Enver Čolaković posvađao političare

Enver Čolaković posvađao političare

ENVER ČOLAKOVIĆ : PISAC KOJI JE POSVAĐAO POLITIČARE I KNJIŽEVNIKE

ČOLAKOVIĆ, SUŠIĆ, ANDRIĆ... : POLITIČKA NEPODOBNOST KNJIŽEVNIH VELIKANA

Enver Čolaković
Enver Čolaković

• Nova osnovna škola koja se otvara u sarajevskom prigradskom naselju Hadžići najvjerovatnije NEĆE nositi ime pisca ENVERA ČOLAKOVIĆA zbog njegovog angažmana kao kulturnog atašea NDH u Mađarskoj tokom Drugog svjetskog rata; i dok je Čolakovićeva "LEGENDA O ALI-PAŠI" danas obavezna lektira u bosanskohercegovačkim školama, političari, ali i pisci sa ovih prostora, žestoko se spore oko njegove uloge u PAVELIĆEVOM režimu

Objavljeno: 23. jul 2015 | Maja Radević, Slobodna Bosna br. 976

Predloženi naziv osnovne škole u naselju Hadžići posvađao je zastupnike na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, koja je održana 21. jula. Naime, Općinsko vijeće Općine Hadžići uputilo je inicijativu za osnivanje škole koja bi se zvala po književniku Enveru Čolakoviću.

Dok su skupštinski zastupnici složni u mišljenju da je zbog preopterećenosti postojeće Osnovne škole 6. mart osnivanje nove škole u Hadžićima opravdano, predstavnici opozicionih partija usprotivili su se prijedlogu da škola nosi ime po Enveru Čolakoviću zbog, kako su obrazložili, njegovog angažmana kao kulturnog atašea Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Mađarskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata.

NA POGREŠNOJ STRANI ISTORIJE

"Mi ne tvrdimo da je Čolaković činio zločine za koje bi bio lično krivično odgovoran. Ali, kada se imenuju javne institucije po nekim ljudima, onda treba birati ljude čije biografije mogu da prenesu neke pozitivne vrijednosti na nove generacije. Jednostavno, treba izbjegavati imenovanje ustanova po ljudima čije su biografije kontroverzne. Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti" - izjavio je Peđa Kojović, zastupnik Naše stranke u Skupštini KS.

Stav Naše stranke podržao je i Kantonalni odbor Demokratske fronte DF Željka Komšića.

"Poslanički klub DF smatra da je Enver Čolaković neprimjereno ime za buduću školu ako se uzme u obzir da je književnik Čolaković bio kulturni ataše Nezavisne države Hrvatske NDH od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata. Ako se ime škole daje po osobi koja je doprinijela ovom gradu i državi, smatramo da su onda Čedomir Domuz, ratni heroj iz Hadžića, kao i mnogi drugi heroji ovog grada zaslužniji da njihovo ime nosi jedna obrazovna institucija i da kroz nju ostanu zapamćeni generacijama poslije" - saopćili su iz DF.

S druge strane, zastupnici SDA i Saveza za bolju budućnost tvrde da u davanju imena školi po Enveru Čolakoviću nema ništa sporno, s obzirom da ni komunisti nakon Drugog svjetskog rata protiv ovog pisca nisu vodili krivične procese (Čolaković je poslije rata nekoliko puta hapšen i ispitivan zbog svog angažmana u vrijeme NDH, ali nikada nije nizašto osuđen, op.a.).

Bakir Izetbegović - Fahrudin Radončić
LJUBIČANSTVENO: Bakir Izetbegović - Fahrudin Radončić

Priča o Enveru Čolakoviću zapravo je veoma slična pričama o mnogim drugim književnim velikanima sa ovih prostora - poput, recimo, Ive Andrića, čija je uloga ambasadora u Berlinu 1939. godine i njegov odnos sa Hitlerom i vlastima nacističke Njemačke i danas predmet brojnih kontroverzi, ili Derviša Sušića, prešućenog od onih koji smatraju da je njegovo djelo Parergon, objavljeno 1980. godine, "udbaški pamflet" koji u negativnom svjetlu prikazuje ulogu Islamske zajednice u Drugom svjetskom ratu.

Sušić je, slično kao Čolaković, za života tvrdio da je neke stvari morao napraviti protiv svoje volje i pod političkim pritiskom vlasti - u Sušićevom slučaju komunističke, a u Čolakovićevom NDH - koja nije trpjela neposluh. No, uprkos tome što će se većina složiti da su ovi pisci zaslužni za neka od ponajboljih, antologijskih djela o Bosni i bosanskom narodu, mrlje iz svojih biografija nikada nisu uspjeli oprati.

Čolaković Enver

U Bosni i Hercegovini postoje dvije škole koje nose ime Envera Čolakovića - u Brezi i mjestu Janjići kod Zenice. Članovi uprava tih škola nisu smatrali da je bilo šta sporno u tome da škole nose naziv po ovom piscu.

