Vinko Žuljević Klica - Od srednje Bosne do Sesveta

Vinko Žuljević Klica - Od srednje Bosne do Sesveta

Iz "Zagrebačke mafije": Vinko Žuljević Klica - Od srednje Bosne do Sesveta

Zagrebačka mafija - Jasna Babić
Zagrebačka mafija - Jasna Babić

Objavljeno: 04. maj/svi 2015 | Jasna Babić

Ulomak iz knjige prenosimo uz dozvolu autorice.

Hrvatska godinama nije vidjela tako pomno planirano, tipično mafijaško ubojstvo kao što je likvidacija Vinka Žuljevića Klice. Nakon jutarnje mise, čovjek čije je ime urezano u kolektivnu memoriju kao sinonim za kontroverznog poduzetnika, ubijen je od strane sedam do deset neposrednih izvršitelja, 3. svibnja 2015. godine, u Sesvetama. Nikada nije osuđivan - hrvatski su sudovi utvrdili da je 2002. godine iz samoobrane s pet hitaca (preciznim slijedom: u usta, čelo i tjeme) usmrtio bugarskog agenta i svjedoka protiv zagrebačke mafije Veselina Marinova. Ovim se slučajem iscrpno bavila novinarka Jasna Babić u svom bestseleru "Zagrebačka mafija". Povodom Klicinog ubojstva donosimo vam ulomak iz njene knjige posvećene preminulom Žuljeviću.

Vinko Žuljević rođen je 1959. u selu Hrasnica kod Uskoplja (Gornjeg Vakufa) u srednjoj Bosni. Mnogobrojna obitelj, s deset Žuljevićevih sestara i braće, dala je, među ostalim, profesora filozofije Iliju Žuljevića, prvog ministra rada i socijalne skrbi buduće Herceg Bosne. U trenutku ubojstva u NBA-u on je također živio u Zagrebu, premda je istodobno bio službeno imenovan bosanskohercegovačkim konzulom u Ukrajini.

Nadimak "Klica" Vinko Žuljević dobio je u osnovnoj školi na satu omiljene biologije koja je, kako je dječački sanjao, trebala postati njegovo trajno zanimanje. San o prestižnoj, intelektualnoj profesiji pokazao se ipak kratkotrajnijim od vrlo prgave naravi. Sitniji i krhkiji od svojih vršnjaka, počeo je trenirati boks koji je u Jugoslaviji 70-ih godina bio prvi rasadnik macho-profesija: iz boksačkih se klubova regrutirala gotovo cijela generacija mladih "snagatora" koji su ulazili ili u zajednicu Slavnih i Bogatih ili u zonu kriminala koji je tada još imao svoje jasne sociološke i prostorne granice. Bio je zbijen uglavnom oko diskoklubova, privatnih butika, tržnica, prvih legalnih i ilegalnih kockarnica koje su nužno tražile usluge mišićavih izbacivača, redara i povremenih utjerivača dugova. Kako se socijalizam urušavao, tako se u istome krugu rađalo interno tržište specijaliziranog lihvarenja, narkotrgovine, krupnog šverca.

Boksački dril kod Vinka Žuljevića Klice manje se reflektirao na oplemenjivanje i discipliniranje njegove agresivnosti, više na moral specifičnog superjunaka. Prvi nokaut kojeg se sjeća postigao je izvan ringa: u trećem razredu uskopske gimnazije udarcem šake, pred cijelim razrednim zborom, srušio je nastavnika tjelesnog odgoja, smatrajući da ga nepravedno zakida za ocjene. Epizodu je s ponosom prepričavao i kao zreo čovjek, hvaleći se da je, utjerujući pravdu, zarana pobijedio znatno starijeg i krupnijeg muškarca.

Zbog fizičkog razračunavanja na školskom igralištu kažnjen je zabranom daljnjeg školovanja na cijelom teritoriju tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zato je završne razrede srednje škole završavao u susjednoj Hrvatskoj, u Zagrebu. Nastavljajući s boksom, tu je zakratko postao članom drugoligaškog Metalca, oko kojeg su se već okupljali budući pripadnici zagrebačkog postkomunističkog podzemlja.

Ipak, 19-godišnji Žuljević nije se, po svemu sudeći, dobro osjećao u širem okruženju metropole koja je krajem 70-ih živjela pod snažnim uplivom kulturnog kozmopolitizma i s otvorenim prezirom gledala na ruralnu bosansku provinciju. Odmah nakon mature preselio se na sjever Vojvodine, u Suboticu. Dokazavši se u subotičkom Spartaku kao debitant koji mnogo obećava, Žuljević je nakon relativno kratkog vremena pozvan u veći i poznatiji sarajevski Željezničar. Kao štićenik tog kluba 1981. je osvojio titulu prvaka SR Bosne i Hercegovine. Bio je to krajnji domet njegovih boksačkih sposobnosti; naslov nije obranio, svi kasniji rezultati pokazivali su prosječnog boksača samo s dobrom sportskom statistikom. "U boksačkoj karijeri imao sam 83 meča, 17 sam ih izgubio. Mene nitko nije pobijedio nokautom", pričat će u novinskim intervjuima.

