Agresija i genocid u BiH

Agresija i genocid u BiH

Agresija i genocid u BiH: Maske saučesništva

Naoružavanje agresora

Louis James Gentile
Louis James Gentile

Objavljeno: 29. okt 2015 | Michael A. Sells

Gotovo dvije godine, od ljeta 1992., zvaničnici pri Visokom komesarijatu Ujedinjenih naroda za izbjeglice poricali su neprekidne užase u Bosni i Her­cegovini. Louis Gentile, šef operacija UNHCR u Banjoj Luci, bio je primoran dati sljedeću izjavu - "Moralo bi se znati, i ostati zabilježeno za sva vremena, da takozvani lideri Zapadnog svijeta već go­dinu i po dana znaju šta se ovdje dešava. Oni dobi­jaju izvještaje jedan za drugim. Oni govore o kažnjavanju ratnih zločinaca, ali ne rade ništa da neprestane ratne zločine spriječe. Neka im Bog oprosti, neka Bog oprosti svima nama".

Mjesecima je Gentile izvještavao o sistematskim zločinima protiv nesrpskih civila u Banjoj Luci. Mjesecima su zapadni lideri ignorirali njegove ape­le da se ubijanja zaustave. Uobičajeno je postaviti pitanje jesu li Zapad, Ujedinjeni narodi ili kršćanski svijet pali na ispitu u Bosni i Hercegovini, ili, još gore, je li Zapad bio saučesnik u zlu koje se ondje dogodilo.

Međutim, termini kao što je "Zapad" su apstrakcije. Aktivnosti djelatnika UNHCR poput Louisa Gentilea, zapadnih novinara, istražitelja Ujedinjenih naroda za ratne zločine i nekih zapa­dnih javnih zvaničnika možda su spriječile da geno­cid ne poprimi još veće razmjere. Usprkos njihovim naporima, ne samo da je bilo dozvoljeno da dođe do događaja o kojima je izvještavao Gentile, već su ih pojedinačni zapadni političari omogućili.

Upra­vo kao što su etno-religijski militanti navukli mas­ke ili premazali lica bojama kako bi sebi omogućili da svoje bivše kolege transformiraju u tuđince ko­jih se treba riješiti, a sebe u epske branitelje svoje ra­se i vjere, isto tako su brojni pripadnici Zapadne alijanse stvorili vlastite maske kako bi opravdali po­litiku koja je dopustila da cvate ono što je Gentile nazvao "s onu stranu zla".

U srži tog saučesništva bila je politika koja je uskraćivala Bošnjacima pra­vo na samoodbranu, a koja je u isto vrijeme odbija­la da primijeni rezolucije Ujedinjenih naroda što ovlašćuju članice NATO da ih zaštite.

Oružje nije neka posebna alatka ili naprava, već disparitet između jedne alatke i druge. Protiv Goli­jata koji nosi batinu - praćka može biti oružje. Protiv tenka praćka je igračka. Države članice NATO su 1991. godine naoružale srpske militante ne proda­jom oružja, kao u ratu između Irana i Iraka ili u genocidu u Ruandi - već deklaracijama Ujedinjenih na­roda.

Tokom hladnog rata Jugoslavenska narodna ar­mija, podržavana i financirana od zapadnih sila, nagomilala je ogromne količine naoružanja u ut­vrđenim bunkerima i podigla tvornice oružja širom Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, predviđajući sovjetsku invaziju, do koje nikad nije došlo. Srpski nacionalisti su 1991. godine ugrabi­li kontrolu nad većim dijelom tog naoružanja. Procjenjuje se da je prednost srpske vojske nad Bošnjacima u teškom naoružanju bila od 20:1 do 100:1. Kada je u proljeće 1992. godine srpska vojska napala Sarajevo, bosanska Vlada je bila ta­ko loše naoružana da su bande kriminalaca i crno­berzijanaca - jedine grupe s oružjem i organizaci­jom potrebnom da se postave barikade i otme srp­sko naoružanje - spasile dijelove grada od genoci­dnih napada.

Na dan 25. septembra 1991. godine britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd orkestri­rao je izglasavanje Rezolucije 713 u Vijeću sigur­nosti Ujedinjenih naroda, kojom je Vijeće sigur­nosti uvelo embargo na uvoz oružja u bivšu Jugo­slaviju. Tu rezoluciju je Miloševićev režim jedva dočekao. Pet stalnih članica Vijeća sigurnosti - Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina - sve su glasale za tu rezoluciju. Taj embargo je fiksirao radikalan disparitet u na­oružanju između srpske vojske i Bosanske armije; u stvari, on je dao oružje srpskim paravojskama.

