Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira

Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira

Esad Bajtal o knjizi "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira"

Esad Bajtal
Esad Bajtal

• Rukopis vrvi od mnoštva znakovito-činjenički zasnovanih primjera Izetbegovićeve spremnosti na otvorenu ili sofisticiranu podjelu Bosne i Hercegovine, kakva se, konačno, praktično i prikriveno dogodila potpisivanjem antiustavnog daytonskog mirovnog sporazuma

Objavljeno: 28. okt 2015

Juče je u Sarajevu u Akademiji nauka i umjetnisti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) održana promocija knjige Mustafe Čengića: 'Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira' u izdanju Kulta B. O knjizi su govorili Esad Bajtal, Nerzuk Ćurak i Slavo Kukić, a moderatorica promocije je bila glavna i odgovorna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović.

Za prikaz knjige uzimamo tekst recenzije prof. dr. ESADA BAJTALA.

Rukopis Mustafe Čengića Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira, nudi nam se kao ozbiljna patriotska, racionalno-kritički, i konačno, što je kod nas rijetkost, argumentovano činjenički zasnovana analiza jedne partitokratske svijesti, iracionalne prakse i antibosanske vladavine Stranke demokratske akcije i njenog idejno konformistički idealiziranog vođe.

Lišen bilo kakvih emocionalnih natruha i stranačko-personalnih preferencija, Čengićev rukopis metodološki korektno, uz puno uvažavanje povijesnog konteksta, svoj kritički intonirani naboj čitanja iracionalne ratno-poratne bh. prošlosti, uobličava na način akademske akribije oslobođene jeftino-navijačke koketerije sa bilo kojom stranom involviranom u zavidan komparativno (pr)ocjenjivački diskurs autora.

Polaznu osnovu Čengićevog rukopisa, njegov spisateljski lajtmotiv, i izvor svih aksioloških dilema i varijacija koje nudi pažljivijem čitaocu, predstavlja pitanje: "Ko je zapravo Alija Izetbegović"?, postavljeno na 350. strani ovog rukopisa. Ono već svojom pitalački nijansiranom formulacijom izražava ne samo puku upitnost (Ko je Alija Izetbegović), već, onim racionalno radikalizujućim prilogom − "zapravo" (Ko je zapravo... ), sugeriše autorsku potrebu što preciznijeg i ozbiljnijeg pristupa jednoj zagonetki koja je isporučila visoku povijesnu cijenu krvavo oporoj etno-stvarnosti i idejno zbunjenim građanima Bosne i Hercegovine. O tom racionalno-kritički propitujućem naumu najbolje svjedoče već sami naslovi poglavlja Čengićevog rukopisa:

Njihov sadržaj autor metodološki smireno razrađuje i nijansirano elaborira u 37 tematskih eseja, koji se mogu čitati ne samo kontekstualno-sadržajno (kao dijelovi mozaika brižljivo nijansiranog portreta Vođe), nego i kao zasebne i smisaono sasvim zaokružene kroki-analitičke cjeline. One, kako bi se to leksikom ovdašnje narodne mudrosti reklo "otvaraju oči" za, sistematski pažljivo maskiranu istinu o tome kako je Izetbegović, "kroz svoju diplomatiju legalizovao ideju podjele Bosne i Hercegovine", dajući upravo njome, "svojom diplomatijom veliki doprinos stabilizaciji velikosrpskih osvajanja u Bosni i Hercegovini", kako to čitamo na str. 186.

Ono što u akademskom i istinosnom smislu ovaj rukopis čini posebno vrijednim, jeste činjenica da, u svojoj osviještenosti za nijanse političke i dnevno životne fenomenologije, Čengić nigdje ne pada u zamku crno-bijelog sagledavanja stvari, ljudi i događaja. Tako, npr., i onda kad poteže komparativno pitanje apsolutističke sličnosti političkog etno-trojca Milošević-Tuđman-Izetbegović, autor ostaje značenjski potpuno otvoren za realistički sagledane nijanse personalno-psiholoških razlika. Razlika, koje ovu trojicu distingviraju taman toliko da, uprkos brojnim sličnostima, njihovo nekritičko izjednačavanje, koje bi išlo na šetu povijesne istine, biva nemoguće. Jer, dok su prva dvojica svoj krvavi despotizam gradili na ideji o "velikoj državi", provodeći ga metodom policijskog i vojnog nasilja, Izetbegović je, naglašava Čengić, svoju moć temeljio dramaturški sasvim drugačije - na "velikoj ideji". A svoj apsolutizam provodio prividno nenasilno, stvarajući kult dobrog i uljudnog čovjeka koji se našao "naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja" (str. 361.), u odnosu na koje se on sam doima tek kao - pali anđeo.

