Biografija Stipe Mesića - 1 dio

Biografija Stipe Mesića - 1 dio

Pretorijanci Gojka Šuška

Stjepan Mesić
Stjepan Mesić

• U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: "Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama"

Objavljeno: 02. feb 2010 | Ivica Đikić

Uz dozvolu autora "Žurnal" će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige:

Gojko Šušak bio je neosporno moćna persona tek uspostavljene nezavisne Hrvatske, ali moć mu nije proizlazila iz genijalnih političkih zamisli što su Tuđmanu otvarale oči, nego iz njegove realne financijske snage koju je ostvario prikupljajući novac za obranu zemlje.

Šušak i Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman

Gojkko Šušak je, ukratko, postao moćan ponajviše zato što je raspolagao velikim novcima, a pritom nitko nije mogao pratiti ni kako su novci dolazili, ni kako su odlazili:

"Izuzev novca, njegova moć temeljila se i na činjenici da je uspio izboriti neposrednu kontrolu nad specijalnim jedinicama i Vojnom policijom: prema zakonu koji je vrijedio tokom devedesetih godina, te vojne formacije, koje su bile najuvježbanije, najmobilnije i najbolje opremljene - a uz to i najbolje plaćene - bile su pod direktnim zapovjedništvom ministra obrane i predsjednika Republike. U stvarnosti, to je bila Šuškova privatna vojska" - reći će Mesić.

Ti momci nosili su američke uniforme i američke čizme, bili su naoružani argentinskim puškama i najmodernijim pištoljima, ošišalo ih je na milimetar, na glave im je stavilo zelene beretke, smjestilo ih je u prostorije nekadašnje političke škole u Kumrovcu, te ih je podijelilo u dvije bojne: jednoj je nadjenuto ime Zrinski, a drugoj Frankopan.

Legija stranaca

Martin Špegelj
Martin Špegelj

U kasno ljeto i jesen 1991. godine počele su se širiti legende o tipovima što su u spomenuto mjestašce došli iz francuske Legije stranaca i drugih inozemnih armija: vrhovni capo kampa bio je Ante Zorislav Roso, a okruživala ga je družina koju su sačinjavali sve bivši plaćenici - Bruno Zorica Zulu, Milenko Filipović, Zvonimir Skender, Ante Gotovina, Željko Glasnović, Ivan Kapular, Aldo Lučev, Ilija Tot, Mladen Lukić, Yves Almodoval...

To su redom bili ljudi što su godine i godine proveli ratujući po svjetskim kriznim žarištima na kojima su njihovi poslodavci imali financijsko-političke interese i kojima je jedini posao u životu bilo hladnokrvno ubijanje ljudi. Upravo ta profesionalna sklonost ubijanju bila je njihova najbolja preporuka za dolazak u Hrvatsku: rečeno zanimanje bilo je, naime, tih mjeseci u ovoj zemlji vrlo traženo, a Gojko Šušak bio je državni ovlaštenik za pronalaženje i okupljanje takvih osoba.

U svojoj memoarskoj knjizi Sjećanja vojnika (Znanje, Zagreb, 2001.), umirovljeni general zbora Martin Špegelj, prvi ministar obrane samostalne Hrvatske napisao je:

Usporedo s istjerivanjem svih koji su prije bili u JNA, bila je vidljiva tendencija da se obnove duh i model NDH, u koju su svrhu Šuškovi ljudi stalno najavljivali povratak domobranskih i ustaških časnika iz emigracije, te su tim "provjerenim Hrvatima, nezatrovanima komunizmom i jugoslavenstvom" spremali osigurati položaje i dužnosti.

Takvih časnika, naravno, uopće nije bilo, odnosno ono što ih je i preostalo razasutih po svijetu bilo je u međuvremenu ostarjelo i ni jedan nije došao. Kad su to shvatili, odlučili su regrutirati kojekakve probisvijete iz europskog podzemlja i kriminalnih emigrantskih sredina, kao i avanturiste iz francuske Legije stranaca, dakle, iz skupina kojima su i sami pripadali"

Martin Špegelj dodaje da su ti ljudi ubrzo po dolasku počeli strelovito napredovati: narednik Legije stranaca Ante Roso poslije samo par mjeseci provedenih u Hrvatskoj postao je generalom; nešto duži put do generalskog čina prošao je kaplar Legije stranaca Ante Gotovina, a generalskim su se činom u proteklih desetak godina okitili i obični legionari poput Milenka Filipovića i Željka Glasnovića. Bili su to Šuškovi privatni soldati koji su ratovali i u Hrvatskoj i Bosni, te koji su bespogovorno izvršavali sve što im je ministar obrane nalagao.

Branitelji - Ante Gotovina
Branitelji - Ante Gotovina

Ako im i nije izravno nalagao zločine, sasvim je izvjesno da je Šušak bio jedan od glavnih političkih pokrovitelja onih skupina i pojedinaca što su se isticali u zločinima nad hrvatskim Srbima: zločinima u Gospiću, Pakračkoj poljani, Vukovaru, Osijeku, Sisku, Šibeniku, Zadru, Splitu, Zagrebu...

Mesić tvrdi da je zbog učestalih boravaka u Beogradu i poslova vezanih uz jugoslavensko Predsjedništvo godine 1991. bio slabo informiran o zločinima koje su hrvatski vojnici činili nad nezaštićenim srpskim civilima, ali se pritom ne doima pretjerano uvjerljivim:

Nitko me nije obavještavao da se događaju zločini i nedopuštene stvari. Reagirao sam, međutim, kad sam posjetio Slavoniju i vidio da se ruše kuće u mojoj Orahovici, te u drugim mjestima kroz koja smo prolazili. Onda su mi rekli da su neka sela u potpunosti srušena i spaljena. Kazao sam Tuđmanu da sam bio u Slavoniji, da sam vidio dosta porušenih kuća, da se radi o novim kućama i da je to rušenje hrvatskih domova, bez obzira tko je vlasnik. Rekao sam mu da to treba što prije zaustaviti.

Razgovoru se tada priključio Gojko Šušak koji je rekao otprilike - "Predsjedniče, ja imam samo jedan prigovor na ovo što je kazao Stipe. Prosvjedujem samo ako ta rušenja nisu tehnički dobro izvedena".

To mi je bio očiti znak da se u vrhu države sve zna o zločinima koji se događaju i da se ti zločini u dobroj mjeri odobravaju i podupiru s vrha.

Kad mu je završila beogradska misija "rušenja Jugoslavije", Mesić se početkom 1992. vratio u Zagreb, te je - nakon kratkotrajnog ljenčarenja i uživanja u općenacionalnoj popularnosti zbog neustrašivog i patriotskog držanja u Beogradu - zauzeo funkciju predsjednika HDZ-ova Izvršnog odbora i uselio se u kancelariju u sjedištu te stranke na Trgu žrtava fašizma.

Dolazili su mu tada razni ljudi s različitim molbama i problemima, a jednog dana došla je gospođa Ika Štulić iz Gospića koja mu je ispripovijedala priču o nestanku svog supruga Branka Štulića, gospićkog istražnog suca koji je odveden u smrt samo zato što je bio Srbin: to je, uostalom, bio najvažniji (ako ne i jedini) kriterij za likvidacije desetaka Srba u Gospiću u listopadu 1991. godine.

