Bošnjaci su najveća prijetnja Bošnjacima

Bošnjaci su najveća prijetnja Bošnjacima

STAV - Na putu u pomračenje mozga: Bošnjaci su najveća prijetnja bošnjačkoj književnosti

Uradak Đikana iz paranaučnih institucija

Uradak Seada Zubanovića
Uradak Seada Zubanovića

• Pokušaji da se kanonski pisci bošnjačke književnosti protjeraju iz kanona stari su koliko i govor o bošnjačkoj književnosti. Što je pisac "veći" - to su napadi na njegovo djelo oštriji. Stoga ne zabrinjava pojavljivanje knjige "Ko je bio Meša Selimović" s tezom da je autor "Derviša i smrti" i "Tvrđave" - Ivo Andrić, već to što je ova knjiga promovirana ni manje ni više nego u prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke, najstarije obrazovne institucije u Bosni i Hercegovini

Objavljeno: 16. dec 2015 | Hamza Ridžal

Bošnjačka književnost među rijetkim je svjetskim književnostima koje su se realizirale u književnim modelima i žanrovima dvaju kulturno-civilizacijskih krugova, orijentalno-islamskog i zapadno evropskog. Uprkos tome, neki joj uporno niječu historijski kontinuitet. I pored autora divanske književnosti na orijentalnim jezicima koji su neosporno bili Bošnjaci, na što upućuju i lokalna obilježja te poezije stvarane tokom perioda od četiri stotine godina, pojedini kvazinaučnici i zlonamjerne grupe finansirane od nevladinih organizacija uporno odvajaju divansku književnost od bošnjačke - smatrajući je isključivo dijelom jednog većeg kulturno-civilizacijskog sistema. Tako se bošnjačkoj književnosti perfidno uskraćuje ne samo historijski okvir i kontinuitet već i jedan od njenih kvalitativnih specifikuma u odnosu na druge književnosti u regionu.

Ipak, takve je projekte lahko prepoznati kao zlonamjerne, kao produženu ruku srbijanske orijentalistike i stavova koje zastupaju Aleksandar Popović i Darko Tanasković.

Druga vrsta napada na bošnjačku književnost dolazi iz pera onih autora koji kanonske pisce novije bošnjačke književnosti, realizirane u modelima zapadno-evropskog kulturnog kruga, izbacuju iz kanona, svrstavajući ih u druge nacionalne književnosti.

Tako se, naprimjer, Safvet-beg Bašagić i Mak Dizdar - na šta je nedavno podsjetila i predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović - svrstavaju u hrvatsku, a Meša Selimović i Skender Kulenović u srpsku književnost. Takvo "otuđivanje" može biti shvaćeno i kao pohvala bošnjačkoj književnosti koja je iznjedrila pisce koji nadilaze nacionalne okvire, te njihovo prisustvo u kanonima drugih nacionalnih književnosti ne treba gledati s prezirom. Naprotiv, ako su Srbi i Hrvati prepoznali Selimovićeva i Dizdarova djela kao neupitne vrijednosti, niko im to pravo ne može osporiti.

Uostalom, T.S. Eliot u znamenitom eseju "Tradicija i individualni talenat" objašnjava da se tradicija ne nasljeđuje, nego se zaslužuje velikim trudom. Problem nastaje onog trenutka kad se spomenutim piscima negira njihova pripadnost bošnjačkoj književnosti, a u tom su, paradoksalno, često najžustriji upravo Bošnjaci.

Od negiranja pripadnosti kanonu do negiranja autorstva

Safvet-beg Bašagić, Musa Ćazim Ćatić, Enver Čolaković, Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Derviš Sušić i Skender Kulenović - pisci su kojima pojedini Bošnjaci negiraju pripadnost bošnjačkoj književnosti. Razlozi su brojni: od njihove biografije koja se smatra relevantnom za čitanje književnih dijela, preko deklariranja kao Srba ili Hrvata i pristajanja uz nacionalne ideje ovih dvaju naroda, do slike islama u njihovim djelima.

