Ladislav Babić: Korijeni i izdanci

Ladislav Babić: Korijeni i izdanci

Burek sa sirom
Burek sa sirom

Objavljeno: 29. mar 2016 | Ladislav Babić

Mnogi nacionalisti ni dan danas, petnaestak godina nakon ostvarenja svojih ciljeva - ne mogu sjahati sa konja staljinizma i UDBE - jašu li ih jašu, a uopće ne razumiju stvari. Pođimo od kraja. Ti "udbaši" i "staljinisti" - ustvari komunisti - ništa ih nisu smetali kad su im pomagali rušiti Jugoslaviju, te ih niti nisu častili ovakvim epitetima. Dapače, Manolića, Boljkovca i slične, nagradili su za njihov doprinos najvišim državnim funkcijama.

Čim su se razišli sa njima, a to su uglavnom učinili na dva bitna pitanja:

  • odnosom prema antifašizmu
  • i odnosom prema BiH

(a ne baš i stavom prema počinjenim ratnim zločinima "naše" strane), učas su ih od hvaljenih "vitezova" prekrstili u staljiniste, udbaše, jugosrbokomunističku gamad, čak i četnike i slično; nije im manjkalo ukrasnih pridjeva da ih se diskreditira. A bez njih osamostaljivanje Hrvatske teško da bi uopće uspjelo.

Simptomatično je da se glede najvišeg po rangu u bivšoj komunističkoj hijerarhiji - vlastitog Vrhovnika - koji je i predvodio cijelim poduhvatom uključivo i njegove tamne strane, nikada ne izjašnjavaju kao o "komunjari". Sasvim obrnuto, čak nastoje raditi na restauraciji tuđmanizma i svih njegovih karakteristika koje su nas udaljile od civiliziranog svijeta.

S druge strane, prave (neo)ustaše i antikomuniste iz tzv. Norvalske skupine - Šuška (dapače, spomenuti ima čak i aleju u "prijestolnici") i srodnu (pro)ustašku bratiju koju je dopremio u zemlju - uopće ne diraju.

Kao ni kojekakve avanturiste iz Legije stranaca kojima je ubijanje za novac inače bila profesija, te su je uspješno nastavili u zemlji - ovaj put za generalske časti, privilegije i sređenu vlastitu egzistenciju. I ubojice ostare, moraju se jednom srediti i u miru božjem pisati svoje memoare, zar ne?

Gdje su korijeni takvog, na žalost, odveć proširenog stava?

Sad dolazimo na početak. Drugi svjetski rat odvijao se na prostorima bivše Jugoslavije kao NOB, građanski rat i socijalna (socijalistička) revolucija. Istovremeno bila je to borba protiv vanjskog okupatora, ali i kvislinških režima koje je taj okupator instalirao.

Veliki nacionalisti, ali i običan narod, prihvatili su te režime kao ostvarenje svojih tisućljetnih snova. O tome najbolje svjedoči i Tuđmanova izjava kako je za Hrvate NDH bila i ostvarenje njihova sna o vlastitoj državi. Zna se kako je sve to završilo, i na kojim temeljima (navodno) počiva Hrvatska.

Antifašističkim, dakako. Ali to uopće nije bitno. Bitno je to da stanovništvo podijeljeno i rascijepljeno na način maločas opisan, uopće nije u većini bilo antifašističko. Većina je četiri godine klanja na svojem teritoriju proživjela kao da ih se to zaista ne tiče - posvećeni vlastitim životima, preživljavanju, sportskim aktivnostima, modnim revijama, posjetama kazalištu i slično - dok ih se 1945. zaista i nije počelo ticati. Iz tih vremena to stanovništvo i njihovo potomstvo, na koje su prenijeli dio svojih shvaćanja, gajilo je resentimente i prikriveni otpor prema novoj vlasti.

Ante Pavelić - Poglavnik
Ante Pavelić - Poglavnik

U maju 1945. Pavelić je većinu svoje ustaške vojske, domobrane koji još nisu prešli na stranu partizana i veliki dio civilnog stanovništva povukao pod prisilom (čak su pod prijetnjom strijeljanja zabranili presvlačenje u civilna odijela, da bi kasnije sami počinili izdaju svojih zavedenih trupa, pobjegavši upravo u njima) prema Bleiburgu, vodeći još dva tjedna nakon kapitualacije Njemačke - a sporadično i koji tjedan dulje - rat za spašavanje vlastitih guzica.