Ali ne samo to. Čak ni po idejnom vertikalitetu personalnih ambicija i dosega, nemamo posla sa istim mentalnim sklopom trojice rušitelja Bosne i Hercegovine. Dok su Tuđman i Milošević, nošeni krilima prizemno-povijesnog poslanstva sanjanog velikodržavlja, Izetbegović razumije sebe znatno više: kao misionara božje volje, odnosno, kao "islamskog revolucionara", kako ga autor vidi na tragu tog visinski zavodljivog cilja. Na tako samoizabranom putu, Čengić Izetbegovića doživljava kao reakcionara koji teži zaostaloj prošlosti. Odnosno, kao čovjeka nošenog ideologijom u kojoj nije bilo ničega progresivnog, modernog i naprednog (str. 360). U pitanju je (tragom dobro podastrte argumentacije koja se čitaocu daje na uvid), nacional-autokrata praznih proklamacija, skrivenih političkih ciljeva, grubi kršitelj etičkih i demokratskih principa (str. 347). Ukratko, Izetbegović govori ono što ne misli, a radi ono što ne zna (str. 354), ostavljajući povijesti zadatak da, sa vremenske distance, kritički hladno osvijetli i njegovu drugu, personalno tamniju stranu koja je, idejno-marketinškim subjektivizmom intelektualnih podanika, jednog ratno uzavrelog i etički jeftinog vremena, pažljivo skrivana od onih (etno-podanika), čije se kože najviše ticala.

Čengić govori i piše u ime njih (poniženih, uvrijeđenih i sofisticirano (iz)varanih), a prije svega u ime vlastite savjesti koja Bosnu, doživljava i promišlja kao civilizacijski otvoreno mjesto ljudski uređenog življenja u kome će svako, sasvim slobodno, biti onaj koji jeste, uživajući sve prednosti šarenila povijesnih i drugih ljudski i moralno izazovnih razlika ove zemlje. Razlikā na kojima se temelji svijet moderne demokratije i cvjetajuće individualnosti kao garanta slobode i kreativnog zajedništva nošenog idejom progresivne, šansama nesputane, i svima blagorodne budućnosti, građene vlastitim snagama, znanjem i sposobnostima bivanja jednih sa drugima. A ne, jednih pored drugih. I − posebno ne − jednih protiv drugih, onako kako to uporno navigava etno-ostrašćena logika ratne i poratne interpretacije neljudske, aksiološki iščašene bh. stvarnosti.

Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira
Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira

Naravno, sadašnjost, ovakva kakva je, idejno uokvirena nedavnom krvavo-lošom prošlošću, na kojoj se ideološki istrajava kao na etno-separatističkom modusu bivanja, ne može ponuditi tu i takvu vrstu budućnosti do koje je Čengiću, autorski i ljudski, istinski stalo. Svaka je homogenizacija (idejna, etno-, klero-), produkt nedemokratskog primitivnog uma, koji u svojoj pragmatskoj kriminaliziranosti teži još samo vlastitoj koristi, a na račun svih onih kojima povijesno iskušano zajedništvo življenja "sa" drugima, figurira kao idejno izazovan, širok i rajski privlačan okvir. A Raj je, podsjetimo se, iako nebeski pojam, uobičajeno simboliziran zemnim vrtom, punim šarenila, bujnog, slobodnog raslinja. U srcu tog šarenila nalazi se izvor, vrelo života ili spoznaje. Oko njega razne životinje i ljudi žive sasvim slobodno, shodno vlastitom nahođenju. Adam/Adem, daje imena životinjama, što je, logikom teologije, čin kojim se izražava dominacija razuma i prevlast racionalnog nad prizemno nekultivisanim strastima i instinktima.