Ono što se događalo od aprila 1992. do oktobra 1995. godine označeno je kao rat, pa čak i građan­ski rat. Međutim, rat je sukob između naoružanih protivnika. Srpska vojska zauzimala je gradove i sela u kojima nije bilo značajnije vojne odbrane. Uko­liko je uopće bilo kakve bosanske odbrane, srpski militanti bi upotrijebili tešku artiljeriju i granatira­njem prisilili branitelje da se pokore. Kad bi jednom grad ili selo bili zauzeti, otpočelo bi ubijanje civila.

Nije se radilo o ratu već o organiziranom uniš­tavanju pretežno nenaoružanog stanovništva.

S oružjem i tvornicama oružja pod svojom kontro­lom i uz pomoć čvrsto fiksiranog i godinama tvr­doglavo održavanog embarga na uvoz oružja, srp­ski militanti bili su u stanju da nekažnjeno prove­du svoj program.

Orijentalizam

Jugoslavija je 1970. godine prolazila kroz neku vrstu glasnosti. Književnici su se poduhvatali tema koje su ranije bile tabu, kao što je religija. Sarajevski advokat po imenu Alija Izetbegović sastavio je do­kument pod naslovom "Islamska deklaracija". Taj dokument, antikomunistička odbrana vjerskih pra­va, pojedinačno je nabrajao uslove za jedno prave­dno islamsko društvo i sadržavao nekoliko provo­kativnih izjava u vezi s nespojivošću islama sa dru­gim sistemima.

Principi islamske države raspravljani su na apstraktan način, bez specificiranja bilo koje posebne nacije. Nekoliko godina kasnije Izetbegović je napisao opširniji rad, Islam između Istoka i Zapa­da, gdje je sugerirao dva modela - islam i evropsku liberalnu demokraciju - kao protuotrove za proble­me koji su u to vrijeme mučili Evropu.

Kada je 1990. godine Izetbegović postao pred­sjednik Bosne i Hercegovine, mnoštvo Bosanaca nije bilo pročitalo njegovu "Islamsku deklaraciju". Ali srpski militanti ne samo da su je pročitali, već su je i objavili u Beogradu i iskoristili je kako bi potkrijepili svoje tvrdnje da su bosanski muslima­ni radikalni fundamentalisti ili "islamisti", to jest, muslimani koji žele državu zasnovanu na islam­skom vjerskom zakonu (šerijatu).

Optužba da su bosanski muslimani islamisti kom­binirana je s optužbom da oni kuju zavjeru radi po­novne uspostave otomanske uprave u Bosni i Herce­govini. Srpski radikali tvrdili su da Bosanci žele državu zasnovanu na vođstvu vjerskih učenjaka i no­vi otomanski sultanat zasnovan na carskoj upravi.

Bosanski muslimani optuživani su za kovanje zavjere da kradu srpske žene za svoje hareme (bosanski mu­slimani imaju samo jednu ženu) i da sastavljaju spi­sak vezira (ministara u otomanskom Sultanatu) koji bi upravljali zemljom. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak tvrdio je da 110.000 Bosanaca u Egip­tu studira kako bi postali fundamentalisti.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman

Predstavljanje Bošnjaka kao tuđinskih "drugih" nazvano je orijentalizmom.

Tokom kršćanskog srednjeg vijeka na muslimane se gledalo kao na izo­pačene heretike; često su povezivani sa Jevrejima i proganjani zajedno s njima. Za vrijeme perioda evropskog kolonijalizma zapadni učenjaci, umjetni­ci i drugi intelektualci odražavali su ideologiju svo­ga doba: potrebu zapadne kolonijalne uprave kako bi se "civilizirale" barbarske orijentalne zemlje.

Orijentalizam je prepun proturječnosti. Muslimani su slikani kao misteriozni, senzualni i opsjednuti se­ksom (haremske fantazije u zapadnoj književnosti). U isto vrijeme slikani su kao seksualno ugroženi, autoritativni i "bubalice" kojima nedostaje bilo kakvo stvaralaštvo i imaginacija.

