Vrijeme je za Sjedinjene Europske Države

Vrijeme je za Sjedinjene Europske Države

NATO - EU logo

• U svijetu ima više od 60 milijuna izbjeglica, nikad više još od Drugog svjetskog rata. To je kao kada bi svi građani Italije bili potjerani zbog rata, nasilja i siromaštva iz svojih domova

Objavljeno: 10. jan 2016 | Gordan Duhaček

Izbjeglička kriza poprima globalne razmjere, imamo globalnu ekonomiju, globalne korporacije, globalne klimatske promjene ali i globalni terorizam.

Globalizacija je već pobijedila, a ne postoje odgovarajući mehanizmi koji bi ljudima omogućili i kontrolu i zaštitu od globalizacije, upozorava naš komentator te otvara pitanje sudbine nacionalnih država jer one više nisu model koji omogućava zaštitu od svih tih globalnih pojava. Naravno, nije li dirnuti u pitanje smisla nacionalne države ovdje i sada, usred Hrvatske, posebno drsko?

Ljetos je UNHCR objavio kako je u 2014. srušen jedan ne baš pozitivan rekord, onaj o broju izbjeglica na svijetu, kojih ima više od 60 milijuna, nikad više još od Drugog svjetskog rata. Da bi ta zastrašujuća brojka bila jasnija, uz napomenu da su službene procjene u pravilu konzervativnije od stvarnog stanja, to je kao kada bi svi građani Italije bili potjerani zbog rata, nasilja i siromaštva iz svojih domova.

Izbjeglička je kriza globalni događaj koji ne pogađa samo Europu nego i Bliski istok, Australiju, Eritreju, Kolumbiju, dakle zapravo sve kontinente svijeta. Teroristički napadi od Nigerije preko Libanona pa do Pariza i kalifornijskog San Bernardina podsjećaju da je i terorizam odavno postao globalan, kao što su globalne i klimatske promjene proizvedene čovjekovim djelovanjem.

Nakon urušavanja SSSR-a i kapitalizam je postao globalan, a što to može značiti, pokazala je i svjetska financijska kriza 2008. koja je svjetsku (tj. globalnu) ekonomiju dovela do ruba kolapsa zahvaljujući sumnjivim poslovima na Wall Streetu i američkom tržištu nekretnina, pokazujući da u međuvremenu Butterfly effect više nije samo zanimljiva teorija za intelektualne rasprave nego realnost suvremenog života.

Globalne korporacije i najveći su zagovornici dosad neviđenih trgovinskih sporazuma poput TTP i TTIP kojima se de facto namjeravaju stvoriti zone slobodne trgovine od Japana preko SAD do Europe. Antiglobalizacijski pokret devedesetih godina prošlog stoljeća je izgubio, svakovrsna je globalizacija pobijedila, sviđalo se to nekome ili ne, danas doista živimo u globalnom svijetu (nije slučajno da adrese na internetu započinju s "www" odnosno world wide web!) koji je u mnogočemu postao globalno selo iz predviđanja Marshalla McLuhana.

Jedino što se proteklih desetljeća nije globaliziralo jesu političke institucije (UN nikad nije bio manje moćan i manje relevantan nego sada) i društvena uređenja. Ljudi i dalje većinom žive u nacionalnim državama koje se pokazuju kao nedovoljno moćne političke strukture za konstruktivan odgovor na brojne izazove i probleme globalne suvremenosti.

Nacionalna država kao reakciju na otvorene prijelome nastale prvenstveno ekonomskom globalizacijom može u najboljem slučaju ponuditi šalicu kamilice i hladan oblog, što znači ne samo da se ne može očekivati zarastanje, nego da slijedi širenje infekcije, pa gangrena i onda neizbježno amputacija.

Baš to je, primjerice, politika okruživanja sebe bodljikavom žicom - amputacija od ostatka svijeta s namjerom da se ostatak svijeta amputira od navodno zdravog tkiva nacionalne države. A zapravo je obratno - mrtav je koncept nacionalne države, kao što je i zatvaranje sebe unutar bodljikave žice politika koja vodi k smrti, što svakodnevno poručuje realnost globaliziranog svijeta, pokazujući da države - koliko god velike bile - same po sebi nemaju dovoljno moći ni odgovarajuće alate za nositi se s ključnim problemima današnjice.

Pojedinačne reakcije nacionalnih država na globalne probleme redom pokazuju njihovu nemoć ili biranje najgore moguće reakcije, zato što nacionalne države suočene s problemima daleko iznad njihove moći i nivoa mogu birati samo između par loših opcija.

Suočiti se s time u Hrvatskoj je, naravno, posebno teško, s obzirom na nacionalni mit o tisućljetnoj borbi za vlastitu, hrvatsku državu (u kojoj se Sabor ne može zvati samo tako, nego treba biti minimalno Hrvatski sabor ili, u fantazijama nacionalnih romantičara s vonjem filoustaštva, Hrvatski državni sabor), ali je realnost takva da je država hrvatskog naroda samo četvrt stoljeća nakon njezina konačnog uspostavljanja manje-više anakron politički koncept.

Može li hrvatska država ikako spriječiti da se u sljedećim desetljećima podigne razina Jadrana i potopi gradove na obali.

Mogu li hrvatske tajne službe sa svojim kapacitetima i dosezima same spriječiti teroristički napad ISIL-ovaca.

Može li hrvatska politika riješiti sukobe u Siriji i prljavu igru Turske s izbjeglicama koje onda dolaze do hrvatske granice itd.?

Odgovor je - NE.