Čudno je, i vjerski simptomatično, da tragom te rajske metafore, religioznom Izetbegoviću, dženetsko šarenilo nije bilo nikakav paradigmatski simptomatičan uzor racionalnog uređenja iskonski šarene Bosne, kao zajednice jednakih. Ako je, logikom Vjere govoreći, sve na svijetu, uključujući i sam Svijet, samo "božje davanje", onda ni bosansko šarenilo ne može biti izuzetak. Niti je, kao takvo, nastalo igrom slučaja, jer Bog dobro zna šta radi. Dakle, vjerski gledajući, istinski religiozan i usto probosanski orijentisan um, morao je bh. šarenilo očitati samo na taj, božanski neporeciv način, i svim silama stajati uz njega.

Utoliko više, ostaje upitnim, zašto i kako je, svojim pristajanjem na politikantski pojednostavljeno predstavljanje "muslimanske strane u sukobu", Izetbegović pristao na podjelu bh. zemaljskog raja? Tim prije i čudnije, što to nikad i nigdje u povijesti nije zabilježno. "Prvi put u političkoj istoriji jedan državnik ukida suverenitet nad svojom državom da bi 'sačuvao' samo 'svoj' narod", kako to svjedoče Vahid Sendijarević i dr Nedžib Šačirbegović (str. 185). Zar čuvanju naroda ne prethodi čuvanje države i njenog suvereniteta koji su jedini stvarni garant opstanka naroda. Država je kuća naroda, istinsko mjesto narodnog stanovanja. Bez kuće i kučišta narod je niko i ništa.

Ali, ne!

U svojoj islamističkoj zanesenosti, koju pretpostavlja svemu, Izetbegović opstanak naroda odbija da vidi u referendumski izglasanoj državi (1992.), te u zamjenu za državni suverenitet cjelovite Bosne i Hercegovine (koju je dobio na revers od J.B. Tita), nudi samo dio fildžan državice koju bi, sljepilom ostrašćene mladomuslimanske, daj-šta-daš logike, uredio po njemu bliskim uzusima arapsko-islamskog društva i države (str. 185), kakva ovdje, niti je kada postojala, niti je ikada od naroda tražena. Rukopis vrvi od mnoštva znakovito-činjenički zasnovanih primjera Izetbegovićeve spremnosti na otvorenu ili sofisticiranu podjelu Bosne i Hercegovine, kakva se, konačno, praktično i prikriveno dogodila potpisivanjem antiustavnog daytonskog mirovnog sporazuma.

Sa stanovišta interdisciplinarnih teorijskih spoznaja, autor nam nudi uvjerljivu, široko-analitičku lepezu simptomatično-uznemirujućih dokaza i pokaza (o kojima se i prije toga moglo čisto logički slutiti i naslućivati), da sve ono, što se zbivalo i zbiva oko Bosne i Hercegovine, u kontekstu njene izetbegovićevsko-esdeaovske projekcije, nije nimalo slučajno. Zagonetno ostaje još samo to da se, u pogledu konkretnih događaja kontinuiranog obesmišljavanja bh. državnosti, razriješi o čemu se tu tačno radi?

Da li je riječ o moralno licemjernom sistemu skrivenih nakana?

Ili pak, o elementarnom neznanju samopostavljenih nosilaca politički i ljudski nezrele i povijesno nekompetentne bošnjačko-muslimanske vlasti?

Pojam "samopostavljenost" ovdje aludira na čitav niz, u tekstu majstorski detektiranih, manipulantski prozirnih tehnika i metoda kojima se Izetbegović služio u svom političkom radu i predsjednikovanju, punom amatersko-politikantskih potucanja i nepopravljivih reintegrativnih poraza Bosne i Hercegovine, kojima svjedočimo od osnivanja Stranke demokratske akcije, "prvih demokratskih izbora" i džamijsko-stranačkog lobiranja za Biljanu Plavšić i Radovana Karadžića, preko postdaytonskog zaštitničkog ostavljanja SDS-a na političkoj sceni BiH, itd.itd... pa sve do danas.

Ukratko, manji, genocidno stvarani i krvlju nedužnih natopljeni entitet, čitamo između redova Čengićevog obimnog spisa, svoju opstojnost duguje samo Izetbegoviću jer, ni s kim drugim, na čelu države, tako nešto ne bi bilo moguće ni kao predmet razgovora, a kamoli kao konačno protivustavno i nezakonito potpisivanje onoga što je potpisano u Daytonu 1995. godine.