Vjerski nacionalisti u Hrvatskoj i Srbiji poslužili su se takvim orijentalističkim stereotipima kako za domaću potrošnju tako i za publiku u širem kršćanskom svijetu. Oni koji šire mržnju rijetko brinu o logičkoj dosljednosti, a stereotipi se ne oblikuju kako bi prizvali razum nego prije polupo­tisnute strahove i mržnje.

Kontradikcije orijentali­zma pojavile su se u jednoj opakoj i dehumanizira­jućoj novoj formi. Sada su srpski orijentalisti izmi­slili islamističkog vezira i nimalo ih nije postidjela činjenica da savremeni islamistički ideolozi vjeruju u državu kojom upravljaju vjerski učenjaci, a pre­ziru kao korumpiranu i antiislamsku bivšu carsku otomansku strukturu sa sultanima i vezirima, koja je propala u Prvom svjetskom ratu.

Slično tome, je­ziku mržnje nedostaje čak i najosnovnija briga za uvjerljivost. Šuškova tvrdnja da 110.000 bosanskih muslimana studira fundamentalizam u Egiptu predstavljala je brojku koja bi obuhvatila pet odsto cjelokupne populacije Bošnjaka.

Gaddafi - Putin
Gaddafi - Putin

Zatim su vjerski nacionalisti u Srbiji počeli s optužbama za zavjeru između Libije i bosanskih muslimana. Tokom sedamdesetih godina Jugosla­vija i Libija su bile partneri u Nesvrstanom pokretu naroda koji su odbijali potčinjenost bilo Zapa­dnom savezu, bilo Sovjetskom bloku. Kroz kultur­nu, obrazovnu i ekonomsku razmjenu, brojni Ju­goslaveni različitog nacionalnog i vjerskog porije­kla radili su ili studirali u Libiji, uključujući i Bo­sance kao što je Haris Silajdžić, koji će kasnije postati premijer Bosne i Hercegovine.

Prema vjerskim nacionalistima, Silajdžić i drugi Bosanci koji su nekad posjetili Libiju, pokušavali su uspostaviti fundamentalističku džamahiriju ("narodnu državu", kako Gadafi opisuje svoj režim). Oni nisu obratili pažnju na razliku izmedu Gadafijevog arapskog nacionalizma (zasnovanog na socijalističkim idejama Gamala Abd-el Nasera iz Egipta) i savremenih islamističkih militanata (koji se suprotstavljaju Gadafiju i koje Gadafi progoni).

Slobodan Milošević
Slobodan Milošević

Prema Tanjugu, novinskoj agenciji koju kontroli­ra Slobodan Milošević, jedan od najodanijih prista­lica Miloševićeve Jugoslavije nije niko drugi do Mo­amer el-Gadafi, predsjednik Libije. Tanjug je 3. decembra 1994. godine izvijestio o posjeti visokih srbijanskih funkcionera Libiji. Tanjugovi izvještaji odjekivali su slavljenjem bliske saradnje između dvi­je države, obje izopćene iz međunarodne zajednice. Isti srpski nacionalisti koji su napadali Bošnja­ke zbog navodnih veza s Libijom slali su oduševlje­ne izvještaje o srbijansko-libijskoj saradnji.

Prof. dr. Enes Karić
Prof. dr. Enes Karić

U 1994. godini bosanski ministar za kulturu Enes Karić stao je u odbranu jednog pripadnika muslimanskog klera koji je bio protiv mješovitih brakova i kritizirao sviranje neprijateljske (tj. srpske) muzike. Od njegovih provokativnih izjava ogradili su se brojni vladini i nevladini lideri, uključujući i Harisa Silajdžića, premijera. Ipak, Karićeve izjave bile su dovoljne da pokrenu lavinu izjava zapadnih posma­trača o tome kako je multireligijska Bosna i Herce­govina sad mrtva, te bi, prema tome, trebala biti po­dijeljena duž etno-religijskih linija.

Posebno mrska brojnim Bosancima je fraza, popu­larna među diplomatima i urednicima informativnih glasila, o "vladi Bosne i Hercegovine kojom domini­raju Muslimani". Bosanska Vlada sastoji se od dva ri­mokatolička kršćana, dva srpska pravoslavna hrišćana i tri muslimana-Bošnjaka; bosanski Parlament i diplomatski kor sastoje se od muslimana ­Bošnjaka, Jevreja, Srba, Hrvata i ateista. Istina je da su Bošnjaci većinski narod u Bosni i Hercegovini i da je njihov procent porastao, pošto se veliki broj Hrvata i Srba opredijelio ili bio prisiljen od strane vlastitih na­cionalističkih lidera da živi u sve-hrvatskoj Herceg­-Bosni i sve-srpskoj Republici Srpskoj. Ipak, Bošnjaci se pitaju zašto niko ne govori o "vladi Sjedinjenih Država kojom dominiraju protestanti" ili o "vladi Ve­like Britanije kojom dominiraju anglikanci".

