Biografija Stipe Mesića - 3 dio

Biografija Stipe Mesića - 3 dio

Bogiću, ti si Srbin, bre!

Ustaša iz partizanske kuće

Bogić Bogičević
Bogić Bogičević

• U izdanju VBZ Zagreb, 2004. godine objavljena je Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat, Ivice Đikića. U recenziji ove knjige Viktor Ivančić je napisao: "Ako Stipe Mesić uistinu predstavlja obrat u odnosu na autokratske navade svojega prethodnika, njegova politička biografija iz pera Ivice Đikića to je isto na planu ove vrste literature, trijumf poštenoga kritičkog žurnalizma nad tradicionalno hrvatskim mitološkim bljuzgama"

Objavljeno: 11. mar 2010 | Ivica Đikić

Uz dozvolu autora "Žurnal" će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige:

Devetog siječnja 1991. održana je sjednica jugoslavenskog Predsjedništva na kojoj je Borisav Jović predložio donošenje proglasa kojim bi se armiji, kojom je upravljao ministar obrane general Veljko Kadijević, dale odriješene ruke da, ako treba i silom, razoruža paravojne postrojbe što su u to vrijeme nastajale u Hrvatskoj: obavještajne službe jugoslavenske vojske raspolagale su, naime, pouzdanim podacima da se Hrvatska ubrzano naoružava i da konvoji oružja učestalo prelaze hrvatsko-mađarsku granicu, te da tim aktivnostima ravna general Martin Špegelj, nekadašnji komandant Pete armijske oblasti i tadašnji Tuđmanov ministar obrane.

Jovićev prijedlog, međutim, nije uspio dobiti većinu u saveznom Predsjedništvu, pošto Bogić Bogićević, predstavnik Bosne i Hercegovine, nije htio dići ruku za rečenu inicijativu.

Špegeljevo hapšenje

Martin Špegelj
Martin Špegelj

Postignuto je kompromisno rješenje: oružane formacije u Hrvatskoj dobit će deset dana da dobrovoljno predaju oružje, ali je Mesić u taj zaključak uspio ubaciti formulaciju "ilegalne" oružane formacije. Tako je uslijedilo desetodnevno nadmudrivanje u kojemu je Hrvatska uporno tvrdila da su jedine ilegalne naoružane skupine na njezinu teritoriju srpski pobunjenici koji ne priznaju legalno izabranu vlast u Zagrebu:

Formalno nam nisu mogli ništa, jer je Zbor narodne garde bio ustrojen po uzoru na žandarmeriju: ZNG je imao vojnu organizaciju, ali je bio smješten u okrilje Ministarstva unutarnjih poslova, a zakoni su kazivali da svaka republika iz sastava federacije ima apsolutne ovlasti u pogledu unutarnjih poslova, te da prema potrebi može ustrojavati posebne policijske jedinice.

Moj jedini cilj je bio da se spriječi Miloševićeva zloupotreba JNA u svrhe stvaranja Velike Srbije, te da onemogućim da državno Predsjedništvo svojim odlukama legalizira Miloševićevo korištenje JNA, pošto je Kadijević inzistirao na zakonu i, unatoč nagovorima, nije se usuđivao djelovati mimo odluka Predsjedništva.

No, ne bih ništa napravio da nisam imao podršku Slovenca Janeza Drnovšeka, Makedonca Vasila Tupurkovskog i, posebno odvažnog, bosanskog Srbina Bogića Bogićevića.

Bogić Bogičević
Bogić Bogičević

Dvadeset i petog siječnja 1991. Jović je, po Miloševićevu nalogu, sazvao novu sjednicu Predsjedništva, a cilj te sjednice bio je jedan jedini: da vrhovno političko tijelo u zemlji izda naredbu armiji da vojno intervenira u Hrvatskoj i da uhapsi Martina Špegelja, ministra obrane, i Josipa Boljkovca, ministra unutrašnjih poslova.

Dok je trajala sjednica u Beogradu, jedinice JNA u kasarnama po Hrvatskoj bile su u stanju pripravnosti i svakog su trenutka očekivale naredbu za izlazak na ulice, odnosno za izvođenje "legalnog vojnog udara". Naredba, međutim, nije stizala, jer vojna opcija nikako nije uspijevala dobiti pet potrebnih glasova u osmočlanom Predsjedništvu SFRJ.

Onda je ministar obrane Kadijević povukao posljednji potez koji je bosanskohercegovačkog predstavnika Bogićevića definitivno trebao uvjeriti da se prikloni vojnoj opciji. U vrijeme televizijskog dnevnika, u 19 sati i 30 minuta, predložio je stanku i nastavak sjednice nakon što se odgleda centralna informativna emisija. To, međutim, nije bio uobičajeni Dnevnik.

Beogradska je televizija, naime, emitirala film kojega je tajno snimila Vasiljevićeva Kontraobavještajna služba i koji je pokazivao kako Martin Špegelj sudjeluje u krijumčarenju oružja i kako izlaže planove za brutalni obračun s pripadnicima JNA koji se nalaze na hrvatskom teritoriju. Bio je to četrdesetpetominutni crno-bijeli obavještajni uradak iz kojega je proizlazilo da je Hrvatska već objavila rat jugoslavenskoj vojsci.

Veljko Kadijević
Veljko Kadijević

Rezultat je, međutim, izostao, jer se Bogićević nije dao impresionirati Vasiljevićevim filmom i nije dao svoj glas za izlazak tenkova JNA na hrvatske ulice i za hapšenje republičkog vodstva u Zagrebu.

General Kadijević bio je bijesan što je njegov plan propao, ali se, ipak, nije usudio otrgnuti kontroli tijela koje mu je bilo vrhovni zapovjednik.