Kao baštinik i zatočenik mladomuslimanske političke ideje, Alija Izetbegović svoju je političku praksu u potpunosti podredio njenim usko-fanatičkim uzusima, što u prevodu na stavove iznesene u okviru njegove Islamske deklaracije, znači da je "ostvarenje islamskog poretka nepovrediv cilj, koji ne može biti predmet nikakvog nadglasavanja" (str. 29., Sarajevo, 1990.), jer bi to bilo protivno neizbježnom "jedinstvu vjere i politike" (str. 22). Odnosno, sve se odvija u skladu sa stavom o "nespojivosti Islama i neislamskih sistema", budući da "Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području" (ibid. str. 22).

Otuda, logički govoreći, sve što je radio, Izetbegović nije radio u korist Bosne i Hercegovine, nego, logikom klero-etničke podjele, samo u korist osiguravanja nekog "svog područja" na njenom tlu. Time on, očigledno, staje na stranu vlastitog aksioma iz Islamske deklaracije, po kome "Pred svakim vremenom i svakom generacijom stoji zadatak da novim oblicima i sredstvima ostvaruje poruke Islama" (str. 22). Istovremeno, svojim stavom da "musliman ne postoji kao jedinka" svaka moguća demokratija biva derogirana već na startu Izetbegovićeve ideje. Stoga, svaku javnu priču o pojedincu (u svrhu pukog samolegitimiranja pred domaćom i svjetskom javnošću), praktično treba derogirati i svesti na čisto deklarativnu floskulu bez ikakve životno-realne vrijednosti i smisla.

Mustafa Čengić
Mustafa Čengić

Naravno, Čenigić slijedi čitav niz lančano povezanih ideja koje, pobočno, osvjetljavaju momenat izdaje i tajno-saborski, daleko od naroda i njegovih htijenja, pokušavane podjele zemlje: od mladomuslimanski i proustaški fašizirane idejne pozadine Stranke, tuđmanizacije jezika, kolaboracije sa esdeesovim ubicama i zločincima, pitanja neizbježnosti rata, pa do pljačkaške tranzicije kao bogaćenja vjerski podobnih i odanih pojedinaca. Sve se odvija na račun naroda koji se, cijelo vrijeme, sistematski zmajava zavodljivom multi-kulti pričom, i ispraznom naracijom o "zaštiti vitalnog nacionalnog interesa", itd.itd.

Shodno rečenom, uobičajeni recenzentski okvir postaje pretijesan za iscrpniju analizu Čengićevog filigranski vješto složenog rukopisa. Ali, ono što valja naglasiti kao posebnu, ključnu karakteristiku i vrijednost ovog obimnog i moralno-vrijednosno uravnoteženog teksta, odnosno, kao specifikum autorskog iskaza i izraza koji ga prati od početka do kraja, jeste fini, ponekad čak iznenađujuće suptilan osjećaj za komparativne nijanse i hijerarhiju argumenata, na fonu participacije u okviru raspodjele loših zasluga ključnih političkih aktera (pojedinaca, grupa, stranaka...), bosanskohercegovačke krvave, idejno projektovane i izvedbeno osmišljene kalvarije devedesetih godina prošlog stoljeća.

Zato, čak i kad ne bilo nikakvih drugih (a na uvid nam je data čitava gomila sličnih i dovoljno uvjerljivih), ovo bi bio sasvim dovoljan, i recenzentski sasvim ponderabilan, argument za preporuku budućem izdavaču da, ovaj zanimljivi, i konačno knjiški uredno prelomljen rukopis, preda na uvid, ne samo bosanskohercegovačkoj, nego i regionalnoj, kako stručnoj, tako i najširoj čitalačkoj javnosti.

izvor: tacno.net

 

Lični karton izdavača knjige o Aliji Izetbegoviću

Mustafa Kapidžić
Mustafa Kapidžić

• Knjigu Mustafe Čengića "Alija Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira" objavio je Mustafa Kapidžić, visokopozicionirani obavještajac jugoslavenske Službe državne bezbjednosti UDBe - o kojem donosimo osnovne podatke

Objavljeno: 06. nov 2015

Izdavač knjige Mustafa Kapidžić rodio se u Bileći 1929. godine. Jugoslavenska Služba državne bezbjednosti vrbovala ga je u ranoj mladosti. Kao iskusan obavještajac sa 29 godina upućen je na zadatke u Njemačku, gdje je bio rukovodilac pod čijom se komandom nalazio određeni broj saradnika.

