Zašto Rusmir Mahmutćehajić mrzi Ivu Andrića

Zašto Rusmir Mahmutćehajić mrzi Ivu Andrića

Ivo Andrić je "Kopile ovjenčano Nobelom"

Tamanitelji književne kopiladi u Bosanaca

Kvaziteološki mlin koji uvijek melje jedno te isto

Novi prinosi likvidaciji Ive Andrića kao bosnomrzitelja i islamomrzitelja: Banac, Mahmutćehajić

Ivo Andrić
Ivo Andrić

• Mahmutćehajićeva knjiga je najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog

• U svoj svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, najnovije otkriće Andrićeva porijekla glasi: "Otac mu je bio bosanski beg, koji je silovao Andrićevu majku, sluškinju u svojoj kući"

Objavljeno: 20. jan 2014 | Ivan Lovrenović

Što sve sladostrasni istražitelji porijekla i rođenja Ive Andrića do sada nisu iščeprkali: te, nije rođen na postelji nego u starome bosanskom "ćiri" na pruzi Sarajevo-Lašva, te, jest rođen pod kućnim krovom, ali nije sigurno gdje, u Travniku ili u Dôcu, te, nije mu otac njegov otac Antun, nego mu je otac netko drugi... bit će onaj fratar kod kojega mu je mati djevojkom služila u Ovčarevu.

A kada se prije koju godinu raščulo o sporu Matice hrvatske iz Sarajeva i Zadužbine Ive Andrića iz Beograda, koja nacionalno uskogrudno Matici osporava objavljivanje Andrićevih djela u ediciji hrvatske književnosti iz Bosne i Hercegovine - javila se sa svojom verzijom "nezakonito" začetoga Andrića stanovita gospođa iz Poreča, navodna piščeva rodica, koja se - kako su brižno izvijestile zagrebačke novine - "cijelog života bori i stradava za hrvatsku stvar".

Na sve to gore pomenuto, dobili smo još jedno "otkriće":

Za sad nezasluženo neprimijećeno od književne i ine javnosti. U svojoj budalastoj a zloj neopozivosti, ono glasi: "Otac Ive Andrića je bosanski beg - koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući". Nepravedno bi bilo zatajiti ime autora ovoga bisera - to je, kako saznajemo iz biografske bilješke ispod teksta, stanoviti Faris Nanić, građevinski poduzetnik i bošnjački političar iz Hrvatske, a publikacija mu je - zagrebački Behar, bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja.

Eto - šućur Beharu i "poduzetniku" - sad je barem jasno odakle je Andrić "povukao" genijalnost.

Faris Nanić
Iranski špijun Faris Nanić

Ne treba Andriću apologetika - ni njegovoj književnosti, koja je sve bolja i sve jača kako vrijeme prolazi, ni njegovu privatnom životu i građanskom liku, koji je bio kakav je bio, eto ga tamo, rekli bi u Bosni. Poželjne su sve vrste novih kritičkih istraživanja toga djela i lika - i književne i biografske i povijesno-političke. A nepoželjno je i besmisleno da se u istraživanjima ide ispod onoga što je u "andrićologiji" već dosegnuto i ovjereno, da se ideološkim aparatom (bilo koje provenijencije i orijentacije) prosuđuje o književnosti, te da se krivim metodološkim postupcima privatni život podmeće djelu - i vice versa.

Ni na jednoj od naših strana, međutim, nikada toga nije manjkalo; uvijek je bilo zogovićâ, kurtovićâ, kalezićâ, filipovićâ, kneževićâ, rizvićâ, durakovićâ, mihanovićâ, jelčićâ.

Međunarodni forum BOSNA
Međunarodni forum BOSNA

A sad, evo i najnovijih priloga toj tradiciji: članci o Andriću Ive Banca i Rusmira Mahmutćehajića u recentnim izdanjima časopisa Forum Bosnae, Književna republika i East European Politics & Societies.