Deklariranje pisca Srbinom ili Hrvatom u Jugoslaviji, s obzirom na društveno-historijske okolnosti u kojima nije postojala mogućnost da se on deklarira kao Bošnjak, ne može biti razlog njihovog izbacivanja iz kanona bošnjačke književnosti. Srpska književnost iskoristila je prigodu i usisala većinu pisaca iz manjinskih nacionalnih književnosti: sve jevrejske pisce, neke makedonske i bošnjačke, ali i hrvatske (ne treba zaboraviti da je Ivo Andrić svoje prve pjesme objavljivao u Hrvatskoj mladoj lirici).

Pristajanje uz srpske ili hrvatske nacionalne ideje također ne treba posmatrati izvan konteksta. Nije li veći dio Islamske zajednice u početku davao podršku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sve dok se nije razotkrila njena fašistička ideologija?

Jeste, ali niko neće reći da Islamska zajednica Bosne i Hercegovine nije bošnjačka.

Sve velike kulture afirmiraju svoje pisce bez obzira na njihove kontroverzne biografije. Očit je primjer Gunter Grass, koji se i pored učešća u Desetoj SS tenkovskoj diviziji smatra njemačkim piscem.

Jedan od razloga koji se navodi kako bi se diskreditirao određeni bošnjački pisac od strane pojedinih bošnjačkih kvazinaučnika jeste "slika islama u njegovim djelima", što također ne može biti razlogom njegovog odbacivanja. Književnici ne pišu tefsire i ne donose fetve, ne predvode vjerske zajednice, pa je navođenje spomenutog razloga suvislo, ukoliko se u književnim djelima ne prepoznaje jasna tendencija zlonamjernog ocrnjivanja islamskih vrijednosti - što nije slučaj ni s jednim spomenutim piscem.

Druga je stvar što slika islama kreirana u pojedinim djelima ne odgovara svjetonazorima kritičara, ali to ne može biti parametrom vrednovanja književnosti. Uglavnom se radilo o sociolozima, teolozima, politolozima i filozofima koji su književnost čitali aparaturom drugih društvenih disciplina.

Ne praveći razliku između autorovog i naratorovog glasa te pojedinačnih glasova likova u književnom djelu, ne prepoznavajući polifoniju, fokalizaciju i književne postupke, oni su u književna djela nasilno učitavali značenja te svaku rečenicu iz određenog književog djela pripisivali svjetonazoru autora.

Među takve kritičare spada i sociolog i filozof Senadin Lavić. On u Preporodovom Godišnjaku za 2014. godinu, u tekstu Nepriznavanje razlike u kulturnoj formi: kulturna isključivost, etnofaulizam i genocid, piše kako se Selimovićev roman Derviš i smrt "već decenijama predstavlja kao 'znanstvena' interpretacija bošnjačkog naroda i stare države Bosne... Njegov koncept bosanskog naroda proizlazi iz 'srpske interpretacije' i označava srpsku sliku Bosne. U toj slici Bosna je 'srpska zemlja', a Bošnjaci su 'izdajice pradedovske vere'. O njoj možemo naširoko raspravljati, jer je sasvim upitna!"

Potom Lavić navodi dio teksta Dobrice Ćosića o Meši Selimoviću te ističe da je Meša bio član Ćosićevog kruga intelektualaca - "Ovo ne smijemo smetnuti s uma - nikada. Taj 'krug', treba naglasiti, ne priznaje Bosnu i Bošnjake. Iz tog kruga je Meša preuzeo ideje o Bosni i Bošnjacima i nama ih transponirao kroz svoja djela" - objašnjava Senadin Lavić - ne navodeći pritom niti ijedan citat iz Selimovićevog djela kojim bi argumentirano obrazložio svoje tvrdnje.

Doduše, Lavić citira i Nedžada Ibrišimovića, koji kaže da Derviš i smrt nije muslimanski roman, da su Kur'an, muslimani i derviška tekija ostali samo spoljnji okvir knjige, ali priznaje da je to najbolji roman bošnjačke književnosti - što Lavić i navodi. Time je, ipak, sačuvao naučno dostojanstvo.