Sve u fikcionalnoj nadi da bi ih Saveznici mogli prihvatiti kao antikomunističke saveznike, što pokazuje njihovo totalno razilaženje sa vremenom; kao da im je duh još plovio u "stoljeću sedmom". O tome su svjedočili još za Jugoslavije članovi "zbjega" koji su u socijalizmu ostvarili svoje karijere iako se znalo za njihovu prošlost, a potom i na HRT. Zar je onda čudno da su partizani sa njima učinili ono što jesu, kada su morali gledati svoje drugove kako tjednima ginu, dok je cijela Evropa slavila mir?

Primjedbe kako su sa svojim zarobljenicima postupili protivno međunarodnom ratnom pravu, formalno bi se (ne gledajući na humanistički aspekt događaja) lako moglo eskivirati pitanjem: Kakvom ratnom pravu? Ta rat je bio završen prije dva tjedna! Englezi pak su samo učinili ono što je dogovorima Churchila, Stalina i Roosevelta bilo obećano - izručili su neprijatelja zemlji kojoj su pripadali i u kojoj su vršili ratna djelovanja i zločine.

Tamo su dočekali ono što jesu - zasluženo (neki) ili ne (drugi), ali ništa različito no što su doživljavali domaći izdajnici u Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Nizozemskoj, Danskoj,...

Nikola Visković kaže u intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji", a takvi podaci se mogu naći u niz domaćih i stranih radova:

Na primjer, u Francuskoj je 1944. i 1945. provedeno dosta drastično čišćenje, epuration, kolaboranata njemačkih okupatora. Nekoliko stotina tisuća ljudi sudskim je presudama kažnjeno zatvorom, gubitkom radnih mjesta i građanskih prava, dok je oko 1200 osoba strijeljano - pa i pisac Robert Brasilach, a desetak drugih slavnih imena jedva je spasilo glavu. Ali, istovremeno je izvansudski, tj. "po kratkom postupku" partizanskih odreda, strijeljan velik broj ljudi - po početnim procjenama desničarskih krugova čak 100.000, po procjeni historičara Roberta Arona 40.000, a po konačnoj službenoj procjeni osam do devet tisuća.

General de Gaule je, primjerice, u svojim uspomenama priznao da je krajem rata 10 842 Francuza smaknuto bez suđenja (I.Bešker, "Vjesnik", 15.9.2000.), dok francuska desnica barata brojkom od 105 000 smaknutih Francuza od strane "Maquisa" (francuskih partizana). Amerikanci navode brojke od 60-80 000 smaknutih Francuza.

Visković dalje navodi:

U Italiji je situacija još i teža, utoliko što je građanski rat bio bjesniji, pa nešto od toga prikazuje i Bertolucci u filmu "20. stoljeće". Opet po procjenama desnice, partizani su tamo izvansudski likvidirali blizu 100 000 osoba. Ali konačni broj kreće se danas oko 20 000 likvidiranih. O tome posljednjih godina piše publicist Giampaolo Pansa, autor knjige "Krv pobijeđenih".

U nekim drugim zemljama, poput Grčke, Nizozemske i Norveške, nije bio toliki broj izvansudskih likvidacija, ali je razmjerno, prema broju stanovništva, pravosudno čišćenje bilo drastičnije nego u Francuskoj.

Kod svih tih izvansudskih likvidacija u poslijeratnoj Europi - koje su evidentno protupravne, pa i ratni zločin - nije bilo provedeno pravosudno istraživanje i procesuiranje.

Daklem, Bleiburg nije bio nikakav izuzetak, osim po broju žrtava (koje su, usput rečeno, stradale na tzv. "Križnom putu" a ne u Bleiburgu), što se može dovesti u vezu sa stravičnošću ustaškog režima nad kojim su se i sami Nijemci zgražavali, te otporom koji su pripadnici vojske NDH (nikakve "hrvatske" ili "domovinske vojske", kako ih eufemistički krste revizionisti povijesti) pružali i nakon završetka rata.

