Ratni profiter Miroslav Rupčić

Ratni profiter Miroslav Rupčić

Glavni šef financija HVO Miroslav Rupčić stekao bogatstvo na krvi pripadnika Hrvatskog vijeća obrane

Miroslav Rupčić
Miroslav Rupčić

Objavljeno: 27. okt/lis 2015

LJUBUŠKI - Miroslav Rupčić je rođen 20. rujna 1965. godine u Varešu (otac Blago i majka Nevenka Erkapić), nastanjen je u Ljubuškom, a prije rata je stekao višu stručnu spremu, a sad, vjerojatno, ima i doktorat, ako ništa od toga - onda doktorat u rukovođenju logistikom! Došao u HVO 1993. godine, u zgradu HZ HB-SONP-Grude, u financijsku službu šefa Pere Majića. Rodbinski je bio povezan s Matom Erkapićem po čijoj je urgenciji tamo i stigao, spavao je u hotelu u Grudama i dijelio sobu s Tadijom Kičićem, Robertom Domićem i Ivanom Krstanovićem. Điki-Dijana, tajnica Mate Bobana, ponekad im je prala čarape da ne smrdi hotel i cijela zgrada HVO-a! Prve dane boravka u zgradi HVO-a, tj. u uredu šefa Pere Majića, provodio je gledajući u Peru i šetajući hodnikom.

Ante Jelavić i Ivan Medić su odmah u njemu prepoznali poslušnog dečka koji nema kamo, a k tome nema ništa i vidjeli su u njemu osobu koja će za njih dvojicu i sebe voditi financije HVO-a, i to - u dogovoru s njima. Na vratima ureda je pisalo - načelnik fin. Pero Majić - ali Pero je bio samo pošten čovjek i radnik koji je volio Hrvatsku, HDZ i Drinovce, a k tome je i diplomirani ekonomist.

Međutim, stvarni šef i potpisnik naloga, vrlo brzo je postao Rupčić, pa je od načelnika Pere Majića čak i krio ono što je potpisivao! Tako je Rupčić potpisivao sve naloge i sve isplate. Formirana je potom blagajna HVO-a u prizemlju zgrade, stigao je i blagajnik Tonko iz Mostara, koji je pripremao novac, brojio ga i razvrstavao, te ga dijelio prema Rupčićevim uputama. Već tada su krenuli smišljati kako što više vreća novca dobiti iz Zagreba i kako što više "razdijeliti" međusobno, odnosno ukrasti od vojske. No, kako istodobno i opravdati gdje je ukradeni novac namijenjen za ratnu opremu HVO-a? Jer, dok Rupčićeva ekipa puni svoje džepove, vojnici HVO-a ostaju bez oružja na terenu i ginu zbog toga!

Počeo je sa spiskovima za plaće

Rupčić je počeo sa spiskovima za plaće. Postrojbe se, doduše, svakim danom povećavaju, ali stvarni spiskovi ostaju kod Rupčića, dok on u Zagreb šalje duplo ili više brojčano stanje, a razlika se dijeli među Rupčićevom ekipom. Isto se događa i s materijalnim troškovima, koji se također lažno udvostručuju, ali je kasniji postupak isti... I oružje je za Rupčića i njegove bio veliki biznis na račun krvi vojnika HVO-a, što Jugoslovenu Rupčiću nije smetalo, jer nije osjećao pripadnost Hrvatima. Rupčićeva grupa je krala i lažiranjem potrošnje goriva koje se rasknjižavalo na šifru 101. Tako su samo Miroslav Rupčić i Ivan Medić znali kuda ide gorivo (Srbima najviše), a novac za gorivo dolazio je navečer u aktovkama.

Prva polovica 1993. godine bila je i uhodavanje sa skladištarima u duhanskoj stanici - Zdravkom Milošem, Perom Milošem i ekipom. Rupčić je svojoj obitelji slao i hranu, a kako je njihova kuća u Žabljaku u Ljubuškom prokišnjavala, pa ju je trebalo renovirati. A to renoviranje prikazuje kao trošak za vojsku, ali se nikad nije sjetio da treba renovirati i kuće ranjenih i poginulih vojnika...

