U Stocu su još četrdesete

U Stocu su još četrdesete

Stolac - grad bez poduzeća

Stolačka stvarnost

Miroslav Pažin
Miroslav Pažin

• Stolac je danas u jednom "statusu quo" ili stanju besmislenosti, kako ga drži HDZ sa svojim dugogodišnjim koalicijskim partnerima iz SDA. Politika namjerne dvosmislenosti. Stanje iz kojega se ne vidi izlaz

Objavljeno: 28. okt/lis 2012 | Miroslav PAŽIN, glavni urednik "CRONEWS München"

Što danima i godinama razmišljam o nama Stočanima? O hrvatskim Stočanima iliti Hrvatima iz Stoca. Ili o stolačkoj okolici, koja je naseljena Hrvatima... jer, u Stocu gradu su živjeli neznatni Hrvati prije rata. Po popisu iz devedesetih Hrvata je bilo nešto više od jedanaest posto ili točnije, 653 hrvatskih čeljadi. Samo u gradu Stocu. Većina stolačko-hrvatskog stanovništa živjelo je u selima gdje većinom i danas žive. Dubrave nose najviši postotak i prije a i danas.

Krajem devedesetih je došlo do tzv. "demokratskih promjena" koje smo osjetili otprilike svi na svojim kožama i leđima. Neki su platili i svojim životima. Njima pokoj vječni, a nama nada. Nada koja kažu umire zadnja. A u Stocu je ona umrla, na žalost, već davno. Uvjerit ćete se u to ako vas u Stolac nanese put. Provozat će te se gradom pustoši i straha, straha od neimaštine, straha od beznađa.

Dok su domaći Srbi pretraživali jame po cijeloj Hercegovini ne bi li izvukli kosti nekoga hrvatskog kenjca, uginilog i tu bačenog, a hercegovački muslimana (danas Bošnjaci) "vagali" na koju će stranu - iz Zagreba je došla "depeša" da se stvara HDZ-svehrvatski pokret - i tu ne bi ništa loše.

Hrvati su prihvatili plebiscit, a bogami i dosta muslimana su bili za to. Prihvatili su i oni Hrvati koji su dobro živjeli od Juge, a koji su se sastajali u blizinu gradskog stadiona i pratili tko dolazi na nedjeljnu Svetu misu i informacije dalje proslijeđivali u komitet svojim nadređenim.

Što se poslije dogodilo znamo svi. Krv, klanje, logori... i mržnja.

Mržnja koja se i danas produžava.

Danas je 2012., dvadeset godina je skoro prošlo - a mi klapamo još u toj 1992.

Malo se slika Stoca promjenila, ne smijemo dušu griješiti.

Danas možda smiješ reći što misliš, a sjećam se kada je bilo loše reći nešto.

Stolac - photo by Michal Sleczek
Stolac - photo by Michal Sleczek

Osamdeset i treće su našu kuću pretresali i odveli moga brata i tri susjeda u mostarsku UDBU na saslušanje, jer se slavilo za Božić. Danas je bolje nego poslije II. svjetskoga rata, nisam tada "bio ni u planu" - pričala mi je pokojna baba Stoja kako je bilo, a da djed Nikola - Dunda zvani - ne čuje, jer "zidovi uši imaju".

"Strah Božiji!" - govorila je baba, koja je bila osuđena kao državni neprijatelj, jer je ona, čobanica, pomagala škripare, svoje rođake Pavloviće, koji su bili skriveni u šumama Hadžebegovine i Prenja.

Tražio se krivac - kao i danas skoro ista stvar, samo u drugom pakiranom aranžmanu.

Među Hrvatima se traži krivac i neprijatelj. Državni i općinski.

Pričali su mi prije ovih izbora moji prijatelji i poznanizi da, ako ne glasuješ za vladajuću klasu, gubiš svaki status: građanski, socijalni, pravni... jer ti je liječnik, nadalje ministar i tužitelj i sudac.

I tada su slični sudili. 1945. su u Stocu ponovno aktalne - samo za razliku da si onda mogao imati posao, a nisi morao biti član partije. U današnje vrijeme vječne stolačke koalicije SDA-HDZ to nije moguće, bez obzira na čovjekovu sposobnost.

Grad bez poduzeća

Devedesetih, nakon rata, Stolac je imao 7-8 dobrostojećih poduzeća. Iako u to vrijeme nije bilo ni Bošnjaka i Srba uspjelo se to raščerečiti. Danas u Stocu nema nikakivih firmi.

Od izbora do izbora se govori o osnivanju novih firmi. Svi obećavaju, a HDZ drži državne firme, kao što su "Elekrično" i "Pošta", gdje ne treba ni mozga, a ni inteligencije. Ta, te su firme same po sebi profitabilne.

Po mojim saznanjima uposleni su u tim firmama rodbina i podanici predsjednika općine, (o kome imam visoko mišljenje poznavajući i njega i njegovu cijelu obitelj), i općinskog predsjednika HDZ i ministra zdravstva hercegovačko-neretvanske županije Mladena Boškovića Gabelice.

On drži cijelo "pučanstvo" stolačke općine u gabuli - barem one iz hrvatske kvote. Ravnatelj je jedine bolnice u okružju i svi moraju doći k njemu po lijek, po stručno mišljenje ili uputnicu u Mostar. Na žalost, to je i cijeli njegov i program njegove stranke.

Stolac je danas u jednom "statusu quo" ili stanju besmislenosti, kako ga drži HDZ sa svojim dugogodišnjim koalicijskim partnerima iz SDA. Politika namjerne dvosmislenosti. Stanje iz kojega se ne vidi izlaz - a koji vladajućoj koaliciji, izgleda, najviše odgovara. Stanje nigdje i stanje nikud.

Stolac - Grad neviđene političke pornografije
Stolac - Grad neviđene političke pornografije

Što dalje pitam se, a pitaju se i stanovnici ovoga grada i ove općine "grada slučaja" kako ga iz milja nazivaju bjelosvjetski novinari i političari, a ponajviše se s njim pošprdavaju bošnjački mediji. Grada u kojem je više od 70 posto nezaposlenih, iz kojega danas u Republici Hrvatskoj kao "gasterbeiteri" radi pola sposobnog radnog stanovništva, dok su u gradu i općini glavne profitalne firme - sportske kladionice.

Budućnost s ovim političarima bez programa, političarima bez pokrića, s ovim nadriliječnicima i pohlepnim pokvarenim ministrima i narodom koji će ih slijepo slušati i slijediti - i istovremeno zabijati glavu u pijesak, kojega je Bregava odavno isprala i koja se stidljivo izvlači iz svoga stolačkog korita tuge i bola.

izvor: republikainfo.com-6190

Pretraga: 5841 - U Stocu su još četrdesete
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5841