Politička ispovijest Džemaludina Latića 1

Politička ispovijest Džemaludina Latića 1

NAKON PROŠLONEDJELJNOG UČEŠĆA U EMISIJI FTV "POŠTENO" Politička ispovijest Džemaludina Latića (I.dio)

Džemaludin Latić
Džemaludin Latić

• "Bili smo posljednji narod u Evropi koji postaje nacija - ne zato što ranije nismo imali svoju nacionalnu samobitnost, već zato što nismo imali slobodu; svih pet dotadašnjih režima oduzimalo nam je tu slobodu i potiralo samobitnost naše nacije i naše Republike" - rekao je Džemaludin Latić u eksluzivnom intervjuu za The Bosnia Times

Objavljeno: 25. apr 2016 | A. Čengić

:: Profesore Latiću, Vi ste nekada bili jako zastupljeni u bh. medijima, danas se rjeđe oglašavate, ali, čini nam se, kad god se pojavite u političkim emisijama, izazovete "potres" u javnosti?

Bismillahi'r-Rahmani'r-Rahim

Da, nekada, tamo od 1990. do 1995.g., dok sam vodio "Muslimanski glas", potom "Ljiljan", gotovo svake sedmice objavljivao sam svoje poglede na najurgentnija pitanja našeg društva, unutarnje i vanjske politike.

To je bilo tzv. herojsko doba bošnjačkog naroda, printani medij je bio izuzetno utjecajan, bošnjački narod je nekako došao do daha, do svoga kakvog-takvog glasa... sva su se ta pitanja ticala naše kože, našeg opstanka, naših naraštaja i budućnosti - uostalom, bili smo posljednji narod u Evropi koji postaje nacija - ne zato što ranije nismo imali svoju nacionalnu samobitnost, već zato što nismo imali slobodu; svih pet dotadašnjih režima oduzimalo nam je tu slobodu i potiralo samobitnost naše nacije i naše Republike.

Bio sam blizak našem nacionalnom i državnom političkom i vjerskom vrhu, ljudi su imali povjerenja u moje analize i stavove. U jednom ispitivanju javnosti neposredno poslije rata pokazalo se da sam bio ubjedljivo najčitaniji komentator u slobodnom dijelu Bosne i Hercegovine, nekoliko puta čitaniji od, recimo, jednog rahm. Hamze Bakšića, dugogodišnjeg i iskusnog profesionalnog novinara.

:: Pa zašto Vas je najednom nestalo sa medijske i političke scene?

Uzrok tome je bila upravo ta čitanost mojih tekstova i utjecaj "Muslimanskog glasa" i "Ljiljana" na bh. društvo. Nisam se povukao sam, nego je pritisak na naš nacionalni politički i vjerski vrh bio toliko žestok da su svi molili Boga da me, kako kažete, nestane sa scene - posebno nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.

:: Ko su to "svi"?

Ondašnji OHR, u kome je stolovao četnik Volfgang Petrič, austrijski ljevičar, veliki dušmanin našeg naroda i države, zatim pozicija i opozicija, a naročito moji oponenti, zagriženi titoisti ili, kako je često nazivam, bošnjačka ekstremna ljevica - najveći neprijatelj bošnjačke slobode tokom komunističkog režima kao i tokom spomenutog herojskog doba Bošnjaka, najveći propagandisti i manipulatori koji rade pod plaštom "nezavisnog novinarstva" i slobode izražavanja, najveći tamanitelji islamske vjere i ukupnog bošnjačkog identiteta.

No nisu otjerali samo mene; nekako u isto vrijeme skinuli su sa državne televizije i Senada Hadžifejzovića, Midhetu Kurspahić, Ademira Jerkovića..., sa mnom su protjerali i moga brata Nedžada, još nekoliko izvrsnih novinara "Ljiljana", brojne bošnjačke društvene teoretičare, analitičare, sve što je bilo bošnjačko a slobodoumno.