Miroljub Jevtić
Miroljub Jevtić

Iza velikog dijela zvanične vladine propagande u Srbiji stajali su akademici. Na primjer, profesor Beogradskog univerziteta Miroljub Jevtić pisao je o neposrednoj prijetnji Evropi koju predstavljaju Muslimani; on je isto tako pisao da balkanski mu­slimani na rukama nose krv mučenika s Kosova, što je gotovo direktna kopija krvne klevete da evropski Jevreji nose Hristovu krv na rukama, ko­ja se još od Prvog krstaškog rata 1096. godine ko­risti za progon Jevreja.

Aleksandar Popovič
Aleksandar Popovič

Dr. Aleksandar Popovič je pisao o islamu kao o "totalitarnoj" vjeri, zato što on obuhvata sve aspekte života. Njegovo korištenje termina "totalitarni" priziva staljinis­tički i nacistički totalitarizam, čije je spominjanje još uvijek bolno u bivšoj Jugoslaviji.

Darko Tanasković
Darko Tanasković

Beogradski akademik Darko Tanasković opisao je Bosnu i Hercegovinu kao pozornicu borbe između funda­mentalističkih muslimana na jednoj strani i Srba posvećenih da održe crkvu i državu odvojenim na drugoj. Time je on izvrnuo stvarnost, u kojoj je klerikalistička Republika Srpska iskorijenila svaki trag naroda i kultura izvan srpskog pravoslavnog hrišćanstva, dok se bosanska Vlada borila da sačuva multireligijsku kulturu.

Odbijanje evropskih vlada da odbrane Bošnjake od genocida ili da im dozvole da nabave oružje i sami se brane djelimično je zasnovano na stereotipima o islamu. Na stanovišta kreatora politike u Evropi i Sjevernoj Americi isto tako je utjecala reakcija do­maćeg stanovništva protiv zajednica useljenika, a po­sebno protiv nekršćanskih imigrantskih zajednica, kao i okruženje sve krupnijih globalnih tenzija između nekih muslimanskih vlada i Zapada.

Tuđman - Milošević
Tuđman - Milošević

Kako je primijetio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, on je misiju europeizacije bosanskih muslimana preuzeo na osnovu izražene želje zapadnoevropskih lidera. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isto se ta­ko očajnički trudio da ispuni očekivanja evropskih li­dera kako bi ga oni prihvatili. U svom govoru na Ko­sovu 1989. godine Milošević je izjavio da je bitka ko­ju je knez Lazar vodio prije šest stotina godina bila bitka za odbranu Evrope od islama, da je Srbija bas­tion evropske kulture i vjere, te da de buduće akcije Srbije pokazati kako je danas, kao i u prošlosti, Srbi­ja uvijek bila dio Evrope.

Tuđman i Milošević osjećali su kao Evropljani dužnost da unište bosanske muslimane; osjećali su da će to uništavanje omo­gućiti da ih Evropa lakše prihvati.

Najbitnija u orijentalističkom stereotipu je zbrka u predstavljanju islama negdje između vjer­ske prakse i vjerske militantnosti. Iako bi malo ko podržao tvrdnju da Irska republikanska armija predstavlja sve katolike koji prakticiraju vjeru, po­vezivanje muslimana koji prakticiraju vjeru s vjer­skom militantnošću je veoma rašireno.

Neki bra­nitelji Bosne pali su u tu klopku tvrdeći kako bo­sanski muslimani u stvari i nisu "pravi muslima­ni", pošto mnogi od njih jedu svinjetinu ili konzu­miraju alkohol i odijevaju se po zapadnjačkoj mo­di. Izgleda da je tu implicitna logika da ukoliko muslimani u Evropi jedu svinjetinu, onda za­služuju da žive. U očajničkom pokušaju da opo­vrgnu lažne optužbe za fundamentalizam, neki su se Bošnjaci i sami poslužili istom logikom i tvrdili da neki od njih jedu svinjetinu ili konzumiraju alkohol ili da su vjerski skeptici. Ironija je u tome da, dok su evropske sile iz predrasuda prema muslimanima i straha od fundamentalizma pokušale spriječiti doturanje oružja Bosni i Hercegovini kako bi se sama branila, podrška iz islamskog svijeta je stizala vrlo sporo, djelimično upravo stoga što su neki muslimanski lideri smatrali Bosance nedo­voljno strogim sljedbenicima islama.