Nijednom rečenicom nije rekao da Selimović ne pripada bošnjačkoj književnosti. Međutim, ima i onih koji su na putu u pomračenje mozga otišli tako daleko da su Selimoviću negirali ne samo pripadnost kanonu bošnjačke književnosti već i autorstvo nad romanima Derviš i smrt i Tvrđava. Ali to nisu radili sociolozi, filozofi i politolozi, već majstor elektrostruke i amaterski pjesnik Sead Zubanović.

Sead Zubanović
Sead Zubanović

Srećom, ozbiljni historičari književnosti i književni kritičari, poput Muhsina Rizvića, Midhata Begića, Enesa Durakovića, Fahrudina Rizvanbegovića, Sanjina Kodrića i Seada Šemsovića, nikada nisu odbacili bošnjačke pisce niti zbog ijednog spomenutog razloga.

Smrt autora

Kad su književni teoretičari postavili pitanje ko proizvodi značenja književnog djela (je li to autor, čitalac ili diskurs?), kad su napravili razliku između implicitnog i eksplicitnog autora, tj. onog od krvi i mesa s imenom i prezimenom i onog glasa koji progovara kroz književni tekst, nisu ni pomišljali na mogućnost da se naučno utvrdi ko je stvarni vlasnik i autor koji disciplinira smisaone učinke književnog teksta.

Sead Zubanović o teoriji književnosti nema pojma, ali smatra da je pouzdano odgovorio na ovo pitanje. Iako se odgovor odnosi samo na dva književna djela, Derviš i smrt i Tvrđavu, njegov je doprinos trivijalnom razumijevanju književnosti nemjerljiv.

Tako je 24. novembra u prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke promovirana knjiga "Ko je bio Meša Selimović" Seada Zubanovića, koji tvrdi da je Ivo Andrić, ustvari, stvarni pisac romana Derviš i smrt i Tvrđava. U tekstu "Meša, književnik u stalnom pokušaju i njegove četiri zlatne ptice" - Zubanović piše:

Mehmedalija, Mehmed, Meša Selimović režimski čovjek, do tada, a ni poslije Derviša i Tvrđave, nikakav pisac, bio je Ćosićev odabir. (Ko ne vjeruje neka pročita, ako izdrži tu muku, ono što je taj kobojagi najveći bosanski pisac napisao, a objavljeno je prije i poslije Derviša i Tvrđave. Ne daj Bože nikom. Romani: Tišine, Ostrvo i Krug kao i zbirke novela Prva četa, Magla i mjesečina i Djevojka crvene kose su, malo je reći, književno totalno bezvrijedni i kao takvi užasno dosadni. Nikada se u historiji književnosti nije dogodilo da čovjek u šestoj deceniji svoga života napiše remek djelo, a do tada ničim ne da javnosti ni naslutiti talenat pripovjedača u sebi.

Uz izvinjenje čitaocima što nadležnost lektora završava tamo gdje počinju navodnici, pa ovaj nepismeni citat donosimo u formi u kojoj ga je Zubanović objavio, treba ukazati na njegov značenjski sloj. Zubanović očito nije izdržao muku čitanja Selimovićevih dijela, jer da jeste, uvidio bi da je djelo "Magla i mjesečina" roman, a ne zbirka novela.

O romanima "Tišine", "Ostrvo", "Krug" i "Magla i mjesečina" (djelo koje samo Zubanović žanrovski određuje kao zbirku novela) akademska književna kritika izrazila se pozitivno. Kasim Prohić među prvima je pisao o literarnoj vrijednosti Tišina, Magle i mjesečine i Ostrva, smatrajući ih izvanrednim književnim ostvarenjima. I drugi su kritičari, poput Midhata Begića i Sanjina Kodrića, pisali o spomenutim romanima riječima hvale. Ne tvrdimo da nakon Prohića, Durakovića i Kodrića niko nema pravo na drugačije čitanje književnosti. Svako ima pravo na vlastito čitanje književnog teksta, ali ono treba biti argumentirano samim djelom.

I naravno, književni tekst prije izricanja suda treba se pročitati, pa da se ne brka roman sa zbirkom novela.

Pred kraj citata autor spominje da su ta Selimovićeva djela "književno totalno bezvrijedna i kao takva užasno dosadna" - smatrajući da je dramska napetost fabule neraskidivo povezana s estetskom vrijednošću djela, što naprosto nije tačno.