Kasnije su, na političkoj sceni, "posjekli" nas tridesetak koji smo bili savjetnici rahm. predsjednika Izetbegovića -- tj. Predsjednik nas je "gurnuo pod led", pod nečijim pritiskom ili po vlastitoj procjeni, niko tačno ne zna zašto, ili zna a šuti.

:: Nedavno ste uskovitlali prašinu svojim otvorenim pismom državnom tužiocu Goranu Salihoviću u kome tražite procesuiranje književnice i orijentalistkinje Jasne Šamić koja je vrijeđala islam i muslimane, dva-tri dana kasnije krenula je lavina napada na Vas iz "Oslobođenja": Dežulović, Bazdulj... u emisiji "Pošteno", zapravo, i nije bilo nekog razgovora, više je to bio napad na Vas, naročito od strane Zdravka Grebe; samo koji dan poslije te emisije napao Vas je Senad Avdić na portalu "Slobodne Bosne"

To je njihova taktika: u direktnim medijskim sučeljavanjima, naročito na televiziji, ja većinu javnosti argumentirano pridobijem za svoje stavove, moji oponenti u tim emisijama - nemoćni da brane svoje božanstvo Josipa Broza, njegove masovne zločine, njegovu komunističku politiku koja je odgovorna za više desetina hiljada ubijenih Bošnjaka, koja je na AVNOJ i tokom svoje polustoljetne vladavine počinila tzv. subjektivni genocid nazvavši ovaj narod "Neopredeljenima" ili "Muslimanima", u konačnici: izvršila sve pripreme za genocid koga je nad Bošnjacima počinila njihova JNA, itd. - izgledaju kao nokatuirani bokseri u ringu, zbog čega sarajevski titoistički krug ima potrebu da naknadno, tamo gdje me nejma i kada me nejma, kako su navikli, napadaju na mene, ismijavaju me, stavljaju u ružne kontekste i plasiraju uvijek neku stariju ili staru-novu moju "krivicu" ili "sramotu", a sve sa ciljem da u bh. i bošnjačkoj javnosti sačuvaju nedodirljivim svoje titoističke kumire kojima su se klanjali i kojima se i danas klanjaju bahuljajući u svome pijanstvu.

Tito i titoizam su opijum bošnjačke ljevice, većine bošnjačke inteligencije, i to kako one svjetovne, tako i one u Islamskoj zajednici.

Drugo, oni žele da opravdaju Sarajevski proces iz 1983.g., koga su oni vodili, montirali i komentirali u javnosti. Manje je poznato da su upravo ti krugovi u "Oslobođenju" nas optužili da smo bili isplanirali formiranje islamske republike Bosne i Hercegovine, što je podrazumijevalo "genocidne ciljeve", kako je našu presudu u jednom glasilu "Oslobođenja" "elaborirao" Nijaz Duraković, a glavni naš cilj je - prema njihovom "procesu u javnosti"- bio "istrjebljenje srpskog i hrvatskog naroda s područja Bosne i Hercegovine".

U to vrijeme njihovi saveznici, srpsko-crnogorski komunisti, oštrili su noževe za predstojeći genocid nad Bošnjacima. A od svih nas trinaestero jedini sam ja ostao da se borim protiv titoističke nemani u našoj zemlji, pa i regionu.

Ja sam jedna od najpoznatijih žrtava titoizma na ex-jugoslavenskom prostoru, istraživač i svjedok titoističkih zločina koje bi bošnjačka esktremna i vulgarna ljevica najradije gurnula pod tepih.

Svojim napadima na mene oni poručuju bh. i široj javnosti: "Vidite kako je to zagriženi, opasni nacionalist! Imali smo pravo što smo hapsili i njega i ostalih dvanaest muslimanskih intelektualaca! On je ekstremni desničar, njegova stranka je ultradesničarska, nacionalistička, stranka opasnih namjera, ravna srpskom SDS i hrvatskom HDZ! Te tri nacionalne stranke su izazvale rat u Bosni i Hercegovini!"...

