MiToslav LaŽanski je čuđenje u svijetu

MiToslav LaŽanski je čuđenje u svijetu

Srbi su čuđenje u svijetu

MiToslav LaŽanski
MiToslav LaŽanski

• Recite, nije li divno Srbinom biti, pa se 2015. godine voziti cestom Foča-Gacko niz Drinu i pitati se gdje nestadoše Latifi, gdje nestadoše muslimani iz sela oko Foče, gdje je Latif iz sela Pređela uopće mogao nestati?

Objavljeno: 30. nov/stu 2015

Divno je biti Srbinom.

Kad Srbin zatvori oči, cijeli svijet stane, pa nestane, i ničeg više nema, kao da ničega nikad bilo nije, niti će ičega ikad više biti: Vrijeme i Povijest čekaju da on otvori oči, pa da nastave tamo gdje su stali. Svako jutro Bog za Srbe stvara novi svijet. Svaki je dan nova srpska taze istorija.

Srbi su čuđenje u svijetu, rekao bi onaj hrvatski pjesnik:

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari.
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
oni su vječno treptanje u svijetu.

Divno je Srbinom biti, a od svih Srba najdivnije je Miroslavom biti Lazanski.

Miroslav Lazanski najveće je od svih čuđenja u svijetu. Ide tako ovoga ljeta Miroslav Lazanski - piše on prije neki dan u Politici - zemljom Bosnom - a oči mu sve onako velike i nijeme rastu pored stvari, pa narasle tako velike i pored jednog stolića s košarama punim šumskih jagoda, na proširenju uz cestu Gacko-Foča, u selu Pređelu podno Maluše planine: kraj ceste stolić, kraj stolića visok, koštunjav starac sa sijedom bradom, a kraj starca Politikin doajen naslonio uho na ćutanje što ga okružuje i muči.

"Dolazio sam ovdje ljeti, kod jednog Latifa, kod njega u seoskoj kući boravio sam po mjesec dana s roditeljima" - sjetnim glasom priča Lazanski starcu - "Tu blizu bio je planinarski logor inženjerijske jedinice JNA iz Foče. Vojska je gradila put Foča-Gacko preko Čemerna od 1956. do 1958., a moj otac je bio načelnik stožera tog inženjerijskog puka. Tito i Naser su otvorili taj put" - sustigle davne uspomene Miroslava Lazanskog - "Sjećam se sela Pređela i Latifa, dobar i divan čovjek. Eto, tolike godine su prošle, volim da prođem ovim putem" - uzdahnuo Miroslav, pa se okrenu starcu - "Nego, znate li ima li nekog Latifa u ovom selu?"

"Nema ovdje više Latifa, moj gospodine" - jednostavno mu odgovorio sjedi starac, a Miroslava Lazanskog mal' da je srce strefilo kad je čuo. Presenetio se kao Bili Piton, sav se pretvorio u vječno treptanje u svijetu: kako nema Latifa, gdje se denuo taj dobar i divan čovjek? - mučilo je Lazanskog sve dok se nekoliko kilometara dalje nije zaustavio na mjestu odakle puca pogled na Volujak i Zelengoru. Između njih "u kanjonu naoštrenih litica vječno huči hladna Sutjeska", a misli Miroslava Lazanskog krivudaju, brzaju i huče njegovom glavom kao kanjonom.

"Koliki je to bio moral onih koji su ovdje 1943. jurišali na nebo, kakav je to bio ispit ljudske čvrstine i svijesti" - kontemplira on nad hladnom Sutjeskom - "Za što su oni zapravo poginuli? Srbi, Hrvati, Muslimani, Crnogorci, Slovenci? Za pljačkašku tranziciju? Da bi umjesto Wehrmachta u Bosnu stigli mudžahedini iz Afganistana, Iraka, Jemena, Sirije? Da više nema dobrog Latifa iz sela Pređela, koji je svoju vjeru ispovijedao tako da drugima ne smeta?"

"Nema ovdje više Latifa, moj gospodine" - nestao stari Latif iz sela, nestao s planine Maluše, nestao iz zemlje Bosne i sa ovoga svijeta. Nema više dobrog Latifa iz sela Pređela, koji je svoju vjeru ispovijedao tako da drugima ne smeta - a umjesto njega u Bosnu stigli mudžahedini iz Afganistana i Sirije. U Pređelu ostao tako samo jedan orašasti Srbin što uz staru cestu prodaje šumske jagode putnicima namjernicima, poput Miroslava Lazanskog - vječnog treptanja u svijetu.

"Dobri čovjek Latif iz sela Pređela bio je musliman i stalno se osmjehivao. O Iraku, Afganistanu i Siriji nikad nije čuo. Od svijeta, vidio je samo Foču. Pijačnim danom" - završio je Miroslav Lazanski svoje sjećanje u Politici, pa se zbunjen osvrnuo po Zelengori i Maluša planini, naslonio uho na ćutanje što ga okružuje i muči, i u nemoćnu čuđenju u svijetu na kraju teksta zapitao:

Gdje nestadoše Latifi?

Miroslav Lazanski
Miroslav Lazanski

Recite, nije li divno Srbinom biti, pa se 2015. godine voziti cestom Foča-Gacko niz Drinu i pitati se gdje nestadoše Latifi, gdje nestadoše muslimani iz sela oko Foče, gdje je Latif iz sela Pređela uopće mogao nestati?

