Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih

Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih

Reditelj Kokan Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih

Kokan Mladenović
Kokan Mladenović

• Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih, ljudi koji su iz najgorih ratnohuškačkih akcija došli u neka proevropska novodemokratska odijela, ljudi koji nemaju nikakvo moralno pravo da nam promoviraju društvene vrijednosti

Objavljeno: 31. okt 2015 | M. Čustović

Političku satiru o sistemu kojem služimo, licemjerstvu i hipokriziji društvenog morala, predstavu "Prosjačka opera" na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo NPS postavit će veliki srbijanski reditelj Kokan Mladenović, čovjek koji svojim djelovanjem nikoga nije ostavio ravnodušnim, jer ono što misli to i kaže. Premijera je zakazana za 7. novembar, a prva repriza četiri dana poslije.

:: Bogati i siromašni

John Gay piše ovaj komad 1728. kao kritiku vlade Roberta Walpola koji je ostao upamćen kao najkorumpiraniji premijer u historiji Engleske - u čije vrijeme se izrabljivao obični čovjek. Zakoni postoje, ali se primjenjuju samo na sirotinji, nema pravde, morala, a novac je jedino što uokviruje tadašnju Englesku.

Tačno 200 godina kasnije, 1928. Brecht je napisao svoju verziju "Prosjačke opere". On je probao da u to vrijeme, raspadom Weimarske republike, gdje je bilo zastupljeno nevjerovatno raslojavanje na bogate i siromašne, preispita ovaj komad iznova. I evo sada i mi, gotovo 100 godina kasnije, kada se nalazimo u društvenim okolnostima koje se nisu gotovo ništa promijenile - iznova čitamo tog Johna Gaya.

Napisao sam svoju verziju teksta sa sjajnom dramaturginjom Kornelijom. Podjednako je primjenjiva na zemlje bivše Jugoslavije, jer svuda se dešavaju divlje privatizacije, nevjerovatna raslojavanja na bogate i sirotinju, radnici su obespravljeni, društvene promjene ne postoje, postoji puka zamjena političkih elita na vrhu jedne države i to je nešto što uistinu demorališe.

:: U predstavu ste uključili cijeli glumački ansambl Narodnog pozorišta. Kome ste povjerili glavne uloge?

Nova uprava teatra pokazala je velike ambicije i želju da naša prva saradnja protekne u angažiranju gotovo kompletnog ansambla pozorišta, pa ćete na sceni vidjeti sve ono čime NPS trenutno raspolaže - uz četvero studenata sa sarajevske akademije. Ako po nečemu želim da bude upamćena ova predstava to je po zajedničkom trijumfu da ne postoji nikakvo dokazivanje statusa prvačkih na sceni, nego da ljudi funkcioniraju kao jedan ansambl - da zdušno rade za jednu priču koja je važna da se ispriča u današnje vrijeme.

U ovoj adaptaciji glumački ansabl koji je perfektno spremio komad Johna Gaya ostaje maltene na dan premijere bez kostima i bez dekora. Moraju odlučiti ko će u tako ponižavajućim uvjetima igrati predstavu želeći da kažu nešto važno tim tekstom, ili će jednostavno otkazati predstavu. Odlučili su da igraju, ali uz intervenciju da je prekidaju, da komentiraju događaje iz predstave i da to bude njihov obračun sa svijetom u kome žive. I to bi trebao da bude zajednički krik pozorišnih ljudi apropo neizdrživosti situacije tretmana kulture.

:: Kultura zaista nikada nije bila u goroj poziciji.

Mi stalno govorimo o propasti kulture, a ne govorimo da mi u ovakvim društvima koje je ogrezlo u kriminal, estradu, sunovrat svih vrijednosti, formiramo ljude koji nemaju kulturne potrebe. Ako nema potrebu da ode u teatar, da kupi knjigu, uzalud govorimo o krizi teatra. Od obdaništa se kreće u formiranju kulturne publike. O tom raspadu sistema vrijednosti govori ova predstava i za mene je ovo kolektivni podvig u vrijeme kada nema para.

Društvene promjene

:: Tekst predstave je više nego aktuelan i angažiran. Koji je krajnji cilj koji želite postići?

Ako nešto treba da ova predstava prizove, to bi bila pobuna gladnih i nemoćnih. Ja sam velika pristalica društvenih promjena, i mislim da je nakon talasa nacionalizma 90-tih, došlo vrijeme za jedan novi lijevi talas - da gladni i obespravljeni ljudi pokažu zube. Naše nacionalističke vlasti se uvijek, kada osjete socijalno nezadovoljstvo, pobunu, kako je bilo u BiH prošle godine, odmah okrenu krupnim riječima, izjavama, raspadu države, Dejtonima, Srbima, muslimanima i kome sve ne - a tako lažu svoje narode koje drže gladnima.

:: Koliko zapravo umjetnost može doprinijeti na osvješćivanju potlačenih da se bore za bolje sutra?

Pozorište ima važnu funkciju i javna riječ kazana sa scene je jako moćna. Vjerujem da pozorište ima moć da utječe na bar tih par stotina ljudi koji dođu u teatar da komuniciraju sa nama, koji nisu željni samo zabave i provoda, nego otvorenog dijaloga. To pokazuje u regionu i Oliver Frljić svojim hrabrim i smjelim predstavama. Mi na svoju sramotu živimo u jednom uljuljkanom pozorištu. Odustali smo od sopstvenog revolucionarnog potencijala. Mislim da je pozorište u društvu koje se raspalo, ogrezlo u nemoralu, jedini mogući pokretač suštinskih promjena.