Odgađajući vojni rok u JNA koji je bio obavezan za sve završene srednjoškolce koji nisu izabrali neki fakultet, Vinko Žuljević pokušao je evocirati staru, pučkoškolsku ljubav prema biologiji. Upisao se na Prirodoslovno-matematički fakultet u Sarajevu. Birajući studijski smjer, vrlo ambiciozno, planirao se posvetiti tada već pomodnoj genetici i toksikologiji. Ipak, unatoč protekcijama što ih je uživao kao boksački šampion BiH, do treće godine studija pokazao se tek kao prosječan student.

Na trećoj godini dobio je novi predmet, biokemiju, koji je predavala Biljana Plavšić, tada poznata isključivo kao ozbiljna sveučilišna profesorica i znanstvenica. Za razliku od ostalih profesora, buduća ratna liderica bosanskih Srba nije pokazivala razumijevanje za Žuljevićeve treninge, natjecanja, putovanja, česte izostanke s fakulteta i ispitne improvizacije. Uporno ga je rušila na ispitima, tražeći da udovolji standardima koje je primjenjivala na sve studente. Ne samo zbog imena Biljane Plavšić, koja će postati metafora srpskog zla u BiH i optuženica Haškog suda, priča o njoj je - nakon nokautiranog nastavnika tjelesnog odgoja - postala druga legendarna sekvenca iz Žuljevićeva života. Doduše, poznata je u dvije verzije njegova osobna svjedočenja pa je vjerojatno s vremenom ukrašena dramaturškim momentima koji ne korespondiraju s izvornim događajem, ali svjedoče o Žuljevićevoj slici o samome sebi. U jesen 1996. novinaru Arene, koji ga je predstavio kao heroja proteklog hrvatsko-muslimanskog rata, Vinko Žuljević pohvalio se da je potkraj 80-ih izbačen sa sarajevskog fakulteta jer je profesoricu Biljanu Plavšić ošamario, kažnjavajući je za nepravedno slabu ispitnu ocjenu. Premda ozloglašena u hrvatskoj javnosti, Žuljevićeva profesorica još nije bila kandidat za hašku optužnicu.

Godinu poslije, kad je Žuljević razgovarao s novinarima Nacionala, Biljana Plavšić već je imala status ratnog zločinca, pa je i zgoda opisana kao mnogo drastičnije razračunavanje bivšeg studenta s bivšim znanstvenim autoritetom.

"Konačno sam joj došao na ispit potpuno spreman", govorio je Žuljević 1997. "Dva me sata gnjavila svim mogućim pitanjima. Na svako sam odgovorio. Kad je i njoj dosadilo to mrcvarenje, zatražila je indeks i upisala šesticu, najnižu moguću prolaznu ocjenu. A onda je indeks s prezirom bacila na pod. Zgrabio sam je za stražnjicu, dovukao do prozora i gurnuo je kroz prozorski okvir. Vrištala je iz sve snage, opasno nagnuta sa sedmog kata fakultetske zgrade... Zgrabio sam svoj indeks i zauvijek otišao. Izbacili su me sa sarajevskog sveučilišta, pa sam studij nastavio u Zagrebu. Ali nikada nisam diplomirao. Iz Švicarske je stigla ponuda za poluprofesionalni angažman u jednom tamošnjem klubu, Počeo sam zarađivati novac, otvorio sam restoran i zaključio da studij može malo pričekati."

O Žuljevićevom švicarskom razdoblju nema mnogo informacija. Zna se tek toliko: spomenuti restoran vodio je zajedno s bosanskim zemljakom Vladom Rajićem koji će postati njegov vjenčani kum, najintimniji prijatelj i, navodno, jedini svjedok ubojstva Veselina Marinova u zagrebačkom kafiću NBA. Zajedno su se vratili iz Švicarske 1990. privučeni povijesnim previranjima koja su najavljivala slom Titove Jugoslavije i komunističkog sustava. Ali dok je Rajić ratne godine provodio u Zagrebu, iskorištavajući bezakonje za sitna švercerska muljanja, Žuljević je vrijeme i prostor doživio kao životnu šansu za svoj osobni obračun s globalnim svjetskim poretkom. Kao rijetki "intelektualac" među svojim bosanskim zemljacima, koji je dogurao barem do prvih godina fakulteta, i sam je Žuljević sebe doživljavao kao iznimno obaviještenog, mudrog i relevantnog čovjeka, s ponosom ističući svoje iracionalno viđenje svijeta i manjak historiografskog znanja: "Nisam ja mrzio Beograd i Srbe, mrzio sam Tita i komunističku zvijezdu. Njih su, nama Hrvatima, nametnuli Amerikanci, ti retardirani Amerikanci koji nemaju ni svoje nacije, ni svoje povijesti, pa su prema vlastitoj slici stvorili mnogonacionalnu Čehoslovačku i mnogonacionalnu Jugoslaviju".