:: Za šta oni Vas napadaju?

Godinama su me napadali za iransku revoluciju i Homeinija, za šehida Sejjida Kutba i egipatsku Muslimansku braću, zatim za mješovite brakove, zatim za Marka Vešovića, zatim za navodni izbor fočanskoga četnika Mirka Ostojića, za koga se priča da je šutao muslimanske glave po Foči, u Komisiju za ljudska prava u državnom Parlamentu, i, evo, kako stvari stoje, nakon što im je ponestalo municije, u najnovijem napadu Senada Avdića, vraćaju mi "grijeh" navodnog dezerterstva u toku rata.

Džemaludin Latić
Džemaludin Latić

:: Šta ćete im na to odgovoriti? Gdje ste bili i šta ste radili tokom rata?

Neposredno uoči agresije vodio sam "Muslimanski glas". Neki anonimni bosanski Srbin, koji je bio oženjen s Muslimankom i u vrhu SDS-a, jednog popodneva nazvao me u redakciju, predstavio se ne otkrivši svoje ime i upozorio me šta SDS sprema protiv našeg naroda i države.

Naravno, odmah sam pomislio da se radi o obavještajcu i da ga moram izbjegavati, ali čovjek je bio vrlo uljudan i uvjerljiv (kao da ga i sad čujem kako zadihano govori: "Džemo, ja tebe znam, zna te sva moja porodica, ti mene ne znaš, al' ne boj se, ja sam prijatelj muslimanskog naroda, ja nisam i ne mogu biti četnik, oni bi mene zaklali kao i tebe da znaju šta mislim i radim"), a što je najvažnije: njegova upozorenja bila su tačna.

Molio me da obavještavam muslimanski/bošnjački narod o četničkim, SDS-ovim planovima putem "Muslimanskog glasa". Pozvao sam upomoć naše obavještajne krugove, i oni su, na svoj način, obrađivali ova upozorenja.

Ja sam počeo da ih objavljujem osluškujući reakciju našeg političkog vrha i javnosti. Moji novinari nisu ništa znali o ovome. Pratio sam i analizirao glasila SDS-a i njihove reakcije na "Muslimanski glas". Podvaljivali smo jedni drugima!

SDS-ovo glasilo, "Javnost", vodio je čovjek koga sam poznavao iz "Tribine 08", prozni pisac Miroslav Toholj. Stanovao je na Bjelavama, kleo mi se kako su se njegovi u Ljubinju uvijek pazili s Muslimanima itd., a u jednome momentu mi rekao kako je svojoj supruzi ostavio moje ime i broj, da mi se ona obrati za pomoć ukoliko se njemu šta desi:

-A šta će ti se desiti? - upitao sam ga.

Nije mi ništa odgovorio, a za koji dan sam saznao da je pobjegao na Pale, odakle je vodio srpsku novinsku agenciju. Bio je - i ostao - intimus krvnika Radovana Karadžića.

Da imam sto života, nikad neću shvatiti tu stranu srpskog, tj. četničkog mentaliteta. Meni se čini da se radi o nekoj konstanti, s kojom moramo računati, i da je tu "konstantu" najbolje opisao Dostojevski donijevši lik Miće u Braći Karamazovima.

Naš tiraž je naglo porastao (u ono vrijeme: blizu 30.000 primjeraka po broju; bili smo skoro premašili "Slobodnu Bosnu", koja je imala dužu tradiciju, informatore u Udbinim i KOS-ovim strukturama, više novca i reklame).

Stjepan Kljuić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović
Stjepan Kljuić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović

Neposredno uoči barikada sarajevski četnici su krenuli u obračun sa mojim glasom: poslali su kolor fotografiju četnika, koji se slikao na Vrelu Bosne, s porukom da će me on lično zaklati.