U to vrijeme stvorila se velika potreba za građevinskim poslovima za vojsku HVO-a, pa Rupčić i Medić preko povjerljivih i prijateljsko-rodbinskih firmi kradu novac od jadnog HVO-a. Tako se ogromne količine novca prebacuju na račune nekoliko "njihovih" firmi za izgradnju vojarni, stanova i kuća, koje nikad nisu izgrađene, ali je novac ukraden. To su firme: "Tomy", Mire Tomasa iz Gruda, "Herc.Dom" kojim rukovodi Medićev šura Venco, "Interijer" Marinka Bubala iz Ljubuškog, "Ričina" i "Neimar" iz Posušja, "Željka", "FERA X-Auta" i druge, a to će pokazati i dokazni materijali.

Od 1993. do 1994. stvorio se popis od 25.000 pripadnika djelatnog sastava HVO-a, pa se tako stvorila ideja, zasnovana na prijedlogu Miroslava Rupčića i Ivana Medića, da ih sve mogu opskrbiti, ako posao daju firmama koje su u vlasništvu njihovih obitelji i onih drugih koje su im ponudile najbolje uvjete. A "najbolji uvjeti" su značili sljedeće (primjer): Ugovori o nabavci se tako podešavaju da su fakture i po triput veće, a ako bi to kontrolor u skladištu slučajno vidio i odbio parafirati kontrolu, ostajao je trenutno bez posla (Marko Štrbac, kojega Miroslav Rupčić mrzi jer nije htio takve fakture potpisivati).

Firme Lijanovići - Široki Brijeg i Razvitak - Metković, imale su uglavnom ugovore za snabdijevanje HVO-a s prehrambenim artiklima, a fakture su bile i tri puta veće. Isplata po uvećanim fakturama provodila se tako što su Lijanovići i Jambo u kešu donosili razliku u novcu Rupčiću i Mediću. Ovdje možemo navesti primjer, da je Jambin Razvitak i Bregava kupovao paradajz u Hercegovini po 20 pfeniga, a Rupčićeva logistika im je plaćala i do 4 marke po kilogramu (hrvatskim novcem). Jambine firme su kupovale pastrve u Hercegovini po 4 marke, dok im je Rupčićev HVO plaćao po 20 maraka po kilogramu...

Njihov ured (tj. blagajna) u prizemlju, prva vrata desno (do porte), puna je bila vreća s novcem i pod ključem, i tamo je ulazio samo Rupčić. Razvrstava novac za postrojbe - njihove plaće i materijalne troškove, a pošto na spisku za plaće ima gotovo duplo više od stvarnog stanja vojnika na terenu, Rupčić tu razliku odvaja za sebe i Ivana Medića. Tako je to trajalo skoro tri godine, a svakoga se mjeseca radilo o svoti od nekoliko milijuna maraka "viška", koji su se tada popularno zvali - "Rupčićev i Medićev porez".

Naravno, kupovala su se i privatna vozila, pa stižu dobavljači s porscheima, kao što su Ferdo Bašić i ostali. Ferdo zauzvrat ispunjava sve želje i snove svojih "klijenata", pa ulaze i u svijet mode - na sakoima se vide skupe etikete Bossa, Pierre-Cardena, ali ih izgovaraju onako kako se piše, izvrću ih da se vide etikete, uče vezati kravate. Rupčić kupuje i - diplomu - postaje ekonomist...

Prodaja goriva i streljiva protivnicima

Ovdje se radilo o ukradenim autima, koje Rupčić za HVO plaća po punoj cijeni, a također se pomlađuju godine i lažiraju vrijednosti automobila i radnih strojeva. Zabilježen je slučaj, kada su Rupčićeva i Ferdina ekipa nabavili BMW za tadašnjeg hrvatskog ministra Gojka Šuška. Kada je Šušak stigao u Austriju na sastanak, vozilo mu je oduzela austrijska policija jer je, kao ukradeno, bilo na Interpolovoj tjeralici. Međutim, šteta koju su nanijeli ugledu Hrvatske i ministra Šuška, nije omela Rupčića i Ferdu Bašića da i dalje nastave s tim poslom... U to vrijeme još uvijek kao načelnik, Pero Majić sjedi i kuka jer je postao samo komad namještaja, ali zbog HDZ-a pokušava ostati tamo i barem nešto učiniti.

