Tajna istorija Dejtona

Tajna istorija Dejtona

U Dejtonu prije 20 godina: Delegacije pristižu na "strogo pov. pregovore"

Richard Holbrooke, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Warren Christopher i Slobodan Milošević - 31. okt 1995. godine. Ohio, uoči početka mirovnih pregovora u Dejtonu
Richard Holbrooke, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Warren Christopher i Slobodan Milošević - 31. okt 1995. godine. Ohio, uoči početka mirovnih pregovora u Dejtonu

• 3​1. oktobra 1995: Koje je pouke iz Kemp Dejvida Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) koristio u Dejtonu i zašto se i nakon promjene vojne situacije "na terenu" ostalo pri dvoentitetskom planu kontakt grupe?

Objavljeno: 31. okt 2015

Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995 (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.

Delegacije su počele da stižu u Vazduhoplovnu bazu Wright-Patterson pored Dejtona u Ohaju 31. oktobra popodne, dan prije otvaranja zvanično nazvanih "Mirovnih pregovora izbliza". Wright-Patterson bila je jedna od glavnih baza vazdušnih snaga u Sjedinjenim Državama - djelimično imenovana po braći Wright rođenoj u Dejtonu. Ta ogromna baza bila je sjedište probnih pilota američkih vazdušnih snaga pedesetih godina prošlog vijeka a kasnije je služila za trening Mercury astronauta NASA. Dok su udaljenost od Vašingtona i izolovanost vazduhoplovne baze po uslovima bili slični Kemp Dejvidu, gdje je predsjednik Džimi Karter (Jimmy Carter) 17 godina ranije vodio pregovore koji su vodili istorijskom sporazumu između Izraela i Egipta, spartanski uslovi smještaja u Dejtonu - koji su više podsjećali na studentski dom - bili su u drastičnom kontrastu u odnosu na luksuznu optuštenu atmosferu predsjedničkog odmarališta u Kemp Dejvidu.

Holbruk je smatrao pregovore u Kemp Dejvidu kao model za dejtonske pregovore, čitao je knjigu o tome, a neposredno pred put u Dejton proveo je cijeli sat u telefonskom razgovoru s Karterom o poređenjima dva pregovaračka poduhvata.

Momir Bulatović, Slobodan Milošević - Richard Holbrooke
Momir Bulatović, Slobodan Milošević - Richard Holbrooke

Kao u Kemp Dejvidu, pregovori u Dejtonu trebalo je da budu vođeni u najvećoj privatnosti ostavljajući medijima vrlo ograničen pristup pregovaračima. Po pravilima konferencije, učesnicima nije bilo dozvoljeno da razgovaraju sa štampom, a državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher) obavijestio je predsjednika (Klintona) da će nakon ceremonije otvaranja pregovora "radio biti ugašen". Holbruk je ubijedio tri predsjednika - Izetbegovića, Miloševića i Tuđmana - da će jedino Sjedinjene Države svakodnevno javno govoriti u ime svih delegacija. Željelo se izbjeći da delegacije same proglašavaju "pobjede" i "poraze" tokom pregovora. Američki pregovarači su se nadali da će se na taj način pregovori voditi o pitanjima koja se na dnevnom redu bez pritisaka koji bi se stvarali selektivnim "curenjem" informacija u štampi.

Jedno od velikih pitanja cijelog dejtonskog procesa bilo je: zašto je i prije pregovora u Dejtonu kao osnova i okvir budućeg sporazuma prihvaćen raniji predlog kontakt grupe - da će biti jedna država s dva entiteta - i nisu li okolnosti "na terenu" u septembru 1995., kad su srpske snage bile u povlačenju a snage hrvatske vojske i Armije BiH stigle na domak Banjaluke, omogućavale i potpuno drugačiji ishod s odustajanjem od teritorijalne podjele, 51 prema 49 posto, i od ideje Repulike Srpske?

O tome je detaljno raspravljano u intervjuu koji je uz učešće više drugih članova njegovog tima, vođen s Holbrukom 18. juna 1996. za studiju "Tajna istorija Dejtona" i spomenuta je i kritika zbog propuštanja te prilike u najuticajnim američkim dnevnicima.

Alija Izetbegović i Richard Holbrooke
Alija Izetbegović i Richard Holbrooke

Holbruk je ovako opisao te okolnosti:

To je bilo kad je bombardovanje (srpskih položaja) bilo na vrhuncu uspješnosti, druga nedjelja septembra. Rakete "tomahawk" su razvalile komandni i kontrolni sistem u Banjaluci i Srbi su bili ranjivi i u bijegu. Sjedinjene Države su se suočavale s dva moguća izbora: jedan je - da se odbaci plan kontakt grupe i da se ohrabri hrvatsko-muslimanska ofanziva da dobiju rat i da se napusti podjela i koncept sa dva entiteta; a drugi - da iskoristimo te okolnosti da najzad provedemo plan kontakt grupe. Bili smo vrlo svjesni da je u vrijeme kad smo počeli pregovore teritorijalna podjela bia oko 70 prema 30 posto u korist Srba i da se sada ubrzano približavala omjeru 50 prema 50. Odlučili smo da se držimo plana kontakt grupe.

On je rekao da je takva odluka donesena u Vašingtonu bez protivljenja pregovaračkog tima. Podsjetio je na sastanak s Miloševićem 18. septembra na kojem ih je on "preklinjao da zaustave hrvatsko-muslimansku ofanzivu na Banjaluku" i kako su to prihvatili ne zato što je Milošević molio nego zato što bi pad Banjaluke značio još 200.000 izbjeglica i sravnjivanje grada a da bi u svakim pregovorima Banjaluka bila vraćena Srbima:

A, zapravo, i Izetbegović i Milošević su govorili o Banjaluci kao središtu otpora paljanskim Srbima. Imajući u vidu enorman broj izbjeglica u regionu, nismo mislili da je bilo ispravno, bilo moralno, etički ili politički, da ih pustimo da uzmu Banjaluku. Tako smo otišli u Zagreb i 19. septembra imali taj bučan sastanak s Izetbegovićem i Tuđmanom i tražili da se zaustave prije nego što dođu do Banjaluke. Tuđman je tad planuo na sastanku, sjećate li se toga? (pitao je Holbruk svoje saradnike) I derao se na Izetbegovića: "Mi smo uradili 80 posto osvajanja!"

Franjo Tuđman i Richard Holbrooke
Franjo Tuđman i Richard Holbrooke

Osim toga, Hrvati i Muslimani su se borili jedni protiv drugih u Bosanskom Petrovcu i svađali se oko Jajca i Mrkonjić Grada i drugih naselja i to je doprinijelo opredjeljenju za plan kontakt grupe.

Pregovori su držani u tajnosti i od najviših institucija u Vašingtonu.

Samo trojica članova Holbrukovog tima - general Vesli Klark (Wesley Clark), Don Kerrick (Kerik) i Džim Pardju (Jim Pardew) slali su kratke izvještaje svojim pretpostavljenima u Vašingtonu ali je Holbruk zahtijevao da on lično odobri te izvještaje.

On je u Dejtonu imao kompletnu logističku podršku i ovlaštenja da vodi pregovore bez dnevnih smjernica iz Vašingtona.

izvor: slobodnaevropa.org-27333512

Pretraga: 6194 - Tajna istorija Dejtona
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6194