Posljednja je to nerazriješena misterija što je među svojim "naoštrenim liticama" čuva zemlja Bosna, i nakon što je otkriveno kad su izgrađene piramide u Visokom, čemu služe tajanstvene kamene kugle iz Zavidovića i tko je prije dva milijuna godina vezivao lađe za one džinovske alke na Kozari... ne zna se, eto, još samo gdje su nestali muslimani iz općine Foča.

Kad je Lazanski posljednji put s ocem bio u Pređelu, još je dobri Latif bio tu, osmjehivao im se s praga svoje kuće. Što se dogodilo u međuvremenu? Je li dobri Latif, kad je potpukovnik Vladimir Lazanski sagradio cestu preko Čemernog, riješio da vidi ima li svijeta dalje od Foče i života dalje od pijačnog dana, pa ga u Živinicama, dok je tražio kamene kugle, oteli paleolitski divovi s Kozare? Ili su ga jednog lijepog pijačnog dana u Foči oteli vanzemaljci iz Piramide sunca?

To muči Miroslava Lazanskog: zar su zato partizani 1943. na Sutjesci jurišali na nebo, zar su Srbi, Hrvati, Muslimani i Slovenci ovdje ginuli za to da više nema dobrog Latifa?!

A nije Latif prvi.

Tog ljeta kad su partizani na Sutjesci jurišali na nebo, baš tu, u šumama planine Maluše iznad predjela, bestragom je nestao i hrvatski pjesnik - kad smo već kod hrvatskih pjesnika - Ivan Goran Kovačić. Tu je to bilo, kroz naselje Pređelu Ivana Gorana su iz obližnje Vrbnice vezanog vodili na brdo Kruščica, gdje će nestati kao da je u zemlju propao. Konačno, nekoliko dana poslije baš tu, u selu Pređelu, na jednom proširenju uz put - sunce ti jebem - moguće istom onom na kojemu će se Miroslav Lazanski sedamdeset dvije godine kasnije raspitivati ​​za Latifa! - Partizanka Danica Lalović pronaći će tijelo nestalog beogradskog liječnika Sime Miloševića, i kraj njega knjigu što je pripadala Ivanu Goranu Kovačiću - pjesniku koji nije htio napustiti druga ranjenog i samog.

Tu, eto, na obroncima Maluše planine, Kovačićev je grob iz njegove proročanske pjesme "Moj grob" - napisane pet-šest godina ranije:
U planini mrkoj nek mi bude hum
nad njim urlik vuka, crnih grana šum" - što završava - sjetit će se potpukovnikov mali - stihovima:

Neka šikne travom, uz trnovit grm
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe do prijatelj drag
i kada se vrati, nek poravna trag.

Pa što to ima u Foči - naslanja Miroslav Lazanski uho na ćutanje što ga okružuje i muči - šta ima u selu Pređelu i na planini Maluši - pa da tamo nestaju dobri ljudi što se osmjehuju svijetu?

Đavo će znati.

Konačno, nije ni Goran bio posljednji. Tu je to bilo, iznad sela Pređela, i kad su pola stoljeća kasnije muslimane iz Kazneno-popravnog doma u Foči onim "Besput neprobojnim, strmim" vodili po planini Maluši do jame Piljak, gdje su - baš kao u glasovitoj Goranovoj "Jami" - "u bezdan pali kao u raku". Da li je možda i stari Latif bio među njima? Možda, svega je tamo bilo, u jednoj grupi - među onom sedmoricom što su ih nad jamu Piljak vezane doveli 11. decembra/prosinca te 1992. - bio je i moj drug, slovenski fotoreporter Alojz Krivograd zvani Futi, dobri luđak duge kose što se životu smijao i osmjehivao kao nitko poslije njega: ako je među osamdeset tijela na dnu jame Piljak nad selom Pređelom bio i jedan fotograf Slovenac, moguće je - tko zna? - Da je bio i dobri musliman Latif!

Đavo će, rekoh, znati. Đavo zna te stvari, znat će on gdje je nestao stari musliman Latif iz sela Pređelo, kod kojega je onomad davno svakoga ljeta dolazio onaj potpukovnik inženjeraca sa sinom. Zna Đavo gdje su hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić i njegov drug, Srbin Sima Milošević, zna Đavo i gdje je moj prijatelj, Slovenac Futi. Zna Đavo za što su u šumama planine Maluše nad Sutjeskom ginuli Hrvati, Srbi i Slovenci, pa će znati i gdje su nestali muslimani iz općine Foča.

Divno je Srbinom biti, a od svih Srba najdivnije je Miroslavom biti Lazanski.

Zatvori Lazanski oči, i cijeli svijet nestane, ničeg više nema, nema Bosne, ni u Bosni Foče, ni kraj Foče sela Pređelo, ni u Pređelu starog Latifa, kao da ga nikad bilo nije, niti će ga ikad više biti: stane onda Latif i čeka da potpukovnikov sin otvori oči, pa da nastavi tamo gdje je onomad stao, osmjehujući mu se s praga svoje kuće. I kad Lazanski na kraju otvori oči, sve mu onako velike i nijeme rastu pored stvari kao pored turskog groblja.

"Nego, znate li ima li nekog Latifa u ovom selu?" - čudom se onda čudi čuđenje u svijetu, a Latifa u selu nema, kao da je u jamu propao.

U bezdan kao u raku da je pao.

Miroslav LaŽanski Osvajač
MiToslav LaŽanski Osvajač

izvor: portalnovosti.com

Pretraga: 6591 - MiToslav LaŽanski je čuđenje u svijetu
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6591