Firma Interijer iz Ljubuškog stalno oprema urede, pa je podignuta i njihova zgrada. Uz urede, Interijer za Rupčićevu ekipu i njihove ljubavnice oprema i puno kuća, te poslovne prostore informatičkom opremom, a sve na račun i štetu HVO-a i vojnika. Dakako uz znatno uvećane cijene, pa razliku Interijer-Marinko Bubalo vraća Rupčiću, a ovaj u svoj i Medićev džep.

U to vrijeme se pojavljuje i Ćiro Grubišić i firma FeraX, vlasništvo njegove nećakinje Željke Grubišić, koja prodaje informatičku opremu, ponovno po ogromnim cijenama za potrebe Rupčićevih i Medićevih prijatelja i ljubavnica. Međutim, osim Pere Majića nitko od njih ne zna što je računar, pa se uče na igricama - prvo su naučili kartaške igre.

Rupčić i njegova ekipa kradu novac namijenjen za vojsku, prodaju oružje i gorivo protivničkim stranama, za što postoje mnogi pisani dokazi koji će biti prezentirani pravosuđu u Hrvatskoj, jer je taj novac slala Hrvatska za zaštitu Hrvata na području Bosne i Hercegovine. Rupčić i njegovi su ga samo malo "preusmjerili" u svoje džepove iz kojih ga u zadnje vrijeme vade i ulažu u svoje firme. Uključuju se i u politiku i ponovno žele kontrolirati hrvatski narod, u čemu im pomaže i sam Dragan Čović, tako da sve nabavke ponovno kreću preko Rupčićeve grupe, za što je Čović bogato financijski nagrađivan.

Još je pokojni Janko Bobetko kritizirao takvo ponašanje i htio maknuti Ivana Medića, jer nije znao napisati ni spiskove za plaće, ali su ga "prijatelji" zaštitili, pa je i dalje ostao u igri, a Bobetko, kada je shvatio o čemu se radi, odustao je...

U to vrijeme su firma Antonio-trade (Ante Ljubić) i supruga mu Zlata postali glavni posrednici za poslove sa srednjom Bosnom i Vinkom Marićem i Antom Šegom. Inače, Zlata Ljubić, već je 1993. postala velika ljubav Ante Jelavića. Za nju je Rupčić trebao iznajmiti ili kupiti stan u Imotskom ili Vrgorcu, pa su se uzimala dva stana za ljubavno gnijezdo (Imotski, Vrgorac). Krajem 1994. na tržište izlazi mercedes CLK. Nitko ga nema, ali se novi naručuje za Zlatu Ljubić i plaća računima MORH-a HB-a! Rupčić ima naređenje da posao završi i tako dolazi lijepi CLK.

Tako se širi i carstvo Ljubićevih, a Zlata dolazi dvaput mjesečno u zgradu Ministarstva da dogovori iznose i potpiše ugovore, posebno za cigarete, alkohol i sve drugo što se može nabaviti preko firme Antonio tradea. Plaćanja ne kasne, jer Rupčić plaća i unaprijed, a kamioni idu za srednju Bosnu pod pratnjom vojne policije HVO-a.

U vrijeme 1994.-1995. godine, Rupčić povećava vozni park: sve luksuzna vozila, ali ih koriste samo logističari Rupčić i Medić. Riječ je o audijima, džipovima, nema šta nema, a vozila se nabavljaju već uhodanim shemama preko Želje Palca (firma Želja), Dragana Mikulića (Pajero), Autokuće Bašić (Posušje-Široki Brijeg) i poduzeća Altra (njima je oko 2,5 milijuna tada isplaćeno!).

Rupčić je tim firmama i osobama plaćao za ukradene aute u inozemstvu ili oduzete na leasing, po punoj cijeni i po knjizi! Inače, ni jedno vozilo ili rijetko koje ima knjigu ili 2 ključa, ali fakture su rađene kao da je sve regularno i još za 10 posto više od tržišne vrijednosti je plaćano ljudima koji su dovezli vozila, samo da šute. Za takav rad bi ih i Ljubo Ćesić Rojs pohvalio, pa su njemu i generalima u Hrvatskoj darovali koje vozilo i tako - vuk sit, a sve ovce na broju - jer je novac iz Hrvatske išao najvećim dijelom preko Rojsa (Rojs ima dokaze za sve).