Vinko Žuljević Klica - Vinko Martinović Štela - Mladen Naletilić Tuta
Vinko Žuljević Klica - Vinko Martinović Štela - Mladen Naletilić Tuta

U obranu Hrvatske, zajedno sa svojim kumom Vladom Rajićem, uključio se kao špijun-diletant lokalnog kriznog štaba u Novoj Gradiški, gdje je 1991. živio njegov veliki prijatelj Vinko Mender, HDZ-ov aktivist. Služeći se svojim boksačkim prijateljstvima među Srbima - s njima je, uostalom, bio vezan tradicionalnim protumuslimanskim paktom - neometano je prelazio preko srpskih barikada u sjevernoj Bosni, često boravio u Banjoj Luci i u Novu Gradišku donosio informacije o pokretima trupa banjolučkog korpusa JNA. Te kratke špijunske pustolovine, kako se čini, prilično su impresionirale bivšeg boksača i nesuđenog genetičara, pa će se dvije godine poslije "kandidirati" za šefa SIS-a i HVO-a na bugojanskom području. No samo je jedan dan imao elitnu poziciju u podzemnoj vojno-političkoj strukturi Herceg-Bosne: odlukom svojih zagrebačkih prijatelja u MORH-u postavljen je za šefa bugojanskog SIS-a, ali je smijenjen već sutradan na zahtjev samog Mate Bobana, osnivača i predsjednika hrvatske države u BiH koji je na tu funkciju izabran u Zagrebu. To Mati Bobanu nikada neće oprostiti, postavši zarana jednim od njegovih najljućih frakcijskih oponenata.

Ali novoprobuđena ambicija više nikada nije nestala. Tzv. privatne špijunske istrage protivničkih kriminalnih gangova postat će jedna od specifičnosti Žuljevićeve postrojbe HVO-a koja je nakon raspada Herceg-Bosne počela preuzimati zagrebačko podzemlje, ionako pod kontrolom raznih službi hrvatske obavještajne zajednice. Uživljen u konspirativnost, Žuljević će od Srba ishoditi dokumente u Republici Srpskoj na ime Mišo Mišić koji će mu u mirnodopskom razdoblju poslužiti za kontakte sa srpskim ratnim zločincima i kriminalcima.

U hrvatsko-srpski rat, kao vojnik, uključio se u kolovozu 1991. Postao je pripadnik 4. splitske brigade, koja je ratovala u zaleđu dalmatinskih gradova. Kako nije sudjelovao u spektakularnim ratnim akcijama protiv JNA, Žuljević se iz tog razdoblja najradije sjeća sela Čavoglave, gdje je prvi put, jedne noći oko logorske vatre, čuo budući hit tada nepoznatog Marka Perkovića zvanog Thompson, koji je svoj kasniji status zvijezde desnog krila hrvatske estrade osvojio zahvaljujući maskirnoj uniformi dobrovoljca Domovinskog rata.

Teritorij Republike Hrvatske napustio je tri mjeseca nakon njenog međunarodnog priznanja, u travnju 1992. Kao dobrovoljac koji se samoinicijativno vraća u zavičaj da bi ratovao protiv JNA i Srbije, Žuljević je poslan u Bugojno gdje se već uvelike pripremala realizacija zaključaka s tajnog sastanka Franje Tuđmana s prvacima HDZ-a BiH iz jeseni 1991. Na spomenutom sastanku eksplicitno je dogovoreno pripajanje tzv. hrvatskih povijesnih prostora u BiH Republici Hrvatskoj. Žuljeviću je rečeno da u gradu postoji ekskluzivno hrvatski krizni štab, da su lokalni Hrvati dobro naoružani, da su brojne trupe JNA prilično slabašne i da se, ukratko, očekuje samo dobar povod za ucrtavanje novih hrvatskih granica. Razočaran, otkrio je da su stvari na terenu potpuno drukčije: u bugojanskoj općini nakon prvih višestranačkih izbora vlast jest osvojio HDZ, ali uz pomoć muslimanskih glasova, JNA je još uvijek čvrsto stolovala u kasarnama, a jedini pokret otpora bio je koncentriran u Teritorijalnoj obrani pod zajedničkim hrvatsko-muslimanskim zapovjedništvo lokalnih ogranaka HDZ-a BiH i SDA u osnivanju.

Ono što je Žuljević poduzeo može se definirati kao zametak hrvatske "pete kolone" u suverenoj državi. Kako će sam poslije pripovijedati, regrutirao je tridesetak Bugojanaca, s podebljim policijskim dosjeima, obukao ih u maskirne uniforme, zalijepio na njih oznake Hrvatske vojske i proglasio ih prvom, elitnom naoružanom jedinicom Republike Hrvatske u srednjoj Bosni.