Žena je ispričala puno detalja o Štulićevu odvođenju, pa je šef HDZ-ova Izvršnog odbora shvatio da je sve što je kazala istina i da se u Gospiću očito događaju masovni zločini nad građanima srpske nacionalnosti koji su ostali u gradu:

Zvao sam u Vojnu policiju, u Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane i na svim tim mjestima rekli su mi da takvih slučajeva ima više i da je riječ o ljudima koji su prešli na drugu stranu. Poslije toga prestao sam se interesirati za taj slučaj, sve dok kao predsjednik Sabora - dakle, u drugoj polovici 1992. - na razgovor nisam pozvao svog dugogodišnjeg prijatelja Antu Karića, koji je u jesen 1991. bio Vladin povjerenik u Gospiću.

On mi je tada rekao da je jedva izvukao živu glavu iz tog grada: ispričao je da se dogodio pokušaj atentata na njega, da je netko izvana dizao roletu kako bi ubacio bombu u njegovu sobu, a on je tada ispalio nekoliko hitaca iz revolvera i atentator je pobjegao. Kad je Karić ujutro došao u štab, onda ga je Tihomir Orešković, gazda života i smrti u Gospiću, dosta znatiželjno pitao: "Ante, kako si spavao?" - a on mu je odgovorio - "Pa, valjda ti znaš".

U tom razgovoru Ante mi je još ispričao da su mnogi Srbi u Gospiću nestali, da je on o tome napisao pismo Tuđmanu i Manoliću i da je očekivao da će se nešto dogoditi nakon tog njegovog pisma. Nije se, međutim, dogodilo ništa. No, nikad mi nije dao to pismo da mi, kako je rekao, ne bi pravio probleme, a kasnije sam ga, 1997. godine, pročitao u Feralu.

Ante Karić potvrđuje da pismo o likvidacijama gospićkih Srba nije poslao svom prijatelju Mesiću i potvrđuje da je razlog tome bila želja da Mesića zaštiti od problema koje mu je moglo prouzročiti posjedovanje tog pisma:

U jesen 1991. Stipe zaista nije bio informiran o zločinima koji su se događali, ali je za te zločine - pa i o onome što se zbilo u Gospiću - saznao u mjesecima što su došli kasnije. Možda nije znao detalje, ali je okvirno znao što se događalo. O Gospiću i aktivnostima Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, koji su bili pod zaštitom Gojka Šuška, informirao sam ga nekoliko mjeseci nakon što se sve to dogodilo. Inače, svi ljudi iz vrha vlasti vrlo su brzo saznali što se zbivalo u Gospiću i koliko je Srba ubijeno. Sve su znali, ali ništa nije poduzeto da se oni koji su organizirali odvođenje Srba kazne ili barem uklone s rukovodećih položaja.

Spoznaje o zločinima u Gospiću

Stjepan Mesiċ i Franjo Tuđman
Stjepan Mesiċ i Franjo Tuđman

Spoznaje o zločinima u Gospiću - o kojima je Mesić morao puno znati i prije nego što je pozvao Karića na razgovor, pošto mu je dotični ponajbolji životni prijatelj i pošto drugi čovjek u državi nije mogao biti tako neinformiran kao što se nastoji predstaviti, a i gospođa Štulić ispričala mu je početkom 1992. dosta potankosti o paklu rečenog grada - nisu, međutim, spriječile predsjednika Sabora da 24. rujna 1992. s parlamentarne govornice pročita službenu odluku o razrješenju Đorđa Kalanja s funkcije zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Gospiću: u trenutku kad je Mesić, u izravnom televizijskom prijenosu, čitao odluku o razrješenju, Kalanj je nepunih godinu dana bio mrtav.

Ubili su ga Norac-Oreškovićevi bojovnici zbog viška pogrešnih krvnih zrnaca. Tužitelj je, inače, razriješen zbog toga što "pet dana nije opravdao izostanak s posla". Draško Kalanj, sin ubijenog gospićkog tužitelja Đorđa, imao je 1992. dvadeset i tri godine. Danas živi u jednom mjestu blizu Novog Sada i ne razmišlja o povratku u Hrvatsku sve dok je Stipe Mesić na predsjedničkom položaju:

Nisam mogao vjerovati da razrješuju mog oca s tužiteljske funkcije skoro godinu dana nakon što je ubijen, a ni sad ne mogu vjerovati da su to napravili, no, zaista su to napravili: dokaz je televizijska snimka saborske sjednice na kojoj je Mesić pročitao odluku o smjeni, dokaz je fonogram te saborske sjednice, dokaz su Narodne novine iz rujna 1992. u kojima je objavljena odluka o razrješenju mog mrtvog oca.

Možda je Mesiću netko podvalio da pročita tu nečuvenu i sramotnu odluku, možda ga je netko time htio kompromitirati, ali taj čovjek nikad nije našao za shodno da se ispriča mojoj obitelji i da prizna da je napravio jedan strašan čin. I može Stipe Mesić sto puta biti dobar predsjednik države i mogu svi govoriti da je on dobar predsjednik, ali ja ga mogu gledati samo kroz prizmu onoga što je učinio mome ocu i mojoj porodici. Treba ga biti sram zbog toga!

Nikad mu to neću oprostiti, jer ni moj pokojni otac, ni moja porodica nemaju nikakvu mrlju i nikome ništa loše nismo učinili. Da je Mesić dobar i pošten čovjek barem bi se javno pokajao zbog onoga što je učinio.

Do Mesića su i iz Orahovice doprle priče o ubojstvima tamošnjih Srba, ali je slušao uvjeravanja da policija provodi istrage i da se traže ubojice. Ubojice, naravno, nikad nisu pronađene.

U Čačincima, u Slavoniji, bila je, pored toga, minirana kuća Mesićeva bratića: on je teško ozlijeđen i malo potom podlegao je ranama, dok mu je supruga ostala na mjestu mrtva. Počinitelji su pronađeni i glavni argument u obrani bilo im je to što su mislili da se radi o srpskoj kući.

Na te je ljude nešto kasnije primijenjen Zakon o oprostu - kaže Mesić:

Kad sam god govorio Tuđmanu da ima pljački, ubijanja i rušenja kuća, on je kazivao da je rat, da policija radi svoje, da se ne možemo sada zaokupljati pojedinačnim slučajevima, ali je dodavao da će sve biti procesuirano kad rat završi.

No, to sa zločinima bio je, po meni, sistemski problem: specijalne jedinice bile su direktno podređene ministru obrane Šušku, te na njih Glavni stožer nije imao nikakva utjecaja i nitko nije znao što oni, zapravo, rade, a oni su očito radili svašta i za to što su radili imali su Šuškovu suglasnost.

Tek poslije mog dolaska na mjesto predsjednika Republike uvedena je jedinstvena komanda i svi oni koji u ovoj zemlji nose uniformu stavljeni su pod nadležnost Glavnog stožera Oružanih snaga.

Iz tog vremena, ranih devedesetih, datira i njegova puno puta citirana izjava da Srbi iz Hrvatske ne mogu odnijeti ništa, izuzev onog blata što su ga u ovu zemlju donijeli na svojim opancima. Predsjednik objašnjava da je ta njegova rečenica često zlonamjerno i pogrešno interpretirana. Kaže da je izjavio ovako:

Srbi na svojim opancima u Hrvatsku nisu donijeli Srbiju, nego su je mogli donijeti jedino u svojim srcima, kao što su Hrvati u Burgenland, u Gradišće, donijeli Hrvatsku u svojim srcima i lojalni su građani Republike Austrije. Tako i Srbi koji žive ovdje trebaju biti lojalni građani Hrvatske.

Time je, veli, htio reći da je Hrvatska domovina Srba koji u njoj žive, a istu je poruku, domeće, htio poslati kad je - negdje u isto vrijeme - izjavio kako "ne može netko orati zemlju u Hrvatskoj i moliti boga da pada kiša oko Kragujevca".