Godine 1995. dolaze izbori, a misica Anica Martinović, u koju se Ivan Medić zaljubio, treba stan u Zagrebu. Rupčić ga kupuje novcem HVO-a, kao i kuću u Stanićima kod Omiša, te jeep porche. Najbolnije je pritom saznanje, da je kompletan granit u restoranu i kući koju je Rupčić kupio novcem od HVO-a Medićevoj ljubavnici Anici Martinović u Stanićima, radio klesar Miro Šaravanja, a Rupčić je trošak opravdao kao izradu grobnice poginulima!? (ovo je jadno, gnusno i neka im dragi Bog sudi...)

U društvu katoličkih svećenika

Rupčićev se posao u logistici HVO-a uhodao, pa se na na hodniku svakodnevno susreću - Jambo, Jozo Lijanović, Ferdo i Jozo Bašić, Željo Palac, Marinko Bubalo, Zlata Ljubić i mnogi drugi, rodbina i prijatelji Miroslava Rupčića i Ivana Medića. Stizali su tamo i logističari svih postrojbi, jer je s njima bilo lakše i jednostavnije muljati, nego sa zapovjednicima. Također i manje upadljivo, dok bi se telefonski dogovori sa zapovjednicima morali ispoštovati. Tako se u zgradi MORH-a HB-a provodio najveći i najprljaviji financijski kriminal u povijesti, gdje se gotovo sve odrađivalo preko gospode Karlovića i Joze Franića.

Kad se analizira Rupčićev rad prije, tijekom i neposredno nakon Domovinskog rata, vidljivo je da je on, uz Ivana Medića, osoba koja je na najgnusniji način dolazila do novca i privatno se enormno obogatila na krvi pripadnika Hrvatskog vijeća obrane. No, taj čovjek i danas ponosno hoda podignute glave i redovito ga se može vidjeti u društvu katoličkih svećenika, a kreće i u politiku s Draganom Čovićem, koji mu omogućuje da nastavi krasti od hrvatskog naroda, dok mu Rupčić zauzvrat, kao i prije, poklanja ogromne vrijednosti. Pritom se ne sjete da ima još živih Hrvata koji to ne mogu tolerirati i koji će sve ovo razotkriti, od političara do svećenika, i biti će im onda kasno da se pravdaju pred narodom...

Godine 2004., Miroslav Rupčić je osuđen za mali dio kriminala koji je počinio kao ovlašteni predstavnik HVO-a za financije. Nije mu trebalo suditi u Sarajevu, već su mu trebali suditi Hrvati u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, od kojih je pokrao krvavi hrvatski novac i osigurao i sebe i svoje potomke za deset budućih naraštaja Rupčićevih. A to je vidljivo i u dokaznom materijalu.

Naime, od 1998. do 2000. godine, naš Miroslav Rupčić, iako je puno ukrao u ratu, ponovno je stupio na scenu i u tom vremenu, ni manje ni više nego samo 114 milijuna maraka s računa HVO-a - kojim opet on sam upravlja!? - isplaćuje manjem broju "svojih" firmi i sve je priznao na sudu. Unatoč tome, i dalje je prihvaćen u društvu, posebno katoličkih svećenika (zamislite, svećenici kažu: "Obratio se!" - sada ne krade ratni novac, već mirnodopski, pa je to manji grijeh). No, da je ukrao svećenicima, mislimo da ga ne bi podržavali. A što će jadni hrvatski narod i od koga može očekivati da ga izbavi iz tih problema?

Rupčić je 1998., osobno sa svojim potpisom, s računa HVO-a podignuo u kešu 47 milijuna maraka i nitko nikad nije saznao kuda ih je odnio. Možda sadašnjim prijateljima svećenicima? Možda ih je sebi ostavio, ali sigurno nije tamo gdje je ta svota bila namijenjena! I zar ga nije strah od dragoga Boga?