Enver Čolaković rođen je u Budimpešti 27. maja 1913. godine, a umro je u Zagrebu, 18. avgusta 1976. godine. Školovao se u Budimpešti, Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu je 1959. diplomirao povijest. Budući da se rodio u Mađarskoj, do 1939. godine je pisao samo na mađarskom i njemačkom jeziku. Sve do svoje petnaeste godine, kako je jednom ispričao, nije znao ni riječi bosanskog ili hrvatskog.

Majka mu je bila Mađarica, Ilona Mednyanszki, barunica koja se školovala na prestižnoj Sorboni, a otac Bosanac (Vejsil-beg Čolaković). Nakon udaje za Enverovog oca, Ilona je prihvatila islam i promijenila ime u Fatima.

Oboje su poginuli u bombardovanju Sarajeva 1944. godine, a nakon njihove pogibije Enver seli u Zagreb, gdje je uglavnom i ostao sve do svoje smrti. Godine 1944. imenovan je atašeom za kulturu pri hrvatskom veleposlanstvu u Mađarskoj.

Poslije sloma NDH, u Sarajevu ga je nova vlast uhapsila 1945. i odvela u Zagreb, ali je ubrzo pušten iz zatvora. Hapšenja su se ponavljala još nekoliko puta, no optužnica protiv Čolakovića po bilo kojem osnovu nikada nije podignuta.

Najpoznatije djelo Envera Čolakovića, Legenda o Ali-paši, objavljeno je 1944. godine. Zanimljivo je, međutim, da je Nagradu Matice hrvatske za ovaj roman Čolaković dobio godinu ranije, 1943.

Zanimljiva je također, u kontekstu pomenutog protivljenja zastupnika opozicije iz skupštinskih klupa, činjenica da je Legenda o Ali-paši danas nezaobilazni dio lektire u bosanskohercegovačkim osnovnim i srednjim školama.

"Legendu sam počeo pisati sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina. Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno... Recimo, ja ne znam zašto se o Ivi Andriću ili Branku Ćopiću ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slučaj sa hercegovačkim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zašto Isak Samokovlija nije najtipičniji bosanski pisac. Ne znam zašto Marko Marković nije bosanski pisac... Evo, tek kad se Mak Dizdar 'probio', počelo se govoriti o bosanskoj poeziji" - ispričao je Čolaković u intervjuu za sarajevski Svijet, februara 1971. godine.

S obzirom da poslije 1945. nije mogao objavljivati, Enver se uglavnom bavio prevođenjem. Radio je kao korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, te kao redaktor u Leksikografskom zavodu. Godine 1947. oženio se pijanisticom Stellom Podvinec, sa kojom je osnovao obitelj. Envera i Stellu u njihovom je zagrebačkom domu početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća često posjećivao mostarski pisac Ibrahim Kajan. O tim susretima Kajan je na svom blogu zapisao:

Nakon književne večeri u džamiji, jedva sam čekao nedjelju da ga posjetim! Njegove sam nepresušne priče upijao, narodski rečeno, poput suhe zemlje što upija ljetni pljusak!

Pozvonio sam, pa je baka Podvinec otvorila, kimnula mi glavom, pa poput nijeme lutke rukom pokazala vrata Enverove sobe. Ne čekajući, okrenula mi je leđa i zamakla u kuhinji, koju je od hodnika dijelio svjetlosmeđi platneni zasun. Kad sam se smjestio, baka nas je poslužila turskom kahvom, zalivenoj u dvije džezvice, spustila na stolić pored otomana na kojem je Enver tijekom cijeloga dana sjedio ili ležao, čitao ili prevodio, ili je, u jutarnjim satima, davao instrukcije iz matematike.

Enver bi živnuo kad bi me vidio - "Napokon je došao netko tko će strpljivo slušati moje prepjeve!" - uskliknuo bi, a ja sam se, sjedajući, već oboružavao nasmiješenim saburom koji mora biti jak i duga trajanja.

Na stoliću je bio presavijen Telegram - "Jesi li vidio ankete o najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima?". Otvorio je novine i pokazivao mi kako su odgovarali anketirani pisci i kritičari. Jedini spominjani pjesnik iz Bosne i Hercegovine u anketama bio je Mak Dizdar, smještan redovito negdje pri dnu ljestvice... ako bi ga se neko uopće i sjetio. Enver me promatrao i pućkao svoju Moravu - "Bolji je od svih njih zajedno" - rekao je i sklopio novine - "Njegov Kameni spavač je čudo! A i ovi su anketari čudo - za njih Kameni spavač nije ništa - ne vide ga! Nikad oni nisu iskreno ni primili, a bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost"...

Čolaković je Kajanu govorio i o svom prijateljstvu sa Makovim starijim bratom, Hamidom Dizdarom:

Ja sam se više družio s Hamdijom, imali smo dosta bliskih mišljenja. Znaš li da se on bavio slikarstvom? Bio je vrlo talentiran, da je studirao, bio bi sigurno značajniji slikar nego što je književnik. Ali eto! Nije! Volim njegove crteže tuš-perom sarajevskih veduta koje je uradio 1944. za mog Ali-pašu.