Mogućnosti hrvatske države zapravo su lokalne, a problemi s kojima je suočena su, ponavljam, globalni. Hrvatska je samo jedan od brojnih općina svijeta, i to jedna od onih koje jedva ekonomski opravdavaju svoje postojanje te prilično loše servisiraju svoje građane.

Razmišljati u kategoriji uskih nacionalnih interesa je kao dekorirati svoj manji ili veći stan u nebodera na udaru sila koje će ga srušiti cijeloga.

Nije irelevantnost nacionalne države samo problem Hrvatske nego i mnogo bogatijih, mnogoljudnijih i moćnijih država poput Francuske i Njemačke. Prva se s time nedavno suočila kad je uvela visoke poreze domaćim bogatašima koji su se onda jednostavno preselili drugdje, a druga ponajviše time što je, zahvaljujući i taktičkim promašajima Angele Merkel, ostala sama u izbjegličkoj krizi.

Zato je njemačka kancelarka u pravu kada govori da je izbjeglička kriza (najmanje!) europski, a ne njemački problem (kako pak tvrdi Viktor Orban), no nakon njezina višegodišnjeg inzistiranja na nacionalnim, njemačkim interesima unutar Europske unije (čega je gnjusna parada bilo sve oko krize eurozone), nije iznenađujuće to što joj se sada mnogi posredno osvećuju, pa i na korist vlastite štete.

To su nažalost promašene emocionalne reakcije na probleme koje vape za racionalnim rješenjima, pa se Europska unija polako raspada umjesto da što prije preraste u Sjedinjene Europske Države koje će po hitnom postupku usisati i sve ostale male države Istočne Europe plus Tursku te se tako konstituirati kao neupitni globalni igrač s mehanizmima (od zajedničke vojske na dalje) za efikasne i efektivne reakcije na globalne probleme.

Ono čemu sada svjedočimo bizaran je, samouništavajući paradoks: što su problemi veći, pobogu - doslovno globalni - to se na njih nude minijaturniji odgovori iz prošlog vremena, poput glorificiranja nacionalnih država. Baš sada treba ići odvažno unaprijed prema potpuno ujedinjenoj Europi, a ne kukavički unazad prema nacionalnoj državi iz 19. stoljeća.

Reakcionarne, konzervativne politike uvijek budu poražene, ako ničim drugim onda protokom vremena te je cijeli taj spektakl idiotskog kočenja uzbrdo koji se sada manifestira u Europskoj uniji, a predvode ga zemlje Višegradske skupine u koje Hrvatsku želi ugurati predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, nanošenje ogromne štete budućnosti Starog kontinenta.

Pozicije europskih neokonzervativaca i desnih populista jasne su; rezultirat će marginalizacijom vlastitih država i cijele Europe u globalnom svijetu, no mnogo veći su problem podjednako konzervativne, antieuropske pozicije suvremene ljevice, potaknute vlastitim osjećajem nemoći.

Smiješno je to da se europska ljevica bori protiv EU - jer je odumiranje države jedan od ključnih ciljeva marksizma, dok je internacionalizam jedno od počela emancipatorske ljevice.

Od ljudi koji su poručivali "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!" i pjevali "Internacionalu", ljevičari su u velikom broju postali oni koji se bore protiv transnacionalnog EU - jer se zapravo plaše da više nisu u stanju u njoj preuzeti vlast.

Pritom je dobar dio kritika s ljevice upućen EU točan (demokratski deficit, sve veći primat kapitala nad radom, povećanje nejednakosti itd.), ali se time nevješto prikriva vlastita intelektualna i politička slabost da se uopće domisli kako bi izgledao EU pod demokratskom vlašću ljevice. Energija za političku borbu troši se na neuspješnu sabotažu umjesto na inspirativnu kreaciju budućnosti.

Primjerice, ljevica treba osmisliti i tražiti jedinstvenu europsku ekonomsku, socijalnu, migracijsku i svaku drugu politiku, inzistirati na paneuropskim izborima za sve ključne briselske funkcije, usuditi se da zastupa stav kako treba još više demokratizirati i globalne institucije poput UN i MMF.

Jer, globalizacija neupitno ima i svoje dobre strane, pa se internet može koristiti i kao globalni alat demokracije. Zašto ne bi svi ljudi svijeta s nekoliko klikova glasali na izborima za glavnog tajnika ili tajnicu UN, zašto ne bismo glasali tko će voditi MMF i kakvu će ekonomsku politiku voditi ta institucija?

Kapitalizam je globalan, pa globalno treba biti i izjednačavanje radničkih prava, a to se može postići samo kroz globalne političke institucije s odgovarajućim demokratskim legitimitetom.

Države tu više ne mogu ništa učiniti, osim serijski priznavati poraze pred kapitalističkim diktatom beskonačnog rasta i imperativom konkurentnosti kao utrke prema sve bržem umanjivanju prava i eksploataciji svojih građana.

Trenutačno postojeća diskrepancija između ekonomske globalizacije i države kao prevladavajućeg političkog uređenja proizvodit će još više kriza i problema, s neizbježnim povećanjem nejednakosti na svijetu, što će onda donijeti još više ratova, izbjeglica, terorizma i svih mogućih horora.

Europa je u najboljoj poziciji povesti primjerom u bolju budućnost, pritom i spasiti samu sebe osiguravajući stabilnost, jednakost, slobodu i demokracija za više od 500 milijuna ljudi te konačno prerasti u Sjedinjene Europske Države.

Ono čime se pak Hrvatska treba baviti u takvom globalnom svijetu jest to - želi li biti europska Alabama ili europski Connecticut. (tportal)

izvor: autograf.hr

Pretraga: 6940 - Vrijeme je za Sjedinjene Europske Države
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=6940