Indikativno je da se belogardejske i četničke žrtve koje su se povlačile skupa sa vojskom NDH, u Hrvatskoj mahom prešućuju. Po izvještaju Glavnog stožera vojske NDH od 9.4.1945., pod komandom Pavelića bilo je 174 402 vojnika, od čega ustaša i gardista 34 701. Dakle, čak i ako se računaju civili koji su pratili vojsku pri bijegu, sasvim su nevjerojatne cifre stradalih koje navode sami preživjeli kako bi što više ljage, u svojoj nakani revizije povijesti, nabacali na partizanske pobjednike.

Primjerice, Vinko Nikolić, ustaški propagandist - funkcioner u ustaškom Ministarstvu obrazovanja, za vreme NDH jedan od ravnatelja Radio-Zagreba (da bi u RH bio postavljen za direktora izgradnje "Nacionalne sveučilišne knjižnice" nakon smjene Stipe Šuvara, potonji sabornik RH kojega je Tuđman odlikovao "redom kneza Trpimira s ogrlicom i danicom" za "izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske, za izgradnju Hrvatske i razvitak odnosa Hrvatske i drugih zemalja"), kaže:

Nakon napuštanja bleiburškog polja pronađeno je oko 40 tjelesa koja su pokopana u više grobova ("Pred vratima domovine", 1967.),

Ali je zato došao do cifre od 200 000 poginulih na "Križnom putu" - brojke na koju su se najčešće pozivali hrvatski ustaški i proustaški emigranti. S druge strane Srećko Pšeničnik, Pavelićev zet, navodi 10 000 ustaša poginulih u Bleiburgu ("Vjesnik", 30.4.1990.).

Najpreciznije i najpouzdanije procjene žrtava II svjetskog rata, na tlu bivše Jugoslavije, dali su, nezavisno jedan od drugoga Hrvat Vladimir Žerjavić (demograf i statističar OUN - u kojoj je zastupao Jugoslaviju) i Srbin Bogoljub Kočović. Njihove nezavisne procjene međusobno su praktički sukladne. Navest ćemo samo da Žerjavić procjenjuje bleiburške žrtve na oko 50 000 ljudi:

  • Hrvati: 36 000
  • Slovenci: 8-10 000
  • Muslimani: 5 000
  • četnici (srpski+crnogorski): 2 000

Čemu se približavaju i Tuđmanove procjene (vjerojatno preuzete od Žerjavića) iz knjige "Bespuća povijesne zbiljnosti", kako je oko 33-35 000 Hrvata stradalo u "Bleiburgu". Možemo samo primjetiti na račun tendencioznih pobornika izjednačenja bleiburških i jasenovačkih stradalnika, a u svijetlu prethodnih podataka, kad govore kako su "sve žrtve iste": moguće, osim ako su nehrvatske - jer te se nikada ni ne spominju!

Dodajmo ovom pregledu bleiburških žrtava i službeni izvještaj III armije JA od 24.5.1945. Glavnom štabu JA u Beogradu, prema kojemu je na sektoru Slovenjgradec-Bleiburg-Dravograd zarobljeno ukupno 105 000 Nijemaca, domobrana, ustaša i četnika.

  • Nijemaca oko 30 000
  • ustaša + domobrana oko 60 000
  • četnika oko 5 000

U završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije poginulo je oko 5 000 ustaša, dok ih je do 1 000 uspjelo pobjeći. Gotovo svi zarobljeni ustaše likvidirani su u zarobljeničkom logoru Tezno kod Maribora i kod Macelja, što bi otprilike odgovaralo ukupnom broju Hrvata-ustaša od 34 701, navedenih po izvještaju Glavnog stožera vojske NDH.

Često se čuju primjedbe, s namjerom diskreditirianja NOB kao prosrpskog pokreta, kako su partizanima masovno prilazili četnici, posebno kada je ishod rata već bio jasan i navodna njihova kolaboracija tokom rata. Namjerno se prešućuju velike pobjede antifašista nad četnicima (recimo ona kod bitke na Neretvi, kada su četnici bili posve razbijeni) kao i činjenica da su domobrani također masovno prilazili NOP-u.