Za svog oca Enverov sin, dr. Zlatan Čolaković, tvrdi da je bio "humanist i nepokolebljivo antifašističkog opredjeljenja" - ali da uprkos tome punih dvadeset godina nakon rata nije mogao objavljivati svoja djela - "Često čak ni svoje prijevode nije mogao potpisati, poput prijevoda tri romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja Ervina Šinka. Uvjeren da za života svoja djela neće moći objaviti, a ne želeći praviti kompromise sa svojom savješću i pisati 'objavljivu' autocenzuriranu književnost, Čolaković piše brojne romane, pripovijetke, novele, zbirke pjesama i dnevnike za buduće naraštaje" - ističe Zlatan Čolaković.

U jednom od tih dnevničkih zapisa iz avgusta 1953. godine, Čolaković navodi:

Isplati se čitav jedan život, ili bar njegov dobar (najvredniji) dio, posvetiti toj Bosni... Imam pravo kad volim ono mrtvo Sarajevo, ljubavlju pisca i djeteta, ljubavlju čovjeka koji zna voljeti. Isplati se, i te kako se isplati, o mom Sarajevu pisati romane. I to bolje, veće, ljepše, nego što je Alipaša.

KNJIŽEVNA REHABILITACIJA

Dok mnogi danas smatraju da je Enver Čolaković dugo godina bio nepravedno zanemaren i isključen iz (bošnjačke) književnosti, nisu rijetki ni oni, poput sarajevskog profesora Envera Kazaza, koji su mišljenja da je pomenuti pisac prihvatanjem dužnosti kulturnog atašea za NDH izravno legitimirao zločinački režim Ante Pavelića. Kazaz je povodom znanstvenog skupa o Čolakovićevom djelu, koji je održan u Zagrebu pretprošle godine, napisao:

On je 1943. godine morao znati za Pavelićeve rasne zakone, za koncentracione logore, za pogrome po Hrvatskoj i Bosni, za ustaške crne legije, baš kao i za zločine i logore Hitlerovog režima, čiji je sluga bio Ante Pavelić. Legenda o Ali-paši izlazi iz štampe 1944. godine u Zagrebu, dok Hitler i Pavelić trpe poraze, a Čolaković uživa u svojoj književnoj slavi, razmeće se njome.

U bošnjački književni kanon uvrstit će ovaj roman Enes Duraković 1991. godine u ediciji Muslimanska književnost u dvadeset i pet knjiga, a tragom te kanonizacije roman će ući i u bošnjačke srednjoškolske i osnovnoškolske lektire. Tim činom Čolaković je i književno rehabilitiran, nakon što je doživio građansku rehabilitaciju poslije dvodecenijskog gubitka građanskih prava u Titovoj Jugoslaviji.

Kako razdvojiti književni opus od piščevih političkih stavova i angažmana - vječno je pitanje na koje "pravog" odgovora nema. Dokaz za to je i život i djelo Envera Čolakovića kojem je jedan drugi velikan, nobelovac Andrić, nekada davno navodno rekao - "Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću".

 

PROF. DR. HUSNIJA KAMBEROVIĆ, DIREKTOR INSTITUTA ZA ISTORIJU

Institut neće odlučivati o tome kako će se zvati neka škola

Edhem Mulabdić, Meša Selimović, Mula Mustafa Bašeskija, Isak Samokovlija, neki su od pisaca po kojima su nazvane sarajevske osnovne škole. Hoće li im se pridružiti i Enver Čolaković odlučit će, kako je rečeno nakon posljednje sjednice Skupštine KS, komisija čiji će članovi biti predstavnici kantonalnih ministarstava obrazovanja i kulture, te Instituta za istoriju u Sarajevu.

Prof. dr. Husnija Kamberović, bosanskohercegovački povjesničar i direktor Instituta za istoriju, nije želio komentirati oprečne stavove skupštinskih zastupnika o Čolakoviću, ali ističe kako je u svakom slučaju dobro da političari prilikom donošenja nekih odluka konsultuju naučnike, istoričare, univerzitetske profesore:

Drago mi je da se neko sjetio da potraži informacije od Instituta i kamo sreće da Skupština, parlamenti, vlade na svim razinama za određena pitanja konsultuju institute, fakultete, univerzitete... U Evropi je to uobičajena praksa, ali ne kao pokriće za neku političku odluku, nego prvenstveno na informativnom nivou, kao pomoć da se zauzme politički stav", kaže Kamberović. "Ukoliko Skupština od nas zatraži takvu pomoć, rado ćemo im izaći ususret i prezentirati informacije i biografske podatke o Enveru Čolakoviću kojima raspolažemo, ali Institut neće davati mišljenje o tome kako se treba zvati neka škola. Mi se time ne bavimo, bavimo se isključivo činjenicama. Institut za istoriju nikada nije, niti će služiti nijednoj politici.

izvor: slobodna-bosna.ba-37524

Pretraga: 6828 - Enver Čolaković posvađao političare
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6828