Bančev tekst u Književnoj republici i u Forumu Bosnae (urednici R. Mahmutćehajić, fra Mile Babić, Žarko Papić) autorizirano je izlaganje na skupu o Andriću u Hrvatskom društvu pisaca 2012. godine. O njemu sam pisao na osnovi sažetka objavljenog u novinama, jer su već i u tom obliku bile vidljive grube simplifikacije i nedopustive zamjene planova u povezivanju "političkih aspekata Andrićeva djelovanja" i njegova književnoga djela.

Tu se za Andrića tvrdi: "Bosnu je doživljavao kao zemlju mržnje i svoja razmišljanja o užoj domovini stavio je u usta svog književnog dvojnika Maxa Levenfelda". Zapanjio sam se nad tim "mesarenjem književnosti": badava su književni znalci unatrag više od pola stoljeća, otkako je objavljena ta važna i velika proza (Pismo iz 1920. godine), ispisali masu kompetentnih analiza i tumačenja, badava elementarne književnoznanstvene pouke o razlikovanju instanci lika, naratora i autora, i o neprihvatljivosti tumačenja književne proze kao idejnoga pamfleta!

A tek to da je "Andrić Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje". Način na koji je Andrić "doživljavao Bosnu" - i o kojemu hiljadu i jednim glasom govori malne cijeli njegov opus, tako je nesvodljivo bogat a sudbonosan, ponoran i melankoličan, a, opet, zavjetan i uznesen, da se o njemu ovakvim površnim mišljenjem i arogantnim govorom ne može razumjeti ni saznati ama baš ništa.

Zatim, tu je ideološki totalizirana a skandalozno netačna tvrdnja kako "nema dvojbe da je (Andrić, op. a.) sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam" - a da su "muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani".

Ivo Banac
Ivo Banac

Tužno je kako je eminentni američki profesor "legao" na tu staru, izlizanu ploču, materijalno neistinitu i književno irelevantnu. Andrić jest bio pisac kojega je zanimala tamna strana ljudske sudbine i tamna strana ljudske historije, osobito bosanske, a po toj volji, snazi i sposobnosti u istraživanju tame i jest bio veliki pisac.

Obuhvaćajući cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim aspektima, pa ako su njegovi književni izvještaji u koječemu "mračni" i "nepovoljni" po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu: ubiti donositelja loših vijesti.

Protivno ovoj fami, u cjelokupnoj bosanskoj pa i bošnjačkomuslimanskoj književnosti teško je naći pisca koji je s takvim uživljavanjem i s takvim tragičkim ko-sentimentom kao Andrić razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana. Napokon, on je u poetičko-filozofskom a i u praktično-životnom smislu usvojio kao dio vlastitoga pogleda na svijet i na temeljna pitanja condition humaine neke od postulata eminentno islamskih: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine-vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd.

(Iz takvoga osjećaja duga potječe ona velika Andrićeva gesta - darovanje cijeloga novčanog iznosa Nobelove nagrade Bosni i Hercegovini za razvoj bibliotekarstva. Negdje sam napisao da je Andrić po toj gesti najveći kulturni legator, vakif, u modernoj povijesti Bosne.)

Što tek reći za tvrdnju da su Đerzelez i braća Morići kod Andrića "dehumanizirani", kada stvar stoji upravo obrnuto. U Andrićevu postupku ovi likovi iz narodne epike bivaju deheroizirani, delegendarizirani, "spušteni na zemlju", i tako prikazani kao stvarni ljudi, dakle - humanizirani, o-čovječeni. Podvrgnuto ovoj vrsti istražnoga postupka, najmanje pola najbolje svjetske i evropske književnosti moralo bi biti prokazano kao "dehumaniziranje".

Nije od prevelikoga značenja, ali neka ostane zapisano: nakon objavljivanja gornjih neveselih opaski, dočekao me je razjareni Banac, i to gdje - u istom onome zagrebačkom Beharu, uz zdušno navijanje urednika. Potpuno iskočivši iz akademskog diskursa i racionalnog govora, ne iznijevši argumenta ni jednoga, profesor me tu jednostavno proglasio - monstrumom.

Umjesto komentara: aferim i ačkosum!