Krik i bijes, Dok ležah na samrti, Fineganovo bdijenje, Uliks, Proces, Vergilijeva smrt - neki su od najvećih romana svjetske književnosti, a teško da bi ih iko nazvao zanimljivim. S druge strane, šarene police na sajmovima knjiga najbolja su potvrda da izuzetno zanimljivi romani ne moraju biti književno vrijedni.

Selimović je uspio u svojim romanima spojiti dva pola pripovijedanja, te napisati i zanimljiva i estetski vrijedna književna djela. On je do Derviša i smrti ne samo naslutio pripovjedača u sebi, što niječe majstor elektrostruke, nego i napisao romane Magla i mjesečina i Tišine koji bi mu, da više ništa nije napisao, vjerovatno osigurali mjesto u kanonu bošnjačke književnosti.

Književnost kao teologija i historija

Prvi je o Dervišu i smrti kao antimuslimanskom romanu pisao Nedžad Ibrišimović. U djelu "Ruhani i šejtani inspiracija" i posljednjem intervjuu, kojeg je dao časopisu Behar, Ibrišimović objašnjava razloge zbog kojih smatra da je Derviš i smrt antimuslimanska knjiga:

Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, posluživši piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakvu ideologiju koja u ime tobože uzvišenih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj suštini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, što ne znači da određenim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se često koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje rečeno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslužio nekim, u povijesti islama određenim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju ličnu dramu i iskustvo razočaranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, posluživši se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i derviški redovi ideologije. Sam pisac Meša Selimović bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam čuo, rahmetli mati klanjala bešvakat - kazao je Ibrišimović za Behar.

Zubanović navodi Ibrišimovićev stav o Dervišu i smrti kao djelu koje islam predstavlja kao ideologiju, ali u svojim tekstovima ne citira ostatak Ibrišimovićevog odgovora u kojem on eksplicitno kaže da je to najbolji roman bošnjačke književnosti.

Pisac Derviša islamom i muslimanima nije se ni bavio, zapravo se bavio površno, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehotično napravivši bezbroj grešaka i ne pomišljajući da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, učinio namjerno i meni nije teško potvrditi da je Derviš i smrt najbolji roman bošnjačke književnosti, samo što ja vidim šta u njemu piše, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a šute, šute zato što im je u interesu da je islam tako snažno i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A musliman koji to dvoje, da je Derviš i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bošnjačke književnosti, ne može prihvatiti, pa šta mu ja mogu, mada takvih, haman, još nema - objašnjava Ibrišimović.

Međutim, treba postaviti i pitanje šta bi značila sintagma "muslimanski roman"?! Je li to onaj roman u kojem bar jedan od likova klanja bešvakat? Je li to onaj roman kojega piše pisac koji je obavio hadž? Na koncu, ko izdaje menšuru, a ko hilafetnamu nakon kojih bi se neki savremeni roman mogao prozvati "muslimanskim"? Posve smo sigurni da direkcija za islamski narativ i cenzuru u bošnjačkoj književnosti, srećom, neće biti uspostavljena pri Rijasetu IZ BiH. Zar upravo to ne bi bilo puko ideologiziranje i totalitarizam kako nesvjesno, jer je ipak on posvemašnji amater, zagovara Zubanović?

Ako suština romana nije iznošenje moralnih stavova, nego upitanost nad kompleksnošću ljudske egzistencije, kako objašnjava Milan Kundera, onda je sintagma "muslimanski roman" besmislena. Roman kao žanr nastaje upravo na onom kulturnom procjepu koji je, kako u Upletanju nerečenog zapaža književni teoretičar Vladimir Biti, omogućio pad svetih narativa u okrilje narodnih jezika i ukupnu promjenu kulturnih paradigmi. Nastaje, dakle, u svijetu koji je prešao s teocentričnog na antropocentrični model kulture. Stoga je roman, po riječima književnika Ernesta Sabata, jedan od najvećih izuma zapadne kulture, pa je govor o "muslimanskom romanu" jednako besmislen kao i govor o "kršćanskom romanu".