Noseći kodno ime Lovac, Kapidžić za UDBu obavlja složene i delikatne poslove, među kojima su praćenja rada emigracije kao i stranih obavještajnih službi. U jednom trenutku svoga službovanja biva kompromitiran zbog sumnjičenja da je organizator ali i neposredni izvršilac naručenih likvidacija osoba koje su smatrane neprijateljima Jugoslavije.

Iz izvora bliskih Kapidžiću saznajemo da je tokom službovanja u UDBi stekao povjerenje Josipa Broza Tita, s kojim se više puta susretao. Bavio se, a i danas ga tako predstavljaju, trgovinom umjetninama. Nakon aktivnog službovanja u Državnoj bezbjednosti, kao vlasnik firme Simtra Offshore - pred rat i tokom rata stječe u inostranstvu zavidno bogatstvo.

Ova će Kapidžićeva firma pod sumnjivim okolnostima stupiti u poslovne veze s Energoinvestom, što će nakon gotovo deceniju duge sudske parnice završiti presudom po kojoj je Energoinvest Kapidžićevoj firmi 2005. godine isplatio 3,5 miliona KM. Kapidžić je koncem devedesetih godina prošlog stoljeća bez uspjeha pokušao ostvariti većinsko vlasništvo nad Bosna filmom - u kojeg je prije rata uložio zastarjelu i polovnu snimateljsku opremu, stekavši time pravo na 45,61% ove firme.

Prema vjerodostojnim izvorima, od ljudi koji su bili angažirani u pripremama igranog filma radnog naslova Sarajevo, režisera Veljka Bulajića, koji je pripreman u periodu 1997-2000, upravo je Mustafa Kapidžić, kao suvlasnik Bosna filma, bio jedna od ključnih osoba zadužena za miniranje ovog projekta o srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Bio je uključen i u utrku za kupovinu vile "Aurora" u Trstenom - a 2006. godine postaje većinski vlasnik firme OZEBiH u Sarajevu.

Firmu Kult-B osnovao je 2002. godine kao društvo za izdavaštvo, distribuciju i filmsku proizvodnju. Kult-B objavila je više od pedeset naslova iz umjetnosti, filozofije i politike, a i koproducent je filma Nafaka, režisera Jasmina Durakovića.

Veza Mustafe Kapidžića sa Službom državne bezbjednosti potvrđena je u knjigama Djelovodnik šefova bosanskohercegovačke Udbe - 1970-92. (2013) i Čuvari Jugoslavije - suradnici Udbe u BiH (2003). (Magazin STAV)

izvor: faktor.ba

 

Ko je, zapravo, Alija Izetbegović

Razotkrivanje zabluda: Ko je, zapravo, Alija Izetbegović i zašto ga je Karadžić podržavao

Fragmenti iz kontroverzne knjige Mustafe Čengića

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović

Objavljeno: 29. okt 2015 | Mirna Duhaček

Početkom sedmice u Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu održana je promocija kontroverznog djela 'Alija Izetbegović jahač apokalipse ili anđeo mira' u izdanju Kulta B. Kratke fragmente iz ove knjige Mustafe Čengića, koja je već uzburkala bh. javnost, DEPO Portal donosi u nastavku uz dozvolu izdavača

Ko je bio Alija Izetbegović?

Izetbegović se ne uklapa u potpunosti u ambijent ove obrazovane, konzervativne islamske gradske sredine. Prije bi se moglo reći da je po načinu života, životnom standardu, profesionalnom uspjehu i drugim statusnim znacima više pripadao modernom i povlaštenom socijalističkom miljeu. Nakon što je izašao iz zatvora, mlad, zdrav i dobro uhranjen, on ekspresno (za dvije godine) završava fakultet, dobija posao i stan u strogom centru Sarajeva, rukovodeće radno mjesto (!?) itd. On živi životom dobro situiranog, srednje rangiranog partijskog aparatčika.