Jović i Milošević nisu odustajali od pritisaka na Generalštab JNA da se upusti u intervenciju protiv Hrvatske, pa je predsjednik Predsjedništva Jović za 12. ožujka 1991., putem televizije, sazvao novu hitnu sjednicu Predsjedništva, kako bi se ponovno raspravljalo o razoružanju paravojnih formacija.

Mesić se prisjeća:

Došao sam u zgradu saveznog Predsjedništva, ali tamo nije bilo nikoga, osim skupine oficira JNA, koji su mi rekli da se ukrcam u vojni autobus. Mislio sam da su me uhapsili. Vozili su me na Topčider, gdje je bilo predviđeno da se Predsjedništvo sastaje u slučaju rata. Kad smo stigli na odredište, sačekao me je Veljko Kadijević i odmah sam ga upitao jesam li uhapšen.

- "Naravno da niste, jer armija nikad ne bi učinila nešto suprotno Ustavu", ljutito mu je odvratio savezni ministar obrane.

- "Ne ljuti se, Veljko, samo provjeravam", pokušao se našaliti Mesić, a potom su se zajedno spustili u atomsko sklonište u kojemu su svi prisutni drhtali od studeni:

Bilo je užasno hladno, bilo je zastrašujuće, ali je sjednica smišljeno upriličena u tim uvjetima kako bi nas se zaplašilo i kako bi nas se slomilo. Pri ulasku u taj bunker sreo sam Bogića Bogićevića na kojega je vršen najveći pritisak. Imao sam informaciju da je cijelu prethodnu noć proveo u razgovoru s generalima koji su ga stiskali da poklekne i da glasa za srpski prijedlog. Apelirali su na njegovo srpstvo, ali nisu uspjeli.

Sigurne ruke

Borisav Jović
Borisav Jović

Jović je uz svoj glas za uvođenje izvanrednog stanja mogao računati na još tri sigurne ruke u zraku: jedna je pripadala Nenadu Bućinu iz Crne Gore, druga Jugoslavu Kostiću iz Vojvodine, a treća Rizi Sapunxhiji s Kosova.

Mesić i Drnovšek bili su odlučno protiv, a pridružio im se i Vasil Tupurkovski.

- "To što su predlagali Jović i Kadijević bio je, zapravo, legalni vojni udar: legalan zato što bi ga izglasalo savezno Predsjedništvo, a udar zato što bi vojska preuzela situaciju u svoje ruke" - kaže Tupurkovski.

Ključan je, dakle, bio Bogić Bogićević. On, međutim, nije htio podići ruku, premda je Jović vikao na njega i požurivao ga da glasa.

- "Ne mogu i neću glasati" - na koncu je rekao.

- "Bogiću, ti si Srbin! Zašto ne glasaš kao i ostali?!" - bijesno ga je pitao Jović.

- "Zapamti, Boro: ja jesam Srbin, ali prije svega sam Bosanac i glasam za interese čitave Jugoslavije, a time i za interese Bosne i Hercegovine" - odgovorio mu je Bogić Bogićević.

- "JNA je odlučila da stvar preuzme u svoje ruke, da bi se spriječio građanski rat. Bez obzira što se ovdje odlučilo, mi ćemo obaviti svoj posao" - zaprijetio je zatim general Kadijević.

- "Kadijeviću, vaša će vas vojska odvesti u građanski rat" - dobacio mu je Mesić.

- "Više neću plesati kako vi svirate!" - rekao je Kadijević i napustio hladni bunker na beogradskom Topčideru.

General Kadijević Veljko
General Kadijević Veljko

Dva dana kasnije, 14. ožujka, Predsjedništvo SFRJ još je jednom odbilo Jović-Kadijevićevu inicijativu za uvođenjem izvanrednog stanja. Sat vremena nakon toga Borisav Jović ukazao se na televizijskim ekranima širom Jugoslavije i objavio je da podnosi ostavku na položaj šefa države - "Nisam spreman sudjelovati u odlukama koje pridonose razbijanju zemlje" - objavio je, a za njegovim su se primjerom poveli Nenad Bućin i Jugoslav Kostić.

Idućeg je dana proglas izdala Vrhovna komanda Jugoslavenske narodne armije - "Armija će razmotriti mjere koje će poduzeti nakon što se Predsjedništvo izjasnilo protiv njezinih preporuka usmjerenih na sprečavanje međuetničkog oružanog sukoba i građanskog rata".

Šesnaestog ožujka 1991. konačno se oglasio i Slobodan Milošević izjavivši da je "Jugoslavija gotova":

Naredio sam mobilizaciju rezervnih specijalaca i hitno organiziranje dodatnih srpskih vojnih jedinica. Jugoslavija je ušla u završnu fazu agonije. Republika Srbija više neće priznati nijednu odluku Predsjedništva donesenu u postojećim uvjetima zato što će biti nelegalna - kazao je Milošević.

Mesić dalje kazuje:

Jović, Bućin i Kostić mislili su da će njihove ostavke dovesti do rasula i da će zatim uslijediti vojna intervencija. Istog dana kad su oni podnijeli ostavke, otišao sam na beogradsku televiziju i objasnio građanima da funkcioniranje Predsjedništva nije ugroženo, da imamo dovoljno članova za donošenje odluka i da ja, kao potpredsjednik Predsjedništva, preuzimam sve ovlasti i odgovornosti dok se ne izabere predsjednik.

Milošević je tada rekao da Srbija više ne priznaje savezne institucije, ali kad je dobio informacije iz svijeta da će to biti protumačeno kao rušenje Jugoslavije - a on je stalno trubio da je za očuvanje Jugoslavije - predomislio se i Jovića je poslao natrag u Predsjedništvo.