Ibrišimović očito ovom nesretnom sintagmom upućuje na sliku islama u Selimovićevim djelima. Uostalom, vidljivo je da je Ibrišimović iznosio vlastite stavove i nije zagovarao isključivu ispravnost vlastite interpretacije. Moglo bi se raspravljati o tome je li Selimović islam i tekiju predstavio u negativnom svjetlu ili je za glavnog lika svog romana uzeo upravo derviša kao najmoralnijeg od svih ljudi, kako bi na njegovom primjeru pokazao surovost ideologije koja i one najbolje uplete u svoj bezizlazni labirint. Derviš i smrt mogao bi se tumačiti i kao roman o dervišu koji je pobjegao u okrilje dogmatskog, a ne živog islama. Mogao bi se tumačiti na hiljadu i jedan način, ali se književni tekst ne smije čitati kao eksplikacija islamskog učenja.

Ne treba zaboraviti da je Selimovićev roman Derviš i smrt prvi veliki roman koji Bosnu nije predstavio kao tamni vilajet. Ne treba zaboraviti da je Selimović njime predstavio slojeve jedne drugačije kulture koja je stoljećima postojala, ali nikada na taj način predstavljena. Na kraju, ne treba zaboraviti da je Selimović jedan moderni roman počeo s Bismilom i citatom iz Kur'ana u vrijeme kada je religija bila na marginama društvene stvarnosti.

Meša Selimović optužen za genocid

BANU đikani
BANU đikani

Zubanović ne pravi razliku između književnosti i religije, te književnosti i historije, a o tome svjedoči njegov intervju dat 20. novembra, pet dana prije promocije knjige Ko je bio Meša Selimović:

Unazad petnaest godina počeo sam se baviti istraživačkim radom čiji je osnovni akcenat na historiji Bosne i Hercegovine opisivane kroz književna djela. Naime, jedino BiH, za razliku od svih republika bivše zajedničke države, nema enciklopedijski, tomski istraženu i napisanu svoju prošlost. Mada raspolaže sa najstarijim materijalnim i pisanim tragovima o svojoj državnosti, nezaobilazne stećke, povelju Kulin Bana, Humačke ploče, svoju srednjovjekovnu kraljevsku lozu, grbove, zastavu i tako redom, ona nikada nije prestajala biti osporavana kao historijski fakt. Umjesto relevantnih dokaza Beograda i Zagreba ne prestaju prepravljati činjenice i na osnovu neistina obrazlagati svoje pravo na teritorij naše domovine. Pored historijskih falsifikata iz našeg komšiluka, činilo se to i još uvijek čini najviše kroz književna (ne)djela. (...) Iskreno mi je žao što sam morao izaći iz svijeta proze i poezije, ali drugačije nije moglo biti. Želio sam, i mislim da sam uspio u tome, dovesti konkretno Mehmeda Selimovića Mešu ogoljenog pred bošnjački narod i argumentirano ga optužiti za prevaru i izdaju Bosne kao i saučesništvo u genocidu nad njenim pravovjernim stanovništvom.

Ako postoji sreća u nesreći, onda je sreća što je Zubanović, bar dok je pisao knjigu o Selimoviću, izišao iz svijeta proze i poezije. No nesreće su s ovom knjigom paradigmatične. Ona je eksponent jednog načina mišljenja, po kojem se svaka bošnjačka vrijednost mora verificirati kroz đozluke islama, a Zubanović je pokazao koliko zna o islamu time što polemizira s mrtvim čovjekom, s nekim ko ne može odgovoriti na optužbe.

Ne čudi pojavljivanje knjige Ko je bio Meša Selimović, s tezom da je autor Derviša i smrti i Tvrđave Ivo Andrić.

Naći će se i u budućnosti neki trgovac smislom s previše slobodnog vremena i sklon teoriji zavjere, nepismen i predoziran apstrakcijama, pa će napisati sličnu knjigu.

Čudi to što je ova knjiga promovirana ni manje ni više nego u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, najstarijoj obrazovnoj instituciji u BiH. Promocija je bila najavljena u sklopu obilježavanja Dana državnosti Bosne i Hercegovine, a nekome bi se moglo učiniti da joj je mjesto njenog održavanja dalo na legitimitetu. Stoga, ne recimo da je "kriv" neki nesretni Sead Zubanović, već oni koji stvaraju ambijent u kojem takvi pomisle da su važni.

