Bosnom i Hercegovinom vladaju manipulatori

Bosnom i Hercegovinom vladaju manipulatori

Ivica Đikić: Bosnom i Hercegovinom dominiraju beskrupulozni manipulatori

Ivica Đikić
Ivica Đikić

• Bosanskohercegovački problem je mnogo dublji i složeniji nego što misle razni zagovornici jednostavnih i izbavljujućih rješenja

Objavljeno: 03. dec 2015 | Elvir Padalović

Ivica Đikić, novinar i knjiženik dobio je za svoj roman "Ponavljanje" nagradu Kočićevo pero. Ovaj bivši urednik Ferala, sad glavni urednik tjednika Novosti govori o ovoj nagradi, o Bosni i Hercegovini 20 godina nakon Dejtona, o tome zašto odlaze njegovi Duvnjaci, budući d aje rođen u tom gradu....

:: Ovogodišnji ste laureat nagrade Kočićevo pero za roman "Ponavljanje". Koliko vam znači ovo priznanje i kako gledate na spisateljske nagrade u današnje vrijeme?

Obradovala me je vijest da sam nagrađen "Kočićevim perom": em je lijepo biti nagrađen, em je još ljepše dobiti nagradu koju cijenite i do koje vam je stalo, a meni je do "Kočićevog pera" stalo, ponajprije, zbog mnogih, meni važnih, pisaca koji su prije mene dobili ovo priznanje. Evo, ove godine, u proljeće i ljeto, "Kočićevo pero" dobili su Dževad Karahasan i Dragan Velikić: lijepa je slučajnost da smo Dževad i ja rođeni u istom gradu, u Duvnu ili Tomislavgradu, na petstotinjak metara zračne linije udaljenosti. A nagrade su dobre, donekle održavaju iluziju da su književnost i književnici i dalje malo važni.

Feral

:: BUKA je prije nekoliko mjeseci u Banjaluci organizovala promociju knjige Borisa Pavelića o Feral Tribuneu, vi ste bili urednik Ferala, kako gledate na ta vremena dok je Feral postojao i šta je Hrvatska danas bez Ferala?

Meni je bilo lijepo dvanaest godina pisati, raditi, živjeti i, u svakom smislu, sazrijevati u Feral Tribuneu. Dvije stvari su tu važne: jedna je prilično radikalna kritika centara moći i društva u cjelini, druga je beskompromisno inzistiranje na novinarstvu, na zanatu. To su ujedno jedine dvije uistinu važne stvari kad govorimo o novinarstvu, a u tom smislu, u Hrvatskoj, i šire, novinarstva više gotovo da i nema, odnosno ima ga na marginama, nikako u mejnstrimu.

:: Je li hrvatsko novinarstvo slobodnije danas nego u vrijeme Ferala, u Tuđmanovoj Hrvatskoj?

Novinarstvo teško može biti slobodno ako se novinari osjećaju neslobodno i egzistencijalno ugroženo, ako im se sistematski ubija integritet i ako se sistematski devastira novinarska profesija. Takvo stanje nije samo u Hrvatskoj, nego i u svim drugim zemljama ove regije. Moj dojam je da je novinarstvo kao zanat i profesija danas na nižim granama nego što je bilo devedesetih godina, s tom razlikom što je ondašnji neprofesionalizam imao dramatičnije i konkretnije posljedice, premda ni ovaj današnji nikako nije benigan.

:: Vi ste rođeni Duvnjak, kako se vama čini odnos Hrvatske prema Hrvatima u BiH?

Čini mi se da je Vlada Zorana Milanovića u protekle četiri godine prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Bosni i Hercegovini postavila temelje relativno solidne i konstruktivne politike. Nema nikakvog tutorstva, nema uplitanja u unutrašnja politička pitanja, u Mostaru nema političkih marioneta službenog Zagreba, iako nema ni naročite topline u odnosima. Ima hrvatske podrške Bosni i Hercegovini u Bruxellesu, premda bi ta podrška mogla biti i snažnija, i ima kontinuirane financijske potpore Hrvatima u BiH u područjima obrazovanja, zdravstva i kulture, premda bi ta podrška mogla biti i izdašnija i inteligentnije usmjerena. Dakle, čini mi se da su temelji zdravi, sad treba dalje graditi.