Amblemi Hrvatske vojske, istina, zamijenjeni su nakon tjedan dana znakovima HVO-a, oružane sile Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je samo deklarativno priznavala postojanje šire domovine Bosne i Hercegovine. Naziv "Garavi" dali su im seljaci, koji u tom predratnom metežu nacionalnih formacija i njihovih frakcija doista više nisu shvaćali tko koga predstavlja, tko koga zagovara i tko što namjerava. Žuljevićevi ljudi bili su prepoznatljivi po tome što su se, skrivajući identitet, u Uskoplju i Bugojnu pojavljivali crno oslikanih lica. Kamp su uredili u napuštenom pastirskom selu Okolišće u nepristupačnoj planinskoj zabiti bugojanskog kraja. Već tu je, navodno, Žuljević postao izvrstan strijelac iz svih oružja.

Prva dva mjeseca nakon osnutka "Garavi" su ratovali protiv Srba. U suradnji s hrvatsko-muslimanskom Teritorijalnom obranom, zauzeli su bazu JNA u Zijametu. Nešto kasnije asistirali su HV-u u borbama na Kupresu koje su se pretvorile u masovni pokolj preživjelih branitelja Vukovara. Nakon hrvatskog poraza Kupreška visoravan, strateški važna poveznica Hrvatske i srednje Bosne, sve do 1994. bila je pod srpskom kontrolom. Prema općem mišljenju hercegbosanskog javnog mnijenja - ono je događaje ocjenjivalo potpuno drugačije od hrvatske javnosti - na Kupresu je Žuljević dva puta demonstrirao zavidnu hrabrost. Te 1992. predvodeći "Garave" pobio je iz zasjede neku četničku skupinu srbijanskih dobrovoljaca koji su sami sebe prozvali "Bela rada", a u drugoj bici za Kupres 1994., u izravnom okršaju s neprijateljem, izgubio je nogu i postao teški invalid.

Rat s Muslimanima počeo je za Žuljevića mnogo prije otvaranja sveopćeg hrvatsko-muslimanskog krvoprolića u prosincu 1992. Šest mjeseci prije, u lipnju 1992., Žuljevićeva postrojba, što je bio prvi zabilježen slučaj hrvatsko-muslimanskog okršaja, sudarila se s dojučerašnjim saveznicima iz Teritorijalne obrane kod Gornjeg Vakufa. Kontrolirajući prometnicu, zapovjednici TO-a izdali su nalog da se Žuljevićevi ljudi, kao paravojna, neregularna formacija, izvan kontrole njihova štaba, zaustave na kontrolnom punktu i razoružaju. Ponuđeno im je da skinu oznake HVO-a i da se priključe TO-u. "Garavi" su uzvratili vatrom; u puškaranju su pale i prve žrtve, poginuo je Žuljevićev zamjenik. Kao preuranjeno provociranje hrvatsko-muslimanskog raskola, incident je nekako zataškan. Premda su propagandno-psihološke pripreme već uznapredovale, u Zagrebu se procjenjivalo da situacija za novi rat još nije sasvim zrela.

Time se Žuljevićevo puškaranje s TO-om u lipnju 1992. mnogo više reflektirao na odnose unutar samoga HDZ-a BiH. Na javnoj razini strankom je predsjedavao Stjepan Kljuić, zagovornik nepodijeljene i multinacionalne BiH i obrambenog hrvatsko-muslimanskog savezništva, najprije u formi TO-a, a onda Armije BiH. Pod sve snažnijim utjecajem emisara iz Hrvatske, u stranci su se umnožavali njegovi politički protivnici koji su, poput Vinka Žuljevića Klice, u raspadu SFRJ vidjeli šansu za temeljito etničko čišćenje tzv. hrvatskih povijesnih područja. Doduše, ni ta frakcija nije zadugo ostala jedinstvena. Do 1995. i Daytonskog sporazuma ona se raspala na struje koje su se žestoko sporile oko veličine i opsega tog mitskog "hrvatskog povijesnog prostora" u BiH. Hrvati iz srednje Bosne zahtijevat će da se Hrvatskoj zajedno s Hercegovinom, anektiraju dijelovi u kojima oni žive. Hercegovci će, naprotiv, smatrati da je samo njihovo zavičajno područje, kao najbliža granična zona, "prirodni" dio matičnog hrvatskog teritorija.