A o važnosti Seada Zubanovića, električara sa zanatom, majstora književnih elektroda sa smislom za književnoteorijski elektricitet, ponajbolje svjedoči njegovo djelo čije poetske vrhove možemo svesti na pjesmu iz njegove "poetske" zbirke On, Ti, ja. Pa uživajte u pjesmi Ona ne zna:

Ona ne zna šta je život / I vjeruje svima, / Naivna je kao dijete / Takvu dušu ima. / Zbog nje mi je / Srce tužno / Al' ne pričam / O njoj ružno / Već se brinem / Zbog te žene / Kog će sresti / Poslije mene.

Knjiga Ko je bio Meša Selimović autora Seada Zubanovića nije niti može biti književnohistorijska ili kulturnohistorijska studija, i u tom smislu ni na koji način nije, naravno, naučno relevantna za razumijevanje ni književnog djela Meše Selimovića ni njegova mjesta u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti.

Tzv. "nacionaliziranje muslimana", pa tako i "nacionaliziranje" bošnjačkih pisaca i njihovo neprirodno uključivanje u okvire drugih književnosti, pojava je koja je jasno prisutna više od stoljeća i po, naročito od vremena devetnaestostoljetnog nacionalnog romantizma pa nadalje, a njezini naročiti relikti, nažalost, nerijetko su evidentni i danas.

U prošlosti jednog dijela srpske kulture jasno je artikulirana već, npr., 1836. godine u članku "Srbi svi i svuda" Vuka Stefanovića Karadžića, za kojeg su svi govornici štokavskog narječja bili zapravo Srbi, a bosanski muslimani tek "Srbi turskog zakona" ili "Srbi muhamedovci", dok je u jednom dijelu hrvatskog historijskog konteksta u ovom smislu važna ishodišna tačka politički rad "Iztočno pitanje" Ante Starčevića iz 1899. godine, gdje se utemeljila teza o bosanskim muslimanima kao "cvijeću hrvatskog naroda".

Na ovoj osnovi i njezinim daljnjim izvedenicama, uz druge važne historijske faktore, a kasnije i u uvjetima nepriznavanja Muslimana, odnosno Bošnjaka kao zasebnog naroda i u socijalističkoj Jugoslaviji sve do početka sedamdesetih godina 20. st., čitav niz bošnjačkih pisaca, pogotovo onih iole značajnih, bio je na neki način prisvojen u okvire susjednih književnosti, srpske ili hrvatske, a - da paradoks bude još i veći - pojedini bošnjački pisci znali su se naći u okvirima obiju ovih književnosti.

U ovom tragičnom, ali realnom, zbiljskom društvenohistorijskom i književnohistorijskom kontekstu "nacionaliziranje" Meše Selimovića u okvire srpske književnosti i kulture nije, dakle, niti usamljena pojava niti je pojava bez šire historijske perspektive. Riječ je, naime, o velikonacionalnom ideološkom konstruktu unutar kojeg bošnjački pisci nisi bili njegovi protagonisti već, zapravo, u konačnici žrtve, što je slučaj i sa Selimovićem.

Zato je sasvim neprimjereno na ovakvoj osnovi odbacivati bilo kojeg pisca, kao što je uopće krajnje neprihvatljivo bilo kakvo slično "presuđivanje" piscima i po drugim ideološkim osnovama, s bilo koje strane. Štaviše, odbacivanjem Selimovića i njegovim "isključenjem" iz bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti samo bi se podržao i uspješno dovršio devetnaestostoljetni velikonacionalni projekt koji je Selimovića nastojao predstaviti kao "vezira srpske književnosti".

Uostalom, šta bi to bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost dobile kad bi se kojim nesretnim slučajem odrekle Meše Selimovića?!

izvor: faktor.ba

Pretraga: 7699 - Bošnjaci su najveća prijetnja Bošnjacima
Trajni link: http://sanela.info/blog/stolac_bola/?p=7699