Posebno žalostan apsurd čekao je brojne bosanske izbjegli­ce u zapadnim državama. Nakon što su iz domo­va i domovine istjerani zato što su bili muslimani, izbjeglice su se ponekad zatekle kažnjenim jer se nisu držale onoga što su izvjesni muslimani na Za­padu smatrali ispravnom islamskom vjerskom praksom, odijevanjem ili ponašanjem.

Stereotipi orijentalizma nisu morali biti suptil­ni da bi bili djelotvorni. Koliko god bili sirovo predstavljanje islama, koliko god bili ispunjeni unutarnjim proturječnostima, oni su ponudili opravdanje velikom dijelu hrišćanske srpske i kršćanske hrvatske populacije za ono što je učinje­no njihovim susjedima Bošnjacima, a u inostran­stvu su djelovali protiv bilo kakve efikasne, koor­dinirane akcije koju bi zapadne sile mogle predu­zeti kako bi zaustavile agresiju.

Prema svjedočenju onih komentatora koji su smjesta pretpostavili da se iza postavljanja bombe u Oklahoma Cityju krije neki musliman, kad se ispos­tavilo da je osumnjičeni sljedbenik Pokreta za kršćanski identitet, jedna militantna antiislamska predrasuda u međuvremenu je postala dominantna u velikom dijelu zapadnog društva, potiskujući bilo kakvo narodsko osjećanje za zaštitu "onih tamo", u vjerskom pogledu "drugačijih" u Bosni i Hercegovi­ni.

Tragično je to što će izdajstvo zapadnih država u odnosu na Bošnjake kojim su oni gurnuti u ruke genocidu samo pojačati argumente islamskih milita­nata da je Zapad po prirodi neprijateljski raspo­ložen prema islamu, što će dalje polarizirati elemen­te muslimanskog i kršćanskog stanovništva.

Balkanizam

Bošnjaci su isto tako predmet dehumanizira­jućeg diskursa o balkanskim narodima koji Bosan­ce portretiraju kao balkanske plemenske mrzitelje izvan domena razuma i civilizacije - "U tom dijelu svijeta oni se već dosta dugo ubi­jaju s izvjesnom količinom veselja" - izjavio je bivši ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Lawrence Eagleburger u junu 1995. godine, nepo­sredno nakon izdaje Srebrenice. Fraza "u tom dijelu svijeta" osigurava domaćoj publici neposre­dno negeografsko opravdanje za osjećanje otuđenja: ti ljudi nisu naša briga zato što su "tuđi", "različiti". Imajući u vidu duboko ukorijenjene (premda ne uvijek priznate) predrasude prema ne­kršćanima uopće, a prema muslimanima posebno, maglovita referenca na "taj dio svijeta" samo pot­vrđuje i antibalkanska i antiislamska osjećanja.

Robert D. Kaplan
Robert D. Kaplan

"Drevna balkanska mržnja" je postao standar­dan kliše u raspravama o Bosni i Hercegovini. Balkan je povijesno i geografski previše blizu Orijen­tu (čitaj islamu) da bi mogao biti istinski dio Evro­pe; tako nam barem kažu. Robert Kaplan je u svo­joj knjizi Balkan Ghosts (Balkanski duhovi), objav­ljenoj 1992. godine, granicu prema Turskoj spo­menuo kao "stražnju kapiju" Evrope. Ta je knji­ga učinila popularnom karikaturu balkanskih na­roda kao čvrsto isprepletenih u neprekidnoj mržnji i osveti.

Balkanizam je iskrivljena slika naroda jugois­točne Evrope kao barbarskih, s implikacijom da se nasilje, pa čak i genocid kod njih ne mogu izbjeći i da su dio lokalne kulture. Balkanistički komen­tari postali su dominantni nakon što je u avgustu 1992. godine otkriven užas u Omarskoj. Zapadni zvaničnici krili su vijesti o takvim logorima. Ono što su otkrila sredstva informiranja zateklo je glavne igrače nespremne. Zapadni lideri bili su izloženi pritisku medija i javnosti da oslobode lo­gore za likvidaciju. Tokom tog razdoblja sve gla­vne ličnosti vanjskopolitičkog tima predsjednika Sjedinjenih Država Georgea Busha ponavljale su balkanske stereotipe.