Kada je u rujnu 1992. završeno naoružavanje i ustrojavanje HVO-a, "Garavi" su svrstani u kategoriju specijalnih jedinica koje, primarno, obavljaju revolucionarno-političke zadaće. Prema mostarskim planovima, prvi cilj te "revolucije" nisu bili Muslimani i Teritorijalna obrana, nego Kljuićevi sljedbenici u HDZ-u BiH koji su na prvim slobodnim izborima osvojili vlast u gradovima i naseljima s hrvatskom većinom. U maskirnim uniformama, naoružani automatima, "specijalci" su iz općinskih i gradskih ureda fizički protjerivali predstavnike i činovnike općinskih uprava, zamjenjujući ih mostarskim namjesnicima HVO-a. Žuljević i njegovi "Garavi" na isti su način u Bugojnu Vladu Šoljića, izabranog predsjednika općine, promovirali u lokalnog vojno-civilnog diktatora koji je, raspustivši općinsku, višenacionalnu skupštinu, bugojansko područje proglasio dijelom "hrvatskog povijesnog prostora".

Nakon osvajanja vojarne JNA u Zijametu i Šoljićeva ustoličenja u apsolutnog bugojanskog gospodara, Žuljevićevu postrojbu nikakva sila više nije mogla uklopiti u vojnu hijerarhiju HVO-a. Prema javno poznatim slučajevima iz tog vremena sve identične specijalne postrojbe rabile su, uostalom, iste argumente u očuvanju statusa autonomnih hajdučkih družina: budući da su okupljene kao dobrovoljačke skupine čiji su predstavnici sami sebe naoružavali i obučavali, smatralo se da imaju pravo na apsolutnu slobodu djelovanja. Pokušaji njihova discipliniranja uvijek su završavali incidentima na rubu internog rata između "specijalaca" i standardnih formacija HVO-a. Uskoro su maltretirali civilno stanovništvo svih nacija, pljačkajući, ubijajući, ucjenjujući. Policija ih nije mogla zaustaviti, čak i da je htjela. Bili su sve brojniji i sve bolje naoružani.

Zato su, u drugom valu "revolucije", Žuljević i njegova sljedba postali opasni za sam HDZ BiH - sada već očišćen od Kljuićevih umjerenjaka - koji je imao zadaću da realizira tajne političke pogodbe Franje Tuđmana s Alijom Izetbegovićem i Slobodanom Miloševićem, dvojicom lidera konkurentskih nacija. Kao neposredan povod za ukidanje "Garavih" iskorišten je jedan od tipičnih i učestalih incidenata s Muslimanima. Pošto je, u privremenom primirju, u jednom od bugojanskih kafića došlo do pucnjave između nekolicine Žuljevićevih sljedbenika i slične muslimanske formacije, iz lokalnog stožera HVO-a stigla je obavijest da se "Garavi" brišu iz organizacijske sheme HVO-a.

Da Bugojno nekoliko dana nakon toga nije palo u muslimanske ruke, pitanje je kakve bi posljedice ta naredba izazvala na ionako krhku vojno-političku strukturu HVO-a. Sam Žuljević priznat će kako ga je nalog toliko razbjesnio da je izvjesnog Bagarića, šefa bugojanskog HVO-a, godinu dana poslije, hvalit će se, "pretukao kao majmuna", optuživši ga da je izdajnik i da je incident u kafiću režirao u dogovoru s Muslimanima, a potom ga iskoristio da od mostarskih "vrhovnika" iskamči nalog o likvidaciji njegove specijalne postrojbe. Do tih je saznanja došao, kako će samouvjereno tvrditi, nakon osobne privatne istrage i saslušanja nekih Bagarićevih suradnika.

No Žuljević je vrlo kratkovidno sagledavao vlastiti položaj, nesvjestan da je samo mali kotačić u grandioznim projektima hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je srednju Bosnu namijenio tzv. fildžan-državici Alije Izetbegovića. Ustrašen da će, prignječen Srbijom i Hrvatskom, ostati i bez tog malog teritorija, Izetbegović je prihvatio tajnu Tuđmanovu ponudu. A to je značilo da su Bugojno i Uskoplje prepušteni Armiji BiH.

Žuljevićeva postrojba raspuštena je, očito, kako njegovo nepredvidljivo ponašanje ne bi otežalo realizaciju zamišljenih etničkih država. Tako je u srpnju 1993. Žuljević svojim očima gledao kako se HVO pred Armijom BiH povlači iz njegova grada uz vrlo mlaku, simuliranu obranu, i kako Hrvati civili u dugim kolonama automobila, traktora i autobusa bježe prema zapadnoj Hercegovini gdje su ih čekali stanovi i kuće poubijanih ili protjeranih Muslimana.

U istoj akciji "humanog preseljenja" i potajne razmjene stanovništva, Žuljević se s ostacima "Garavih" premjestio u Široki Brijeg. Integrirao se s Kaznenom bojnom vjerujući kako je u Mladenu Naletiliću pronašao apsolutnog istomišljenika koji samo čeka novu priliku da hrvatske snage vrate izgubljenu srednju Bosnu i kazni "izdajnike" koji su je "prodali" Muslimanima. Naletilić, kao vrhunski blefer, održavao je Žuljevića u toj zabludi. Ali su njegovi najpovjerljiviji suradnici - uključujući Veselina Marinova - znali da intimno podržava onu varijantu "hrvatske državne politike" čije imperijalne ambicije ne sežu daje od Mostara i Širokog Brijega. "Ti Bosanci jedva da su Hrvati", znao je govoriti svom tjelohranitelju, podučavajući ga nijansama hrvatskog nacionalnog pitanja. "Oni su samo katolici koji do jučer nisu imali nikakve nacionalne svijesti. Ako ne žele živjeti pod vlašću balija, neka ostanu u Hercegovini".