Cementna pretvorba

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Iz otprilike istog doba potječe i priča o pokušaju Mesićeve mlađe kćeri Dunje da se u privatizaciji domogne vlasničkoga udjela u našičkoj Cementari:

Moja kći Dunja imala je ponudu da uzme menadžerski kredit kako bi kupila jedan posto dionica u Našicecementu, ali je ubrzo shvatila da se radi o podvali koja bi trebala poslužiti tome da me se može optuživati i da me se može prikazati istim kao i sve one druge tipove koji su se u pretvorbi i privatizaciji domogli tvornica, poduzeća i golemog bogatstva.

Ona nikad nije uzela taj kredit i nikad nije postala vlasnicom tog jednog postotka vlasništva u Cementari, ali i danas, više od deset godina kasnije, neki mi izvlače tu priču i nabijaju mi je na nos, a ja zaista u ovih petnaestak godina hrvatske samostalnosti nisam stekao ništa, osim jedne vikendice za koju sam, jedva jedvice, uspio skupiti novac.

Mesić jedinim relativnim propustom u svom predsjedničkom mandatu smatra to što nije radikalnije i žešće inzistirao na raščišćavanju pretvorbeno-privatizacijskih afera i sankcioniranju otimačine tzv. društvenog vlasništva. Taj proces - u kojemu su se obnoć obogatili mnogi miljenici režima - predstavljao je (uz politiku u Bosni) navodno ključnu točku njegova sukoba s Franjom Tuđmanom.

Mesić je smatrao da je pozvaniji od vrhovnika sudjelovati u određivanju pretvorbenog modela, pošto ovaj potonji nikad u životu nije imao nikakva dodira s privredom, no to ga nije smetalo da odlučuje o tome kako će se i kome prodavati ili darivati narodno bogatstvo:

Velike sam rasprave o tome vodio s Tuđmanom koji je stalno ponavljao da mi moramo imati dvije stotine bogatih obitelji koje će svojom vlasničkom logikom pokrenuti hrvatsko gospodarstvo. Pozivao se pritom na Francusku, Belgiju i Nizozemsku govoreći da u svakoj od tih zemalja postoji uzak krug bogatih koji pokreću sve ekonomske i razvojne procese.

Nikako nije mogao shvatiti da te procese ne pokreću vlasnici, nego pametni i sposobni menadžeri koji rade za vlasnike. To je bila Tuđmanova zabluda i ona je, praktično, uništila našu privredu: htio je umjetno stvoriti krug bogatih ljudi koji nisu znali voditi poduzeća, a nisu ni htjeli prepustiti vođenje svojih firmi - koje su dobili na sumnjiv način - ljudima koji to znaju. Tako je moralo doći do kraha.

Tuđmanu je, misli Mesić, vjerojatno netko sugerirao pljačkaški model pretvorbe, ali i ti ljudi - koji su jednim dijelom bili bliski Šušku - također nisu ništa znali o ekonomiji.

Gojko Šušak i Franjo Tuđman
Gojko Šušak i Franjo Tuđman

Bivši general Jugoslavenske narodne armije koji se domogao predsjedničke funkcije bio je, osim toga, istinski uvjeren da će doći hrvatski iseljenici koji će donijeti milijarde dolara i biti agregatom hrvatskoga razvoja: petnaestak godina kasnije poznato je da poduzetnici iz dijaspore u ovu zemlju nisu uložili više od tristotinjak milijuna dolara i da su se iz iseljeništva vratili, uglavnom, oni koji su spazili dobru priliku da se na valu jeftinog nacionalizma i rodoljubne patetike egzistencijalno zbrinu:

Pokušavao sam ga uvjeriti da ti naši iseljenici koji imaju milijun-dva dolara nisu menadžeri, nego štedljivi ljudi, a nama su trebali menadžeri, ljudi koji će znati raditi s novcem. Tuđman to uopće nije razumio, a nije se ni trudio da to razumije. On je ekonomiju shvaćao samo kao sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva, a ne kao sredstvo boljeg života građana.

Mesić tvrdi da je Tuđman nastojao dijeliti Bosnu po svaku cijenu:

Nakon vukovarske epizode, te neslaganja oko toleriranja ratnih zločina i pljačkaške privatizacije, uslijedio je logičan sukob oko Bosne i Šušak je bio najžešći protiv Manolića i mene, odnosno protiv svih onih koji su se protivili hrvatskoj avanturi podjele susjedne zemlje.

Tvrdi Mesić, ali onda dodaje kako je siguran da nije Šušak nagovorio Tuđmana na tu avanturu:

Šezdesetih i sedamdesetih godina nalazio sam se s Franjom Tuđmanom kod Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala i on je uvijek zastupao tezu da je Hrvatska, u okviru Jugoslavije, trebala dobiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, jer je Srbija dobila cijelu Vojvodinu. U to vrijeme on nije govorio o podjeli Bosne, nego je isključivo govorio da cijela BiH treba biti hrvatska, jer je "oduzimanje" Bosne Hrvatskoj smatrao povijesnom nepravdom.

Pritom ga je najčešće ismijavao general Ivan Šibl, a Tuđman se užasno ljutio na Šiblove dosjetke. Kasnije je došao do toga da Hrvatska treba za sebe uzeti dio BiH, jer se - zbog srpske nadmoći - realno nije moglo računati na prisvajanje čitave Bosne.

Tuđman me je često uvjeravao da kao što ne može opstati cjelovita Jugoslavija, tako ne može opstati ni cjelovita Bosna. Koliko god sam mu ponavljao da je Bosna bila i prije Jugoslavije i da opstanak Bosne nema nikakve veze s opstankom Jugoslavije, te da se te dvije situacije ne mogu izjednačavati, on mi je uvijek govorio da ne znam "povijesne silnice" i da pričam gluposti.

Tako Mesić obrazlaže svoju tezu da je Tuđman - a nikako Šušak - bio stvarni kreator hrvatske secesionističke politike u Bosni.

Stjepan Mesić, kardinal Franjo Kuharić i predsjednik Franjo Tuđman 1990.
Stjepan Mesić, kardinal Franjo Kuharić i predsjednik Franjo Tuđman 1990.

Josip Manolić nije sklon prihvatiti takav Mesićev doživljaj odnosa između Tuđmana i Šuška:

Predsjednik Tuđman smatrao je da se Hrvatska, u slučaju raspada Jugoslavije i Miloševićeva posezanja za bosanskim teritorijem, ne može zadovoljiti postojećim republičkim granicama, nego da se onda trebaju otvoriti razgovori o hrvatskim pravima u Bosni i Hercegovini, odnosno o zaštiti Hrvata koji žive u toj državi, pa je u tom smislu govorio o granicama Banovine Hrvatske što su uspostavljene 1939. sporazumom Vladka Mačeka i Dragiše Cvetkovića.

Nije Tuđman, dakle, nametnuo tezu o potrebi podjele Bosne, nego je smatrao da Hrvatska treba misliti o Hrvatima u BiH ako se razmaše srpska agresija i ako Milošević odluči uzeti jedan dio te zemlje. To je bila Tuđmanova osobna linija u pogledu Bosne, ali su sve više jačali pritisci hercegovačkog lobija koji je htio stvoriti svoju autonomnu državu Herceg Bosnu ili tu Herceg Bosnu pripojiti Hrvatskoj.

Gojko Šušak snažno je zastupao te zamisli, a Mate Boban i drugi bili su ljudi što su neposredno izvršavali ono što im je Šušak nalagao.