Jedan dan govorio jedno, drugi drugo

Prevrtljivost i nedorečenost stvorili su veliku nesigurnost i nepovjerenje. Jedan dan se govori jedno, drugo dan drugo. Nema jasne i otvorene politike. Kada razgovara sa Srbima onda ima jednu priču. Kada razgovara s Hrvatima sasvim drugu. Kolebljivost je očigledna. Izetbegovićeve retoričke dileme su pokazivale koliko je taj čovjek nesiguran i nedorastao da bude državnik, koliko je daleko od stvarnog stanja, koliko ga malo razumije. To je uticalo i na potpunu konfuziju u muslimanskom narodu koji je pasiviziran lažnim dilemama i pogrešnim procjenama svog lidera. To je Muslimane dočekalo nespremne i debelo koštalo. Naknadna veličanja priprema za otpor, bistrine i svijesti sa kojom se to činilo, organizacijskih uspjeha i napora, ne mogu otkloniti sumnju da je moralo i trebalo biti drugačije.

Suluda reakcija na sastanak u Karađorđevu

Savezni premijer Ante Marković, u restoranu "Osmice", na Trebeviću, upoznaje Izetbegovića sa svim relevantnim informacijama sa kojima raspolaže, prije svega o namjerama Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine. Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine očiglednu pripremu državnog udara sakriva od svoje i svjetske javnosti, a za sastanak Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu na kome su dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine kaže "da u to ne vjeruje dok ne vidi pisani dokument".

Strah od suparnika, obrazovanijih i pametnijih

Dr. Maid Hadžiomeragić navodi da je u stranci dominirao zahtjev slušanja i pokoravanja, pa su to bili osnovni kriteriji za izbor odbornika. On kaže da Alija Izetbegović nije podnosio od sebe obrazovanije, pametnije i "jake ličnosti" kojih se brzo oslobađao jer se bojao suparnika. Po njegovom zapažanju od Stranke je odbijeno oko petnaest vrlo sposobnih intelektualaca. Kod Izetbegovića se pokazala "pohlepa za položaj i ličnu vlast". Rukovodio se pravilom "do vlasti i položaja pa i preko najbližeg prijatelja", naglašava dr Hadžiomeragić.

"Islamska deklaracija" - program za stvaranje "Islamske džamahirije"

Izetbegovićeva "Islamska deklaracija" je u političkom smislu odigrala pogubnu ulogu, istina, ni blizu onakvu kakvu je odigrao Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Nije pozivala na rat i nasilje ali kada su je srpski nacionalisti u nacionalističkoj utakmici i uzajamnom optuživanju aktuelizirali i predstavili onako kako je njima odgovaralo - kao program za pretvaranje Bosne i Hercegovine u islamsku državu, "Islamska deklaracija" je izazvala ista osjećanja među Srbima kakva je izazvao Memorandum među Hrvatima i Muslimanima. Nemir, nesigurnost, nepovjerenje i strah. Drugi osjećaj nisu ni mogli izazvati istrgnuti citati poput "Musliman može ginuti samo s imenom Allaha i u slavu islama ili bježati s bojnog polja".

Srpski nacionalisti su "Islamsku deklaraciju" tumačili kao politički program za stravanje "Islamske džamahirije" na prostoru Bosne i Hercegovine. Ovaj politički program Alije Izetbegovića odigrao je veliku ulogu u homogenizaciji Srba u Bosni i Hercegovini oko nacionalističkog projekta Velika Srbija i zato nije čudo da je štampan u Beogradu kao krunski dokaz fundamentalističkih namjera Alije Izetbegovića i njegovih sljedbenika, i najubjedljiviji prilog tvrdnji o ugroženosti Srba u Bosni i Hercegovini.

Od agresije do "sukoba zaraćenih snaga"

Najveći diplomatski neuspjeh Alije Izetbegovića je to što je svojom neodgovornom politikom ignorisao prvobitnu ocjenu Ujedinjenih nacija, Evropske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija. Umjesto da pregovore vodi sa zemljom koja je izvršila agresiju - sa SR Jugoslavijom i njenim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, da to bude uslov bez koga nema pregovora, Izetbegović sjeda za pregovarački sto sa hajdukom Radovanom Karadžićem koji nema pregovaračku legitimaciju jer nije predstavljao zemlju agresora. To je uticalo da je međunarodna zajednica definiciju "agresija" ubrzo preokrenula u "unutarnji sukob". Kada predsjednik jedne države, umjesto da štiti ustavni poredak zemlje, neovlašteno započne tajne i javne pregovore o njenoj podjeli i prije izbijanja ratnih sukoba, drugačiji rezultat se ne može ni očekivati.