:: Drago mi je da ste pomenuli Olivera Frljića jer, on baš kao i Vi, govori o svijetu kakav jeste, bez cenzure, priklanjanja stranama i političkim opcijama. Zbog toga ste obojica imali problema, a prijetnje su vam postale svakodnevica.

Na to smo navikli. Još dok sam vodio Atelje 212 kao njegov upravnik, kada sam postavio prvu režiju Olivera Frljića "Otac na služenom putu" što je bio povratak Sidrana i tog sjajnog teksta u Beograd, već su počele prijetnje. A onda i drugu "Zoran Đinđić", predstavu koja ne govori samo o egzekuciji demokratskog premijera, nego o čitavom spletu mračnog nacionalizma, o ulozi Srpske pravoslavne crkve, te umreženosti zla koje gotovo stotinu godina nove srpske historije obilježava egzekucijama progresivnih vladara.

Prijetnje su se nastavile. "Zoran Đinđić" jeste bila predstava na koju Beograd nije bio spreman, jedna jako neprijatna predstava po naše nacionalističke zablude, po tome šta mi jesmo uradili i sebi i drugima u našoj novijoj historiji, ali ona je bila nužna i otrežnjujuća predstava za prostor u kojem živimo. Nakon toga su počele neprijatnosti. Ja ne mislim da ljudi pozorišta samo trebaju biti kukavice. Pozorište je mjesto za hrabre ljude koji smiju naglas govoriti o svemu onome što misle.

Sistem naših pozorišta je takav da smo ovisni od države, pa samim tim i naš moral i naša čast je na prodaju. Naša čast se isplaćuje jednom mjesečno kroz lične dohotke, tople obroke i nadoknade za javni gradski prijevoz, i toliko košta moral naših glumaca i reditelja. Vjerujem da čovjek, bez obzira na posljedice, mora govoriti na sav glas o devijacijama vremena u kojem živi, a naše vrijeme je nažalost prepuno devijacija.

Poluimigrantski život

:: Kolika je bila vaša cijena koju ste platili zbog govorenja naglas?

Živim nekim poluimigrantskim životom. Moj posao u posljednjih nekoliko godina vezan je za prostor Rumunije, Mađarske, Crne Gore, Slovenije, Bosne. U Beogradu me gotovo i nema, a to je cijena govorenja na sav glas. Cijenu sam platio i mnogo se bolje osjećam radeći desetak mjeseci godišnje van doma, nego kao neko ko je napravio neoprostive kompromise sa sredinom i samim sobom da bi opstao na tržištu. Jer, sve naše vlasti u regionu su ružni recidivi devedesetih.

Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih, ljudi koji su iz najgorih ratnohuškačkih akcija došli u neka proevropska novodemokratska odijela, ljudi koji nemaju nikakvo moralno pravo da nam promoviraju društvene vrijednosti. I mi na to pristajemo vjerovatno abolirajući (poništavajući) sami sebe. Jer znate, vi kad glasate za Aleksandra Vučića, koji je sada proevropski lider Srbije, gotovo da govorite da ste i devedesetih glasali za te iste ljude kada su bili sinonim za sva zla koja su se desila na ovim prostorima.

Pozorište nema razloga da pristane na te vulgarne kompromise, ono nije politika, i kao svaka prava umjetnost mora postojati na tim apsolutnim vrijednostima. Ako je istina onda je istina, ako je pravda, onda je pravda, ako je čast, onda je čast. Mi nemamo razloga da se bavimo manipulativnim, prinudnim vrijednostima kojima se bave političari. U tome smo neka prirodna opozicija svakoj mogućoj vlasti. Suštinska opozicija, ne mislim politička, i uvijek me neprijatno iznenadi kada vidim da neko od mojih kolega aktivno uđe u politički život.

Mislim da samim tim sebi ukidamo moralno pravo da budemo taj važni društveni korak koji nema nikakvih ličnih interesa osim opšteg boljitka zajednice.

:: Situacija je loša u svim zemljama bivše Jugoslavije, imamo li šansu za bolje dane?

Mi ćemo svi jednom ući u Evropsku uniju o kojoj ne mislim ništa lijepo, ali mislim da će ovu našu balkansku klaonicu urediti na jedan način gdje nećemo moći ovako nekontolisano nanositi zlo jedni drugima. Od banalnih stvari, od kulture svakodnevnih života, gdje ne možete bacati smeće kroz prozor, do toga da ne možete upadati u druge države i ubijati ljude, od najbanalnijih stvari do nekih najsuštinskijih će nas neki opći zakoni urediti, jer mi se ne možemo sami uraditi. Ali, ono što stvarno očekujem i čemu se nadam, to je pobuna gladnih.

:: Gdje putujete nakon Sarajeva?

Mojih nekoliko narednih kalendarskih godina je opet vezano za region. U Srpskom narodnom kazalištu u Novom Sadu čeka me Andrićevo djelo "Na drini ćuprija" početkom godine, pa Dekameron u Nacionalnom teatru u Rumuniji, potom Koštana sa Božom Vrećom za Budva grad teatar sljedećeg ljeta.

izvor: faktor.ba

Pretraga: 6211 - Srbiju vode ljudi ogrezli u krvi devedesetih
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6211