Šuškovi nalozi koji su išli u Hercegovinu nisu uvijek bili u skladu s onim što je zastupao predsjednik Tuđman. Ne treba pritom ispustiti iz vida da je hercegovački lobi u dobroj mjeri bio povezan sa stranim agenturama koje su konstantno imale snažan utjecaj na razvoj odnosa u BiH, pa je tim stranim agenturama u određenom trenutku odgovarala agresivna hercegovačka politika koju je Šušak vodio preko Bobana.

Priča o "agenturama" standardna je Manolićeva priča i u ovoj se zemlji tokom devedesetih godina nije dogodio apsolutno nijedan hrvatski zločinački nestašluk a da taj čovjek u pozadini nije vidio prste apstraktnih "stranih agentura".

Mesić je, pak, oduvijek bio nesklon tim, više-manje, paranoičnim teorijama zavjere.

Smjene u HDZ BiH

Mate Boban
Mate Boban

Mate Boban, predratni direktor trgovačkog poduzeća Napredak iz Imotskoga, bio je četvrti po redu šef bosanskohercegovačkog HDZ i na tu je funkciju službeno postavljen u studenome 1992. godine: prije njega rečeni su položaj zauzimali Davor Perinović, pa Stjepan Kljujić i onda Milenko Brkić.

Perinović, koji je bio liječnik po profesiji, odstranjen je kad je otkriveno da mu je djed bio pravoslavni svećenik, dok su Kljujić i Brkić degažirani zagrebačkim dekretom zbog probosanskih skretanja s Tuđmanove politike srpsko-hrvatskog dijeljenja te države.

Mesić svjedoči da je upravo on početkom 1991. pokušavao dogovoriti susret između Tuđmana i njega, Mesića, s jedne strane, te Miloševića i Borisava Jovića, s druge. Zagovarao je da se pregovara o svim otvorenim hrvatsko-srpskim problemima, te da se pokuša zaustaviti obostrano naoružavanje i srljanje u rat.

Tuđman i Milošević - Karađorđevo, 25. mar 1991
Tuđman i Milošević - Karađorđevo, 25. mar 1991

Tuđman je prihvatio pregovore sa srbijanskim vodstvom, ali 25. ožujka 1991. na susret u Karađorđevo, jednu od mnogih rezidencija pokojnog jugoslavenskog maršala i diktatora Josipa Broza Tita, nije poveo Mesića:

Kad se vratio iz Karađorđeva, Tuđman nam je u Zagrebu rekao da Milošević Hrvatskoj nudi tzv. banovinske granice - plus Cazin, Kladušu i Bihać - te je dodao da je to nama prihvatljivo. Malo se, međutim, ogradio da ta stvar nije sasvim definirana i definitivna.

Tada sam mu rekao da je teško vjerovati kako će se granice moći mijenjati bez rata, no on mi je opet otpovrnuo da ne znam "povijesne silnice".

Nakon toga otišao je na drugi susret s Miloševićem u dvorac Tikveš, no tada nas nije obavijestio o rezultatima, niti o tome što Milošević nudi i traži.

Kasnije se, naravno, vidjelo kako se situacija razvijala: pregovaralo se, formirane su posebne stručne grupe za crtanje karata, srpski eksperti za "humano preseljenje naroda" dolazili su u Zagreb, hrvatski su putovali u Beograd...

Činjenica je da se Tuđman i Milošević nikad nisu međusobno javno napadali, pa se i po tome moglo zaključiti da među njima nekakav dogovor postoji. Svi oni koji su odstupali od te politike srpsko-hrvatskog dogovora o sudbini Bosne morali su, prije ili kasnije, biti sklonjeni.

Unatoč svim tim saznanjima, Stipe Mesić odigrao je u veljači 1992. godine ulogu izvršitelja jedne Tuđmanove kadrovske zamisli što je bila dodatni dokaz da se Bosni, osim beogradske agresije, sprema i hrvatski pohod dirigiran iz Zagreba. Naivno bi bilo vjerovati da Mesić to nije shvaćao već tada, ali je, ipak, pristao biti vrhovnikovim egzekutorom: po Tuđmanovoj je naredbi otišao u Široki Brijeg da bi uklonio Stjepana Kljujića s pozicije prvog HDZ-ovca u BiH:

Poslije smjene Davora Perinovića, za mjesto predsjednika HDZ BiH borili su se don Anto Baković i Stjepan Kljujić - priča Mesić - a pošto je Kljujić bio novinar i obrazovan čovjek, on je prihvaćen, s tim da mu je Tuđman uvijek govorio da ne smije biti "Alijin Hrvat" misleći pritom, naravno, na bošnjačkog lidera Aliju Izetbegovića.

Kljujić je, međutim, bio svoj Hrvat i borio se za cjelovitu Bosnu. No, kako je previše dolazio do izražaja njegov stav da ta zemlja mora ostati cjelovita, u Zagrebu je donesena odluka da ga se smijeni.

Bio sam predsjednik HDZ-ova Izvršnog odbora i Tuđman mi je posljednjih dana siječnja 1992. rekao da bih trebao prisustvovati sjednici Glavnog odbora HDZ BiH na Širokom Brijegu i da bih tamo trebao smijeniti Kljujića. Pitao sam zašto ga treba smijeniti, a Tuđman mi je kazao da je Kljujić sasvim otišao pod skute Alije Izetbegovića i da više ne brani interese hrvatskog naroda.

Premda mu je, navodno, bilo malo čudno obrazloženje pod kojim se ima ukloniti Kljujića, Stipe Mesić nije pokazao značajniji otpor zamisli svog tadašnjeg šefa.

Stjepan Kljujić
Stjepan Kljujić

Danas kazuje da mu je bila čudna i pratnja za put po Hercegovini, pa pripovijeda storiju koja kaže da ga je u Široki Brijeg pratilo osiguranje koje mu je dala hrvatska policija, ali se njegovoj sviti u Splitu priključilo nekoliko mladića u bijesnim automobilima i s opasnim fizionomijama, te su policajcima rekli da su i oni zaduženi da prate Mesića u Hercegovinu.

On o tome ništa nije znao, ali su ljudi iz njegove pratnje uskoro shvatili da se radi o mladićima koje je poslao ministar obrane Šušak:

Premda smo već prije bili na ručku, namjerno sam zatražio da stanemo na Klisu u jednom restoranu samo da bih vidio tko su ti ljudi koje mi je poslao Šušak. Zovem jednog od tih obrijanih i pitam tko su oni, a on kaže: "Mi smo oni što puše kosti i piju krv".

Malo sam se smrznuo od tog odgovora. No, moram kazati da su se na putu skroz korektno ponašali, a korektno su me i dopratili natrag u Zagreb.

Unatoč onom "smrzavanju od odgovora" po povratku u Zagreb nije poduzeo ništa, premda mu je moglo i moralo biti jasno da se radi o Šuškovoj pretorijanskoj gardi koja djeluje izvan redovnog državnog sistema. Mogao je, i morao, i onda znati ono što zna danas:

Tuđman je znao za postojanje te dvostruke linije zapovijedanja, pogotovo stoga što je često izjavljivao da mu je Šušak najbolji ministar. Ali dvostruka zapovjedna linija Tuđmanu se očito sviđala, jer je Šušak bio pod njegovom kontrolom.