Anonimni Srbin se i dalje javljao sa SDS-ovih tajnih sastanaka i konvencija i panično me molio da objavljujem njegova upozorenja. Pisao sam oprezno, bojeći se da ne plašim narod, a gledajući da ga, koliko budem mogao, politički osvijestim i međusobno solidariziram.

Na našim tajnim sastancima sa Predsjednikom ja sam otkrio svoju vezu sa ovim Srbinom. Nažalost, Predsjednik zaista nije vjerovao da će nas četnici i JNA napasti.

To se konačno mora otvoreno reći javnosti.

U prvi mah, mislio sam da se boji "krtice" u našim redovima i da četnicima ciljano šalje lažne poruke. (Nekoliko godina kasnije ja ću otkriti da smo te naše sastanke održavali u kući obavještajca koji je bio visoko rangiran oficir KOS-a).

Jedan učesnik u ovoj mučnoj raspravi, jedan od osnivača Patriotske lige, sukobio se sa njim rekavši mu da on, Predsjednik, ne zna šta je četnik i da će on sam, ako SDA neće, krenuti u naoružavanje našeg naroda. (Ovom našem revolucionaru četnici su poklali familiju po fočanskom srezu, a ustaše dedu s majčine strane u Žepču, tako da je meni bio sasvim razumljiv njegov oprez i ovakav stav).

Možete zamisliti, Predsjednik ga istjera sa sastanka!

- "Alija, bolan, šta radiš?!" - umiješao sam se - "Pa ako nas ne napadnu, nikom ništa, ali šta ako nas napadnu?! Poklat će nas!"

Alija je, još od zatvora, imao neki poseban odnos prema meni; činilo mi se da uvijek čeka moju iskrenu riječ; ja na njega nikad nisam zagalamio (kao moj prethodnik), ali ni on na mene, osim u jednom slučaju, o kome ćemo kasnije nešto reći.

No, u tom trenutku ja sam se solidarizirao sa prethodnim govornikom i - napustio sastanak. Uostalom, ne znam zašto me je rahm. Alija zvao na taj sastanak kada su Patriotsku ligu formirali bez mene, s tezom kako sam ja "lirska duša" za koju nisu "tako grube stvari".

S druge strane, jedva su čekali da mi sve kažu o Patriotskoj ligi, a da je probirem šta ću objavljivati o njoj i kada. U mojoj glavi je odavno tutnjila misao o tome kako ćemo se odbraniti ako četnici krenu da nas kolju. Ali oni su već bili krenuli u klanje: ubijali su naše i albanske vojnike po kasarnama te naše mladiće po Pljevljima, Makedoniji, sjevernoj Bosni i Hercegovini, a mi smo slike tih mladića i tabute s njihovih dženaza stavljali na naslovnicu "Muslimanskog glasa".

Dan-dva nakon toga sastanka u Redakciju je stigla posebna pošta na moje ime: isti četnik je prijetio da će, zbog moga "pisanja protiv srpskog naroda", zaklati moje blizance!

Naši obavještajci su se samo nasmijali kada sam im odnio tu poštu i fotografiju, rekavši mi:

- Ma šta se bojiš, nama svaki dan tako prijete! Ali, dobro, stavit ćemo te pod posebnu zaštitu, ne sekiraj se!

Otprilike jednu godinu prije ovih zbivanja, dok sam radio u "Preporodu", nazvao me je "ataše za kulturu" iz Ambasade Islamske Republike Irana. Rekao je da želi da nas posjeti, da će on platiti ručak čitavoj Redakciji itd. Ja sam toga divnog čovjeka, Abbasa Aryazanda, kome bismo ovdje u Sarajevu trebali podići spomenik, upoznao u Beogradu, prilikom samita Nesvrstanih zemalja, zamolivši ga da nam uredi intervju sa tadašnjim iranskim ministrom vanjskih poslova, Ali Akbarom Velajatijem, i on je to učinio - Velajati je navečer došao u rezidenciju i večerao sa nama.