Uostalom, moglo bi se primjetiti, ako su četnici promijenili stranu da spasu što se još spasiti dade od vlastih života, zašto to isto nisu učinile i ustaše? Na poslijeratni obračun sa grupom Draže Mihailovića se gotovo uopće ne osvrću, dok početnu - vrlo kratkotrajnu - antifašističku fazu uopće ne uzimaju u obzir - ne kao neku zaslugu četničkog pokreta, već ni kao najobičniju činjenicu.

Mlada generacija, nakon proteklih "balkanskih ratova", izrazito je prijemčjiva za nacionalističke zamisli i retoriku svojih roditelja, i to ne samo glede nedavnih događanja koja su uglavnom doživjela kao djeca, već istim iskrivljenim aršinima prosuđuju razdoblje za i nakon II svjetskog rata.

Ne bi nas to smjelo čuditi ako znamo da:

Čak 44 posto Hrvata u zadnjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu, samo ih je 31 posto istu kupilo u zadnja tri mjeseca. Pa dalje, čak 51 posto građana na pitanje zašto to ne čini odgovorilo je da ih knjige ne zanimaju niti im trebaju i da ih baš ništa od ponuđenog u anketi ne bi na čitanje natjeralo.

Daklem im se stavovi isključivo oslanjanu na one njihovih "zaraženih" roditelja, te na nacionalističku propagandu koja je intenzivno bila prisutna, prvenstveno u državnim medijima; jednom rječju - počivaju na neznanju.

No, vratimo se mi iz ne tako daleke prošlosti koje smo djelimice oslikali konture, kako bismo ocrtali okvire sadašnjosti u kojoj svi živimo. To nam može pomoći shvatiti nacionalističke stavove spram proteklog rata, vlastite uloge u njemu, odnos prema narodu s kojim su ratovali, počinjenim ratnim zločinima i svojim ratnim zločincima. Sve to oni povezuju sa ranije opisanim događajima, što svjedoči kako prošlost - najčešće ona falsificirana i prilagođena ulozi vlastitih predaka u njoj - itekako utječe na sadašnjost.

Moral nije apsolutna kategorija (osim za vjernike koji to izričito zastupaju, dok u praksi svakodnevno licemjerno opovrgavaju) - posebno onaj društveni - on se vremenom mijenja i ovisi o "duhu veremena".

Stoga nije u redu pristupati zločinima od prije 67 godina sa stanovišta aktuelnog morala i pravnih zakona. Danas, temeljem prevladavajućeg morala i važećeg prava, valja suditi aktuelnim zločincima; što nacionalistička klika koja smatra da oni nisu zločinci već samo "svijetlo oruđe" u ostvarivanju njihovih nacionalšovinističkih interesa, gleda na svaki mogući način sabotirati.

Zato je i M.Vuković - jedan od korifeja takvog stava, inače sudac Ustavnog suda i nekadašnji glavni Tuđmanov pravosudni kadar - mogao blebetati kako se "u obrambenom ratu ne mogu učiniti ratni zločini". Suvremeno međunarodno pravo točno definira što je ratni zločin i koji su njegovi modaliteti i tu jedan pravosudni jadnik kojim dirigiraju lični nacionalšovinizam i njegov Poglavar, nema što relevantno reći. Osim što je svojim šovinističkim blebetanjima naveliko pridonio dodatnoj dresuri već ionako nacionalizmom zaluđenog velikog dijela naroda.

Isti ti, nastojeći primijeniti suvremene etičke i pravne standarde na prošle događaje, inzistiraju na stavu "zločin je uvijek zločin", ne vodeći računa o kontekstu vremena i situacije u kojoj se "zločin" dešavao. Interesantno da taj stav uglavnom primjenjuju isključivo jednostrano i to prvenstveno na prošle, ali ne i na nedavne događaje.

Tako će, kada pozivate na kažnjavanje vlastitih ratnih zločinaca, naći sijaset razloga da riječju i djelom eskiviraju takve pokušaje.

Nakon svršetka proteklih ratova, većina ratnih zločinaca našla je utočište u vlastitim državama ili u vlastitom "krdu", ne bez razloga smatrajući da će se tamo osjećati sigurnijima i zaštićenijima. Poznato je iz životinjskog svijeta kako se članovi krda instiktivno zbijaju kako bi umanjili opasnost od napada grabežljivaca na svaku jedinku. U ovom slučaju ulogu "grabežljivaca" igraju pravda, sud, nevladine organizacije, međunarodna javnost, moralni pojedinci i svi oni koji daju prvenstvo osudi upravo današnjih - aktuelnih - k tome još i vlastitih ratnih zločinaca, umjesto onih od prije više no pola stoljeća. Svakako imajući u vidu da ratni zločini ne zastarjevaju.