Milenko Brkić
Milenko Brkić

U stanci sjednice Glavnog odbora HDZ BiH, koja je održana 2. veljače 1992., Mesić je pozvao Kljujića na razgovor u četiri oka i otvoreno mu je rekao s kakvim ga je zadatkom Tuđman spremio na put:

On mi je odvratio da njega Glavni odbor nije ni postavio, pa ga ne može ni smijeniti, ali je dodao da on odlazi ako je Tuđman tako naredio, jer bi mu se, kako je kazao, u suprotnom moglo dogoditi da bude smijenjen iz života.

Kazao sam mu da sam razgovarao s dosta članova Glavnog odbora i da mu, po onome što sam čuo, devedeset posto ljudi daje podršku, te da bi trebao svoj mandat dati na glasanje. No, on je tada kazao da mu nije dobro, da se zapravo razbolio, da ustvari i ne može prisustvovati nastavku sjednice, da se vraća u Sarajevo i da odlazi s čela HDZ BiH.

Tada je za vršitelja dužnosti predsjednika izabran profesor Milenko Brkić, a Bobana se u to vrijeme još uvijek nije spominjalo. Ali i Brkić je ubrzo izjavio da je za cjelovitu Bosnu, te je tek onda došao Boban. Njegovo imenovanje predstavljalo je, zapravo, definitivni trijumf onih snaga koje su radile na razaranju BiH: kad je on izabran, bilo je vidljivo na koju je stranu otišla hrvatska politika u Bosni.


Odlazak hrvatske politike ukrivo

HercegBosna HZHB

Odlazak hrvatske politike "ukrivo" predstavljao je kraj hrvatsko-bošnjačkoga savezništva što se očitovalo u brojnim primjerima: Bošnjaci su, recimo, u jednom trenutku činili četvrtinu članstva HDZ BiH, a vrlo često su bili i u vodstvima HDZ-ovih ogranaka; bošnjački su policajci dolazili u Zagreb na izobrazbu; na utakmicama su se vezivale zastave; priličan broj bošnjačkih mladića prijavljivao se u redove Hrvatske vojske; a u prvo ratno vrijeme dva su naroda združeno vodila borbe protiv VRS.

Tuđman je, međutim, odlučio slijediti Miloševićeve korake u Bosni, pa je još u studenome 1991. dao nalog da se - po uzoru na Republiku Srpsku - formira Hrvatska Zajednica Herceg Bosna.

Osnivačka sjednica te paradržavne tvorevine održana je 18. studenoga 1991. u Grudama, a u sastav Herceg Bosne uključeno je tridesetak općina zapadne i sjeverozapadne Hercegovine, središnje Bosne i Bosanske Posavine.

Početkom travnja 1992. godine - kad su izbili prvi ozbiljni ratni sukobi u BiH - osnovano je Hrvatsko vijeće obrane, a na njegovo je čelo postavljen Mate Boban koji će tek šest-sedam mjeseci kasnije postati i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ.

Sredinom 1993. Hrvatska Zajednica Herceg Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, pa se Boban okitio i titulom predsjednika te pararepublike.

Bojkot referenduma

Franjo Tuđman, 1990
Franjo Tuđman, 1990

Kad se u ožujku 1992. održavao referendum o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, Tuđman je naredio vodstvu HDZ BiH da učini sve kako bi Hrvati masovno bojkotirali taj referendum.

Bosanski Srbi već su prije, po uputama Slobodana Miloševića, jasno izrekli svoj stav da nemaju namjeru izlaziti na referendum i izjašnjavati se za neovisnu Bosnu: njihova politika vidjela je BiH u sastavu tzv. krnje Jugoslavije ili, preciznije, proširene Srbije.

Uvidjevši da Tuđman kopira Miloševićevu antibosansku politiku, Mesić je svog stranačkog šefa upozorio da bi se hrvatsko bojkotiranje referenduma o suverenosti moglo ispostaviti historijskom pogreškom i praktičnim izručenjem BiH u Miloševićeve ruke:

Objasnio sam mu da će referendum propasti ako na njega ne iziđu Srbi i Hrvati, a ako referendum propadne - Bosna ostaje u Jugoslaviji. Tek je nakon toga Tuđman shvatio o čemu se, zapravo, radi i što će se dogoditi ako Hrvati ne iziđu na referendum, te je nedugo prije glasanja, ipak, pozvao Hrvate da ga ne bojkotiraju. Valjda se uplašio da bi Milošević mogao izigrati onaj dogovor što su ga o Bosni postigli u proljeće 1991. u Karađorđevu i Tikvešu.

Sugerirajući mu da bosanske Hrvate pozove da glasaju za nezavisnu BiH imao sam namjeru uvjeriti tadašnjeg predsjednika da Bosna treba profunkcionirati kao i druge države na prostoru bivše Jugoslavije, dakle, da se i ona treba osamostaliti, ali Tuđman je očito imao druge namjere: poslušao je moj savjet zato što mu je odjednom postalo jasno da neće biti ništa od hrvatskog participiranja u podjeli BiH, ako ta zemlja ostane unutar Miloševićeve krnje Jugoslavije.

Poziv Hrvatima da glasaju za suverenu Bosnu bio je Tuđmanov nužni kompromis u provođenju ideje o cijepanju te države. To su, uostalom, potvrdili događaji koji su uslijedili...

Braća u Kristu

Slobodan Milošević i Radovan Karadžić
Slobodan Milošević i Radovan Karadžić

Mesić tvrdi kako je on sam, uglavnom, bio isključen iz kovanja hrvatskih planova za prisajedinjenje izabranih dijelova susjedne Republike. Tuđman je o tome više volio divaniti s Gojkom Šuškom, Matom Bobanom ili Vicom Vukojevićem, koji se nisu libili tvrditi da su Bošnjaci jedini istinski neprijatelji hrvatskoga naroda, dok se Hrvati i Srbi - braća u Kristu - o svemu mogu sporazumjeti:

Mate Boban često je govorio: "Mi sa Srbima više nemamo neriješenih pitanja. Srbi su nama bili trenutni neprijatelj, a balije, kako je on nazivao Bošnjake, su trajni".

Neposredno prije referenduma o bosanskohercegovačkoj nezavisnosti Mesić je na ručku u Predsjedničkim dvorima zatekao Nikolu Koljevića, jednog od vođa bosanskih Srba, koji je u Zagreb svratio po povratku iz Graza gdje su se vodili hrvatsko-srpski pregovori o međusobnim odnosima u Bosni. Tom sastanku u Grazu bio je prisutan i Josip Manolić.

Mesiću je tada usput rečeno da su odnosi Hrvata i Srba dogovoreni, da između dva naroda više nema većih nesporazuma i da još valja riješiti samo muslimanski status:

To da su nesporazumi izglađeni, vidio sam, uostalom, i po tome što Koljević, u jeku rata, sjedi pored mene u Tuđmanovu uredu. A da se potezima u Hercegovini upravlja direktno iz Zagreba bilo mi je jasno i po tome što su "Hercegbosanci" svaki dan bili u Zagrebu kod Tuđmana: jednom su bili kao predstavnici Herceg Bosne, jednom su bili kao HDZ BiH, onda su bili kao predstavnici hrvatskog naroda u BiH... A uvijek su dolazili isti ljudi i u to su vrijeme na televiziji bili više nego Oliver Mlakar.

Biljana Plavšić i Nikola Koljević
Biljana Plavšić i Nikola Koljević

Hrvatsko-srpski sastanak u Grazu 26. veljače 1992. godine održan je, po Manolićevim riječima, na traženje Radovana Karadžića i Nikole Koljevića. Povod je bio referendum o bosanskoj nezavisnosti, a tandem srpskih glavešina iz Bosne nastojao je privoljeti Hrvate da se solidariziraju sa Srbima i da opstruiraju izjašnjavanje o državnoj nezavisnosti BiH.