U pothranjivanju iste iluzije o kratkotrajnosti Washingtonskog Daytonskog sporazuma, Žuljević je dobio nove zadaće: da u eri deklarativne mirnodopske demilitarizacije hercegovačkog područja, oružane formacije bivšeg HVO-a sačuva od novog hrvatsko-muslimanskog rata koji je HDZ-ova desnica priželjkivala, najavljivala i provocirala, računajući kako će on označiti konačno komadanje BiH i hercegovačko sjedinjenje s hrvatskom matičnom državom. Nakon što su specijalne jedinice HVO-a proglašene raspuštenima, a njihovi pripadnici razvojačenim civilima, u rano proljeće 1996. u mostarskom trgovačkom sudu registrirana je Žuljevićeva zaštitarska tvrtka Ad Matricem, nazvana po starolatinskom nazivu njegova rodnog Uskoplja. Pompozno predstavljena u hrvatskim medijima kao pionirski poduzetnički projekt i prva privatna zaštitarska tvrtka na hercegovačkom tu, Ad Matricem je dobio monopolistička prava na najunosnije poslove osiguranja svih ustanova bivše Herceg Bosne, transformiranih u institucionalnu hrvatsku komponentu Federacije BiH.

No kako su sve institucije tzv. hrvatske komponente Federacije BiH još godinama financirane iz hrvatskog državnog proračuna, novcem koji je sve do 2000., zaobilaznim kanalima, potajno prenosio preko granice, zarada koju je Žuljević ubirao bila je istog proračunskog podrijetla. Utoliko je Ad Matricem samo prividno spadao u sektor privatnog zaštitarstva, dok je zapravo funkcionirao kao prikriveno paravojno poduzeće Republike Hrvatske na teritoriju strane države.

Prema procjenama SFOR-a, Ad Matricem je prikrivao paravojnu formaciju od 400 ljudi, sastavljenih od dijelova bivše Žuljevićeve jedinice i nekadašnje mostarske ispostave Kažnjeničke bojne Vinka Martinovića Štele. "Zaštitari" su raspolagali pištoljima, automatskim puškama, snajperima, raketama, čak i topovima i tenkovima skrivenim po nekim franjevačkim samostanima. Poreznicima i vlasti međunarodnog protektorata bilo je prijavljeno tek sedamdesetak uposlenika, što je SFOR-ove obavještajce samo dodatno uvjerilo da je zaštitarska tvrtka jedna od novih formi za očuvanje najproblematičnijih dijelova starog HVO-a.

Čak je i do hrvatske javnosti stiglo nekoliko Žuljevićevih zaštitarskih akcija koje su svjedočile o aktivnostima ratne pričuve radikalno desnog krila HDZ-a BiH. Zajedno s pripadnicima Kažnjeničke bojne - koja je također proglašena rasformiranom - "Garavi" su odigrali ključnu ulogu u spašavanju Ivice Rajića, hrvatskog ratnog zločinca iz srednje Bosne, kojemu se do 1996., u zavođenju kakvog-takvog mirnodopskog reda u Mostaru, pokušalo suditi za likvidaciju šestorice SIS-ovaca, naravno, hrvatske nacionalnosti. Rajić ih je dao smaknuti još 1993. jer je doznao da su u zagrebačku centralu vojnoobavještajne službe slali izvješća o njegovu mafijaško-vojnom savezništvu sa srpskim četnicima u otimanju humanitarnih konvoja za Sarajevo, u švercu naftom, prehrambenim proizvodima, cigaretama i drogom.

"Obradivši" svjedoke optužbe, Žuljevićevi i Naletilićevi sljedbenici pratili su sudski proces pred mostarskim županijskim sudom, sjedeći u prvim redovima sudske dvorane, u maskirnim uniformama i naoružani do zuba. Istodobno su ispred sudnice "skupine hrvatskog naroda" tobože spontano prosvjedovale protiv kaznenog progona hrvatskog nacionalnog heroja. Suđenje je, naravno, završeno oslobađajućom presudom, a Žuljević, Naletilić i Rajić uspjeh su proslavili letom vojnim helikopterom u Kiseljak, posljednju hrvatsku oazu u srednjoj Bosni, gdje je organiziran svečani dernek, uz jelo, piće i živu glazbu.