Znajući da bi nedjelovanjem sebe i svoju generaciju moralno diskreditirali, ostavili teret potomcima (upravo kao što se mi moramo nositi sa ostavštinom svojih očeva) i konačno - želeći čiste savjesti živjeti u okruženju čistom od ljudskog šljama - oni žele prvo "počistiti pred vlastitim pragom", u "vlastitom dvorištu". Pozivajući dakako i ostale da podjednako postupe.

Kakva je reakcija nacionalističke rulje na takve pokušaje? Pokrenete li pitanje zločina u istočnoj Slavoniji, Pakračkoj poljani, Medačkom džepu, Gospiću, Sisku, Lori, Mostaru, Dvoru na Uni i drugim stratištima kojih su krivi neki Hrvati (kao što su za Vukovar i Srebrenicu krivi neki Srbi), oni će odmah stvar postaviti naglavce:

A zašto ne tražite da se sudi Mladiću, Karadžiću i Hadžiću (dok još nisu bili uhapšeni), zašto ništa ne govorite o Kadijeviću, a znate li vi da za Vukovar još nitko nije odgovarao, jeste li svijesni koliko srpskih zločinaca šeće našim ulicama (ako i šeću, kao da ne spadaju u zahtjev za čišćenjem "vlastita praga")

Oni, indoktrinirani - mogli bismo reći, dresirani - nacionalizmom, suženog vidokruga samo na one "druge", uopće nisu sposobni shvatiti kako činjenica je li netko osuđen za Vukovar ili nije, apsolutno nikakve veze nema, niti treba utjecati na to jesu li drugi osuđeni za vlastite zločine. Njihov je problem što vide samo Vukovar, pa ako nitko nikada ne bude osuđen za zločine počinjene u njemu (sasvim je kriva percepcija da nitko nije procesuiran i osuđen za te zločine), značilo bi - po njima - da nitko nikada ne mora biti osuđen niti za ranije spominjana stratišta.

Čak i kada im kojom nevjerojatnošću dođe u glavu kako se vode krivim razmišljanjima, njihovo urođeno pretjerano samoljublje im ne dozvoljava priznati da su u krivu.

Kako nacionalisti uopće ne priznaju činjenicu da su nacionalni osjećaji gotovo sasvim nebitni u odnosu na prave ljudske vrijednosti (poštenje, iskrenost, ljubav, simpatija, empatija, objektivnost, stvaralaštvo, kreativnost,...) već jašu na njima kao bitnoj stavki svoje osiromašene ličnosti, to su oni uopće nesposobni izvršiti introspekciju vlastitih stavova i dovesti ih u korelaciju sa pobrojanim vrijednostima.

Nacionalizam plus njihovo samoljublje u tome im pomažu, i teško da za njih ima pravoga lijeka. Narodnost osobe ničim nije apriori određena osim naturanjem u trenutku njezina rođenja (kao i njena vjeroispovijest). Ona je pitanje izbora, i to - na žalost - ne pojedinca već njegovih roditelja. Dovoljno je postaviti hipotetsko, ali ne rijetko i u životu prisutno, pitanje -- Koje će nacionalnosti biti dijete, ako je majka Hrvatica a otac Srbin? - pa da se zapletu u koloplet besmislenih tumačenja, od kojih ću izdvojiti neka:

  • Netko kome je majka Hrvatica, a otac Srbin je i Hrvat i Srbin, odnosno je ono što se on osjeća, odnosno nešto treće, ako se rodio negdje drugdje i sebe doživljava na taj način.
  • Nečija etničnost i nacionalnost su vrlo složene i kompleksne stvari, ali na koje najviše utječe osjećaj pripadanja nekoj zajednici...

Ne treba biti previše pametan da se pokaže apsurdnost takvih odgovora. Čovjek ima samo jednu etničku pripadnost (državljanstva može imati i više) koja mu se pripisuje odlukom roditelja. Prema tome, on je ili Hrvat ili Srbin - ne može istovremeno biti oboje.