I zaista, nakon tri dana Bora se vratio natrag, sjeo je na svoju stolicu i nastavio kao da se ništa nije dogodilo.

- "I, što kaže Milošević?" - pitao sam ga.

- "Pusti, nemoj sa svime da se šališ!" - veli on.

Borisav Jović
Borisav Jović

Vratio se i Vojvođanin Kostić, no Bućin se nije vratio, jer je bio čovjek od riječi: kazao je da kad jednom podnese ostavku, više se ne vraća. Onda je umjesto njega imenovan Branko Kostić.

Ubrzo nakon što sam ga upoznao, na jednoj sam mu sjednici rekao: "Čuj, Branko, mislio sam da je Bućin najteži čovjek kojeg sam upoznao, ali tebi skidam kapu. Ti si teži čovjek čak i od njega!" S Brankom Kostićem se, jednostavno, nije moglo ništa i njemu ništa nije išlo u glavu.

U Predsjedništvo se nije vratio ni Riza Sapunxhiu, jer je Milošević organizirao njegovo smjenjivanje, pa je umjesto njega postavio Sejdu Bajramovića koji ne samo da nije predstavljao kosovske Albance, nego nije predstavljao ni samoga sebe.

Inače, kad god je na dnevnom redu bilo nešto o čemu smo trebali glasati, Jović se dizao i izlazio iz prostorije. Čim bi on uhvatio kvaku, kazao bih mu: "Pozdravi Miloševića!" Znao sam da ide na konzultacije s Miloševićem, odnosno da ide po upute kako treba glasati.

Po upute kod Miloševića i Jovića dolazio je i Milan Babić, pa je Mesić često predbacivao Joviću što prima Babića, jer je red da hrvatski građani u Beogradu razgovaraju sa svojim predstavnikom, kao što je red da Hrvati iz Vojvodine sa svojim problemima dolaze k Joviću.

Tako je Jović Mesiću jednog dana doveo Kninjanina Babića koji se držao nadmeno i arogantno, te nije bio osobito zainteresiran da razgovara s hrvatskim članom jugoslavenskog Predsjedništva.

Babiću, Milošević i Jović te varaju i neće biti ništa od svega onog što ti obećavaju. Sa mnom se sve možeš dogovoriti i sa mnom možeš riješiti svaki problem, dok ovdje u Beogradu ne možeš ništa riješiti, premda ti oni obećavaju da ćeš dobiti državu.

- "Ja ću dobiti državu prije ili kasnije, što god Hrvatska mislila o tome!"

- "Ostavi se toga! Ukoliko rat eskalira, ti ne samo da nećeš imati državu, nego ćeš izgubiti i zubarsku ordinaciju!"

- "To ćemo još da vidimo!" - zaključio je Babić koji je kasnije završio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu.

Državu nije dobio.

Borovo selo

Franjo Tuđman - Slobodan Miloševiċ
Franjo Tuđman - Slobodan Miloševiċ

Sredinom svibnja 1991. Stipe Mesić trebao je, po automatizmu, preuzeti mjesto predsjednika Predsjedništva SFRJ, ali su srpski članovi Predsjedništva smjesta počeli opstruirati njegov izbor pozivajući se na nepostojeće zakonske odredbe: tražili su da Hrvatska u Beograd pošalje nekog drugog umjesto Mesića, a zapravo su kupovali vrijeme kako bi realizirali svoje zamisli o vojnoj intervenciji.

Dok je Mesić, gotovo dva mjeseca, čekao da efekte poluči međunarodni - ponajprije, američki - pritisak i da zauzme svoju poziciju, događale su se mnoge stvari: zbio se oružani incident na Plitvicama u kojemu je poginuo hrvatski policajac Josip Jović, dogodio se masakr hrvatskih policajaca u Borovu Selu, hrvatski su se građani na referendumu izjasnili za nezavisnost svoje republike, a šest predsjednika jugoslavenskih federalnih jedinica tih je tjedana održavalo maratonske razgovore o budućnosti zajedničke države, ali bez ikakvih rezultata.

Mesić - koji je, na koncu, ipak ustoličen na položaj predsjednika Predsjedništva - kaže da je Franjo Tuđman u to vrijeme vrlo često razgovarao sa Slobodanom Miloševićem i Veljkom Kadijevićem: po Mesiću, Tuđman je nerijetko kazivao kako je u prijateljskim odnosima s Kadijevićem i da vjeruje njegovim obećanjima da JNA neće napasti Hrvatsku.

Veljko Kadijević i Blagoje Adžić
Veljko Kadijević i Blagoje Adžić

Mesić kazuje:

Kadijević je tada bio ministar obrane i po logici stvari morao se sa mnom ponekad naći i o ponečemu se konzultirati, ali on to nikada nije učinio. Ja sam nekoliko puta tražio razgovor s njim, jer sam mislio da nekako mogu utjecati na njega i da mu mogu ponešto sugerirati.

Išao sam k njemu u Generalštab i uvijek me je dočekivao monologom o tome kako se Jugoslavija mora obraniti od ustaša koji je ruše. Govorio sam mu da nisu problem ustaše, nego četnici koji su u Beogradu digli glavu, a vojska podržava Miloševića koji stoji iza svega toga - "Da, ali Milošević nije četnik, a sve ovo drugo su četnici. Milošević se bori za Jugoslaviju" - kazivao mi je.

Kadijević, međutim, nije bio velikosrbin. On je tražio sponzora za armiju i na Miloševićevu je stranu prešao samo zato da bi očuvao vojsku, pošto je to sebi bio stavio u misiju.

