Isus u Ahmićima

Isus u Ahmićima

Isus u Ahmićima
Isus u Ahmićima

• Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića

Objavljeno: 08. apr 2016 | Ivan Lovrenović

Naslov: Isus u Ahmićima
Autor: Ivan Lovrenović
Izdavač: Synopsis
Godina izdanja: 2015.
Broj stranica: 286
Uvez: tvrdi
ISBN: 978-953-7968-18-2 (Zagreb)
978-9958-01-002-6 (Sarajevo)

Evo opet vijesti o jednom događaju, koji se kroz cijelu godinu ponavljao na raznim mjestima, ali mi uvijek nekako promicao krajem oka: predstavlja se apologetska knjiga o Dariju Kordiću, ratnom zločincu osuđenom na dvadesetpet godina robije, ovaj put pred hrvatsko-katoličkom dijasporom u Frankfurtu i Stuttgartu. I ovom prilikom podsjeća se da je ovom "pravedniku" i "junaku hrvatskog Domovinskoga rata" već dvaput dolazio u posjetu nadbiskup sarajevski, kardinal Vinko Puljić. Uz to ide i podatak iz 2009. godine, da se Kordiću u ćeliji "dvaput ukazao Isus a vjera mu je postala smisao života", što se - dodajem - moglo i očekivati jer nas je sarajevski Katolički tjednik još 2003. u tekstu svojega tadašnjeg kolumnista Zorana Vukmana obavijestio da je Kordić "pun Duha Svetoga".

Kad nacionalni političari i njihovi medijski opslužitelji od ratnih zločinaca prave nacionalne junake, ta je negacionistička rabota do banalnosti jasna - ona predstavlja prvo slovo političkog katekizma šovinističkog poimanja politike kao dominacije (svoga) naroda i istovremenoga isključenja iz političkih prava svih drugih nacionalnih skupina (u nas redovito u kombinaciji s vjerskim).

Jedna od najjačih poluga takve politike uvijek je mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. I jedno i drugo je urođeno, apsolutno i transhistorijski nepromjenljivo. U tom trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas.

Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili "naši vitezovi", nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod... Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima.

Tako političari i (njihovi) mediji. Kako, međutim, razumjeti da tu istu posvemašnju isključenost etičkoga momenta, ili barem obične ljudske sposobnosti za suosjećanje s patnjom i žrtvom drugih, prakticiraju i svojim prakticiranjem populariziraju i legitimiraju svećenici i hijerarsi, ljudi koji zastupaju i ovlašteno tumače vjerski pogled na svijet, na čovjeka? Izabravši da bude manjinac, svjestan da biti manjinac u tim teškim a krucijalnim pitanjima predstavlja jedini mogući izbor za dobra čovjeka, i politički i kršćanski, pokojni fra Petar Anđelović je u jednoj davnoj polemici (s istim onim Vukmanom iz Katoličkog tjednika) ispisao lucidni poziv na autorefleksiju:

"Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića."

Ako čovjeku, kao što se tvrdi za Kordića, iz nekog razloga vjera postane smisao života a katolik je, razumljiva je njegova potreba za ispovjednikom i ispovijedanjem. Sigurno je da mu tu duhovnu uslugu u zatvoru Karlau pokraj Graza nije teško dobiti. S druge strane, sama narav te usluge je takva, da joj kvaliteta ni na koji način ne ovisi o formalno-hijerarhijskim i funkcionerskim činovima i medijskoj poznatosti ispovjednika, nego o njegovim osobnim karizmatskim darovima, sposobnostima i vrlinama, pa valjda nije bilo neophodno da baš kardinal Puljić in persona radi toga poteže u Graz. I to - dvaput.

Moguće je, opet, da Puljić Kordiću ne ide kao ispovjednik, duhovni utješitelj i okrepitelj, ali onda on u gradačkom zatvoru figurira kao neka vrsta neslužbenog političkog uglednika i nacionalnog predstavnika, pa događaj valja u skladu s tim i medijski eksploatirati. Što znači da je cijelu stvar jedino moguće tumačiti u političkom i moralnom ključu kako je gore opisan. Kao plemenski. To dalje (oh, što dalje, to gore!) znači da se ovdje radi o susretu izjednačenih po rangu i činu: moraš biti veliki ratni zločinac (pardon, "junak hrvatskog Domovinskoga rata"), da dobiješ najvišu crkvenu pažnju, kardinalsku. Javnosti je, naime, nepoznato da kardinal Puljić ima običaj obilaziti i neke anonimne, medijski i nacionalno nezanimljive "obične" robijaše, čija pak potreba za duhovnom utjehom i okrepom ne može biti nimalo manja ni manje važna nego Kordićeva.