No, tu nije kraj. U integralnom Bančevu izlaganju o Andriću čeka nas još jedan frapantan historiografski faux pas. Riječ je o člancima u Stojadinovićevom časopisu XX vek krajem 30-ih godina 20. stoljeća, u kojima se afirmira pronjemački i proosovinski kurs Stojadinovićeve vlade. Članci su potpisivani pseudonimom Patrius - a Banac ga bezrezervno pripisuje Andriću.

U debati o identitetu Patriusa, koja se u beogradskoj periodici vodila krajem 70-ih i početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, završnu riječ predstavljala je ekspertiza profesora Ive Tartalje, vrsnoga znalca Andrićeva djela. U tom akribičnom tekstu, pomno razmotrivši sve aspekte Patriusovih članaka, Tartalja dolazi do nedvosmislenoga zaključka: "Pravopis, jezik, duh onoga ko se pod člancima u XX veku potpisivao Patrius nisu Andrićevi. Tekst tih napisa pokazuje da Patrius nije bio Andrićev pseudonim. Treba konačno odbaciti sve zaključke o Andriću koji su zabludom izvođeni iz tih spisa".

Moguće bi bilo taj nalaz osporavati kad bi se imali noviji i jači argumenti, ali dotle je naprosto nedopustivo pisati kao da ga nema.

Kopile ovjenčano Nobelom

Mahmutćehajić Rusmir
Mahmutćehajić Rusmir - Posljednji mohikanac BOSANSTVA

U pričanju Ive Andrića bosanski Muslimani su ustrajno i nepoštedno turčeni, pa fantazijski izdvojeni iz svog izvornog biva­nja, suprotstavljani i bosanskim i svim drugim hrišćanima. Njiho­ve kuće i varoši su turske, a zloća i mržnja su njihovo najvažnije svojstvo. U takvome okviru pričanja, drukčije mogućnosti u ži­votima bosanskih Muslimana su izuzeci kojima oni iznevjeravaju svoju ontološku niskost. Naspram njih su tlačeni, progonjeni i ubijani hrišćani, ali u svojoj srijedi dobri i voleći. Kada ti hrišćani nisu takvi, riječ je o iznevjerenju njihove izvorne dobrote -- Rusmir Mahmutćehajić

Ovo i ovako piše Rusmir Mahmutćehajić u tekstu "Andrićevstvo - Protiv etike sjećanja" (Forum Bosnae, 61-62/2013, uredili fra Mile Babić, Rusmir Mahmutćehajić, Žarko Papić), s naznakom da je riječ o dijelu iz istoimene knjige. Sudeći po ovome tekstu, kao i po tekstu "Andrićism. An Aesthetics for Genocide" - istoga autora objavljenom u časopisu East European Politics & Societies -- Mahmutćehajićeva knjiga bit će najzaoštreniji pokušaj ideološke likvidacije Andrićeva književnog djela kao islamomrzilačkoga i bosnomrzilačkog.

U dosadašnjim pokušajima te vrste primat je nosila knjiga profesora Muhsina Rizvića "Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu" (1995), u kojoj je na 700 stranica suhom pozitivističkom metodom sačinjen katalog svih "grijeha" protiv muslimana u Andrićevu djelu, kako ih autor vidi.

Nešto novijega datuma je zbornik radova "Andrić i Bošnjaci" (2000), u kojemu po ideološkim diskvalifikacijama prednjači članak profesora Esada Durakovića. U njemu se i dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću tumači kao perfidno djelovanje "ideologije evrocentrizma" - a krajnji zaključak je zlokoban: "Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan, po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije - jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno trijebljenje štetnoga korova".

Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje stvaranje svojevrsne pedagoške policije, tj. da se "nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma".

Ivo Andrić: Pismo iz 1920.

Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi.

Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha

-- Autor: Ivo Andrić, Pismo iz 1920.

Profesor Ivo Banac, kako smo vidjeli, svu tu dosadašnju protuandrićevsku produkciju sažima u tri površna iskaza, književno i činjenično neistinita - da je Andrić "Bosnu doživljavao kao zemlju mržnje", da je "sve što je retrogradno u Bosni vezivao uz islam" - te da su "muslimanski junaci poput Đerzelez Alije i braće Morića u njegovom djelu zapravo dehumanizirani".