Kadijević, pored toga, nije imao nikakva dodira za realnošću: tvrdio mi je da će Slovenija za najviše dva-tri mjeseca tražiti da se vrati u Jugoslaviju i nije htio vidjeti da je Milošević iz vojnoga vrha očistio sve one koji nisu bili na liniji velikosrpstva, te da je vođenje glavne riječi povjerio radikalnom generalu Blagoju Adžiću.

Tuđman, također, tada nije baš najbolje stajao s realnošću, jer je zaista vjerovao Kadijeviću kad mu je ovaj govorio da JNA neće napasti Hrvatsku.

Upravo zbog vjerovanja Kadijeviću, Tuđman je sredinom 1991. odbio kontroverzni plan ministra obrane Martina Špegelja koji je predlagao da Zbor narodne garde poduzme široku operaciju blokiranja svih objekata JNA na području Hrvatske, te da se zauzmu sva skladišta oružja jugoslavenske vojske.

Mesić se sjeća sjednice hrvatskog državnog vrha na kojoj je general Špegelj izlagao svoju zamisao:

Zagovarao je da se kasarne opkole i da se ide na zauzimanje skladišta: tvrdio je da je garnizon bez skladišta ništa, jer vojska kod sebe ima samo onoliko municije koliko je potrebno za stražarska mjesta. Kazao je da zna lokacije svih skladišta JNA u Hrvatskoj i na velikoj je karti zabio zastavice pored svakog skladišta.

Još je dodao da za svako skladište ima jedinicu koja može izvesti zauzimanje u roku od par sati. Na taj način dobili bismo nekoliko stotina tenkova i jako puno artiljerijskog oružja, pa ako bi Milošević htio ratovati, morao bi krenuti u pohod na Hrvatsku iz Srbije, morao bi ratne konvoje uputiti iz Beograda i Užica.

Špegelj je tvrdio da u tom slučaju Milošević neće krenuti, jer bi morao formirati liniju fronte prema Hrvatskoj i voditi klasičan rovovski rat - "Ne smijemo im dozvoliti da nam nametnu rat za svaku vojarnu, moramo ih natjerati da nas frontalno napadnu iz Srbije" - govorio je Špegelj, a zatim je uslijedilo glasanje o njegovu planu:

Jedini sam ja dignuo ruku, dok su svi ostali bili protiv, uključujući i Šuškovu frakciju koja nije bila za zaoštravanje sukoba s JNA, jer su se htjeli što prije baciti na ratovanje u Bosni i na proširenje hrvatskih granica.

"Zar ne vidiš da je ovo Špegeljeva zamka, zar ne vidiš da nam želi namjestiti sukob s armijom?" - pitao je Tuđman Mesića po okončanju sastanka, kad ga je pozvao da nasamo porazgovaraju u njegovu kabinetu.

- "Meni je Špegeljev plan sasvim logičan, jer mislim da je bolje uzeti oružje JNA u Hrvatskoj i natjerati Miloševića da otvori frontu i da nas, ako će se usuditi, napadne iz Srbije, nego da se borimo za svaku vojarnu i otvaramo puno malih fronti u Hrvatskoj. Treba otvoriti frontu prema Srbiji!"

- "Ne i ne! Špegelj nas gura u rat s JNA! A rat nam ne treba i mi ćemo ga izbjeći!" - kazao je Tuđman.

Franjo Tuđman
Franjo Tuđman

Mesić nastavlja:

Tuđman nikad nije htio proglasiti rat sa Srbijom, jer je računao na dogovor s Miloševićem, ali u tim je dogovorima uvijek ostajao kratkih rukava. Stalno je ponavljao da ovdje neće biti mira dok se Beograd i Zagreb ne dogovore.

Tako je bilo i kad je pregovarao s Jovanom Raškovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke. Govorio je: "Ako se Rašković i ja dogovorimo, ovi drugi moraju biti mirni i provesti ono što smo se mi dogovorili".

No, to je propalo, jer se Rašković jednom neoprezno našalio da su Srbi lud narod i da im treba dati ono što traže, a Slaven Letica, tadašnji Tuđmanov savjetnik, to je dostavio novinama, pa je Rašković doslovno morao pobjeći i prepustiti svoje mjesto mnogo radikalnijim ljudima, kao što su Milan Babić i Milan Martić.

Tuđman je naprosto previše vjerovao da hrvatsko-srpski dogovor sve rješava i da će on i Milošević sve elegantno ugovoriti. No, on nije poznavao Miloševića i nije se znao nositi s njegovim smicalicama.

Ustaša iz partizanske kuće

Stjepan Mesić
Stjepan Mesić

Prva životna slika koje se Stipe Mesić sjeća vodi nas u godinu 1939. Njegov ujak Ivan Pernar, brat njegove pokojne majke Magdalene, te godine odlučio se vratiti iz Francuske i trajno se nastaniti u rodnoj Orahovici: zaradio je nešto novca u Francuskoj, pa je kupio zemlju i stoku i postao prilično ozbiljan gazda za to vrijeme.