Jedan od stereotipa bio je o nadljudskom srp­skom ratniku. U Drugom svjetskom ratu Srbi su u Jugoslaviji vezali brojne nacističke divizije, tako su nam barem tvrdili pentagonski planeri i stručnjaci u vojnim stvarima. Niko se nije potrudio da napra­vi razliku između antinacističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, koji su predstavljali multietničku i multireligijsku grupu, i srpskih paravojnih jedinica pola stoljeća kasnije. Isto se tako ignoriralo i nesu­mnjivo neherojsko ponašanje srpskih militarista u 1992. godini: masovni napadi teškim naoružanjem na slabo branjena sela i povlačenje kad god bi se sreli s iole ozbiljnijim vojnim otporom.

Osim toga, zvanični komentari Ministarstva od­brane Sjedinjenih Država kršili su ključni vojnički princip: Nikad ne smiješ reći agresoru šta možeš učiniti a šta ne. Čak i ako ne namjeravaš djelovati, nikad ne dopusti da agresor zna šta može očekiva­ti. Komentari iz Pentagona o beskorisnosti zračnih udara kako bi se prekinuo genocid i o nemo­gućnosti da se on zaustavi bez nemalih žrtava bili su znak da Sjedinjene Države i NATO snage neće reagirati, bez obzira na to koliko je ozbiljan napad - što je bilo "zeleno svjetlo" za dalji genocid.

U septembru 1995. godine NATO snage su po­kušale sa zračnim udarima. Nakon tri sedmice ve­oma selektivnog bombardiranja, opsada Sarajeva je slomljena, tako da se NATO zabrinuo da bi dalji udari sasvim uništili srpsku vojsku u Bosni. Pune tri godine stručnjaci su izjavljivali kako je srpska vojska nepobjediva i nedostupna zračnim snagama. Nakon tri sedmice zračnih udara, NATO se uplašio da bi se ta ista vojska mogla raspasti, što bi uzrokovalo "des­tabilizirajući" preokret u ravnoteži snaga.

Balkanizam kao maska

Bill Clinton
Bill Clinton

Kako balkanizam funkcionira kao kodeks za donošenje političkih odluka može se vidjeti u izja­vama predsjednika Sjedinjenih Država Billa Clintona. Kao kandidat za predsjednika 1992. godine Clinton je predložio upotrebu NATO-vih zrako­plovnih snaga kako bi se Bošnjaci spasili od "smišljenog i sistematskog istrebljenja zasnovanog na njihovom etničkom porijeklu".

Na dan 10. februara 1993. predsjednik Clinton je još uvijek priznavao masovno kršenje ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, ali je govorio o "ograničavanju" sukoba. Ograničavanje je bila po­litika vlada Busha, Mitteranda i Majora. Ta je po­litika, u stvari, služila da Bosnu i Hercegovinu, komad po komad, preda osvajanjima srpske i hrvatske vojske. Clinton je 25. aprila 1993. godi­ne izjavio da je "Hitler poslao desetine hiljada voj­nika u tu regiju i nikad je nije uspio pokoriti". On je ignorirao činjenicu da Bosanci nijednom nisu zatražili zapadne vojne trupe; tražili su jedino zra­koplovnu podršku i dizanje embarga na uvoz oružja.

Warren Christopher
Warren Christopher

Dana 7. maja 1993. godine ministar vanjskih poslova Sjedinjenih Država Warren Christopher vratio se iz Evrope s balkanističkim stereotipom kako bi objasnio zašto NATO snage odbijaju da spriječe ubijanja. U svjedočenju pred Kongresom Sjedinjenih Država on se pozvao na "drevne antagonizme" i govorio o bosanskoj ka­tastrofi kao o "problemu iz pakla".

Postojala je još jedna balkanistička tvrdnja, ko­ju su zastupali srbijanski predsjednik Slobodan Milošević, lider bosanskih Srba Radovan Karadžić i britanska Vlada. Radi se o tvrdnji da je ovo nasilje "građanski rat", "unutarnja stvar" ili "etnički sukob". Među najvatrenijim zagovornicima balkanizma bili su srpski nacionalisti, koji su tvrdili ka­ ko je sukob u Bosni i Hercegovini dio prastarog obrasca etničkog sukoba koji ljudi izvana ne mo­gu razumjeti i kako bi se narodima Bosne i Hercegovine moralo prepustiti da ga riješe među sobom (dok na snazi ostaje embargo na uvoz oružja).