Tuđman je u Graz poslao Manolića i profesora Zvonimira Lerotića, jednog od svojih glavnih savjetnika u pitanjima Bosne. Manolić o tome kazuje:

Na njihove nagovore da im se pridružimo u bojkotu referenduma, odgovorili smo da je Hrvatska već napravila određene poteze prema tome da bosanski Hrvati iziđu na referendum i da je ostalo premalo vremena za opoziv takvog mišljenja.

Ipak, pitali smo ih što bi oni nama ponudili, ako bismo odlučili pozvati Hrvate u BiH da se ne izjašnjavaju za suverenu Bosnu. Pitali smo ih mogu li utjecati da se smiri situacija u istočnoj Slavoniji. Pitali smo ih mogu li zaustaviti bombardiranje mjesta u hrvatskoj Posavini, bombardiranje koje je dolazilo iz Bosne. Njihov je odgovor bio da oko istočne Slavonije ne mogu utjecati, jer o tome odlučuje Milošević, dok je Jugoslavenska armija odgovorna za granatiranje Županje i drugih posavskih gradova. Na tome su, zapravo, ti razgovori i završili.

Doduše, bilo je nekih filozofskih rasprava između Koljevića i Lerotića, ali to me nije zanimalo, niti sam to slušao. Ključna je stvar da je Tuđman pozvao Hrvate da glasaju za neovisnost Bosne, a tu činjenicu mnogi kritičari pokojnoga predsjednika ne žele uzeti u obzir. Taj njegov poziv na referendum dovodi u pitanje i dogovor iz Karađorđeva: bitno je, dakle, da do realizacije tog dogovora nikad nije došlo, premda je sam dogovor vjerojatno postojao.

Predsjednik Srpske demokratske stranke SDS i ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, kazao je, pak, da se u Grazu - i to upravo na Manolićevu inicijativu - opširno govorilo o tzv. humanom preseljenju stanovništva - "On je predložio da Hrvati iz Srbije dođu u Hrvatsku, a Srbi iz Krajine, Zagreba i Rijeke da idu u Srbiju. Nabacio je da bi ih možda trebalo prisiliti na odlazak".

Za razliku od Karadžića koji je proglasio svoju paradržavnu skupštinu na Palama i koji je sve one SDS-ove poslanike što su na prvim demokratskim izborima bili izabrani u bosanskohercegovački parlament preselio na Pale, Mate Boban isključio je iz obnašanja vlasti dobar broj HDZ-ovih parlamentaraca izabranih na izborima, a u vodstvo HVO - vrhovne vlasti na teritoriju kojeg su nadzirali bosanski Hrvati - posadio je listom, sebi odane, šefove lokalnih organizacija HDZ.

Vice Vukojević
Vice Vukojević

Bile su to završne pripreme za početak rata između Hrvata i Bošnjaka - "Radilo se, zapravo, o državnom udaru, jer su vlast dobili ljudi koji nisu izabrani na izborima" - reći će Mesić i nastaviti:

U to vrijeme Hrvati su imali veliki utjecaj u Sarajevu: predsjednik Vlade bio je Jure Pelivan, ministar obrane bio je Jerko Doko, ministar financija i još pet ministara bili su Hrvati, direktori najvećih firmi bili su Hrvati, preko tri stotine vrhunskih hrvatskih intelektualaca bilo je tada u Sarajevu...

HVO je smjenjivao te ljude i objavljivao to u svom Narodnom listu ili kako se to već tamo zvalo. Kad sam Tuđmanu ukazao na tu suludu praksu, on mi je ponovio da se ne miješam u te stvari, jer da je to osmislila skupina vrhunskih pravnih stručnjaka na čelu s Vicom Vukojevićem i Smiljkom Sokolom, te da se ja držim dalje od toga i da se više orijentiram na djelovanje u Saboru.

Sjećam se, uostalom, da je Tuđman na jednoj konferenciji za novinare doslovno bio pobjesnio kad je neki novinar Herceg Bosnu nazvao takozvanom: očitao mu je lekciju o tome da to nije nikakva takozvana republika, nego država sa svim elementima državnosti.

Davor Butković kaže da 1990. i 1991. godine Mesić nije pokazivao nikakav politički otklon od HDZ:

Prvi otklon, koliko je meni poznato, dogodio se krajem 1992., kad je postalo jasno da Hrvati u Bosni pokušavaju praviti svoju državu. Pisao sam za Globus tekst o planovima HDZ u Hercegovini i nazvao sam Mesića da prokomentiramo ta zbivanja, a on mi je isprve rekao: "Mate Boban je lud!"

I mi smo stavili naslov - Mesić: "Mate Boban je lud!"

Uniforma u parlamentu

Vice Vukojević
Vice Vukojević

Koliko god Mesić bio smišljeno udaljen od bosanske tematike i koliko god ni sam nije pokazivao prevelik interes da se u to pača, suočenje s nekim pojavama iz te zabranjene oblasti, ipak, nije mogao izbjeći. Jedna od takvih pojava bio je i Tuđmanov "vrhunski pravni stručnjak" Vice Vukojević koji je na jedno zasjedanje hrvatskoga parlamenta u Zagrebu došao u maskirnoj uniformi Hrvatskog vijeća obrane i s pukovničkim širitima na toj uniformi.

Mesić je tada bio predsjednik Sabora i odmah je nazvao Tuđmana tražeći da se sastanu i da raščiste priču o Vukojeviću koji pojavljivanjem u odori strane vojske u parlamentu izravno provocira međunarodnu zajednicu koja je u to vrijeme ionako bila kivna na Zagreb zbog rata s Bošnjacima.

Na tom sastanku vrhovnik je Mesiću dao zeleno svjetlo za Vukojevićevu smjenu: složio se da jastreb iz Ljubuškoga postaje prevelika smetnja i prepustio je tadašnjem šefu parlamenta da organizira njegov odstrel.

Mesić je poslije par dana nazvao Ivana Milasa, jednog od glavnih HDZ-ovih parlamentaraca, i upitao ga koji model predlaže za izvršenje Tuđmanova naloga o marginaliziranju Vice Vukojevića. Milas nije imao pojma o čemu se radi i zabezeknuto je slušao priču o potrebi da se Vukojevića smijeni, a zabezeknutost nije iščezavala ni unatoč Mesićevu potanku prepričavanju naredbe stranačkoga gazde - "Čuj, Stipe, stvarno ne znam o čemu ti govoriš, jer upravo sad dolazim od Tuđmana i on mi je rekao da mu je Vice jedan od najboljih zastupnika" - kazao je Milas, pa je čuđenje tada prešlo na Mesića.

Vukojević je u međuvremenu nastavio svoj uspon, da bi se godine 1999., potkraj HDZ-ove prve vladavine, zaustavio u Ustavnome sud. Davor Butković o tome kazuje:

Kad je 16. listopada 1992. na Hrvatskoj televiziji emitiran dokumentarni film Vice Vukojevića o ubojstvu Brune Bušića, poznatog hrvatskog disidenta koji je likvidiran u Parizu 1978., nazvali su me iz ureda Josipa Manolića i kazali mi da on želi dati intervju, pošto je film "Bruno Bušić: život, djelo i mučko ubojstvo" izravno pucao na Manolića i neke ljude iz njegove obavještajne frakcije. Sumnjičilo ih za suradnju s Udbom i umiješanost u Bušićevu likvidaciju. To je bio možda najvažniji intervju koji sam napravio u karijeri: naslov je, čini mi se, bio "Vukojević mora otići!"