Godine 1997. Žuljevićevi "zaštitari" izveli su, po nalogu "hrvatske državne politike", desant na HE Mostar i "pripojili" je zapadnom dijelu grada koji se i danas smatra hrvatskim teritorijem. U redovima Ad Matricema skovan je plan o spektakularnom atentatu na Hansa Koschnika, međunarodnog protektora Mostara.

Na sličan način tzv. zaštitari Ad Matricema presudili su i privatnom sporu dioničara Euroherca, tvrtke koja se razvila na osnovi klasičnog ratnog profiterstva zaslužnih osnivača HDZ-a u Ljubuškom. Jedan od njenih manjih dioničara bio je brat Vinka Martinovića, zvanog Štela, zapovjednika mostarske ispostave Kažnjeničke bojne koji se nakon Daytonskog sporazuma u podjeli rada između dijelova nekadašnjeg HVO-a, orijentirao na narkotrgovinu, postavši najveći, ako ne i jedini veletrgovac heroinom i kokainom u hrvatskim dijelovima BiH. Dubravko Grgić, osnivač i direktor Euroherca, pokušao je spriječiti da Martinovićev brat Jadranko poveća svoj dionički portfelj i time u poduzeću uspostavi čvršću upravnu kontrolu. U sukobima oko profita i vlasti miniran je automobil Jadranka Martinovića, a onda su zaštitari Ad Matricema, za odmazdu, organizirali slično miniranje Grgićeve kuće, tražeći ne samo da udovolji zahtjevima brata njihova prijatelja i saveznika, nego i da im svakog mjeseca plaća pozamašan iznos "crnog" poreza koji se u klasičnom gangsterskom žargonu naziva "reket".

U istrazi splitske policije, koja se ilegalno motala po teritoriju tuđe države, utvrđeno je da je ucjenjivački pothvat predvodio kum Vinka Žuljevića Klice i službeni direktor njegova zaštitarskog poduzeća.

Mladen Naletilić Tuta - Vinko Martinović Štela
Mladen Naletilić Tuta - Vinko Martinović Štela

Sarajevska središnja vlast raspolagala je čvrstim indicijama da je izvjesni Pero Zelenika, stručnjak za eksplozive bivše Kažnjeničke bojne, poslije djelatnik Ad Matricema, konstruirao autobombu koja je 18. rujna 1997. eksplodirala u mostarskom naselju Pentagon, u neposrednoj blizini baze SFOR-ove policije. Pedesetak ozlijeđenih civila, mahom Hrvata, i 150 uništenih stanova protumačeni su kao preventivno upozorenje Naletilićevih sljedbenika o još drastičnijim posljedicama najavljivane haške optužnice protiv širokobriješkog "revolucionarca".

Indicije se, međutim, nisu mogle potkrijepiti jačim pravosudnim dokazima, budući da je cijela politička struktura tzv. hrvatske komponente Federacije BiH bojkotirala sve istražne napore SFOR-a i bosanskohercegovačke vlasti. Na isti se način odvijao i proces protiv Ivana Andabaka, generala HVO-a iz Naletilićeve postrojbe koji je optužen za organizaciju političkog atentata na doministra bosansko-hercegovačke policije Jozu Leutara.

Ipak, evakuacija "specijalaca" HVO-a iz susjedne države i njihova tiha invazija na Hrvatsku počela je nakon uhićenja Mladena Naletilića Tute, koji je, u izmijenjenim političkim okolnostima, postao velika smetnja tzv. hrvatskoj državnoj politici. Nakon Naletilićeve svađe s Gojkom Šuškom, mandat za uspostavu kontrole nad bivšom Herceg Bosnom dobio je Miroslav Tuđman, stariji sin tadašnjeg hrvatskog predsjednika i ravnatelj HIS-a. U realizaciji toga zadatka Miroslav Tuđman nastojao je za tajnog gubernatora toga područja ustoličiti Ivu Lučića, svog zamjenika i osobnog prijatelja. Usto, postalo je više nego sigurno da se u Haagu protiv širokobriješkog "revolucionarca" priprema optužnica: ako bi dospio u ruke SFOR-a, zaduženog za uhićenja haških optuženika u BiH, Naletilić bi mogao postati vrlo nezgodan svjedok koji zna dovoljno da Međunarodnom kaznenom sudu isporuči čak i samoga hrvatskog predsjednika.

Naletilić je zatočen u zagrebački županijski zatvor u Remetincu u veljači 1997. Istodobno, hrvatski MUP izdao je internu tjeralicu za 22 osobe koje su kao kriminalci iz njegova najužega kruga detektirane kao potencijalni svjedoci, ako se ne potkupe ili na to prisile. U strahu da je to prvi znak udruženog američko-hrvatskog lova na njegovu glavu, Žuljević je, u pratnji poveće skupine svojih "zaštitara", napustio Mostar i utaborio se u Drvaru. Skrivao se u okolici grada, spavajući noću u planinskoj pećini, vrlo ponosan na lokalne priče o novom hrvatskom harambaši koji priprema veliki ustanak protiv Turaka.