Crkve, jednako katolička kao i pravoslavna, imaju poznato načelo: suditi zlu, ne čovjeku. Krasno načelo, njime se čovjeku ostavlja šansa da se popravi, da odbaci zlo, da počne iznova. Ali, načelo kao načelo - sve ovisi o načinu njegove "upotrebe". Način na koji ga u odnosu prema ratnom zločinu i zločincima prakticiraju vjerske osobe i institucije (sve tri koje su nacionalno-politički relevantne: katolička, pravoslavna, islamska) etički je potpuno invalidan i, zapravo, blasfemičan. Naše se zlo tu ne osuđuje jer se, naprosto, ne vidi, vidi se samo zlo naneseno nama od drugih (ono se obilato osuđuje), a čovjek se proglašava nevinim već zato što je - naš.

Pišući o danu kad je Tuđman Kordića i drugove 1997. spakovao u Haag, prisjetio sam se macho-slike toga malog samozvanog šerifa u Busovači s početka rata, kojemu je jako godilo da sije strah svojom uniformiranom i naoružanom pojavom, svojim malim "tje­lesnim zdrugom", svojim rasnim psima, te koji je nacionalšovinističku retoriku u čas prepoznao kao svemoćno pokriće i alibi za probleme s vlastitim frustri­ranim egom nesvršena studenta sarajevskog fakul­teta političkih nauka, s kojega su potekli i četnički vojvode Šešelj i Poplašen, i falsifikator Miljuš, i niz drugih pitoresknih figura postjugoslavenske političke scene, srpskih, hrvatskih i bošnjačkih podjednako, a u njegov personal upisao se i današnji groteskni "hrvatski" podpredsjednik Republike Srpske Vlajki.

Važan rekvizit Kordićeva militarnog imagea bila je obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako li su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio?

Nije nam dano da znamo kako izgledaju Isusova ukazanja u zatvorskoj ćeliji Darija Kordića. Kad uskoro vjerojatno bude pušten na slobodu (kao što bivaju pušteni manje više svi zločinci iz rata '91-95. nakon odsluženja većega dijela kazne), možda ćemo biti usrećeni kakvim memoarima s opisom toga mističnog iskustva. Isus kakvoga znamo iz evanđeljā - živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših "junaka" i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji - zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama "junaka hrvatskoga Domovinskog rata".

U knjigu je uvršten izbor iz tekstova koje je autor prethodno objavljivao na svojoj internetskoj stranici www.ivanlovrenovic.com i na drugim internetskim adresama (među kojima su jergovic.com i autograf.hr), te u nekim tiskanim publikacijama.

Ono što sve ove tekstove (kronike, komentare, polemičke osvrte, razgovore, eseje), čini kompaktnom cjelinom jest tema kojom se Lovrenović čitavog života interdisciplinarnim postupkom bavi, a to je Bosna i Hercegovina u najširem smislu riječi.

Prvi dio knjige (Filosofija čaršije) čine autorove opservacije i kritički komentari važnijih društveno-političkih događaja u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 2010. do 2014. godine, dok se tekstovi u drugom dijelu knjige (Bosanski križ) bave književnim temama i kulturnim identitetom Bosne i Hercegovine.

"... Ako čovjeku, kao što se tvrdi za Kordića, iz nekog razloga vjera postane smisao života a katolik je, razumljiva je njegova potreba za ispovjednikom i ispovijedanjem. Sigurno je da mu tu duhovnu uslugu u zatvoru Karlau pokraj Graza nije teško dobiti. S druge strane, sama narav te usluge je takva, da joj kvaliteta ni na koji način ne ovisi o formalno-hijerarhijskim i funkcionerskim činovima i medijskoj poznatosti ispovjednika, nego o njegovim osobnim karizmatskim darovima, sposobnostima i vrlinama, pa valjda nije bilo neophodno da baš kardinal Puljić in persona radi toga poteže u Graz. I to - dvaput...." (Iz članka Isus u Ahmićima, objavljen na Autograf.hr 08.12.2013., po kojem je knjiga dobila naslov).

Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943), književnik, novinar. Objavio je dvadesetak knjiga proze, kulturnopovijesnih studija, eseja i kronika. Godine 2005. izašla su mu Izabrana djela u osam knjiga (Durieux, Zagreb). Knjiga o kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine (Unutarnja zemlja) objavljena mu je u prijevodima na njemački, engleski, madžarski i češki jezik. Za esej Ivo Andrić, paradoks o šutnji dobio je 2009. godine nagradu "Midhat Begić" bosanskohercegovačkoga centra PEN-a i časopisa Novi Izraz. Za knjigu Nestali u stoljeću (Fraktura - Synopsis 2013) dobio je 2014. godine nagradu "Meša Selimović" za roman u Tuzli. U Synopsisu uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene - izabrani spisi bosanskih franjevaca.

izvor: autograf.hr

Pretraga: 7262 - Isus u Ahmićima
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7262