Drugi Mesićev ujak Toma Pernar u Francuskoj je, pak, posjedovao hotel i nije imao namjeru vraćati se u zavičaj, pa je po bratu Ivanu poslao darove za petogodišnjeg Stipu, a među tim darovima najviše je bilo odjeće: "Prva slika koje se do danas živo sjećam jest isprobavanje tih odijela što su stigla iz Francuske: oblače mi jedno odijelo, pa ga skidaju, pa onda drugo, pa cipele jedne, druge, treće, veste, čarape... Znam da sam stajao na krevetu pored nekog velikog ormara i strpljivo podnosio to dugotrajno skidanje i oblačenje" - priča Mesić koji se, međutim, ne sjeća svoje majke koja je umrla 1936. godine, kad je njemu bilo šesnaest mjeseci, niti pamti odlazak svoje sestre Marije u Francusku 1937. Nakon majčine smrti, ona je, naime, poslana ujaku Tomi i Stipe ju je upoznao tek 1953. godine kad je boravio u Francuskoj:

Moja majka Magdalena umrla je prilikom abortusa kad je imala dvadeset i četiri godine. Abortus je obavljala jedna orahovička babica i očito je to rađeno nestručno, pa je došlo do sepse i ona je preminula. Moja je sestra tada imala tri i pol godine, ja sam imao šesnaest mjeseci i roditelji su valjda mislili da će im biti preteško podizati još jedno malo dijete, pa su se odlučili za pobačaj. Tako su mene, zapravo, odgojile baka Marija i pomajka Mileva Jović kojom se moj otac oženio dvije godine po maminoj smrti. Ona danas ima osamdeset i osam godina, ali je zbog izljeva krvi u mozak već nekoliko godina u komi i ne budi se. Nalazi se u jednom privatnom smještaju.

Orahovička sijela

Stjepan Mesić - Putin - 16. apr 2002
Stjepan Mesić - Putin - 16. apr 2002

Stipe Mesić živo se sjeća čestih predratnih okupljanja koja su se događala u njihovu orahovičkom domu, a centralni lik tih sijela - na kojima se vatreno pričalo o politici i gdje se zaneseno besjedilo o novom i boljem svijetu što ga donosi komunizam - bio je njegov stric Ivica Mesić zvani Tovariš - koji je prije Drugog svjetskog rata bio glavni komunistički aktivist u Orahovici.

Premda je radio kao brijač u Zagrebu, u Orahovicu je dolazio svakog vikenda i onda su započinjale duge noćne sesije koje su nejakome Stipi ostale u sjećanju po oblacima dima što su ispunjavali prostoriju i po žučnim raspravama u kojima su često sudjelovali kasniji narodni heroji Josip Kraš i Vaclav Vostrel Vaso.

Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tokom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama:

Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi... O tome je često razgovarao sa svojim sinovima, a stric Ivica najsnažnije je prihvatio te zavodljive i nove ideje, pa je već 1937. bio primljen u Komunističku partiju i postao je sekretarom orahovičkog partijskog komiteta.

Ivica je puno čitao, donosio je kući sve moguće knjige i novine, knjige su se posuđivale i razmjenjivale, razglabalo se o komunističkim tezama i metodama djelovanja, pa o događajima što su bili i što će biti...

Stric je, jednostavno, bio uvjereni i žestoki marksist, te je i svoju braću - dakle, i moga oca - usmjerio prema komunizmu. I premda je djed Ivan donio u kuću ideju komunizma, on je do kraja života u suštini bio i ostao pravi i uvjereni HSS-ovac.

Unatoč djedovoj odanosti Hrvatskoj seljačkoj stranci, kuća Mesićevih nije bila osobito vjernička. Svećenik je u tu kuću svraćao jedino onih dana po Novoj godini kad su se blagoslovili katolički domovi, a Mesićevi su u crkvu odlazili samo kad je bilo nečije vjenčanje ili krštenje ili kakav značajniji blagdan:

Jedini jako religiozan čovjek u našoj kući bio je pradjed Josip. On je umro 1940., u devedeset i prvoj godini života, i bio je istinski vjernik: stalno je išao u crkvu i kad god bi zazvonila zvona redovito se križao i govorio "slava tebi sveti glasu". Toga se dobro sjećam.

Što se mene tiče, nikad nisam bio praktični vjernik i nikad nisam razmišljao o tome da negdje postoji svemogući bog s bradom i namrgođenim licem, ali vjerujem da postoji neka viša sila koju čovjek još nije dosegnuo i koja je izvan naših mogućnosti spoznaje.

Kršten sam u Katoličkoj crkvi i naravno da prihvaćam tu činjenicu, ali zaista do toga ne držim puno. Općenito, ne držim previše do onih stvari na koje nisam mogao utjecati: nisam mogao utjecati na svoju vjeroispovijest, ni na to hoću li ili neću biti kršten, pa mi to i ne znači puno; također, nisam mogao utjecati hoću li se roditi kao Hrvat ili kao nešto drugo, pa ni ta činjenica nije naročito presudna za moje poimanje samoga sebe.

Obje sam kćeri dao krstiti, ali više zbog tradicije, nego iz uvjerenja.

Ustaške Ofanzive

Stjepan Mesić with Obamas
Stjepan Mesić with Obamas

Kad je na ovim prostorima počeo Drugi svjetski rat, Mesić je imao šest i pol godina, pa su mu ratne slike ostale duboko urezane u pamćenje. Dobro se sjeća prvih ratnih dana kad su ustaše preuzele vlast i odmah pohapsile i odvele u smrt sve viđenije Orahovičane, mahom članove Hrvatske seljačke stranke, među kojima je bio i Stipin šezdeset dvogodišnji djed Ivan.

Pamti neprijateljske ofenzive i odlaske u zbjegove na Papuku; sjeća se partizanskih oslobodilačkih ulazaka u Orahovicu i vlastite zadivljenosti tenkovima, puškama, čahurama i vojskom što je defilirala kroz mjesto:

Kad bi naišla neprijateljska ofenziva, prekidala se nastava u partizanskoj školi koju sam pohađao i odlazili smo u zbjegove. Ti su prekidi znali trajati i po par mjeseci. Zbjegovi su, inače, bili jako dobro organizirani: na Papuku su postojale drvene barake, unutra su bili kreveti ili slamarice...