Miroslav u ta zlatna vremena nije mogao zaboraviti prijeratnu uzdanicu KOS-a, ratnog perspektivnog logističkog političara i trenutnog političkog potrčkarala Milorada Dodika - našeg Dragana Čovića - pa mu je poklonio i jedan autić koji je kasnije Čović kod Rupčića zamijenio za luksuzniji. Zato mu danas Čović omogućava da dobije svaki natječaj za nabavku vozila. Rupčićeva firma MRM iz Ljubuškog, redovito priprema uvjete natječaja po svome i tako uvijek "pošteno" pobijedi na tim natječajima, no to već istražuju institucije.

Miroslav Rupčić se hvali da nije priznao krivnju na sudu u Sarajevu, pa su ga zato kaznili s 5,5 godina zatvora, ali iz presude se vidi da je sve priznao, a dao je sudu i još mnogo informacija o svojim logističkim prijateljima i kriminalnim radnjama više firmi iz Hercegovine, te o pranju novca, iako to nije bila tema njegove istrage. Očito je da je Rupčić dobro trgovao i sa sudom...

Nakon prihvaćanja presude o zatvorskoj kazni od 5,5 godina i nagodbe sa sudom, Rupčić je smješten na izdržavanje kazne u Okružni zatvor u Mostaru. Odmah po dolasku, njegova sestra Manuela Leko (vlasnica mnogih firmi koje je od ukradenog novca otvorio njen brat Miroslav, MRM d.o.o.- Ljubuški, KONS d.o.o. - Ljubuški, itd.) je preko svojih veza i podmićivanjima, došla do direktora zatvora u Mostaru Miroslava Bema. Zato je ona u svako vrijeme i svakoga dana bez nadzora donosila stvari bratu Miroslavu, kojem je od 1. travnja 2005., bilo odobreno i da radi u firmi Premijer u Mostaru, u Ilićkoj ulici na Balinovcu. Firma se bavila rent-a-carom uslugama i prodajom guma i tamo je Rupčić radio svakim danom od 8 do 16 sati.

Dokazni materijali i hrvatskom pravosuđu

Istodobno direktor zatvora Bem, nije ispoštovao zakonsku proceduru. Naime svaki dan bi policijska pratnja morala odvesti i dovesti Rupčića, ali to nije činila, tako da se ne zna gdje je Rupčić provodio vrijeme, ali firma Premijer plaćala je zatvoru 750 KM za Rupčićev angažman kao ekonomista. Veselko Šimić (šef radne jedinice Bare u Okružnom zatvoru Mostar) pak tvrdi da mu je Miroslav Rupčić rekao, da su Miroslav Prce i Miroslav Rupčić za taj "proces" platili milijun KM, a da Miroslav Bem pomaže Rupčiću jer mu je lipnju te 2005., isticao direktorski mandat, pa mu je Rupčić mu obećao da će to riješiti preko svoga šure Velimira Pralasa, koji je pak badžanak s Draganom Čovićem (HDZ dostavlja prijedlog za direktora, a imenuje ga ministrica pravde Borjana Krišto).

Što se tiče protuzakonitog i antihrvatskog rada i djelovanja Miroslava Rupčića, postoje brojni dokumentirani dokazi za mnogenjegove pronevjere, a Rupčićev bezobrazluk je išao do tih granica da je samo tijekom 1998., s računa HVO-a isplatio prijateljskim firmama 67 milijuna KM, od čega većim dijelom svojoj firmi MRM d.o.o. Ljubuški i firmama svog šogora Vencela Pralasa iz Mostara.

Tijekom 1999., 2000. i 2001., Rupčić je s računa HVO-a svojim prijateljskim firmama prebacio 114 milijuna KM, za nepostojeću isporuku roba i usluga, a te firme su odmah za svoj vlastiti interes kupovale dionice i imovinu, tako da su Miroslav Rupčić i njegova grupica prijatelja na protuzakonit i antihrvatski način za stekli više stotina milijuna KM i da se danas ponašaju kao spasitelji hrvatskog naroda, što graniči s - ludilom.

Inače, u tijeku je skupljanje dokaznog materijala koji će se dostaviti hrvatskom pravosuđu.

izvor: dnevno.ba-19622

Pretraga: 6183 - Ratni profiter Miroslav Rupčić
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6183