Mahmutćehajićevo književnokritičko šarlatanstvo

Ivo Andrić
Ivo Andrić

Mahmutćehajić preuzima i prosljeđuje tezu o uključenosti Andrićeve književnosti u antibošnjačke i antimuslimanske političke planove o istrebljivanju, samo što on, za razliku od prethodnika, ima ambiciju da cijelu stvar istumači iz aspekta perenijalne filozofije - odnosno "tradicijske škole". I tu nastaju svi ozbiljni problemi u susretu s razumijevanjem i tumačenjem (Andrićeve) književnosti, ali jednako tako, zapravo mnogo važnije, i s ideološkom interpretacijom (bosanske) povijesti.

Mahmutćehajićevi problemi s književnošću već su uočavani i precizno definirani.

Povodom njegove "perenijalne" interpretacije "Kamenoga spavača" Maka Dizdara, recimo, književna teoretičarka Maja Abadžija piše kako je riječ o "manipulativnom, skolastički intoniranom labirintu koji na pojedinim mjestima potpuno gubi vezu sa književnošću samom", te kako "Mahmutćehajićev pseudofilozofski poduhvat dovodi do zaključka da čitanje književnosti kao književnosti, dakle sredstvima i metodima književne kritike i teorije, nije poželjno, jer udaljava od istina kojima nas uče religijske dogme i objave".

Ona resko zaključuje kako se ne radi ni o čemu drugome do o "književnokritičkom šarlatanstvu" i "nedostojnom konglomeratu skolastičke hermetičnosti, newageovskog uvijek-prividnog eskapizma i potpunog pomračenja znanstvenokritičkog razuma".

Tome perenijalističkom i kvaziteološkom mlinu, što uvijek melje jedno te jedno bez obzira je li riječ o Dizdaru, Andriću, Hasanaginici ili o čemu desetome, zasmetao je i način na koji sam pisao o Andriću u eseju "Ivo Andrić, paradoks o šutnji" - ustvrdivši da je uslijed radikalnoga divergiranja triju nacionalnih kultura taj "najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni".

Na to Mahmutćehajić:

Nikada niko od Bosanskih Muslimana - čak ni uz prihvatanje da je Andrić, kako tvrdi Ivan Lovrenović, "najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti" - neće moći u njegovim prikazima Turaka, u svem njegovom bosanskom panoptikumu, pristati na to da su to upravo oni sami u svome dijahronijskom trajanju, oni koji nasljeđuju svoje krstjanske pretke, te kao sljedbenici "vjesnika Hvala" štuju i "Merjemu" i njenoga Sina, blaguju i Jurijevdan i Ilindan, i to upravo zato što jesu to što jesu.

Koja preuzetnost u uzimanju riječi ispred baš svih bosanskih muslimana, i to čak u njihovom "dijahronijskom trajanju", i koja sigurnost u poimanju identiteta bosanskih muslimana kao gvozdene homogenosti i nepromjenljivosti! I koje vratolomno pretumbavanje planova - s mojega rezigniranog konstatiranja kulturne situacije u Bosni i Andrićeva statusa u njoj, na primordijalistički izmaštan kolektivni kontinuitet bosanskih muslimana, identitet i "nasljeđivanje", sve od "krstjanskih predaka" do danas!

Problem interpretacije bosanske povijesti

Time dolazimo i na Mahmutćehajićev problem s interpretacijom bosanske povijesti, koja i jest temeljni motiv svih njegovih tobože perenijalističkih a zapravo nacionalno-ideološki zainteresiranih elaboracija, pa i ove u kojoj je Andrić samo prividno glavna tema.

Taj problem odlično je uočio Riccardo Nicolosi u eseju "Dijaloška tolerancija? Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama" (devedesete godine), objavljenom u časopisu Sarajevske sveske (27-28/2010):

S osobitom emfazom Mahmutćehajić podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu. Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom "jedinstva u različitosti" podrazumijeva prilično jednostavan sadržaj: tolerantno držanje islama prema prethodničkim monoteističkim religijama židovstvu i kršćanstvu, čije pravo na postojanje islam ne negira, već ga shvaća kao od Boga željeno mnoštvo stvarnosti. Polazeći od te teološke opće mudrosti, koja u svojoj neizdiferenciranosti opet nije baš sasvim točna, Mahmutćehajić konstruira povijesno osporivu "istinu" jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko što projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske; i, kao drugo, utoliko što politiku Osmanskoga carstva vidi kao vođenu isključivo tim diktatom religiozne tolerancije, što je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne političke situacije.

