj su, navodno, bili dokazi o umiješanosti HDZ-ovih perjanica u šverc drogom i automobilima, koje je Leutar prikupio radeći ono što njegove stranačke kolege nikako nisu htjele: bavio se svojim poslom.

Elem, dok je policija obavljala uviđaj, i dok su se saopćenjima i izrazima neiskrene sućuti gađali politički predstavnici federalnih naroda, prijestolnicom su se slobodno šetali agenti barem dvije hrvatske obavještajne službe, SIS i HIS. Čineći sve da istražitelji ostanu bez ijednog relevantnog traga.

Miroslav Tuđman
Miroslav Tuđman

Nekoliko dana poslije ranjavanja, preminuo je Jozo Leutar. Saopćenja su polako prestala stizati. Priče o obavještajnom ratu Hrvata i Bošnjaka su utihle. Svjedoci su nastavili živjeti svoj mirni život i tek su međunarodni predstavnici, činilo se, željeli naći ubice. Oni su, dok je Leutarov pretpostavljeni, ministar Mehmed Žilić, neodgovorno tvrdio kako je istraga pri kraju, čak raspisali i nagradu od milion maraka za onoga ko im da validan trag.

Javio im se tek izvjesni Arman Jašarević i Jozo Leutar je postao samo sinonim za još jedan neriješeni slučaj terorizma.

Do jednom.

Hapšenjem generala HVO Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića Come, Zorana Bašića Cole i Željka Ćosića - Alija Izetbegović je odahnuo, dobivši dokaz nevinosti svojih budala, dok je Jacques Klein pokazao da drži riječ. Istina, još uvijek nema dovoljno dokaza kako su pohapšeni svi krivci i kako zapravo oni nisu bili tek dio složenijeg sistema kojim su upravljali mnogo značajniji likovi od skupine prijatelja ostarjelog ustaškog emigranta, kojem se, iako je teško bolestan i operisan od organizatorskih sposobnosti, već pripisuje bitna uloga u cijeloj priči - atentatu izvedenom nakon što je, navodno, Željko Ćosić iskoristio priliku i Leutarov golf odvezao do Kiseljaka, gdje je Ilijašević pod automobil montirao bombu.

Ćosić je imao dovoljno vremena da se vrati u Sarajevo, na uobičajeno mjesto ostavi automobil i ode kući. Ujutro je došao po Leutara i odvezao ga u smrt, prije nego mu je stigao objasniti zašto tog jutra, kao svih prethodnih, s njima u autu nema i Dominika Ilijaševića Come. (E.I.)

izvor: bhdani.ba-t17313

Pretraga: 5687 - Ivan Kokain Andabak, čovjek koji je ubio Jozu Leutara
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5687