Nije me bilo strah. Išao sam u te zbjegove s maćehom, rođacima, prijateljima... Znali smo pješačiti po dan-dva, pa bismo stali i osluškivali informacije o ofenzivi, onda bismo opet nastavili pješačiti, sve dok ne bi došla vijest da je opasnost prošla i da se vraćamo.

Tokom zadnje ofenzive 1945. godine otišli smo u Mađarsku, gdje su nas primili Rusi. Bilo nas je desetak hiljada. U Pečuhu sam malo išao i u školu. Tokom tog putovanja vidio sam mnogo razbacanih leševa njemačkih vojnika. Vratili smo se preko Dunava, preko Batinske skele.

Najveća rijeka koju sam dotad bio vidio bila je Drava, a kad sam vidio Dunav, pomislio sam da nijedno more ne može biti veće od Dunava.

Najimpresivnije slike iz rata nisu mu, kaže, bili ni leševi razbacani po blatnim poljima, ni topovska grmljavina što je dopirala iz daljine, ni noćni izbjeglički marševi po Papuku: najimpresivniji su mu bili dolasci velikih partizanskih brigada, pa su onda orahovička djeca brojala mitraljeze i minobacače, a glavni događaj djetinjstva bilo je okupljanje partizanskih trupa u Orahovici prije napada na Našice:

Partizani su tada došli s pet tenkova i mi ih se nismo mogli nagledati. Kad bi završile borbe, skupljali smo rasutu municiju i čahure i govorili smo starijima gdje ima mrtvih. Nisam se ničega bojao, osim što nas je tokom rata sve bilo strah odvođenja od logor.

Mesić zatim priča pripovijest o tome kako je njegova obitelj igrom slučaja izbjegla Jasenovac:

Jednom su ustaše bile došle da nas sve vode u Jasenovac. Pred našom kućom već su brujali kamioni koji su nas trebali odvesti. U kući je bio moj najmlađi stric koji je tada imao sedamnaest godina i koji je kasnije, također, poginuo u ratu, te moja baka Marija. Skupili su sve nas i čekali smo da nas pokupe i odvedu.

No, bratić moga oca Ivica Mesić koji je bio pilot i poručnik starojugoslavenske vojske, a kad je počeo Drugi svjetski rat, prešao je u domobranstvo, pa ga je čak i poglavnik Pavelić bio odlikovao kao zaslužnog pilota, iznenada se ukazao dok smo čekali da nas ukrcaju u kamione: on je, zapravo, došao da prijeđe u partizane, jer se sve to događalo prije oslobađanja Orahovice 1942. godine, ali tada nismo znali zašto je došao.

Ustašama je rekao da smo njegova rodbina i da nas ne smiju nikud voditi. To nas je spasilo od Jasenovca. Poslije nas nisu mogli odvesti, jer bismo uvijek prije ustaškoga dolaska pravovremeno zbrisali na Papuk. Kad je otišao u partizane, Ivica je meni ostavio to Pavelićevo odlikovanje.

Stipin otac Josip rat je, uglavnom, proveo s partizanima na Papuku, a jedno je vrijeme bio i predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora u Osijeku. Za razliku od svoje braće i roditelja, živ je dočekao kraj rata.

Josip Broz Tito
Josip Broz Tito

Njegova majka Marija, koja je odgojila Stipu, ubijena je pri samom kraju rata, godine 1945., a njezinu ubojici ime je Jozo Vulić i pripadao je jednoj od rijetkih ustaških obitelji u Orahovici. Vulići su, kao i Mesići, u Orahovicu doselili između dva svjetska rata, ali ih je - za razliku od Mesićevih - morilo teško siromaštvo, pa je čitava familija - na čelu s Paškom Vulićem - odmah prigrlila ustaški pokret i odmah se odala zločinu.

Paško Vulić bio je strah i trepet orahovičkog kraja i ubijao je sve koji mu se zbog nečega nisu sviđali, a njegov brat Jozo - koji je na početku rata bio maloljetan - bio mu je vjerni asistent u zločinu.

Kad je Orahovica 1942. godine prvi put oslobođena, u mjesto su došla dvojica partizana iz požeškoga kraja i raspitivali su se za kuću Vulićevih. Našli su kuću i onda je jedan od partizana rekao Paškovu ocu da zna kako je Paško ubio njegove roditelje i naredio mu je da pođe s njime u partizanski štab na Papuku - "Ti, sinko, napravi ono što moraš" - rekao mu je stari Vulić i počeo je uprezati konje. No, njegova je žena shvatila o čemu se radi, pa je uhvatila muža za noge ne dozvoljavajući mu da s partizanima ode na Papuk. Onda je Vulić rekao - "Ako je moj sin ubio tvog oca i mater, ubij i ti mene!"

Mi smo bili djeca i bili smo na ulici, te smo vidjeli da je onaj partizan zaista uzeo pušku i ubio i starog Vulića i njegovu ženu. Kasnije su u Orahovicu došli Paško i mlađi mu brat Jozo, pa su išli od kapije do kapije i dozivali ljude da iziđu, a tko god bi izišao oni su ga ubili: likvidirali su tako petnaestak muškaraca i žena. Većinu je pobio Paško koji je poginuo pred kraj rata, ali neke je smaknuo i Jozo koji je 1945. ubio i moju baku: došao je po nju, odveo ju negdje izvan mjesta i zaklao ju.

Jozo Vulić deset se godina poslije rata sakrivao kod svoje sestre u Feričancima: u staji je bila iskopana jedna rupa u kojoj je provodio dane, a izlazio bi tek navečer da joj pomogne u kućnim poslovima. Netko je to, međutim, otkrio i prijavio, pa je uhvaćen i osuđen na smrt.