Mijenjanje karaktera rata i insistiranje na odbrani vjere umjesto na odbrani društvenog poretka i državno-pravnog karaktera Bosne i Hercegovine, uz potpuno nesposobnost i nespremnost da se jasno i bez ostatka na vrijeme formulišu ciljevi odbrane, pristajanje na razgovore o podjeli zemlje i sjedanje za pregovarački sto sa Karadžićem i Bobanom, umanjili su težinu koju je sa sobom nosila prvobitna ocjena Londonske konferencije da se radi o agresiji na međunarodno priznatu državu, članicu Ujedinjenih nacija. Rat je umjesto međunarodne dimenzije sveden na lokalni sukob. Kasnije, agresija na Bosnu i Hercegovinu se definiše sintagmom "sukob zaraćenih strana". Alija Izetbegović nije imao mudrosti, hrabrosti a ni znanja da ovu veliku početnu diplomatsku prednost iskorist.

O Srebrenici i obezglavljivanju odbrane

Svi izvještaji iz Srebrenice govorili su da je odbrana stabilna. Međutim, vojno-politički vrh povlači više poteza, vojnih i političkih, koji su do tada dosta stabilnu odbranu obezglavili, unijeli nemir i paniku mešu stanovnike, a branioce demoralisali. Pod neshvatljivim okolnostima izvlači se komandni kadar sa te teritorije, a istovremeno izdaju naredbe za napad na linije vojske bosanskih Srba, navodno zbog slabljenja srpske opsade Sarajeva. Time je srpskoj vojsci dat signal i alibi za opšti napad, koji bi se, sasvim sigurno, i bez toga dogodio jer su se za to srpske jedinice duže vremena pripremale. Sve ovo koncidira sa aktivnim diplomatskim angažovanjem Alije Izetbegovića u rješavanju pitanja ove Sigurne zone UN-a, na taj način što bi se stanovništvo preselilo u Vogošću koju su Srbi bili voljni napustiti u zamjenu za Srebrenicu. Ovu mogućnost je u Sarajevu iznio jednoj delegaciji Srebreničana koji su je sa gnušanjem odbili.

Sumnju da su pad Srebrenice i evakucija stanovništva bili dogovoreni podgrijava i pojačano interesovanje predstavnika međunarodne zajednice o tome koliko Tuzla može primiti izbjeglica i povjerljive informacije o pripremi kamiona i autobusa u Bijeljini, Zvorniku i Doboju. Međunarodni faktor je, očigledno, bio duboko upleten u predviđenu razmjenu teritorija i stanovništva. Sumnju izaziva i sastanak u Zenici na koji je Izetbegović, pored stranačkih čelnika, pozvao i Generalštab i komandante korpusa u vrijeme kada u Srebrenici započinju pokolj i genocid. Niko nije bio tamo gdje mu je bilo mjesto i odakle bi mogao pomoći. Da li je sve to mogla biti slučajnost? O tome general Hasan Efendić kaže:

"Dvadeset šestog juna 1995. godine, Nedžad Ugljen, prvi čovjek Državne bezbjednosti BiH, šalje pismo, na nekoliko stranica, komandantu Armije BiH, generalu Rasimu Deliću, u kojem ga obavještava o pouzdanim informacijama o planovima agresora o napadu na Srebrenicu i Žepu. Ugljenovo pismo je detaljno obrazložilo jasne namjere četnika koji se grupišu i ukopavaju artiljeriju na teritoriji Srbije, u području Bajina Bašta i planine Tara. Ponešto se ipak znalo, a da li se nešto i koliko moglo poduzeti, ostaje nerazjašnjeno".

