Politička ispovijest Džemaludina Latića 2

Politička ispovijest Džemaludina Latića 2

EKSKLUZIVNO: POLITIČKA ISPOVIJEST DŽEMALUDINA LATIĆA (II): Snabdio sam Armiju RBiH prvim teškim naoružanjem i uspostavio internacionalnu mrežu za naoružavanje!

Džemaludin Latić
Džemaludin Latić

• To je moja ratna prošlost: nije čemu, ali ja se nemam razloga nje stidjeti. Za našu odbranu učinio sam više nego sva inteligencija Sarajeva

Objavljeno: 30. apr 2016 | A. Čengić

:: Uspjeli ste otputovati u Iran?

Da. Do Beča me je prebacio moj rođak Salih Čajdin, jedno veliko muslimansko srce, neobično inteligentan i skroman čovjek. Kada sam, iza ponoći, sačekavši da svi putnici prođu prije mene, na passport kontroli pokazao svoj hrvatski pasoš, Iranci su mi rekli da ne mogu ući u Islamsku Republiku jer Hrvatska nije na listi zemalja koje s Iranom imaju bezvizni režim.

Vratio sam se i sjeo na klupu. Aerodromski činovnici nisu znali šta se dešava, ko sam ja i šta će sada sa mnom. Čekao sam možda i čitav sahat vremena; kontrolori su počeli da spavaju, nigdje nikoga nije bilo. Najednom je zazvonio telefon; svi su poskakali na noge, sjatili se oko mene, uzeli pasoš, pronašli prtljag i prebacili me u veliki, diplomatski crni džip.

Ne, Abbas Aryazanda tu nije bio (srest ću ga tek nakon ove operacije), već neki visoki, ljubazni mladići, puni saosjećanja za Bosnu i njezine muslimane. Zahvaljujući Abbasu i njima, čija imena - ako su ih meni tačno saopćili - neću navoditi, nakon 25 dana ispitivanja, sjedenja, uvjeravanja, provjeravanja, potpisivanja, znojenja u ljetu ispod Damavenda, prema Zagrebu je poletio najveći džambodžet koji je ikada sletio na Pleso.

Nikica Valentić
Nikica Valentić

Drugi čovjek kome bi Bosna trebala podići spomenik je gosp. Nikica Valentić, tadašnji premijer hrvatske Vlade. On je sve činio da Hrvatska i Bosna i Hercegovina ostanu u političkom i vojnom savezu protiv velikosrpske agresije na naše zemlje.

Rasim Delić, koji je tek bio napustio JNA rizikujući da mu ispale metak u zatiljak na brdu iznad Sarajeva, kada im je odbio svaku komandu, našao se u Visokom; nije mogao vjerovati očima šta smo mu dovukli:

- "Još 15 ovakvih ruta, Džemo!"

- "Još 15 ruta?!" - razrogačio sam oči - "Zar ova nije dovoljna da probijemo obruč oko Sarajeva?"

- "Još 15 ovakvih ruta, rekao sam!" - dobacio mi je nasmijan stegnuvši me za ruku.

U jeku rata, kada je u Sarajevu postavljen za komandanta Generalštaba, on je našao za shodno da mi dodijeli priznanje Armije Republike Bosne i Hercegovine riječima:

- "Za sve što si učinio za našu Armiju!"

Ja to priznanje nikada nisam isticao, a znam da sam ga dobio ne samo za prvo teško naoružanje koje je stiglo u Bosnu, nego i zato što sam, s onim mladićima iz džipa na teheranskom aerodromu, uspostavio internacionalnu muslimansku mrežu koja je - iz čitavog islamskog svijeta, od Malezije do Turske - snabdijevala ne samo našu Armiju, nego i našu Republiku svime što nam je bilo potrebno: novcem, naoružanjem, lijekovima, zgradama ambasada, čak i političkim odlukama na najvišim nivoima muslimanskih i drugih država.

Radio sam to kao čovjek od povjerenja rahm. Predsjednika, s povremenim kontaktima s njim.

Uskoro je predsjednik Tuđman počeo da mijenja politiku prema Bosni; Stipe Mesić je bio bijesan zbog toga; moji prijatelji, koji su još bili u vrhu HDZ, također. Propaganda Tuđmanovih i Miloševićevih medija protiv naše Republike i rah. Alije bila je orkestrirana i bučna.

Najprije moja saudijska braća, a potom i mladići iz onog crnog džipa, zatražiše od mene da napravim bh. patriotsko glasilo, kao protuudar Tuđman-Miloševićevoj propagandi.