Utvrdili su mu, mislim, sedamnaest ubojstava, s tim da je najveći broj tih ljudi pobio kao maloljetnik, no kad je ubio moju baku i još neke ljude bio je punoljetan.

Smrtnu kaznu potvrdio mu je i drugostupanjski sud. Kad je uhapšen, moj otac tražio je da ga vidi, te da ga pita zna li gdje je sahranjen moj djed Ivan. Rekao je da ne zna, a da zna - rekao bi.

Jozu Vulića, međutim, pomilovao je Tito, jer je neka Vulićeva bliska rođakinja bila velika organizatorica pomoći NOB-u u Americi: ona je napisala pismo Titu i priložila je potpise mnogih ljudi koji su potvrdili da je zaista bila velika pobornica Titovog pokreta.

Pomilovan je na dvadeset godina robije.

Josip Mesić - koji je nakon smrti brata Ivice preuzeo njegov nadimak Tovariš - oduvijek je bio vrlo ozbiljan, a tome je zacijelo pridonijela rana smrt supruge, pa rat i činjenica da je u tom ratu ostao bez roditelja, braće i brojnih rođaka - "Sve je to ostavilo velikog traga na njemu, ali je znao biti duhovit i bio je jako dobar govornik" - kaže Mesić. Kad je rat završen, Mesićevi su se iz kratkotrajnog izbjeglištva u Mađarskoj doselili u Našice, jer je Josip Mesić dobio funkciju predsjednika našičkog Okružnog odbora.

Đački Internat

josip_broz_tito
josip_broz_tito

Nakon ukidanja našičkog okruga, obitelj se preselila u Osijek, pošto je Stipin otac imenovan predsjednikom Okruga Osijek. Stipe Mesić u tom je gradu završio četvrti razred osnovne škole i potom se upisao u prvi razred gimnazije koja je tada trajala osam godina: tamo je završio drugi razred, ali onda je rasformiran osječki Okrug i ustrojena je Oblast Osijek za čijeg je predsjednika postavljen kasniji narodni heroj Slavko Komar.

Josip Mesić vraćen je u rodno mjesto na položaj predsjednika Kotara Orahovica, pa se obitelj opet našla u staroj roditeljskoj kući. Godine 1949. mladi je Mesić otišao na nastavak školovanja u Požegu: pohađao je tamošnju gimnaziju i živio u đačkom internatu:

Tamo su se našli mladi ljudi iz svih društvenih kategorija: bilo je onih čiji su roditelji bili u partizanima, pa onih čiji su roditelji bili u ustašama ili u drugim vojskama, bilo nas je svih nacionalnosti, no nikad nitko nikome nije predbacio nešto zbog nacionalnosti ili zbog toga što mu je otac bio u ovoj ili onoj vojsci. Nitko nije imao nikakve privilegije zato što mu je otac, recimo, bio u partizanima.

Mesić se potom prebacuje u blisku prošlost:

Zato me je zgrozilo ono što se prije koju godinu dogodilo u Vukovaru, kad je organiziran nogometni turnir na kojemu su smjela igrati samo djeca hrvatskih branitelja. Grozno je to što sad postoje hrvatski i srpski vrtić, hrvatska i srpska škola... U ono vrijeme nikom nije palo na pamet da napravi posebnu školu za djecu partizana, a posebnu za djecu ustaša ili nekih drugih. To nikome nije palo na pamet! To je bilo nezamislivo! Znalo se tko je Hrvat, tko je Srbin, tko je Nijemac, ali se tome nije pridavala pažnja.

Mislim da bismo iz toga trebali izvući pouku: ne bismo djecu trebali dijeliti po tim stupidnim nacionalnim kriterijima, nego bismo ih trebali spajati i učiti ih da se druže i vole bez obzira na rasu, vjeru, naciju i ostale nebitnosti.

Josip Mesić - koji je, među ostalim, bio i poslanik u Saveznoj skupštini i zastupnik u Hrvatskom saboru - na prijelazu iz 1954. na 1955. godinu obolio je od raka na želucu, a smrt je nastupila nakon tri i pol mjeseca:

Preminuo je 17. ožujka 1955., u četrdeset i devetoj godini života. Pamtim ga kao vrlo društvenog čovjeka koji je volio pomagati ljudima i koji je ljude uvijek savjetovao kako da prežive onodobno utjerivanje u zadruge i druge režimske pritiske. Uživao je povjerenje naroda i premda je bio vlast, ljudi ga se nisu bojali i nisu strahovali da će im nauditi.

Osim toga, nije bio rigidni komunist. Nikad mi, recimo, nije sugerirao da se učlanim u partiju: premda je bio savezni poslanik i predsjednik kotara, govorio mi je da se upišem kad osjetim potrebu ili da se nikad ne učlanim ako mislim da je tako ispravno.

Članom Komunističke partije postao sam, inače, tek poslije očeve smrti, na samom završetku gimnazije u Požegi. Prije nego što smo otišli na fakultet, razrednica nas je pokupila i jednostavno nam podijelila partijske knjižice. Knjižice nije dala samo onima za koje se znalo da idu u crkvu.

U jesen 1955. upisao sam se na Pravni fakultet u Zagrebu i postao sam aktivan u fakultetskoj partijskoj organizaciji.