Ovako je govorio o BiH u islamskim državama

Dok je u Bosni i Hercegovini najčešće govorio o jedinstvenoj državi kao jedinoj perspektivi, u arapskim i drugim muslimanskim državama Alija Izetbegović je isticao da je za bosanskohercegovačke muslimane najbolje rješenje da stvore svoju vlastitu državu. U svojim istupima na konferencijama islamskih zemalja on je u prvi plan stavljao vjerski karakter rata u Bosni i Hercegovini, pokušavajući da ubijedi islamski svijet da se u Bosni i Hercegovini vodi krstaški rat protiv islama koji podržavaju zemlje Zapada. U Rijadu, 10. aprila 1993. prima nagradu kralja Fahda "za služenje islamu" i izjavljuje da se bosanski muslimani istrijebljuju i ubijaju "samo zato što su muslimani". U Kuala Lumpuru, 24. januara 1994., obraćajući se novinarima, traži da se islamski svijet "ujedini protiv američkih i cionističkih snaga koje zajedno sa Ujedinjenim nacijama žele izbrisati muslimane i iskorijeniti islamsku vjeru". "Ovo je rat Zapada protiv islama", decidan je Izetbegović. Ovakva opetovana nedržavnička istupanja prema zemljama od kojih je zavisio opstanak Bosne i Hercegovine imala su za teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tragične posljedice.

Privatizacija Predsjedništva

Alija Izetbegović je privatizirao Predsjedništvo, njegove funkcije i nadležnosti i tako uništio suštinu njegovog postojanja. Kako je on shvatao funkciju države najbolje se vidi iz jednog sukoba koji je imao sa Nikolom Koljevićem, srpskim članom Predsjedništva, u prisustvu Adila Zulfikarpašića. Kada je Nikola Koljević, koji je u Predsjedništvu bio zadužen za spoljnopolitičke poslove, prigovorio Izetbegoviću da putuje u Ameriku a da on o tome nema pojma, da u delegaciji vodi svoju kćerku, a da on kao član Predsjedništva nije pozvan, Izetbegović mu je odgovorio: "Znaš, ja sam razumio da je Skupština u vašim rukama, Vlada u rukama Hrvata, a Predsjedništvo u rukama nas Muslimana". Tako je "razumio" i tako djelovao čovjek koji je trebalo da bude predsjednik svih građana Bosne i Hercegovine.

Arogantnost, neznanje i nespremnost da se prilagode modernom svijetu, njegovim trendovima i novim političkim uslovima, a potom nastojanje da se sačuva konzervativna autokratija i sve materijalne koristi koje iz nje mogu da se izvuku, odlagali su i sprječavali liberalne i demokratske reforme. Time je izgubljeno dragocjeno vrijeme i počinjena nepopravljiva šteta. Pobijedila je definicija Bosne i Hercegovine kao zemlje u kojoj je mržnja naizrazitija istorijska kontanta. U tom procesu Alija Izetbegović i njegova stranka odigrali su značajnu ulogu.

Zašto je SDS zdušno podržavao Aliju Izetbegovića?

Veoma je indikativno da je Izetbegović bio apsolutni favorit Srpske demokratske stranke. Kada je, u vrijeme priprema za primopredaju vlasti, u predsjedništvu Bosne i Hercegovine upriličen sastanak na kome je bilo govora i o procesu izbora Predsjedništva, Biljana Plavšić, novoizabrani član Predsjedništva i član najužeg rukovodstva Srpske demokratske stranke, energično je istupila kazavši da se tu nema šta diskutovati jer je njihov jedini kandidat Alija Izetbegović. Ostaje misterij zašto su srpski nacionalnisti jedno vrijeme tako zdušno podržavali Aliju Izetbegovića, pa su, između ostalog, iz Beograda slali peticije za njegovo puštanje iz zatvora. Na njima se nalazio i potpis Dobrice Ćosića "oca srpske nacije".

Ove činjenice i brojne druge nelogičnosti učinile su da mnogi postavljaju pitanje: Ko je zapravo Alija Izetbegović? Zašto su mu velikosrbi olakšavali stvaranje muslimanske stranke? Zašto su tako čvrsto bili opredijeljeni da on bude predsjednik Predsjedništva BiH? Zašto je Karadžić pred izbore prijetio "da će biti rata ako Nijaz Duraković bude izabran na to mjesto", a da će se postići dogovor ako to bude Alija Izetbegović? Je li namjerno poturen i poduprt da bi se preko njega lakše ostvarili veliko srpski planovi u BiH?

izvor: depo.ba-138759

Pretraga: 6176 - Izetbegović - jahač apokalipse ili anđeo mira
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6176