Šušak i Vukojević

Josip Manolić ponavlja priču o tome da su Šušak i Vukojević bili direktni namjesnici stranih agentura koji su imali zadatak novu hrvatsku vlast predstaviti nastavkom ustaškog režima iz Drugog svjetskog rata:

Predsjednik Tuđman nije se odmah opredijelio oko filma o Bušićevu ubojstvu. Na sastanku na kojemu smo odlučivali o sudbini tog filma donesen je zaključak da ga ne treba pustiti u javnost. Film je, međutim, ipak emitiran i kasnije se šaputalo da je upravo Tuđman dao odobrenje da se film prikaže. To opet tumačim pritiskom hercegovačkog lobija kojemu se Tuđman nije mogao suprotstaviti.

Nakon parlamentarnih izbora u kolovozu 1992. Tuđman je čak izišao s idejom da Vukojevića postavi za šefa Sabora, pa i taj podatak može biti potkrepa teze o jačini tih agenturnih snaga. Ja sam predlagao Mesića za predsjednika Sabora i bio je to prvi put da smo se Tuđman i ja malo razišli oko nekog kadrovskog pitanja.

Iznio sam mu tada argumente o Vukojevićevoj nečistoj hrvatskoj prošlosti i predsjednik je morao popustiti pred tim činjenicama: doduše, mislim da je Tuđman znao sve što sam mu rekao o Vici, ali ga je upravo zato htio visoko postaviti kako bi ga mogao "držati za jaja", što u politici nije nepoznata metoda.

Kao što je propašću završio Mesićev pokušaj odstranjenja Vice Vukojevića, krah je doživjelo i njegovo slanje parlamentarne delegacije u Hercegovinu.

Do tadašnjeg predsjednika Sabora dopirali su učestali glasovi da Mate Boban i njegova kamarila vode k usijanju hrvatsko-bošnjačke odnose u Hercegovini, pa je odabrao grupu saborskih zastupnika i spremio ih na Bobanov teritorij da mu donesu svježe i autentične informacije.

Na čelo grupe postavio je Dragu Krpinu, jednog od radikalnijih HDZ-ovaca za kojega Mesić tvrdi da je te 1992. godine bio još "relativno normalan".

Krpina i ostali parlamentarci iz Hercegovine su se vratili navodno šokirani, te su Mesiću pripovijedali da je situacija pred eksplozijom, da je Boban donio odluku o protjerivanju Bošnjaka iz Mostara, a radilo se o Bošnjacima koji su bježali u Mostar zbog rata sa Srbima: odluka o protjerivanju opravdavana je time što se promijenila demografska slika Mostara zbog priljeva tisuća i tisuća Bošnjaka izgnanih iz onih dijelove Bosne kojima su zagospodarile Karadžić-Mladićeve trupe.

Krpina je od Mesića tražio da nešto poduzme, jer je bilo evidentno da etničko čišćenje Mostara nije ništa doli put u rat.

Poslije toga zvao sam Tuđmana i ispričao mu što se događa i tražio od njega da se to zaustavi, ali on nije reagirao. Kasnije su ti isti Bošnjaci vođeni u koncentracijske logore. Kad sam kazivao Tuđmanu da Hrvati dolje imaju logore, odgovarao je - pa, i drugi imaju logore! Kad sam mu govorio da se dolje ubija i pljačka, rekao je - pa, i drugi ubijaju i pljačkaju!

Drago je Krpina, pak, kasnije dobio funkciju načelnika Političke uprave Ministarstva obrane, pa se tokom 1993. godine aktivno angažirao na prisilnom regrutiranju mladića iz Bosne i Hercegovine, koji su se bili sklonili u hrvatske gradove: prema političkom dekretu, vojna i civilna policija hapsila je mladiće koji su studirali ili radili u Hrvatskoj, a bili su porijeklom iz Bosne, te su ih - nakon trodnevne vojne obuke i patriotskog tečaja kojeg su držali Krpina i general Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera - slali u rat protiv Bošnjaka.

Mesić nastavlja:

Mate Boban je u vrijeme formiranja Herceg Bosne donio odluku da svi Hrvati napuste Sarajevo i tko to ne posluša - izdajnik je hrvatskog naroda, dakle, u vrijeme kad Hrvati imaju najveći utjecaj u Sarajevu, on ih poziva da napuste taj grad. Kasnije, kad je rat prestao, oni koji su pozivali Hrvate da odu iz Sarajeva počeli su kukati kako je od svih važnih položaja u tom gradu samo direktor groblja Hrvat.

To je bila totalno pogrešna politika: Tuđman je mislio uz pomoć Hrvata iz BiH popraviti demografsku sliku Hrvatske i pozivao ih je da nasele neke puste ili polupuste hrvatske krajeve, ali nije računao da time prazni Bosnu od Hrvata.

Tako Mesić danas govori o HDZ-ovoj politici u Bosni, ali je svejedno iz HDZ otišao u proljeće 1994. kad je agresivna hrvatska pustolovina u toj državi bila, uglavnom, okončana. Predsjednik Republike, međutim, ni danas neće preko usta prevaliti da je Hrvatska izvela agresiju u Bosni i Hercegovini, a ustezanje od razgovijetnog izricanja istine objašnjavat će faktom da Hrvatski sabor nikad nije donio odluku o angažiranju Hrvatske vojske u Bosni, te da tadašnji predsjednik Republike Tuđman nikad nije javno obznanio zapovijed o prelasku regularnih hrvatskih trupa u susjednu državu:

Meni su, međutim, dolazili i žalili se očevi i majke vojnika koji su silom poslani da ratuju u BiH. Protestirao sam zbog toga kod Tuđmana, ali on mi je uvijek odgovarao da naše vojske nema u Bosni. Inzistirao sam i kod Šuška, a on mi je kazivao da su u Bosni samo dobrovoljci.

Kako samo dobrovoljci, ako meni dolazi rodbina tih vojnika i govore da oni nisu dobrovoljci nego su silom poslani u Bosnu, a na kraju su mi dolazili i sami vojnici koji su tvrdili da su na granici morali skidati oznake HV i stavljati obilježja HVO.

U svojim svjedočenjima pred Haaškim sudom i tamošnjim istražiteljima u travnju 1997., a vezano uz slučaj generala Tihomira Blaškića, rekao sam da jedino sud može utvrditi tko je slao hrvatske vojnike da ratuju u BiH protiv Bošnjaka, jer ja sam u to vrijeme bio na čelu zakonodavne vlasti i nisam imao nikakve instrumente pomoću kojih bih utvrdio tko je to činio: mogao sam pitati, primiti odgovor, eventualno javno protestirati i to je bilo sve.

Slučaj Blaškić

Tihomir Blaškić
Tihomir Blaškić

Upravo zbog haaškog svjedočenja u "slučaju Blaškić", Mesić je bio izložen žestokim napadima u značajnom dijelu ovdašnjih medija, a napadi su bili direktno navođeni s Pantovčaka: zahvaljujući Blaškićevu odvjetniku Anti Nobilu, vrhovnik i njegova špijunsko-medijska hunta došli su, u svibnju 1997., u posjed Mesićeva haaškog svjedočenja, te je izdana naredba da se na temelju tih papira krene u javni obračun s tada prilično marginalnim oporbenim političarom.

Napadi na Mesića zbog davanja iskaza haaškim istražiteljima nisu prestali ni u godinama što će doći poslije te 1997., a vrhunac se zbio godine 2000. kad je splitski dnevnik Slobodna Dalmacija, pod uredničkim vodstvom Josipa Jovića, publicirao originalne zapisnike haaškog svjedočenja vezanog uz generala Blaškića.