Nadalje, totalna je glupost da dijete prilikom svog rođenja ima bilo kakav osjećaj pripadnosti nekoj zajednici, osim instiktivne pripadnosti majci i njenim grudima na kojima se hrani. Takva dovođenja ad absurdum njihovih uvjerenja, nimalo ne utječu na njih. Ako će ih već mijenjati, što je malo vjerojatno, to će biti popraćeno novim izmišljanjem neodrživih stavova.

Dakako da odrastao čovjek u principu može promijeniti svoju etničku pripadnost ako mu se prohtije, no - zašto bi čovjek u normalnim okolnostima mijenjao nešto što praktički vrlo malo utječe na njegov život. Dakako, rekosmo, u normalnim okolnostima. Tome treba pridodati gnjavažu oko promjene dokumenata, osudu sredine i slične prateće pojave.

S obzirom da poslijednjih 20 godina u regiji vladaju apsolutno nenormalne okolnosti, one dovode i do bujanja ekstremnog nacionalizma čak i pri osobama kod kojih ranije gotovo ni nije bio primjetan.

Kako kod ekstremista vodstvo preuzimaju upravo oni najekstremniji, jasno je pod čijom su se dirigentskom palicom našli. Razlika među vođama i vođenima je ipak u tome što su oni prvi neizmjerno pametniji i snalažljiviji od potonjih. Uočili su priliku da u okolnostima kojima su i sami doprinjeli svojim djelovanjem, naplate svoj "trud". Zato sad jedni nose gaće na štapu, a oni sjede po vladama, menadžmentima poduzeća, imaju privatne kompanije i maste brkove čuvajući u bankama novac popljačkan od naroda. Njima sada odgovara stabilizacija prilika. Nekada najveći ekstremisti, sad gledaju gušiti preveliki ekstremizam, jer od njega osjećaju opasnost po sve što su "izgradili" pljačkom svojih budalastih sljedbenika i onih pametnijih koji pred silom nisu mogli ništa učiniti. Kako je mnogima dotok krvi iz guzice u mozak oduvijek poprilično usporen, oni to ni ne shvaćaju.

I dalje - neki više, drugi manje - ustraju na svojim manijakalnim stavovima viđajući samo sebe i svoje (odnosno, one koje nasilno trpaju pod svoje, misleći da na taj način osiguravaju podršku svojim stavovima), nesposobni uvidjeti jedno od osnovnih životnih pravila - "Zakon akcije i reakcije".

Naime, ništa se ne dešava bez interakcije među ljudima i narodima, i ne postoji krivica samo onog "drugog" - od nas "različitog" - ali su oni to u svojoj suženoj optici jedino sposobni vidjeti. Postoje dva moguća lijeka za takve ljude - "bleiburgerizacija" i evolucija. S obzirom da smo uvjereni kako prvo više ne dolazi u obzir, barem tako većina misli a ja u opće nisam siguran u to - za što mi povijest daje pravo, uključivo protekli rat na ovim područjima i događanja drugdje po svijetu - preostaje samo drugi način. Taj je ujedno i najefikasniji i nudi najtrajnija i najstabilnija rješenja.

Ostaje samo pitanje, hoće li izumrijeti kao inače evoluciono niža vrsta u kompleksu ljudskog roda, ili se promijeniti. U vremenskim okvirima u kojima evolucija djeluje, praktično se to svodi na jedno te isto.

Ako su korijeni pokvareni a dozvolili smo da iz njih niknu izdanci, kakva li će tek biti biljka kada se potpuno razvije?

S obzirom na lijekove koje smo spomenuli, vjerojatno nam preostaje samo jedan način da je oplemenimo. Da pomognemo evoluciji odgojem, obrazovanjem, ustrajnim i strpljivim tumačenjem činjenica, te razvijanjem tolerancije i humanističkih stavova. Jer, kažu - drvo se savija dok je mlado, dok je kasnije već prekasno. Na žalost, upravo nam ovo vrijeme dokazuje koliko problema su prouzročila nakrivo savijena stabla.

izvor: tacno.net

Pretraga: 7382 - Ladislav Babić: Korijeni i izdanci
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7382