Ponovo sam se našao na teheranskom aerodromu, ne znavši ni zašto sam došao. Sutradan su mi, u poznatom hotelu "Lale", saopćili da navečer, kao "čovjek kulture", odlazim na jednu izložbu, da sjednem gdje mi organizator izložbe kaže.

Ušao sam u veliku, punu salu pred početak otvaranja. Sjedio sam mirno diveći se naciji koja se, nakon silnog krvarenja, sada igra, samosvjesna u svome identitetu, ponosna na svoju kulturu, i mislio o svojoj Bosni i Bošnjacima.

- "Selamun alejkum!"- obrati mi se hanuma pokraj koje sam sjeo. Bila je sva u crnini, vidjele su joj se samo oči u dubini naočala.

- "Ja sam gđa Hasibi, savjetnica za kulturu predsjednika Rafsandžanija!" - rekla je na tečnom engleskome jeziku.

- "Drago mi je!" - rekao sam zbunjeno shvativši radi čega sam tu sjeo i radi čega sam ponovo došao u Iran.

- "Znamo šta vam dušmani rade, znamo da ste Vi pisac i novinar... i prijatelj naše revolucije".

- "Da, gđo Hasibi, zbog vaše revolucije su me komunisti hapsili i držali u zatvoru!"

- "Da, da, znamo mi to sve! Mi smo isto tako preživjeli rat, i znamo šta znači propaganda i kontrapropaganda u njemu! Dobit ćete našu pomoć od 250.000 dolara, da napravite sedmični list! Ne trebate se zahvaljivati, to je naša obaveza prema vama, vi ste naša braća! Naši ljudi će nastaviti raditi sa Vama, ja sada moram otvoriti izložbu iranskih rukotvorina, pa odoh! Hoda hafez!"

- "Hoda hafez!" - odgovorio sam joj, i više je nikada nisam vidio.

Ja sam tako napravio "Ljiljan", a u isto vrijeme slao novac za "Muslimanski glas" koji je izlazio u Sarajevu. U Zagrebu sam okupio velike hrvatske novinare i pisce koji su bili protivnici Tuđmanove politike prema Bosni: dr. Šentiju, Danka Plevnika, dr. Dušana Bilandžića, Igora Mandića, jednu Ines čije sam prezime zaboravio, a za nas su govorili gotovo svi važniji hrvatski političari, pisci, diplomati.

Hrvatska elita zaista nije željela rat protiv nas, a vjerovatno ni većina hrvatske javnosti.

Povremeno sam, strahujući od tajnih službi, nazivao rahm. Aliju i govorio mu da je stanje u Hrvatskoj za mene i Redakciju neizdrživo, da je samo pitanje dana kada će nas izjuriti, da nam se može svašta dogoditi.

"Ljiljan" je nevjerovatnom brzinom postajao sve veći medijski faktor; tiraž nam je premašivao 30.000, a uskoro i 50.000 primjeraka sa minimalnom remitendom. Tuđman je bjesnio, a jednog jutra su me pred Redakcijom sačekali njegovi obavještajci i odveli u susjedni restoran. Za čudo, bili su vrlo ljubazni.

Ja sam ih uvjeravao da je rat HVO - a kako će se ispostaviti, i jednog dijela Hrvatske vojske - protiv naše Armije i naroda besmislen, da svi gubimo njime, a četnici dobivaju, itd. Oni su mi vrlo jasno rekli:

- "Gospodine, mi Vas poznajemo, Vi ste student Zagrebačkog univerziteta, dugo smo Vas pratili, imate jake veze u Zagrebu, ali, razumite i Vi nas, mi obavljamo svoj posao! Ljiljan mora seliti iz Hrvatske!"

Ja još u to nisam vjerovao. Sutradan, Mate Boban u Tuđmanovim glasilima objavi otvoreno pismo kardinalu Kuhariću, u kome je nas, Bošnjake, nazivao Turcima i urlao kako ti "Turci" vode džihad protiv nedužnog hrvatskog katoličkog puka, kako pale crkve i progone katolike iz "BeHa", itd...

Smiljko Šagolj
Smiljko Šagolj

Smiljko Šagolj je, javljajući se s "bojišnice", direktno prozivao mene, rahm. Salima Šabića, dr. Šemsu Tankovića, kao "navodne prijatelje Hrvata", a, zapravo, po njegovim riječima, podstrekače ovog napada "džihadističke Armije na sve što je hrvatsko i katoličko".

Predsjednik se taj dan - ili tih dana - vraćao iz Evrope za Bosnu, i - kako mi je kasnije pričao - da je ikako mogao, zaobišao bi Zagreb i Tuđmana. Međutim, veliki Salim Šabić - neka je rahmet njegovoj duši - i ljudi oko njega, prije svih, muftija Šefko, hadžija Pličanić, Mirsad Srebreniković i dr. organiziraju susret kardinala Kuharića i Predsjednika na Kaptolu.