Na prvoj godini studija Stipi Mesiću počelo se polako topiti dotadašnje slijepo vjerovanje u komunizam i u sve one ideale što ih je komunizam zastupao i promovirao:

Na studiju sam došao do nešto ozbiljnije literature, a dobio sam i profesore koji su mi pomogli da analitičnije promatram stvari: bili su to profesor Bićanić, profesor Lang, profesor Bastaić, profesor Horvat... Oni su me naveli da razmišljam o svijetu i da ne prihvaćam stvari samo zato što ih iznosi netko tko autoritet gradi na svojoj funkciji ili količini društvene moći koju posjeduje. Čitav je studij, zapravo, bilo jedno veliko otkrivanje.

Mesić onda objašnjava svoju današnju ideološku poziciju:

U suštini sam uvijek ostao ljevičar, ali ne radikalni ljevičar, nego realni ljevičar koji se ne zanosi nekim neostvarivim idejama o spasu čovječanstva.

Ono što je bilo u komunizmu bilo je, ustvari, jurišanje na nebo. Bila je to euforija za koju je prilično zaslužna bila i neinformiranost ili manjkava informiranost. Pa, mi smo bili uvjereni da je Sovjetski Savez zemlja najveće demokracije na svijetu i tek smo kasnije saznali za sva ona zlodjela i za poimanje svijeta u kojemu je masa sve, a čovjek nije ništa.

To nisam mogao prihvatiti, jer za mene je čovjek sve i ako nema slobodnog pojedinca, nema ni slobodnog naroda. Pojedinac je najvažniji i to je moje najdublje životno uvjerenje.

Unatoč sudaru sa stvarnošću u kojoj su kojekakvi sekretari općinskih komiteta uživali očigledne privilegije na račun svojeg partijskog statusa i koji su uživanjem tih povlastica itekako rušili proklamiranu jednakost, Mesić je svejedno zdušno sudjelovao u doslovnoj izgradnji socijalističke zajednice bratskih naroda i narodnosti koja je tih godina naveliko gradila pruge i ceste, nasipe i mostove - "Bio sam sa Stipom Mesićem na nekoliko radnih akcija" - prisjećao se Stipe Šuvar, Mesićev fakultetski kolega, koncem lipnja 2004., nekoliko dana prije svoje smrti - "i pritom su ga puno više zanimale djevojke nego lopate i posao, ali je i radio i trudio se. Doduše, uvijek mi je bio zavidan, jer sam ja bio u rukovodstvu akcija, a on je morao kopati".

Mesić o tome kaže:

Stipe Šuvar bio je u našoj fakultetskoj organizaciji i ubrzo po dolasku na fakultet imao je problema zbog optužbi da je hrvatski nacionalist, a optužbe su stigle od partijske organizacije u Zagvozdu. Naša organizacija zaštitila ga je od tih optužbi i kasnije je, kao što je poznato, postao predsjednikom Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Bio sam relativno dobar student: prvu, drugu i treću godinu dao sam u roku, a četvrtu sam malo odužio. Šuvar je, međutim, bio genijalac. Dok smo svi mi učili iz nekih skripta, on je čitao Marxa, Engelsa, Lenjina. No, meni se nije baš žurilo s fakultetom, jer sam imao stipendiju i mogao sam sebi dopustiti da mi se ne žuri.

Ne okreći se sine

Izuzev stipendije, Mesić je svoj džeparac dopunjavao i statiranjem u filmskim projektima od kojih je najpoznatiji onaj Branka Bauera "Ne okreći se sine" iz 1956. godine. Bio je na drugoj godini fakulteta kad je u Savez studenata došla obavijest da se traže statisti za Bauerov film - "Prijavio sam se i odmah su me izabrali za ustašu. Valjda sam im izgledao krvoločno".

Snimanje je trajalo nekoliko dana, a Mesiću su u sjećanju ostale dvije anegdote. Prva:

Jedan Hercegovac - također, statist - bio je obučen u gestapovsku uniformu i imao je jaku bradu, nije bio obrijan možda dva dana. Kako smo se slikali u tim uniformama, netko je napravio vic i poslao je tu fotografiju u njegovu općinu s porukom - pogledajte koga vi stipendirate! Čovjeku su smjesta ukinuli stipendiju i potrošio je puno dana i živaca dok je dokazao da je on bio dijete za vrijeme rata i da se radilo o snimanju filma.

Druga:

Na zagrebačkom Dolcu snimali smo raciju u kojoj policajci NDH skupljaju Židove i komuniste. Trpali su ih u kamione, a mi ustaše smo, kao, osiguravali prostor. Branko Lustig, koji je bio producent filma, dao nam je pauzu od nekih pola sata da se postavi scena, pa smo otišli u jedan kafić lijevo od Dolca. Nagurali smo se tamo, ustaše i domobrani, s odlikovanjima obješenima po uniformama, s činovima...

Dolazi jedan čovjek koji je bio obučen u nešto nalik lovačkoj odori, a na leđima je imao poveći ruksak. Naručivao je piće sebi i neprestano je piljio u nas i u naše uniforme. Onda više nije mogao izdržati, pa je prišao i upitao - "Vas su pustili?"

Mi mislimo - pustili nas sa snimanja i kažemo mu da nas jesu pustili.

- "Pustili su vas tako u uniformama?"

Mi opet potvrdimo.

- "I činove ste mogli zadržati?" -, pita on dalje. Opet kažemo da jesmo.

Zatim je povikao: "Tko šta pije!?" - Bilo nas je unutra dvadesetak, sve sami kvislinzi, i pijemo to piće koje nam je on naručio, kad ulazi Božo Čimbur, moj kolega s fakulteta, inače Kninjanin, i viče s vrata - "Šta se zajebavate, Lustig zove da se vratite na snimanje!"

Tek je tad ovaj shvatio da mi snimamo film i da nismo pravi domaći izdajnici.

izvor: zurnal.ba-1236

Pretraga: 6910 - Biografija Stipe Mesića - 3 dio
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6910