:: Ovih dana BiH obilježava dvadesetu godišnjicu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Gdje je, po vama, BiH danas?

Bosna i Hercegovina je već godinama u političkom i ekonomskom ćorsokaku, sistemski paralizirana nedoraslim i suštinski nezainteresiranim političkim i društvenim elitama, te ustavnim i političkim okvirom koji pogoduje dominaciji besprizornih i beskrupuloznih manipulatora. Oni su sasvim lišeni osjećaja odgovornosti i nemaju nimalo volje ni znanja da poboljšavaju život građana BiH. S druge strane, takvo stanje izraz je demokratske volje istih tih građana: ne želim kazati da BiH u tom smislu ima ono što zaslužuje, nego da je bosanskohercegovački problem mnogo dublji i složeniji nego što misle razni zagovornici jednostavnih i izbavljujućih rješenja.

:: U pripremi Vam je knjiga o Srebrenici, koja izlazi slijedeće godine, možete li o njoj reći nešto više? Zašto treba pisati o Srebrenici i kako izbjeći ALI koje se tako često omakne kada god govorimo o strašnim zločinima koje smo jedni drugima radili?

Radi se o dokumentarnom romanu, "nonfiction novel", rekli bi u Americi. Pišem o četiri dana jula 1995., u toku kojih je u okolici Bratunca, Srebrenice i Zvornika pogubljeno osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka, i o pukovniku Ljubiši Beari, načelniku Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, koji je tehnički osmislio i predvodio genocid. Svako ime koje se spominje je pravo i stvarno, i svaka situacija, svaki događaj. Nema doslovno ničeg fikcionalnog, izmaštanog, izmišljenog. Romaneskni elementi, pak, ugrađeni su duboko u strukturu i organizaciju teksta, i u pristup pripovijedanju.
Nisam se upustio u pisanje ovog romana da bih presuđivao ili pronalazio opravdanja ili podilazio bilo kome ili bilo čemu: pokušavam rastvoriti genocid do najelementarnijih činjenica i postupaka konkretnih ljudi, ponajprije pukovnika Beare, kako bih pokušao doći do motivacije onih koji su sudjelovali u ubijanju i organizaciji ubijanja, opet ponajprije pukovnika Beare. Kad je riječ konkretno o Beari, zanimalo me je kako je bilo moguće da visoki oficir JNA, kapetan bojnog broda Ljubiša Beara, čovjek u zrelim godinama, dojučerašnji uvjereni titoist i vjernik bratstva i jedinstva, stane na čelo četverodnevne operacije ubijanja osam tisuća ljudi - "Turaka", kako su Bošnjake nazivali i Beara i svi drugi oficiri VRS-a - po kriteriju njihove nacionalne vjerske pripadnosti. Što mu se dogodilo?

:: Mi smo među prvim medijima objavili frapantne podatke o odlasku čitavih porodica sa teritorija Bosne i Hercegovine, pa se u izvještajima pominje i Tomislavgrad kao mjesto koje se napušta. Imaju li mjesta kao Duvno odnosno Tomislavgrad, Grahovo, Glamoč uopšte šansu da dožive neko bolje sutra?

Za bolje sutra gradića poput Duvna - odakle su se ljudi oduvijek iseljavali - nužno je postojanje organizirane i pametne državne vlasti, koja bi prepoznala i potaknula mogućnosti ekonomskog razvoja tih krajeva. Većina Duvnjaka danas ima državljanstvo i pasoš Republike Hrvatske, što znači da legalno mogu živjeti i tražiti posao u većini zemalja Europske unije, a ljudi moraju nešto raditi, zarađivati, živjeti od nečega. Otići će ondje gdje mogu pristojnije živjeti od svog poštenog rada. Čak i kad bi država bila puno bogatija i kad bi imala suvislu ekonomsku politiku, u mjestima poput Duvna svijet bi teško ostajao: ljudi hoće više i bolje, ne boje se svijeta i rada.

izvor: 6yka.com-94977

Pretraga: 6612 - Bosnom i Hercegovinom vladaju manipulatori
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6612