Uglavnom, kardinal Kuharić se nije ni osvrnuo na Bobanovu svinjariju. Ali, i pored toga, Tuđman je nastavio rat protiv nas, i taj je rat - sigurno - zaustavila Katolička crkva, papa Ivan Pavao II. i Klintonova administracija.

Papa Francesco
Papa Francesco

Jednog jutra, kad sam sletio u jednu destinaciju, na recepciji me čekao faks iz Redakcije u kome je stajalo:

- "Vraćaj se hitno, protjerani smo!"

- "Bježite u Sloveniju!" - odgovorio sam svojim ljudima iz "Ljiljana".

Mi smo u Sloveniji imali sve uvjete za rad - zato što je iza nas stajao - kako ću tek poslije rata saznati od rahm. Alije - predsjednik Kučan i slovenska tajna služba. No, pošto su mrežu naoružavanja preuzeli drugi ljudi, a "Ljiljan" nesmetano mogao izlaziti, odlučio sam da se, u septembru 1993.g. - i pored rahm. Alijinog protivljenja - vratim u Sarajevo.

To je bio prvi Unproforov let za opkoljeno Sarajevo, u opkoljenu zemlju, u koju se mogli ući samo iz zraka, i to kada dozvolu za to da neki moćnik u nekom tajnom centru na Zapadu.

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović

To je moja ratna prošlost.

Nije čemu, ali ja se nemam razloga nje stidjeti. Za našu odbranu učinio sam više nego sva inteligencija Sarajeva! Nijedan intelektualac nije nosio pušku - osim kad je trebalo da se uslikaju! - a neokomunistička inteligencija, dok smo mi iz rahm. Alijinoga kruga spašavali državu i narod, traženi na svim Interpolovim potjernicama, na četničkim, HVO i abdićevskim punktovima, po Sarajevu je organizirala sportske turnire i izbore za misicu Grada...

Ja sam jednom sletio u San'u, u Jemenu, gdje sam sa generalom Ismailom - koga će kasnije ubiti u atentatu oborivši helikopter u kome se prebacivao u južni Jemen - ugovarao operaciju transfera naoružanja od cca 4 miliona vrijednosti, sutradan morao govoriti o Bosni na Univerzitetu, pred studentima, i kad sam završio izlaganje, studentice me pitaju:

- "A kakvi ste vi muslimani kad vam se žene skidaju u izboru za miss u sred Sarajeva?!"

- "Kakav izbor za miss?!" - uzviknuo sam u nevjerici.

- "Pa mi smo to sinoć gledale na CNN-u!"

U zemlju sam propadao od stida!

Osim od generala Delića, u toku rata dobio sam i priznanje generala Sakiba Mahmuljina.

:: Ali, o tome niko ništa ne zna! Zašto o tome nikada nije govorio rahm. Predsjednik ili neko drugi iz vrha SDA?

Rahm. Predsjednik je bio čudan čovjek u mnogo čemu, pa i u tom pogledu.

Alija Izetbegović
Alija Izetbegović

Naime, on je zabranio da se bilo kome iz SDA daju priznanja, a sam je primio svako koje mi je dodijeljeno!

Dok je bio živ, Senad Avdić je napadao njegove saradnike, a on nikada nije našao za shodno da ustane u odbranu bilo koga od nas. Osim u jednom slučaju: kada su najprije američki mediji, a potom i "Slobodna Bosna" napali njegovog sina za navodni kriminal od milion KM: na sjednici Predsjedništva SDA uzeo je riječ prije dnevnog reda i rekao:

- "Da moj sin nije vjernik, ubio bi se zbog ovih laži!"

- "Predsjedniče!" - uzviknuo sam prekinuvši ga u riječi - "Jesam li ja nečiji sin?! Je li general Alagić nečiji sin?"

Ušutio je (i sad mu vidim ukočen izraz lica!), ali - nikada, ama baš nikada nije reagirao ni za koga od nas koji smo, zajedno s njim, vodili naš odbrambeno-oslobodilački rat, neki izgubili živote, neki imovinu i kuće, a svi zdravlje i miran san.

:: Prije nego što nastavimo, predlažem da odgovorite Medijskoj službi Islamske zajednice koja je reagirala na jedan Vaš stav u emisiji "Pošteno" te da se još malo osvrnemo na tu emisiju.

izvor: thebosniatimes.ba-4059

Pretraga: 7679 - Politička ispovijest Džemaludina Latića 2
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7679