Do maja 1993. godine Clinton je sukob nazivao građanskim ratom, iako su snage iz Hrvatske i Srbije prešle granice i ušle u Bosnu i Hercegovinu, gdje su potpirivale nasilje. Zatim je Clinton govo­rio o "sukobu" u Bosni i Hercegovini, koji je "ko­načno stvar zaraćenih strana i na njima je da ga ra­zriješe".

Na dan 10. februara 1994. godine balka­nizam je dostigao vrhunac - "Sve dok onom tamo narodu ne dodije da ubijaju jedni druge" - izjavio je Clinton - "ružne će se stvari i dalje dešavati". Pozornica je bila postavljena za Srebrenicu.

Bob Dole
Bob Dole

Poslije Srebrenice Senat Sjedinjenih Država iz­glasao je sa nadmoćnom većinom zakon koji su podnijeli senatori Dole i Lieberman, predstavnici obje stranke, kojim se od Sjedinjenih Država zahtijeva da unilateralno ukinu embargo na uvoz oružja za Bosance. I samo glasanje, kao i govori koji su ih pratili; bili su historijsko dvostranačko nepriznava­nje vanjske politike aktualnog američkog predsje­dnika.

Evropljani su nešto ranije zaprijetili da će povući svoje mirovnjake iz Bosne i Hercegovine ukoliko se prekrši embargo na uvoz oružja. Clin­ton je obećao da de poslati američke jedinice kako bi pomogle u eventualnoj evakuaciji mirovnjaka. To povlačenje dovelo bi do krize u Bosni i Herce­govini prije predsjedničkih izbora 1996. godine.

Strobe Talbot
Strobe Talbot

Clintonova administracija bila je konačno pri­siljena da djeluje. Podržan NATO-vim zračnim udarima na skladišta municije srpske vojske i saobraćajnice u Bosni i Hercegovini, pomoćnik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Richard Hoolbrooke poveo je pregovore, čiji je rezultat bio Daytonski mirovni sporazum od 22. novembra 1995. godine. Ubrzo nakon toga za­mjenik ministra vanjskih poslova Sjedinjenih Država Strobe Talbot javno je osudio ideju da je bosanska tragedija bila neizbježna posljedica "drevnih antagonizama" - balkanistički stereotip koji je ta ista administracija podržavala pune dvi­je godine.

Balkanističku masku, koju je prvo navukla, pa zatim uklonila Clintonova administracija, ponovo je navuklo izolacionističko krilo Republikanske stranke. Cijela Bosna i Hercegovina (zajedno s njenih četiri miliona ljudskih života) nije vrijedna jednog jedinog američkog vojnika, uzviknuo je je­dan od kandidata za nominaciju ispred Republi­kanske stranke za predsjednika SAD.

Jedan kongresmen je izjavio da se "oni tuku" na Balka­nu već hiljadu petsto godina, zaboravljajući činje­nicu da se nijedna od glavnih vjerskih ili etničkih grupa u Bosni i Hercegovini u to vrijeme još nije bila naselila na Balkan. Kulminaciju balkanističke ludosti dostigao je kongresmen William Goodling iz Pennsylvanije, koji je izjavio da je "sve to počelo još u četvrtom stoljeću naše ere, nakon cijepanja Rimskog Carstva".

Crispin Tickell
Crispin Tickell

Ti su kongresmeni obje­ručke prihvatili mitologiju koju su sugerirali bri­tanski političari i učenjaci poput Sir Crispina Tic­kella, koji je tvrdio da je mržnja među jugoslaven­skim narodima stara "hiljade godina".

Genocid u Bosni, 1992-5

1989.

  • 28. juni - Milošević govori prilikom 600-godišnjice obilježavanja bitke na Kosovu

1991.

  • 25. septembar - Vijeće sigurnosti UN donosi rezoluciju 713: uvodi se embargo na uvoz oružja za sve strane u bivšoj Jugoslaviji

1992.