Ono što je Mesić tokom istog svjedočenja govorio o Slobodanu Miloševiću i Slavku Dokmanoviću, vukovarskom gradonačelniku iz 1991., smišljeno je prešućeno, e da bi se dobio idealan nacionalni izdajnik i da bi se na brzinu sklepale galge za njegovo ritualno domovinsko pogubljenje:

Bio sam pozvan u Haag da, između ostaloga, svjedočim u slučaju generala Blaškića, a kao odgovoran građanin bio sam dužan poštivati hrvatske zakone i odazvati se tom pozivu. Blaškića sam vidio jednom u životu i ništa nisam znao o njegovu ratnom putu. Sreo sam ga u Saboru u vrijeme kad više nisam bio predsjednik parlamenta, nego opozicijski zastupnik. Bio je u uniformi i sjedio je u saborskom kafiću s nekim ljudima, pa su mu valjda oni rekli da sam ja za drugim stolom. Došao je do mene i upoznali smo se.

Sjećam se da mi je rekao da zna kako sad ima puno onih koji me napadaju, ali da se on nada da će sve biti u redu. Malo me je, dakle, ohrabrio i zatim se okrenuo i otišao. Kasnije ga nikad više nisam vidio.

Kad sam svjedočio u njegovu slučaju, rekao sam ono što sam znao o angažmanu Hrvatske u ratu u BiH i dodao sam da sam iz nekih izvora čuo kako se general Blaškić ponašao kao častan vojnik. No, to nije smetalo Tuđmanovim novinarskim ulizicama da me proglase neprijateljem države, a u to je vrijeme proglašavanje nekoga neprijateljem Hrvatske i izdajnikom predstavljalo poziv da ga se smakne.

Hajku su marljivo vodile Dunja Ujević, Aleksa Crnjaković i Olga Ramljak, a kasnije su je, do današnjih dana, nastavili Nenad Ivanković i Josip Jović. Njih dvojicu da u dva sata ujutro probudite i pitate ih tko je kriv za pad Zimskog dvorca u Oktobarskoj revoluciji oni bi rekli - Stipe Mesić. Oni me mrze zato što su izgubili privilegije koje su imali u Tuđmanovo vrijeme. Kriv sam im za sva zla ovoga svijeta.

Nisam se, međutim, pretjerano bojao te atmosfere koja je stvarana, nisam se bojao za svoj život. Ja se, jednostavno, ne bojim seronja i podrepnih muha.

Mesić će se malo ljutnuti kad mu se prigovori da su njegovi stavovi o Bosni u koliziji s činjenicom da je cijelo vrijeme hrvatsko-bošnjačkoga rata proveo u vrhu Tuđmanova režima i da snosi barem dio odgovornosti za tadašnju hrvatsku politiku: preciznije, dobar dio tog rata bio je predsjednikom Hrvatskog sabora, što hoće reći da je, formalno, bio drugi čovjek u državi.

Kad mu se to kaže, on će nervozno uzvratiti da svi dobronamjerni ljudi znaju kako on nije imao nikakva utjecaja na hrvatsku politiku u Bosni, da nije imao pristupa razmatranju i planiranju vojnih akcija, te da nije mogao spriječiti ili kanalizirati ono što su Hrvati činili u toj zemlji.

Tomislav Karamarko - Tajni agent Bob Rock
Tomislav Karamarko - Tajni agent Bob Rock

Tomislav Karamarko govori:

Uvijek sam cijenio Mesićevu hrabrost, a ta je hrabrost pogotovo došla do izražaja kad su krenuli krvavi hrvatsko-bošnjački događaji u Bosni. Nekoliko sam puta bio svjedokom kad je žestoko i vrlo konkretno reagirao na pogrešnu hrvatsku politiku u Bosni. Bio sam u njegovu saborskom uredu kad je telefonski zvao predsjednika Tuđmana i vrlo mu vatreno i žestoko objašnjavao da se rade pogrešne stvari i da s time treba prestati. Nije zazirao od svađe s Tuđmanom na temu Bosne.

Predbacuju mu da je dijelom kriv za onakvu politiku u Bosni i apsolutno stoji da smo krivi svi koji smo tada bili u državnim strukturama, jer je svatko mogao napraviti više da se zlo umanji ili spriječi, ali mislim da je on tu bio jako korektan i pokušavao je nešto učiniti.

Zašto nije napustio HDZ? Pa, svatko ima svoj trenutak za istinu i za svoj veliki potez, a on je dugo živio u uvjerenju da nešto može promijeniti. Osim toga, on je borac, nije sklon povući se, on će se potući sa svakim, pa makar ta borba bila unaprijed izgubljena. On nije čovjek koji se voli predavati i priznavati poraz.

U prilog Mesiću svjedoči i pažljiva analiza transkripata s onih sastanaka u Tuđmanovu uredu na kojima se govorilo o vojno-političkim operacijama u Bosni: na tim čestim i dugotrajnim sjedjeljkama na Pantovčaku - tokom kojih je Tuđman, primjerice, naređivao hitno zauzimanje Bugojna i Gornjeg Vakufa - Stipe Mesića nije bilo.

Isto tako, izvan je svake sumnje da je tadašnji šef parlamenta oduvijek bio pobornik cjelovite i nedjeljive Bosne. No, ostaje činjenica da se s HDZ-om i Franjom Tuđmanom ozbiljno počeo razilaziti tek krajem 1993. godine. Zašto je ostao tako dugo?

Smatrao sam da je glupo bilo što poduzimati dok naša opcija nema prevagu unutar HDZ, jer znate kako završavaju prvi pijevci. Opoziciji, koja je tada bila prilično razjedinjena, trebao je, očito, snažan poticaj iznutra, iz HDZ, da bi shvatila svoju snagu.

Mogao sam ja i prije izaći iz HDZ-a, ali što sam onda napravio!? To bi značilo da se prestajem baviti politikom. Uložio sam, međutim, toliko svog političkog kapitala u hrvatsko osamostaljenje da, jednostavno, nisam mogao podnijeti da odem i sve prepustim Gojku Šušku i njegovoj grupi. To nisam htio.

Uložio sam previše života u to da bih sve ostavio tim podrepašima. Izašao sam kad sam smatrao da nešto mogu učiniti, ali pokazalo se, eto, kako se radilo o krivoj procjeni.

Marinko Čulić smatra kako je upravo taj relativno kasni razlaz s Tuđmanom i HDZ-om najdelikatnije mjesto u Mesićevoj političkoj biografiji:

Njegova interpretacija razlaza s Tuđmanom je da se to dogodilo zbog neslaganja oko BiH, a zna se da je do razlaza došlo u proljeće 1994., dakle nakon što je bio završen hrvatsko-bošnjački rat, pa već i potpisan Washingtonski sporazum. Tu se morate zapitati što je, dođavola, radio dok je sukob s Bošnjacima trajao, na što Mesić spominje česta upozorenja i protivljenja koja je iznosio unutar vrha hrvatske vlasti i pred samim Tuđmanom. To je, međutim, teško provjeriti. Jače je njegovo svjedočenje pred Haaškim sudom. U njemu on spominje toliko živih svjedoka - Dario Kordić, Vice Vukojević... koji bi mogli zanijekati njegove tvrdnje - a nisu to učinili - da one postaju puno uvjerljivije. No, tu možete otvoriti slijedeći krug pitanja.

izvor: zurnal.ba-1093

Pretraga: 6901 - Biografija Stipe Mesića - 1 dio
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6901