Velajati je u to vrijeme bio svjetsko ime u diplomaciji, vodio je pregovore sa režimom Saddama Husseina nakon sedmogodišnjeg rata u kome je Saddam, iz prokomunističke Ba'ath partije, pomognut silama Zapada, napao mladu islamsku republiku s ciljem da je uguši.

Mi, sarajevski studenti i robijaši, uostalom kao i čitav bošnjački narod, bili smo na strani Irana; mi tada nismo pravili nikakve razlike između šiijskih i sunnijskih muslimana. Kada se Velajati pojavio u Beogradu, to je bila prava senzacija; novinari su jurili za njim po Sava centru, ali on je dao intervju samo nama.

Na ručku koga smo organizirali u Stojčevcu, u izvanrednoj atmosferi, ja sam našeg brata Aryazanda, dok smo pričali o ratu u Hrvatskoj, u šali upitao:

- A šta ćemo mi za oružje ako četnici i nas napadnu?

Nastala je tišina, veseli Aryazand se uozbiljio i odgovorio mi:

- Mi ćemo vam dati oružje!

Kada su počele padati prve granate po obodima Sarajeva, mi, sirotinja koja je živjela i živi na njima, hametice smo izvodili djecu i žene iz grada. Ja sam to učinio u dogovoru sa Redakcijom i svojim bratom; do svoga sela prebacivao sam se pet dana, i došao u nj uoči potpune blokade Sarajeva. Nikad se ne kajem zbog toga, niti bih ikome zamjerio što je to učinio!

Masovno smo mislili da će doći do nekog dogovora i da Zapad neće dozvoliti neki dugotrajniji rat u Bosni i Hercegovini. U svome selu ostao sam oko mjesec dana, a onda otišao u Zagreb, odakle sam nazvao Nedžada i rekao mu:

- Sjećaš li se onog ručka u Stojčevcu?

- Sjećam! - kaže on.

- De mi izdiktiraj taj broj!

Nedžad, koji je ostao u grotlu Sarajeva, shvatio je šta tražim, i za sahat-dva, kad sam ga opet nazvao, izdiktirao mi broj Abbasa Aryazanda. Odmah sam ga nazvao u Beogradu; iskusni diplomat samo me je upitao gdje se nalazim, i kad sam mu odgovorio, rekao mi je da tu ostanem jedno vrijeme. U Zagrebačkoj džamiji pojavio se odmah sutradan (došao je u Hrvatsku preko Mađarske), gdje smo napravili plan naoružavanja naše Armije iz inozemstva.

- Moraš otputovati u Teheran! - rekao mi je.

- U Teheran?! Ali ja nejmam pasoša!

- Kako nejmaš pasoša?! Nek ti ga Nedžad pošalje iz Sarajeva!

- To je bilo nemoguće.

Otišao sam do svoga prijatelja iz vrha HDZ-a, inače Bosanca, i rekao mu:

-Ja mogu zbaviti oružje za našu Armiju, ali nejmam pasoš!

On je nazvao Stipu Mesića (koji se već bio vratio iz Beograda i sjedio u centrali HDZ-a). Mi smo sa njim već bili objavili intervju u "Muslimanskom glasu", znao je za mene.

- Ma nema problema za Vašu putovnicu, gospodine! - rekao je ovaj veliki prijatelj naše zemlje i naroda.

- Imate li osobnu?

- Imam.

Mesić je nazvao ljude iz hrvatske policije, oni su uzeli moju ličnu kartu, a sutradan, u isto doba, donijeli mi putovnicu Republike Hrvatske.

Ja sam, kao nekadašnji student Zabrebačkog sveučilišta, postao - i ostao - počasni građanin Republike Hrvatske.

izvor: thebosniatimes.ba-3984

Pretraga: 7674 - Politička ispovijest Džemaludina Latića 1
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7674