  • 27. mart - Proglašena Republika Srpska
  • 6-7. april - Bosnu i Hercegovinu priznaju Evropska zajednica i Sjedinjene Države
  • 3-17. april - Srpski militanti počinju s genocidom u Zvorniku, Višegradu, Foči i Bijeljini i krajevima oko njih
  • 21. april - Počinje opsada Sarajeva
  • Maj - Bosanska vlada uzalud moli za vojnu pomoć ili za ukidanje embarga na uvoz oružja
  • 17. maj - Srpska vojska uništava Orijentalni institut u Sarajevu
  • 19. maj - Jugoslavenska narodna armija tvrdi da se "povlači" iz Bosne i Hercegovine i prebacuje vojnike i oružje pod kontrolu vojske bosanskih Srba
  • 27. maj - U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za hljeb
  • 30. maj - Rezolucija 725 Vijeća sigurnosti UN: sankcije protiv Jugoslavije (Srbija i Crna)
  • 19. juni - Proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna
  • 3. avgust - Bosanski predsjednik Izetbegović uzalud moli da se okonča embargo na uvoz oružja
  • 4-6. avgust - Televizijski snimci koncentracionih logora u Omarskoj i Trnopolju
  • 25-28. avgust - Londonska konferencija: zemlje članice NATO saveza potvrđuju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine
  • Srpska vojska spaljuje Nacionalnu biblioteku u Sarajevu

1993.

  • 2. januar - Objavljivanje Vance-Owenovog plana
  • 8. januar - Snage UN predaju bosanskog potpredsjednika Vlade srpskim vojnicima, koji ga likvidiraju na licu mjesta
  • 15. januar - U Sarajevu granata pada na ljude koji stoje u redu za vodu
  • Mart-april - Srpska vojska zauzima Cersku i ugrožava Goražde, Srebrenicu i Žepu
  • 16. april - Rezolucija 819 Vijeća sigurnosti UN: Srebrenica proglašena sigurnosnom zonom
  • 5. maj - Republika Srpska odbacuje Vance-Owenov plan
  • 22. maj - Bihać, Tuzla, Žepa, Goražde i Sarajevo proglašeni sigurnosnim zonama, zajedno sa Srebrenicom
  • Juni-septembar - Owen-Stoltenbergova podjela Bosne i Hercegovine, zasnovana na mapi koju su nacrtali Tudman i Milošević
  • 30. juni - Vijeće sigurnosti UN odbacuje prijedlog za ukidanje embarga na uvoz oružja
  • Juli - Zajednički srpsko-hrvatski napadi na Bošnjake
  • 23. avgust - Snage HVO uništavaju stari grad Počitelj i iz njega protjeruju Bošnjake
  • 6. septembar - Izetbegović moli Vijeće sigurnosti UN da ukine embargo na uvoz oružja
  • 27. septembar - Fikret Abdić proglašava autonomnu državu u bihaćkom džepu
  • 9. novembar - HVO uništava Stari most u Mostaru
  • 17. novembar - Ujedinjeni narodi ustanovljuju Mešunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji

1994.

  • 5. februar - Granatiranje pijace u Sarajevu; pritisak NATO-a dovodi do privremenog prekida granatiranja grada
  • 4-15. april - Srpska vojska granatira Goražde, upada u sigurnosnu zonu i spaljuje bošnjačke kuće. Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da zaštiti tu sigurnosnu zonu
  • Maj - Plan Kontakt grupe za podjelu Bosne i Hercegovine: 40% teritorije bilo bi ustupljeno Republici Srpskoj
  • Avgust-sept. - Vojkan Đurković počinje protjerivanje i religijski teror u Banjoj Luci i Bijeljini
  • Sept-novembar - Jugoslavija tvrdi da je zatvorila granice prema Bosni
  • Novembar - Bihać napadaju srpske snage iz Bosne i Hercegovine, kao i Abdićevi separatisti. Britanski general Michael Rose pri UNPROFOR-u odbija da iskoristi zračne udare NATO-a kako bi zaštitio Bihać

1995.

  • 11-21. juli - UN predaju sigurnosne zone Srebrenicu i Žepu srpskoj vojsci; slijede masovne likvidacije
  • 26. juli - Senat Sjedinjenih Država izglasava Dole-Liebermanov zakon o jednostranom ukidanju embarga na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu
  • Juli-avgust - Hrvatska redovna vojska razbija Srpsku Republiku Krajinu u operaciji "Oluja"
  • 22. novembar - U Daytonu, Ohio, počeli pregovori o sklapanju mira

izvor: bosnapress.net


 

Pretraga: 6294 - Agresija i genocid u BiH
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6294