Nije dugo izdržao. Ipak naviknut na udobnost, nakon tjedan dana nastanio se u samom gradu koji je, sam po sebi, u to doba još funkcionirao kao divlja, napuštena, izolirana zona u ratom opustošenoj zemlji. Iz Drvara, pod vlašću Hrvata, preciznije bosanskohercegovačkog HDZ-a, povuklo se cjelokupno srpsko i muslimansko stanovništvo: hrvatska manjina, zajedno sa svim hrvatskim izbjeglicama iz drugih bosanskih gradova, nije imala dovoljno snage ni za održavanje komunalne infrastrukture, a kamoli za zavođenje pravnoga reda. Još uvijek očekujući slom daytonske Bosne, Žuljević je u Drvaru, kao njegov apsolutni gospodar, proveo manje od godinu dana, služeći desnom krilu HDZ-a BiH za održavanje frakcijske dominacije nad unutarstranačkim protivnicima. Prema HIS-ovim informacijama koje će se poslije sabrati u "Barakudu", u ime "revolucionarne" misije radio je na organizaciji atentata na lokalnog gradonačelnika. Misija nije obavljena samo zato što je plaćeni ubojica, naručen iz Srbije, tražio previše novaca. Dok je nastavio potragu za nekim jeftinijim kilerom, do Žuljevića je iz Zagreba stigla obavijest da je SFOR doznao za njegove planove, ne samo o likvidaciji lokalnog političara, nego i samog Miroslava Tuđmana. Istim kanalima dobio je poruku neka izabere: ako ne da čvrste garancije da odustaje od svih svojih političkih urota, hrvatska će država preventivno likvidirati njega.

Vinko Žuljević Klica stigao je u Zagreb u jesen 1998., tvrdeći svojim prijateljima da je u Mostaru zauvijek ostavio uhodani Ad Matricem, da se u Hercegovini odrekao vojnog stana i mirovine, željan normalnog građanskog zanimanja. Pojavio se s desetak "Garavih" i u društvu Vlade Rajića, kockara, koji je predstavljen kao njegov prijatelj iz srednje škole, vjenčani kum, bivši vojni policajac koji sada živi od mesnice i ugostiteljskog objekta u Kozari Boku. Rajić je bio obiteljski povezan s Vjekom Sliškom, koji je imao opsesivnu ambiciju da osvoji zagrebačko podzemlje i ono vrhovno mjesto koje je u tom trenutku zauzimao Zlatko Bagarić. Tako je Rajić, kao zajednička spona, aranžirao poznanstvo koje je već pri prvom Sliškovu i Žuljevićevu susretu završilo poslovnim dogovorom o osnivanju zajedničke zaštitarske agencije koja bi, slično mostarskom Ad Matricemu pokrivala Žuljevićevu komandu nad armijom bivših specijalaca HVO-a. Agencija je prvo registrirana na ime Mladena Gudelja, a potom na bivšeg policajca Zdravka Bilića. Službeno, imala je samo nekoliko uposlenika i tek nekoliko legalnih poslova: osiguranje tržnice u Sesvetama i Dubravi, te noćni klub Planet, u vlasništvu umirovljenog vojnog policajca Mladena Topčića.

Neslužbeno, nazočnost nove skupine "zaštitara" na zagrebačkoj kriminalnoj sceni prepoznavala se po galeriji pretučenih, masakriranih, ucijenjenih žrtava. Javno demonstrirajući svoju dominantnu nazočnost, u Klubu Maksimir, gotovo do smrti, tukli su pištoljima, nogama i bocama nogometaša Vladu Kasala, a "naštelili" su najmanje tri ubojstva. Preuzeli s kontrolu nad svim važnijim objektima u Sesvetama, jedan lanac sportskih kladionica, nekoliko najpopularnijih ugostiteljskih lokala u Zagrebu, kockarnicu hotela Sheraton, te "zaštitu" međunarodnog teniskog turnira u Bolu na Braču. Imali su i značajnih ambicija u međunarodnom širenju poslova: Vinko Žuljević Klica sklopio je dogovor s jednim zagrebačkim Albancem, kriminalcem s relativno jakim vezama s crnogorskom mafijom, da sa zajedničkim ulaganjem otvore lanac kockarnica na Kosovu. Konačno, u zagrebačkom kafiću NBA organizirali su "sačekušu" za Veselina Marinova koji je već davno bio označen žigom višestruke izdaje kolektivnog herceg-bosanskog zločina. Kao veliki pokajnik, Naletilićev tjelohranitelj i kiler postao je sinonim za "Barakudu", veliku rekonstrukciju Herceg Bosne koja se nakon Daytonskog sporazuma preselila u Hrvatsku i inkorporirala u zagrebačko podzemlje i hrvatsko društvo.

izvor: lupiga.com

Pretraga: 5942 - Vinko Žuljević Klica - Od srednje Bosne do Sesveta
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=5942