Moja figura o Andriću kao piscu "apsolutne, nulte estetske vrijednosti" kod Mahmutćehajića izaziva naročito žestoku iritaciju pa joj se opetovano vraća, a konačni i neopozivi sud o njoj glasi ovako: "O apsolutnoj vrijednosti ne može znati niko do Apsolutni. Zato je i najviša estetska vrijednost istodobno i etička. A one su dva pokazanja apsolutno Dobrog Koji je isti s apsolutno Lijepim".

Tako to izgleda u perenijalističkoj estetici, kakvu prakticira Mahmutćehajić. Kao da još s Aristotelom nisu postavljeni temelji znanosti o poetici, i kao da se od Aristotela u povijesti poetike, teorije književnosti pa i same književne prakse nije dogodilo ništa, te kao da je sav hod racionaliteta od renesanse do danas tek zla kartezijanska zabluda koju valja ispravljati i vraćati se "svetom znanju" kao jedinome spasu.

Spomenuti Nicolosi o tomu ovako piše: "Sa zapanjujućom lakoćom i lakomislenošću Mahmutćehajić proglašava pet stotina godina povijesti civilizacije za ništavne i pledira na povratak jednome obliku života u kojemu vodeći princip više nije kritički um, već 'potčinjavanje' ljudi Bogu i njegovim zakonima".

Rusmir Mahmutćehajić
Rusmir Mahmutćehajić - Prvi do Alije

Sad se možemo vratiti Mahmutćehajićevu citatu s početka ovoga teksta.

Da u suptilniju analizu ovom prilikom ne ulazimo, ono što je u tim tvrdnjama doista frapantno i intelektualno sablažnjivo jesu dvije stvari: materijalna neistinitost i zastrašujuće generaliziranje. Jedno i drugo pokazuje do potpune očiglednosti da Mahmutćehajićev tekst uopće ne komunicira sa svijetom (Andrićeve) književnosti u namjeri da ga razumije i korektno interpretira, nego ga surovo falsificira s nekim posve drugim namjerama.

A što se tiče optužbi za "turčenje" - Andrić je sam na najjednostavniji način objasnio o čemu se radi, stavljajući na sva izdanja svojih novelističkih knjiga napomenu:

Nazivi Turci i turski upotrebljeni su često u toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.

To je u Bosni bilo uobičajeno i u samoimenovanju Muslimana sve do novijih vremena, dok je za etničke Turke, uz neutralan naziv Osmanlije, bio rezerviran posprdni termin - Turkuše. O svemu tome, i o vjerskoj i etničkoj istoznačnosti pojmova Turčin, turski i turska vjera u tradicionalnom muslimanskom i bosanskom svijetu i jeziku sustavno i upućeno piše znameniti povjesničar Muhamed Hadžijahić u djelu "Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana" (1974).

Izvoditi krupne i drastične zaključke iz podmetnute zle namjere "turčenja" Ivi Andriću, kako to čini Mahmutćehajić, moguće je, dakle, samo uz zaprepašćujuću ahistoričnost i ignoriranje povijesne stvarnosti, uz ignoriranje političkih i identitetnih promjena u dinamičnom historijskom procesu, ali i uz ignorantski odnos prema relevantnoj historiografskoj i etnografskoj literaturi.

Očevidno, takav postupak ne pripada ni znanstvenom ni teološko-filozofskom govoru (čak ni kada bi htio biti perenijalistički), nego je riječ o tipičnom ideološkom diskursu kojim se hoće voluntaristički intervenirati u stvarnost, podešavajući je prema vlastitim (političkim i nacionalnim) željama i himerama. (autograf.hr; 12. 1. 2014)

izvor: ivanlovrenovic.com

Pretraga: 5923 - Zašto Rusmir Mahmutćehajić mrzi Ivu Andrića
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5923